Suradnik:Dean72/radovi1

Europski parlament
European Parliament logo.svgStraßburg Europäisches Parlament 06.jpg

Logo i jedno od sjedišta Europskog parlamenta

Općenito
Sjedište Strasbourg, Francuska
Bruxelles, Belgija
Institucija Zakonodavno tijelo Europske unije
Ustanovljena 10. rujna 1952.
Predsjednik David Sassoli
Prvi podpredsjednik Roberta Metsola
Generalni sekretar Klaus Welle
Posljednji izbori 23 -26. svibnja 2019.
Slijedeći izbori 2024.


Europski parlament (EP) jedno je od tri zakonodavna ogranka Europske unije i jedna od njezinih sedam institucija. Zajedno s Vijećem Europske unije usvaja europsko zakonodavstvo, obično na prijedlog Europske komisije. Za Europski parlament se bira 705 zastupnika. Predstavlja drugo po veličini demokratsko biračko tijelo na svijetu (nakon indijskog parlamenta) i najveće transnacionalno demokratsko biračko tijelo na svijetu (375 milijuna birača s pravom glasa u 2009.).[1] [2] [3]

Od 1979. građani Europske unije općim glasanjem biraju članove Parlamenta svakih pet godina. Odaziv birača na parlamentarnim izborima postupno se smanjivao 1979. do posljednjih izbora 2019. godine, od kada se odaziv birača povećao za 8 postotnih bodova i prvi put od 1994. godine popeo se iznad 50%.[4] U svim državama članicama pravo glasa za izbor zastupnika u EP se stječe s navršenih 18 godina, osim na Malti i u Austriji gdje se pravo stječe sa 16 godina i u Grčkoj sa 17.[5]

Iako Europski parlament predstavlja zakonodavnu vlast, on kao ni Vijeće Europske unije, formalno nema pravo predlagati zakone kao što to ima većina nacionalnih parlamenata država članica.[6] [7] Predlaganje zakona je prerogativ Europske komisije, a EP potvrđuje ili odbija zakonske prijedloge. Parlament je "prva institucija" Europske unije, prva se spominje u njezinim ugovorima i ima ceremonijalnu prednost pred ostalim institucijama EU-a,[8] a dijeli jednake zakonodavne i proračunske ovlasti s Vijećem, osim o nekoliko pitanja u kojima se primjenjuju posebni zakonodavni postupci. Također ima jednaku kontrolu nad proračunom EU-a. Europska komisija služi kao izvršna grana EU-a i odgovorna je Parlamentu. Konkretno, Parlament može odlučiti hoće li odobriti kandidata Europskog vijeća za predsjednika Komisije i povjeren mu je zadatak odobravanja (ili odbijanja) imenovanja Komisije u cjelini. Tijekom njezinog mandata može prisiliti Komisiju da podnese ostavku usvajanjem prijedloga za izricanje nepovjerenja.[6]

Predsjednik Europskog parlamenta je David Sassoli (PD), izabran u srpnju 2019. Pet najvećih skupina u parlamentu su skupina Europske pučke stranke (EPP), Progresivni savez socijalista i demokrata (S&D), Renew Europe (prije ALDE ), Zeleni/Europska slobodna alijansa (Zeleni - EFA) i skupina Iidentiteta i demokracije (ID). Posljednji izbori za Europski parlament bili su 2019. godine.

Sjedište parlamenta je u Strasbourgu u Francuskoj,[9] a upravni ured nalazi se u gradu Luxembourgu. Plenarne sjednice održavaju se u Strasbourgu i u Bruxellesu u Belgiji, dok se sastanci parlamentarnih odbora održavaju prvenstveno u Bruxellesu.[10] [11]

PovijestUredi

 
Simbol Europskog parlamenta do 1983. godine.

Kao i ostale europske institucije, tako je i Europski parlament promijenio oblik otkad je prvi puta formiran 10. rujna 1952. Parlament je jedna od najstarijih zajedničkih institucija i započela je kao Zajednička skupština Europske zajednice za ugljen i čelik (ECSC). Bila je to savjetodavna skupština 78 imenovanih parlamentaraca izabranih iz nacionalnih parlamenata država članica koji nisu imali zakonodavne ovlasti.[12] [13] Promjenu u odnosu na svoje osnivanje istaknuo je profesor David Farrell sa Sveučilišta u Manchesteru: "Tijekom većeg dijela svog života Europski parlament mogao je s pravom biti označen kao" višejezična govornica."[14]

Njegov razvoj od osnutka pokazuje kako su se strukture Europske unije razvijale bez jasnog "glavnog plana", Tom Reid iz Washington Posta je primjerice o Uniji napisao: "nitko ne bi namjerno dizajnirao vladu tako složenu i suvišnu kao EU". [15] Čak su i dva sjedišta u Parlamentu, koja su se nekoliko puta mijenjala, rezultat različitih sporazuma ili nedostatka sporazuma. Iako bi većina zastupnika u Europskom parlamentu radije imala sjedište upravo u Bruxellesu, Francuska je na summitu Johna Majora u Edinburghu 1992. godine izborila amandman na ugovor kako bi trajno održala plenarno sjedište Parlamenta u Strasbourgu.[16] [17]

Savjetodavna skupštinaUredi

 
Sjednica Parlamentarne skupštine Vijeća Europe u bivšem Domu Europe u Strasbourgu u Francuskoj u siječnju 1967. Za govornicom je Willy Brandt, zapadnonjemački ministar vanjskih poslova.

U izvornoj Schumanovoj deklaraciji se Europski parlament ne spominje. Pretpostavljalo se ili se nadalo da će poteškoće s britanskom otporom biti riješene kako bi Parlamentarna skupština Vijeća Europe mogla početi funkcionirati. Tijekom pregovora o Ugovoru uvedena je zasebna Skupština kao institucija koja će biti protuteža i nadzirati izvršnu vlast, a istovremeno će joj pružiti demokratski legitimitet.[18] Tekst Pariškog ugovora pokazao je želju čelnika za povećanjem važnosti ovog tijela na nešto više od uobičajene savjetodavne skupštine, te su koristili izraz da u tijelo budu izabrani "predstavnici naroda" na izravnim izborima. Njegova rana važnost istaknuta je kada je Skupština dobila zadatak sastaviti nacrt ugovora o uspostavi Europske političke zajednice. Ovim je dokumentom 13. rujna 1952. osnovana ad hoc skupština s dodatnim članovima[19], ali nakon neuspjeha u osnivanju predložene Europske obrambene zajednice zbog veta francuskog parlamenta projekt je napušten.[20]

Unatoč tome, Europska ekonomska zajednica i Euratom osnovani su 1958. Rimskim ugovorima. Zajedničku skupštinu dijelile su sve tri zajednice (koje su imale zasebne rukovoditelje) i ona je bila preimenovana u Europsku parlamentarnu skupštinu.[21] Prvi sastanak održan je 19. ožujka 1958. godine, sjedište je bilo u Luksemburgu, a Robert Schuman je izabran za prvog predsjednika. Dana 13. svibnja skupština se preoblikovala tako da su članovi okupljeni u skladu s političkom ideologijom, a ne nacionalnošću.[22] Taj se trenutak smatra istinskim rođenjem modernog Europskog parlamenta, stoga je proslava 50 godina postojanja Parlamenta održana u ožujku 2008., a ne 2002.[23]

Tri europske organizacije, Europska zajednica za ugljen i čelik, Euratom i Europska ekonomska zajednica i spojile su svoje prethodno zasebne funkcije i 1967. osnovale novu organizaciju Europske zajednice, a Europska parlamentarna skupština je promijenila naziv tijela promijenjen je u trenutni "Europski parlament" 1962.[24] Godine 1970. parlament je dobio ovlasti odlučivanja o dijelovima proračuna Zajednica, koja su kasnije proširena na cijeli proračun 1975.[25] Prema Rimskim ugovorima, parlament je trebao biti izabran izravnim glasovanjem, međutim, Vijeće je trebalo prethodno dogovoriti jedinstveni sustav glasanja, što u početku nije uspjelo. Parlament je zaprijetio da će Vijeće odvesti pred Europski sud pravde što je dovelo do kompromisa kojim će Vijeće pristati na izbore, ali pitanje sustava glasanja odgodit će se za kasniji datum.[26]

Parlament nakon izravnih izboraUredi

 
Plenarno zasjedanje u Palači Europe u travnju 1985. u Strasbourgu u Francuskoj, sjedištu EP-a do 1999. godine.

Godine 1979. članovi Europskog parlamenta su prvi put izravno izabrani. To ga razlikuje od sličnih institucija poput Parlamentarne skupštine Vijeća Europe ili Panafričkog parlamenta. [27] [28] [29] Nakon prvih izbora, parlament je održao svoje prvo zasjedanje 11. srpnja 1979. godine, izabravši za predsjednicu europarlamentarku Simone Veil što je ujedno bila i prva žena predsjednica parlamenta otkako je osnovan kao Zajednička skupština.

Kao izabrano političko tijelo, parlament je započeo iznositi prijedloge koji se odnose na funkcioniranje EU. Primjerice, 1984. godine, nadahnut prethodnim radom na političkoj zajednici, izradio je "nacrt Ugovora o osnivanju Europske unije" (poznat i kao "Spinellijev plan" prema talijanskom članu parlamenta Altieru Spinelliju). Iako nije usvojen, mnoge su ideje kasnije implementirane drugim ugovorima.[30] Nadalje, parlament je započeo glasovanja o kandidatima za predsjednika Komisije još od 1980-ih, prije nego što je dobio ikakvo formalno pravo veta.[31]

Otkad je postalo izabrano tijelo, članstvo u Europskom parlamentu se proširivalo jednostavnim dodavanjem kad god su se pridružile nove nacije (članstvo je najviše prilagođeno 1994. godine nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke). Nakon 1994. Ugovor iz Nice je nametnuo ograničenje broja izabranih članova na 732.[32]

Kao i kod ostalih europskih institucija, sjedište Europskog parlamenta još nije bilo određeno. Privremena rješenja smještala su parlament u Strasbourg, dok su Komisija i Vijeće imali svoja sjedišta u Bruxellesu. Želeći ga smjestiti bliže tim institucijama, godine 1985. sagrađeno je drugo sjedište parlamenta u Bruxellesu i tamo je preseljen dio aktivnosti unatoč prosvjedima nekih država. Konačni sporazum je na posljetku postiglo Europsko vijeće 1992. godine. Izjavilo se kako će Parlament zadržati svoje službeno sjedište u Strasbourgu, gdje će se održavati dvanaest sjednica godišnje, ali sve ostale parlamentarne aktivnosti odvijati će se u Bruxellesu. Parlament je osporio ovaj aranžman o postojanju dva sjedišta, ali to je rješenje kasnije ugrađeno u Amsterdamski ugovor. Još danas je lokacija Europskog parlamenta izvor spora.[33]

Parlament je dobivao sve veće ovlasti novim ugovorima i produženjem redovnog zakonodavnog postupka (tada se zvao postupak suodlučivanja) [34] a 1999. parlament je iznudio ostavku Santerove komisije.[35] Istovremeno je i odbio odobriti proračun Zajednice zbog optužbi za prijevaru i loše upravljanje u Komisiji. Dvije glavne stranke su prvi put tijekom krize poprimile dinamiku vlasti i oporbe koja je završila tako što je Komisija masovno podnijela ostavku, što je bila prva prisilna ostavka, uslijed pritiska parlamenta.[36]

Pritisak Parlamenta na Europsku komisijuUredi

Godine 2004., Europski parlament je prisilio predsjednika komisije Barrosa na promjenu kandidata za članove Komisije.
Rocco Buttiglione bio je prvi kandidat za člana Komisije koji nije dobio podršku u Europskom parlamentu

Godine 2004. održani su izbori za Europski parlament, ujedno i najveći transnacionalni izbori u povijesti, i unatoč tome što je Europsko vijeće izabralo predsjednika iz najveće političke skupine (EPP), parlament je ponovno izvršio pritisak na Komisiju. Tijekom parlamentarnih saslušanja predloženih povjerenika, europarlamentarci su izrazili sumnju glede nekih kandidata u odboru za građanske slobode i odbacili nominaciju Rocca Buttiglionea za mjesto povjerenika za pravdu, slobodu i sigurnost zbog njegovih stavova o homoseksualnosti. To je bio prvi put da je parlament ikad glasovao protiv novog povjerenika i unatoč Barrosovom inzistiranju na Buttiglioneovoj nominaciji, parlament je natjerao Buttiglionea da se povuče. Brojni drugi povjerenici također su se povući ili biti preraspoređeni prije nego što je Parlament dopustio Barrosovoj komisiji da preuzme dužnost.[37] [38]

 
Parlamentarna revizija Bolkesteinove direktive nagovijestila je značajan rast statusa parlamenta.

Zajedno s produljenjem redovnog zakonodavnog postupka, Parlament je u svom demokratskom mandatu dobio veću kontrolu nad zakonodavstvom nasuprot ostalih institucija. Glasujući o Bolkesteinovoj direktivi 2006. godine, Parlament je velikom većinom glasovao za preko 400 amandmana koji su promijenili temeljno načelo zakona. Financial Times opisao ga je sljedećim izrazima: [39]

  „To je trenutak kad je Europski parlament napokon došao na svoje. To označava još jednu promjenu u odnosima moći između triju središnjih europskih institucija. Prošlotjedno glasovanje nagovještava da su se izravno izabrani europarlamentrarci, usprkos razlikama u svojoj ideološkoj, nacionalnoj i povijesnoj pripadnosti, započeli ujedinjavati kao ozbiljna i učinkovita institucija EU, upravo u vremenu kad je proširenje bitno zakompliciralo pregovore unutar Vijeća i Komisije.”

Godine 2007. povjerenik za pravosuđe Franco Frattini prvi je put uključio Parlament u razgovore o drugom schengenskom informacijskom sustavu, iako su europarlamentarci trebali biti konzultirani samo o dijelovima paketa. Nakon tog eksperimenta, Frattini je naznačio da bi želio uključiti Parlament u sva pitanja pravosuđa i kaznena pitanja, neformalno preuzimajući nove ovlasti koje bi se kasnije formalizirale kroz izglasavanje Lisabonskog ugovora.[40] Između 2007. i 2009., posebna radna skupina za parlamentarnu reformu provela je niz promjena kako bi modernizirala instituciju, primjerice, članovi Parlamenta su dobili više vremena za intervencije za govornicom, došlo je do povećanja suradnje među odborima i izglasane su druge reforme u cilju povećanja učinkovitosti.[41] [42]

Novija povijestUredi

Lisabonski ugovor je stupio na snagu 1. prosinca 2009. godine dodijelivši Parlamentu ovlasti nad cjelokupnim proračunom EU-a, čime su zakonodavne ovlasti Parlamenta izjednačene s ovlastima Vijeća Europe u gotovo svim područjima, a imenovanje predsjednika Komisije postalo je uvjetovano rezultatima parlamentarnih izbora.[43]

Barroso je dobio potporu Europskog vijeća za drugi mandat i osigurao većinsku potporu Parlamenta u rujnu 2009. Parlament je glasao s 382 glasa za i 219 glasova protiv (117 suzdržanih) uz potporu Europske pučke stranke, Europskih konzervativaca i reformista i Saveza liberala i demokrata za Europu.[44] Liberali su dali podršku tek nakon što je Barroso pristao na brojne ustupke, odustavši tako od poziva socijalista za odgodom glasanja kojima su se u prvom trenutku priklonili (EPP je Barrosa želio odobriti u srpnju te godine).[45]

Kad je Barroso predložio svoje kandidate za svoje sljedeće Povjerenstvo, ukazala se još jedna prilika za vršenje pritiska i zahtijevanje novih ustupaka. Bugarska kandidatkinja Rumiana Jeleva je nakon pritiska Parlamenta bila prisiljena odstupiti zbog kritika o njezinom neiskustvu i sukoba interesa. Imala je potporu samo EPP-a koji je započeo uzvraćati kritike kandidatima s lijevog političkog spektra prije nego li je Jeleva popustila i odstupila.[46]

Prije konačnog glasovanja, Parlament je zatražio niz ustupaka kao dio budućeg radnog sporazuma prema novom Lisabonskom ugovoru. Zahtjevi između ostalog uključuju da će predsjednik parlamenta prisustvovati sastancima Komisije na visokoj razini. Parlament je tražio predstavnika u međunarodnim pregovorima koje vodi Komisija i pravo na informacije o sklopljenim sporazumima. Međutim, Parlament je u konačnici uspio osigurati samo mjesto promatrača na sastancima Komisije. Parlament također nije izglasao imenovanja šefova izaslanstva i posebnih predstavnika za vanjsku politiku, iako će se oni pojaviti pred parlamentom nakon što ih imenuje Visoki predstavnik za vajnjske poslove. Jedna od glavnih ovlasti koje je Parlament tražio za sebe bila je ta da Parlament od Komisije želi garanciju da će Komisija predložiti zakone kad Parlament od Komisije to zatraži. Barroso je ovo smatrao kršenjem neovisnostii Komisije, ali pristao je odgovoriti u roku od tri mjeseca. Na većinu zahtjeva već je odgovoreno pozitivno.[47]

Tijekom osnivanja Europske službe za vanjsko djelovanje (ESVD), Parlament je koristio svoju kontrolu nad proračunom EU-a kako bi utjecao na ustroj ESVD-a. Zastupnici u Europskom parlamentu imali su za cilj povećati nadzor nad ESVD-om povezujući ga s radom Komisije i nominiranjem političkih zamjenika za Visokog predstavnika. Europarlamentarci nisu uspjeli dobiti sve što su tražili, međutim, dobili su širu financijsku kontrolu nad novim tijelom.[48] [49] U siječnju 2019., konzervativni europarlamentarci podržali su prijedloge za povećanje ravnopravnosti žena i borbu protiv seksualnog uznemiravanja u Europskom parlamentu.[50]

Ovlasti i funkcijeUredi

Europski parlament i Europsko vijeće nalik su na dva entiteta dvodomnog zakonodavnog tijela.[51] Međutim, postoje neke razlike u odnosu na nacionalna zakonodavstva, primjerice, ni Parlament ni Vijeće nemaju moć zakonodavne inicijative (osim činjenice da Vijeće ima moć u nekim međuvladinim pitanjima). U pitanjima koja se tiču Europske ekonomske zajednice, ovo je ovlaštenje rezervirano za Europsku komisiju (izvršnu vlast). Stoga, iako Parlament može mijenjati i odbacivati zakone, ako želi iznijeti prijedlog zakona potrebno mu je da Komisija izradi nacrt zakona prije nego što bilo što krene u zakonsku proceduru.[52] Takva se procedura opravdava činjenicom da u nacionalnim zakonodavstvima država članica 85% inicijativa uvedenih bez izvršne potpore ne postaje zakon.[53] Ipak, bivši predsjednik Parlamenta Hans-Gert Pöttering tvrdio je da, kako Parlament ima pravo tražiti od Komisije da izradi takav zakon, i kako Komisija slijedi prijedloge Parlamenta, Parlament ima de facto pravo zakonodavne inicijative. [54]

Parlament također ima jak neizravni utjecaj putem neobvezujućih rezolucija i saslušanja parlamentarnih odbora, poput "paneuropske sapunice" tisućama novinara sa sjedištem u Bruxellesu koji svakodnevno prate politiku EU. Postoji i neizravan učinak na vanjsku politiku: Parlament mora odobriti sve potpore za razvoj uključujući one u inozemstvu, primjerice, potporu za poslijeratnu obnovu Iraka ili poticaje za prekid iranskog nuklearnog razvoja. Parlamentarna podrška bila je potrebna i za sporazum o transatlantskoj razmjeni podataka o putnicima sa Sjedinjenim Državama.[55] Konačno, Parlament održava neobvezujuća glasovanja o novim ugovorima EU, ali ne može staviti veto. Međutim, kad je Parlament zaprijetio rušenjem Ugovora iz Nice, belgijski i talijanski parlament rekli su da će staviti veto na ugovor u ime Europskog parlamenta.[56]

Zakonodavni postupakUredi

Sa svakim novim europskim ugovorom proširile su se ovlasti Parlamenta, u smislu njegove uloge u zakonodavnim postupcima Unije. Postupak koji je polako postao dominantan je "uobičajeni zakonodavni postupak " (prethodno nazvan "postupak suodlučivanja"), koji daje ravnopravnu ulogu u procesu Parlamentu i Vijeću. Konkretno, u okviru postupka, Komisija podnosi prijedlog Parlamentu i Vijeću koji može biti izglasan kao zakon samo ako se oba tijela slože oko teksta, što čine (ili ne) uzastopnim čitanjima do najviše tri. U prvom čitanju Parlament može uputiti amandmane Vijeću koje može usvojiti tekst s tim amandmanima ili vratiti "zajedničko stajalište". To stajalište može odobriti Parlament ili može odbiti tekst apsolutnom većinom čime odbija zakonski prijedlog, ili pak može usvojiti daljnje izmjene i dopune, također apsolutnom većinom. Ako ih Vijeće ne odobri, formira se "Odbor za mirenje". Odbor se sastoji od jednakog broja članova Vijeća i izastupnika u Europskom parlamentu koji žele postići kompromis. Jednom kada se stajalište dogovori, mora ga odobriti Parlament, natpolovičnom većinom.[57] [58] Tome u prilog ide i mandat Parlamenta kao jedine izravno izabrane demokratske institucije koja mu je dala slobodu da ima veću kontrolu nad zakonodavstvom od ostalih institucija, primjerice kad izmjena Bolkesteinove direktive 2006.[59]

Neka područja unutarnje politike EU regulirana se posebnim zakonodavnim postupcimapra, poput pravosuđa i unutarnjih poslova, proračuna i oporezivanja, te nekih područja politike, poput fiskalnih aspekata politike zaštite okoliša. U tim područjima Vijeće ili Parlament same odlučuju o zakonu.[60] Postupak također ovisi o tome koja se vrsta institucionalnog akta koristi.[61] Najjači akt je propis, akt ili zakon koji se izravno primjenjuje u cijelosti. Zatim postoje smjernice koje vežu pojedine države članice za određene ciljeve koje moraju postići. To čine na osnovu vlastitih zakona i stoga imaju veći manevarski prostor pri odlučivanju o njima. Odluka je instrument koji je usmjeren na određenu osobu ili skupinu i koji je izravno primjenjiv. Institucije također mogu izdavati izjave, preporuke i mišljenja koja nisu obvezujuća.[62] Postoji još jedan dokument koji ne slijedi uobičajene postupke, tzv. "pisana izjava" koja je slična prijedlogu za rani dan koji se koristi u Westminsterskom sustavu. Riječ je o dokumentu koji je predlaže najviše pet zastupnika u Europskoj uniji o pitanjim aktivnosti EU-a kojim se pokreće rasprava na tu temu. Dokument i njegovi predlagatelji se postave izvan ulaza u polukrug Parlamenta, a drugi zastupnici mogu potpisati deklaraciju, a ako to učini većina, ona se prosljeđuje predsjedniku i najavljuje na plenarnom zasjedanju prije prosljeđivanja ostalim institucijama i službeno se bilježi u zapisniku.[63]

ProračunUredi

Zakonodavna grana službeno ima proračunsku vlast Unije s ovlastima stečenim Proračunskim ugovorima iz 1970-ih i Lisabonskim ugovorom . Proračun EU podliježe obliku uobičajene zakonodavne procedure s jednim čitanjem koja Parlamentu daje moć nad cjelokupnim proračunom (prije 2009. njegov je utjecaj bio ograničen na određena područja) ravnopravno s Vijećem. Ako između njih postoji neslaganje, ono se upućuje odboru za mirenje, kao i za zakonodavne prijedloge. Ako tekst zajedničkog mirenja ne bude odobren, Parlament može konačno usvojiti proračun. [64]

Parlament je također odgovoran za izvršenje prethodnih proračuna na temelju godišnjeg izvješća Europskog revizorskog suda . Odbila je odobriti proračun samo dva puta, 1984. i 1998. godine. Posljednjom prigodom dovelo je do ostavke Santerove komisije ; ističući kako proračunska moć Parlamentu daje veliku moć nad Komisijom. [65] [66] [67] Parlament također široko koristi svoje proračunske i druge ovlasti drugdje; na primjer, u uspostavi Europske službe za vanjsko djelovanje, Parlament ima faktički veto na svoj dizajn jer mora odobriti proračunske i kadrovske promjene. [68]

Kontrola izvršne vlastiUredi

Predsjednika Europske komisije predlaže Europsko vijeće na temelju europskih izbora za Parlament. [69] Taj prijedlog mora odobriti Parlament (natpolovičnom većinom) koji "bira" predsjednika prema ugovorima. Nakon odobrenja predsjednika Komisije, predsjednik Komisije predlaže članove Komisije u skladu s državama članicama. Svaki povjerenik dolazi pred saslušanje relevantnog parlamentarnog odbora koji pokriva predloženi portfelj. Tada ih Parlament, kao tijelo, odobrava ili odbija. [70] [71]

U praksi, Parlament nikada nije glasao protiv predsjednika ili njegove komisije, ali činilo se vjerojatnim kad je iznesena Barrosova komisija. Rezultat pritiska natjerao je prijedlog da se povuče i promijeni kako bi bio prihvatljiviji za parlament. [72] Taj pritisak smatrali su važnim znakom neke od evoluirajućih naravi Parlamenta i njegove sposobnosti da Komisiju učini odgovornom, umjesto da bude gumeni pečat kandidatima. Nadalje, u glasovanju o Komisiji, eurozastupnici su glasovali i po stranačkim, a ne nacionalnim linijama, unatoč čestim pritiscima nacionalnih vlada na njihove europarlamentarce. Ova kohezija i volja za korištenjem moći Parlamenta osigurali su veću pozornost nacionalnih čelnika, drugih institucija i javnostikoji je prethodno dao najniži odziv na izbore za Parlament ikad. [73]

Parlament je također ovlašten ukoriti Komisiju ako ona ima dvotrećinsku većinu što će iznuditi ostavku cijele Komisije s položaja. Kao i kod odobrenja, ta se moć nikada nije koristila, ali prijetila je Santerovoj komisiji, koja je nakon toga sama od sebe dala ostavku . Postoji nekoliko drugih kontrola, kao što su: zahtjev Komisije da podnosi izvješća Parlamentu i odgovara na pitanja zastupnika u Europskom parlamentu; zahtjev predsjedatelja Vijeća da predstavi svoj program na početku njihova predsjedanja ; obveza predsjednika Europskog vijeća da izvještava Parlament nakon svakog od njegovih sastanaka; pravo zastupnika u Europskom parlamentu da Komisiji podnose zahtjeve za zakonodavstvo i politike; i pravo na ispitivanje članova tih institucija (npr " Vrijeme za povjerenstvo" svakog utorka). [74] [75] Trenutno zastupnici u Europskom parlamentu mogu postaviti pitanje o bilo kojoj temi, ali u srpnju 2008. zastupnici su glasovali da se pitanja ograniče na ona unutar mandata EU i zabrane uvredljiva ili osobna pitanja. [76]

Nadzorne ovlastiUredi

Parlament također ima i druge ovlasti općeg nadzora, uglavnom dodijeljene Ugovorom iz Maastrichta . [77] Parlament je ovlašten uspostaviti Istražni odbor, na primjer zbog bolesti ludih krava ili CIA-inih pritvorskih letovaprva je dovela do stvaranja Europske veterinarske agencije . Parlament može pozvati druge institucije da odgovore na pitanja i ako je potrebno da ih izvedu na sud ako krše zakon ili ugovore EU. [78] Nadalje, ima ovlasti nad imenovanjem članova Revizorskog suda [79] te predsjednika i izvršnog odbora Europske središnje banke . Predsjednik ECB-a također je dužan podnijeti godišnje izvješće parlamentu. [78]

Europskog pučkog pravobranitelja bira Parlament koji se bavi javnim pritužbama protiv svih institucija. [80] Peticije također može podnijeti bilo koji građanin EU-a po pitanju unutar područja djelovanja EU-a. Odbor za predstavke raspravlja o slučajevima, oko 1500 svake godine, koje građani ponekad iznesu u Saboru. Iako Sabor pokušava riješiti problem kao posrednik, oni pribjegavaju pravnom postupku ako je to potrebno za rješavanje građanskog spora. [81]

ČlanoviUredi

Parlamentarci su na engleskom jeziku poznati kao zastupnici u Europskom parlamentu. Biraju se svakih pet godina općim biračkim pravom za odrasle i sjede prema političkoj odanosti; otprilike jedna trećina su žene. Prije 1979. imenovali su ih njihovi nacionalni parlamenti. [82] [83]

Parlament je kritiziran zbog nedovoljne zastupljenosti manjinskih skupina. U 2017. godini, procjenjuje se da je 17 zastupnika u Europskom parlamentu bilo bijelih, [84] a od toga su trojica bili crnci, što je nesrazmjerno mali broj. [85] Prema aktivističkoj organizaciji Europska mreža protiv rasizma, iako se procjenjuje da 10% Europe čine rasne i etničke manjine, samo 5% zastupnika u Europskom parlamentu bili su članovi takvih skupina nakon izbora za Europski parlament 2019. godine . [86]

Prema Lisabonskom ugovoru, mjesta se dodjeljuju svakoj državi prema broju stanovnika, a maksimalan broj članova određuje se na 751 (međutim, budući da predsjednik ne može glasati dok će u stolici istovremeno biti samo 750 članova s pravom glasa). [87] Od 1. veljače 2020. u Europskom parlamentu zasjeda 705 zastupnika u Europskom parlamentu (uključujući predsjednika Parlamenta), što je smanjenje zbog napuštanja Ujedinjenog Kraljevstva iz EU .

Zastupljenost je trenutno ograničena na najviše 96 mjesta i najmanje 6 mjesta po državi, a mjesta se raspodjeljuju prema " degresivnoj proporcionalnosti ", tj. Što je država veća, to je više građana zastupljeno po zastupniku u Europskom parlamentu. Kao rezultat toga, malteški i luksemburški glasači imaju otprilike 10 puta veći utjecaj po biraču od građana šest velikih zemalja.

, Germany (80.9 million inhabitants) has 96 seats (previously 99 seats), i.e. one seat for 843,000 inhabitants. Malta (0.4 million inhabitants) has 6 seats, i.e. one seat for 70,000 inhabitants.

Novi sustav proveden u skladu s Lisabonskim ugovorom, uključujući reviziju mjesta prije izbora, imao je za cilj izbjeći političku trgovinu konjima kada se dodjela mora revidirati kako bi odražavala demografske promjene. [88]

Sukladno ovoj raspodjeli formiraju se izborne jedinice . U četiri države članice EU (Belgija, Irska, Italija i Poljska) nacionalni teritorij podijeljen je u niz izbornih jedinica. U preostalim državama članicama cijela država čini jednu izbornu jedinicu. Sve države članice održavaju izbore za Europski parlament koristeći različite oblike proporcionalne zastupljenosti .

Prijelazni aranžmaniUredi

Zbog kašnjenja s ratifikacijom Lisabonskog sporazuma, sedmi je parlament izabran pod donjom kapom Ugovora iz Nice. Izmjena i dopuna ugovora malog opsega ratificirana je 29. studenog 2011. [89] Ovim je amandmanom uvedene prijelazne odredbe kojima se omogućava dodatnih 18 zastupnika u Europskom parlamentu stvorenih prema Lisabonskom ugovoru da budu izabrani ili imenovani prije izbora 2014. godine. [90] Prema reformama Lisabonskog sporazuma, Njemačka je jedina izgubila članove sa 99 na 96. Međutim, ta mjesta nisu uklonjena do izbora 2014. godine. [91]

Plaće i troškoviUredi

Prije 2009. članovi su primali istu plaću kao i članovi nacionalnog parlamenta. Međutim, od 2009. godine na snagu je stupio novi statut članova, nakon višegodišnjih pokušaja, koji je svim članovima davao jednaku mjesečnu plaću, u iznosu od 8.484,05 eura u 2016. godini, podložne porezu Europske unije i koji se također može oporezivati na nacionalnoj razini. Zastupnici u Europskom parlamentu imaju pravo na mirovinu koju Parlament isplaćuje od 63. godine. Članovi također imaju pravo na naknade za uredske troškove i dnevnice te putne troškove na temelju stvarnih troškova. [92] Uz plaću, članovima se dodjeljuju i brojne privilegije i imuniteti . Kako bi osigurale svoje slobodno kretanje u Parlament i iz parlamenta, vlastite države daju im olakšice visokim dužnosnicima koji putuju u inozemstvo, a druge vlade država imaju status stranih predstavnika u posjetu. Kada su u svojoj državi, imaju sav imunitet dodijeljen nacionalnim parlamentarcima, au drugim državama imaju imunitet od pritvora i pravnih postupaka . Međutim, imunitet se ne može zahtijevati kada se utvrdi da je član počinio kazneno djelo, a Parlament također ima pravo oduzeti imunitet članu. [93]

Političke skupineUredi

Zastupnici u parlamentu organizirani su u osam različitih parlamentarnih skupina, uključujući trideset nezavisnih članova poznatih kao neiskreti . Dvije najveće skupine su Europska pučka stranka (EPP) i Socijalisti i demokrati (S&D). Te dvije skupine dominiraju Parlamentom većim dijelom svog života, kontinuirano zauzimajući između 50 i 70 posto mjesta između njih. Niti jedna skupina nikada nije imala većinu u Parlamentu. [94] Kao rezultat širokog saveza nacionalnih stranaka, stranke europskih skupina vrlo su decentralizirane i stoga imaju više zajedničkog sa strankama u saveznim državama poput Njemačke ili Sjedinjenih Država nego unitarne države poput većine država EU-a. [95] Ipak, europske skupine zapravo su bile kohezivnije od američkih kolega između 2004. i 2009. [96] [97]

Grupe se često temelje na jednoj europskoj političkoj stranci kao što je Europska pučka stranka . Međutim, oni mogu, poput liberalne skupine, uključiti više europskih stranaka, kao i nacionalne stranke i nezavisne stranke. [98] Da bi grupa bila prepoznata, treba joj 25 zastupnika iz sedam različitih zemalja. [99] Jednom kad budu prepoznate, skupine dobivaju financijske subvencije od parlamenta i zajamčena mjesta u odborima, što stvara poticaj za formiranje grupa. Međutim, došlo je do nekih kontroverzi s uspostavljanjem kratkotrajnog identiteta, tradicije, suverenosti (ITS) zbog njegove ideologije; članovi skupine bili su krajnje desni, pa je postojala zabrinutost zbog javnih sredstava koja idu prema takvoj skupini. [100] Bilo je pokušaja promjene pravila kako bi se blokiralo stvaranje ITS-a, ali oni nikada nisu urodili plodom. Grupi je, međutim, zabranjeno dobivanje vodećih mjesta u odborimatradicionalno (prema sporazumu, a ne pravilu) dijele sve strane. [101] Kad se ova skupina uključila u borbe, što je dovelo do povlačenja nekih članova, njezina je veličina pala ispod praga za prepoznavanje, što je uzrokovalo njezin kolaps. [102]

Velika koalicijaUredi

S obzirom na to da Parlament ne formira vladu u tradicionalnom smislu parlamentarnog sustava, njegova se politika razvijala više na konsenzualnoj liniji, a ne na većinskoj vladavini konkurentskih stranaka i koalicija. Zapravo, većim dijelom svog života dominirala je velika koalicija Europske pučke stranke i Partije europskih socijalista . Dvije glavne stranke nastoje surađivati kako bi pronašle kompromis između svoje dvije skupine što dovodi do prijedloga koje su podržale velike većine. [103] Međutim, to ne donosi uvijek sporazum, i svaka umjesto toga može pokušati izgraditi druge saveze, EPP obično s drugim skupinama desnog ili desnog krila i PES s lijevim ili lijevim sredinskim skupinama. Ponekad je Liberalna skupina tada u ključnoj poziciji. Postoje i prilike u kojima su se pojavile vrlo oštre stranačke političke podjele, na primjer zbog ostavke Santerove komisije . [104]

Kad su se pojavili početni navodi protiv Komisije, oni su bili usmjereni prvenstveno protiv Édith Cresson i Manuela Marína, obojice socijalističkih članova. Kad je parlament razmatrao odbijanje puštanja proračuna Zajednice, predsjednik Jacques Santer izjavio je da bi glasanje protiv bilo ravno glasanju o nepovjerenju . Skupina socijalista podržala je Komisiju i na to pitanje gleda kao na pokušaj EPP-a da diskreditira njihovu stranku uoči izbora 1999. godine. Socijalistička čelnica, europska zastupnica Pauline Green, pokušala je izglasati povjerenje i EPP je iznijela protuprijedloge. U tom su razdoblju dvije stranke preuzele slične uloge kao i opozicijska dinamika, dok su socijalisti podržavali izvršnu vlast, a EPP se odricala prethodne koalicijske potpore i odbijala je. [105] Ovakva se politizacija povećava, 2007. godine Simon Hix iz London School of Economics primijetio je da: [106]


Tijekom petog mandata, 1999. do 2004., došlo je do prekida velike koalicije što je rezultiralo koalicijom desnog centra između Liberalne i Narodne stranke. [107] To se odrazilo na predsjedanju Parlamentom, s izrazima koje dijele EPP i ELDR, a ne EPP i socijalisti. [108] U sljedećem mandatu liberalna skupina narasla je na 88 mjesta, što je najveći broj bilo koje treće strane u Parlamentu. [109]

IzboriUredi

Izbori su se održavali, izravno u svakoj državi članici, svakih pet godina od 1979. godine. održano je devet izbora. Kad se nacija pridruži na srednji rok, održat će se dopunski izbori za biranje njihovih predstavnika. To se dogodilo šest puta, posljednji put kad se Hrvatska pridružila 2013. godine. Izbori se odvijaju kroz četiri dana prema lokalnim običajima, a osim što moraju biti proporcionalni, izborni sustav bira država članica. [110] To uključuje dodjelu podnacionalnih izbornih jedinica ; dok većina članova ima nacionalni popis, neki, poput Velike Britanije i Poljske, svoju raspodjelu dijele između regija. Sjedala se dodjeljuju državama članicama prema njihovom stanovništvu, od 2014. godine, niti jedna država nema više od 96, ali ne manje od 6, kako bi se zadržala proporcionalnost. [111]

Najnoviji izbori za Europski parlament na razini cijele Unije bili su Europski izbori 2019., održani od 23. do 26. svibnja 2019. Bili su to najveći simultani transnacionalni izbori ikad održani bilo gdje u svijetu. Prvo zasjedanje devetog parlamenta započelo je 2. srpnja 2019. [112]

Europske političke stranke imaju ekskluzivno pravo na kampanju za vrijeme europskih izbora (za razliku od odgovarajućih EP skupina). [113] Izdvojeno je niz prijedloga za privlačenje veće pozornosti javnosti na izbore. Jedna od takvih inovacija na izborima 2014. bila je ta da su paneuropske političke stranke postavile "kandidate" za predsjednika Povjerenstva, takozvani Spitzenkandidaten (njemački, "vodeći kandidati" ili "glavni kandidati"). Međutim, upravljanje Europskom unijom temelji se na mješavini međuvladinih i nadnacionalnih obilježja: predsjednika Europske komisije imenuje Europsko vijeće, predstavljajući vlade država članica, i za njih ne postoji obveza nominiranja uspješnog "kandidata ". Lisabonski ugovor samo kaže da bi oni trebali uzimati u obzir rezultate izbora prilikom odabira koga će nominirati. Takozvani Spitzenkandidaten su Jean-Claude Juncker za Europske pučke stranke, [114] Martin Schulz za stranke europskih socijalista, Guy Verhofstadt za Saveza liberala i demokrata za Europu stranke, Ska Keller i José Bove solidarno za europske Zelena stranka i Alexis Tsipras za Stranku europske ljevice .

Izlaznost je konstantno padala svake godine od prvih izbora, a od 1999. do 2019. bila je ispod 50%. 2007. godine i Bugarska i Rumunjska izabrale su svoje članove Europskog parlamenta na dopunskim izborima, pridruživši se početkom 2007. godine. Bugarski i rumunjski izbori zabilježili su dvije najniže izlaznosti za europske izbore, samo 28,6% [115] odnosno 28,3%. [116] Ovaj je trend prekinut na izborima 2019. godine, kada se odaziv povećao za 8% u cijeloj EU, popevši se na 50,6%, najviše od 1994. godine.

U Engleskoj, Škotskoj i Walesu, izbori za EP prvotno su održani za izbornog zastupnika u Europskoj uniji na osnovi prve prošlosti. 1999. sustav je promijenjen u oblik PR-a gdje se velika skupina kandidata kandidira za mjesto unutar vrlo velike regionalne izborne jedinice. [117] Može se glasati za stranku, ali ne i za kandidata (osim ako ta stranka ima jedinstvenog kandidata).

Zbornik radovaUredi

 
Ove "kutije za preseljenje" Europskog parlamenta, nazvane "kante", spremne su za prijevoz iz Bruxellesa u Strasbourg gdje će se održati plenarno zasjedanje . Svaki mjesec EP se kreće naprijed-natrag kako bi ispunio obvezu EU-a da održava sastanke i u Francuskoj.

Svake godine aktivnosti parlamentarnog ciklusa između tjedana odbora gdje se izvještaji raspravljaju u odborima i sastaju se međuparlamentarna izaslanstva, tjedni političkih skupina za članove kako bi raspravljali o radu unutar svojih političkih skupina i tjedni zasjedanja u kojima članovi provode 3½ dana u Strasbourgu na polu-sjednicama. Uz to, šest dvodnevnih sjednica organizira se u Bruxellesu tijekom cijele godine. Četiri tjedna dodijeljena su kao tjedan izborne jedinice kako bi se članovima omogućilo obavljanje isključivo poslova izbornih jedinica. Napokon, nisu planirani sastanci tijekom ljetnih tjedana. [118] Parlament ima moć sastanka bez sazivanja drugog tijela. Njegovi sastanci djelomično su kontrolirani ugovorima, ali su inače na Parlamentu u skladu s vlastitim "Poslovnikom" (propisima koji uređuju parlament). [119]

Tijekom zasjedanja članovi mogu govoriti nakon što ih predsjednik pozove. Članovi Vijeća ili Komisije mogu također prisustvovati i govoriti u raspravama. [120] [121] Dijelom zbog potrebe za tumačenjem i politike konsenzusa u vijeću, rasprave su obično smirenije i uljudnije od, recimo, Westminsterskog sustava . [122] Glasanje se provodi uglavnom dizanjem ruku, što se na zahtjev može provjeriti elektroničkim glasanjem. [123] Glasovi članova Europskog parlamenta, međutim, ne bilježe se ni u jednom slučaju; to se događa samo kada postoji prozivka. To je potrebno za konačna glasanja o zakonodavstvu, kao i kad god to zatraži politička skupina ili 30 članova Europskog parlamenta. Broj prozivki povećavao se s vremenom. Glasovi također mogu biti potpuno tajno glasanje (na primjer, kada se bira predsjednik). [124] [125] Svi zabilježeni glasovi, zajedno s zapisnicima i zakonima, bilježe se u Službenom listu Europske unije i može im se pristupiti putem interneta. [126] Glasovi obično ne slijede raspravu, već se grupiraju s ostalim pripadajućim glasovima u određenim prigodama, obično u podne utorkom, srijedom ili četvrtkom. To je zato što je duljina glasanja nepredvidljiva i ako se nastavi duže od dodijeljenog, može ometati druge rasprave i sastanke kasnije tijekom dana. [127]

Članovi su raspoređeni u hemicikl prema njihovim političkim skupinama (u Zajedničkoj skupštini, prije 1958., članovi su sjedili po abecedi [128] ) kojima se uglavnom naređuje slijeva udesno, ali neke manje skupine smještene su prema vanjskom prstenu Parlamenta . Svi su stolovi opremljeni mikrofonima, slušalicama za prijevod i opremom za elektroničko glasanje. Vođe skupina sjede na prednjim klupama u središtu, a u samom središtu je podij za gostujuće govornike. Preostala polovica kružne komore prvenstveno se sastoji od uzdignutog prostora na kojem sjede predsjednik i osoblje. Daljnje su klupe osigurane između strana ovog područja i zastupnika u Europskom parlamentu, a njih zauzima Vijeće krajnje lijevo i Komisija krajnje desno. I hemicikl u Bruxellesu i u Strasbourgu približno slijede ovaj raspored s samo manjim razlikama. [129] Dizajn hemicikla kompromis je između različitih parlamentarnih sustava. Britanski sustav ima različite skupine koje su izravno okrenute jedna prema drugoj, dok je francuski sustav polukrug (a tradicionalni njemački sustav imao je sve članove u redovima okrenute prema govornici). Iako se dizajn uglavnom temelji na polukrugu, suprotni krajevi spektra ipak su okrenuti jedan prema drugome. [128] S ograničenim pristupom komori, ulaz kontroliraju poslužitelji koji pomažu europarlamentarcima u komori (na primjer u dostavi dokumenata). Službenici također mogu povremeno djelovati kao oblik policije u provođenju predsjednika, na primjer u izbacivanju europskog zastupnika koji ometa sjednicu (iako je to rijetko). Prvi šef protokola u Parlamentu bio je Francuz, pa se mnoge dužnosti u Parlamentu temelje na francuskom modelu koji je prvi put razvijen nakon Francuske revolucije . 180 poslužitelja vrlo je vidljivo u Parlamentu, odjeveni u crne repove i u srebrnom lancu, a novačeni su na isti način kao i europska državna služba . Predsjedniku se dodjeljuje osobni poslužitelj. [130]

Predsjednik i organizacijaUredi

 
David Sassoli, predsjednik Europskog parlamenta

Predsjednik je u osnovi predsjednik Parlamenta i predsjedava plenarnom sjednicom dok je ona u zasjedanju. Potpis predsjednika potreban je za sve akte donesene suodlukom, uključujući proračun EU-a. Predsjednik je također odgovoran za vanjsko predstavljanje Parlamenta, uključujući pravna pitanja, i za primjenu poslovnika. Bira se na razdoblje od dvije i pol godine, što znači dva izbora po saborskom mandatu. [131] [132] Trenutno je predsjednik David Sassoli (S&D).

U većini zemalja protokol šefa države dolazi prije svih ostalih; međutim, u EU je Parlament naveden kao prva institucija, pa stoga protokol njegovog predsjednika dolazi prije bilo kojeg drugog europskog ili nacionalnog protokola. Darovi dani brojnim uglednicima u posjeti ovise o predsjedniku. Predsjednik španjolskog parlamenta Josep Borrell poklonio je kolegama kristalnu čašu koju je stvorio umjetnik iz Barcelone koji je na njoj, između ostalog, urezao dijelove Povelje o temeljnim pravima . [133]

Niz značajnih ličnosti bili su predsjednik Sabora i njegovi prethodnici. Prvi predsjednik bio je europarlamentarni zastupnik Paul-Henri Spaak, [134] jedan od očeva osnivača Unije . Među ostalim očevima osnivačima su europarlamentarac Alcide de Gasperi i europarlamentarac Robert Schuman . Dvije predsjednice bile su europarlamentarka Simone Veil 1979. (prva predsjednica izabranog parlamenta) i Nicole Fontaine europarlamentarka 1999., obje Francuskinje. [135] Prethodni predsjednik Jerzy Buzek bio je prvi istočno-srednjoeuropski koji je vodio instituciju EU-a, bivši poljski premijer, koji je ustao iz pokreta solidarnosti u Poljskoj koji je pomogao rušenju komunizma u istočnom bloku . [136]

Tijekom izbora predsjednika, prethodnim predsjednikom (ili, ako nije u mogućnosti, jednim od prethodnih potpredsjednika) predsjedava vijeće. [137] Prije 2009. godine najstariji član ispunjavao je tu ulogu [138] ali pravilo je promijenjeno kako bi se spriječilo da francuski europarlamentarni zastupnik krajnje desnice Jean-Marie Le Pen preuzme stolicu. [137]

Ispod predsjednika nalazi se 14 potpredsjednika koji predsjedavaju raspravama kada predsjednik nije u komori. Postoji niz drugih tijela i mjesta odgovornih za vođenje parlamenta osim ovih govornika. Dva su glavna tijela Ured, koji je odgovoran za proračunska i administrativna pitanja, i Konferencija predsjednika koja je upravljačko tijelo sastavljeno od predsjednika svake od parlamentarnih političkih skupina. Pet financijskih i administrativnih interesa članova je pet kvestora .

, the European Parliament budget was EUR 1.756 billion.[139] A 2008 report on the Parliament's finances highlighted certain overspending and miss-payments. Despite some MEPs calling for the report to be published, Parliamentary authorities had refused until an MEP broke confidentiality and leaked it.[140]

Odbori i izaslanstvaUredi

 
Soba Odbora

Parlament ima 20 stalnih odbora koji se sastoje od 25 do 73 zastupnika u Europskom parlamentu (što odražava političku strukturu cijelog Parlamenta), uključujući predsjedatelja, ured i tajništvo. Oni se sastaju dva puta mjesečno u javnosti kako bi sastavili, izmijenili i donijeli zakonodavne prijedloge i izvještaje koji će se predstaviti na plenarnom zasjedanju. [141] Izvjestitelji odbora trebali bi iznijeti stajalište odbora, iako to osobito nije uvijek bio slučaj. U događajima koji su doveli do ostavke Santerove komisije, izvjestitelj se usprotivio uskom glasovanju Odbora za proračunsku kontrolu da se proračun razriješi i pozvao Parlament da ga odbije. [142]

Odbori također mogu osnovati pododbore (npr. Pododbor za ljudska prava ) i privremene odbore koji će se baviti određenom temom (npr. O izvanrednoj predaji ). Predsjedatelji odbora koordiniraju svoj rad putem " Konferencije predsjednika odbora ". [143] Kada je uvedeno suodlučivanje, povećalo se ovlasti Parlamenta u brojnim područjima, ali ponajviše onim koja pokriva Odbor za okoliš, javno zdravstvo i sigurnost hrane . Prije su zastupnici u Europskom parlamentu ovaj odbor smatrali "Odborom Pepeljuge "; međutim, kako je dobivao novu važnost, postajao je profesionalniji i rigorozniji, privlačeći sve veću pozornost svom radu. [144]

Priroda odbora razlikuje se od nacionalnih kolega jer, iako su manji u odnosu na Kongres Sjedinjenih Država, odbori Europskog parlamenta neobično su veliki po europskim standardima s između osam i dvanaest namjenskih članova osoblja i tri do četiri pomoćnog osoblja. Značajna administracija, arhivi i istraživački resursi također su na raspolaganju cijelom Saboru po potrebi. [145]

zaslanstva Parlamenta formiraju se na sličan način i odgovorna su za odnose s parlamentima izvan EU-a. Postoje 34 izaslanstva koja se sastoje od oko 15 zastupnika u Europskom parlamentu, predsjedatelji izaslanstava također surađuju na konferenciji kao što to čine predsjednici odbora. Uključuju "interparlamentarna izaslanstva" (održavaju odnose s parlamentom izvan EU-a), "zajedničke parlamentarne odbore" (održavanje odnosa s parlamentima država kandidata ili suradnika EU-a), izaslanstvo u Zajedničkoj parlamentarnoj skupštini EU-a AKP-a i izaslanstvo Euro-mediteranskoj parlamentarnoj skupštini . [146] Europarlamentarci također sudjeluju u drugim međunarodnim aktivnostima poput Euro-latinskoameričke parlamentarne skupštine, dijaloga transatlantskih zakonodavaca i promatranja izbora u trećim zemljama. [147]

MeđugrupeUredi

 
Konferencijska sala Jože Pučnika

Međugrupe u Europskom parlamentu neformalni su forumi koji okupljaju europarlamentarce iz različitih političkih skupina oko bilo koje teme. Oni ne izražavaju stav Europskog parlamenta. Oni imaju dvostruku svrhu: adresiranje teme koja je transverzalna za nekoliko odbora i na manje formalan način. Njihovim dnevnim tajništvom može se upravljati ili kroz ured zastupnika u Europskom parlamentu ili putem interesnih skupina, bilo da su to korporacijski lobiji ili nevladine organizacije. Povlašteni pristup zastupnicima u Europskom parlamentu koji uživa organizacija koja vodi tajništvo može biti jedno od objašnjenja umnožavanja međugrupa u 1990-ima. [148] Oni su sada strogo regulirani i financijska potpora, izravna ili na neki drugi način (na primjer putem osoblja Tajništva) mora biti službeno navedena u izjavi o financijskim interesima. [149] Također se intergrupe uspostavljaju ili obnavljaju na početku svakog zakonodavnog tijela kroz određeni postupak. Doista, prijedlog za konstituiranje ili obnovu međuskupine moraju podržati najmanje 3 političke skupine čija je podrška ograničena na određeni broj prijedloga razmjerno njihovoj veličini (na primjer, za zakonodavno tijelo 2014-2019, EPP ili Političke skupine S&D mogle bi podržati 22 prijedloga, dok su zelene / EFA ili EFDD samo 7). [150]

Prijevod i tumačenjeUredi

Interpretation in the European Parliament
Interpreting booths in the hemicycle simultaneously interpret debates between 24 languages
Interpreter at a committee hearing for the confirmation of Thierry Breton to the European Commission in 2019


Govornici u Europskom parlamentu imaju pravo govoriti na bilo kojem od 24 službena jezika Europske unije, od francuskog i njemačkog do malteškog i irskog . Simultano prevođenje nudi se na svim plenarnim sjednicama, a svi završni tekstovi zakona prevode se. S dvadeset i četiri jezika, Europski parlament je najjezičniji parlament na svijetu [151] i najveći je poslodavac na svijetu (zapošljava 350 stalno zaposlenih i 400 slobodnih radnika kad je veća potražnja). [152] Građani se također mogu obratiti parlamentu na baskijskom, katalonskom / valencijskom i galicijskom jeziku . [153]

Obično se jezik prevodi sa stranog jezika na materinji jezik prevoditelja. Zbog velikog broja jezika, od kojih su neki sporedni, od 1995. tumačenje se ponekad vrši na suprotan način, izvan materinskog jezika tumača (sustav "retour"). Uz to, govor na manjem jeziku može se protumačiti i na trećem jeziku zbog nedostatka prevoditelja ("relejno" tumačenje)na primjer, prilikom prevođenja s estonskog na malteški . [154] Zbog složenosti problema, tumačenje nije riječ od riječi. Umjesto toga, tumači moraju prenijeti političko značenje govora, bez obzira na vlastita stajališta. To zahtijeva detaljno razumijevanje politike i uvjeta Parlamenta, što uključuje veliku pripremu unaprijed (npr. Čitanje predmetnih dokumenata). Poteškoće se često mogu pojaviti kada se europarlamentarci koriste nepristojnim riječima, šalama i igrom riječi ili govore prebrzo. [154]

Iako neki govore svoj materinji jezik kao važan dio svog identiteta i mogu tečnije govoriti u raspravama, neki su kritizirali tumačenje i njegovu cijenu. Iz 2006. Izvješće Alexander Stubb MEP istaknuo da je samo pomoću engleski, francuski i njemački troškovi mogu se smanjiti od 118.000 po danu (za 21 jezika ondaRumunjski, Bugarski i Hrvatski koji još nisu uključeni) na 8.900 EUR dnevno. [155] Također je vođena mala kampanja za stvaranje francuskog jezika referentnim jezikom za sve pravne tekstove, na temelju argumenta da je jasniji i precizniji u pravne svrhe. [156]

Budući da su postupci prevedeni na sve službene jezike EU, korišteni su za stvaranje višejezičnog korpusa poznatog kao Europarl . Široko se koristi za obuku statističkih sustava za strojno prevođenje . [157]

Godišnji troškoviUredi

Prema internetskoj stranici Europskog parlamenta, godišnji proračun parlamenta za 2016. iznosio je 1,838 milijardi eura. [158] Glavne kategorije troškova bile su:

  • 34%troškovi osoblja, tumača i prijevoda
  • 24%informacijska politika, IT, telekomunikacije
  • 23%Plaće, troškovi, putovanje, uredi i osoblje zastupnika u Europskom parlamentu
  • 13%građevine
  • 6%aktivnosti političkih skupina

Prema studiji Europskog parlamenta pripremljenoj 2013. godine, sjedište u Strasbourgu košta dodatnih 103 milijuna eura zbog održavanja jednog mjesta, a prema Revizorskom sudu dodatnih 5 milijuna eura odnosi se na putne troškove uzrokovane posjedovanjem dva mjesta. [159]

Za usporedbu, procjenjuje se da će njemački donji dom parlamenta ( Bundestag ) za 2018. godinu koštati 517 milijuna eura, za parlament sa 709 članova. [160] Britanski Donji dom prijavio je ukupne godišnje troškove u razdoblju 2016.-2017. Od 249 milijuna funti (279 milijuna eura). Imao je 650 sjedećih mjesta. [161]

Prema The Economistu, Europski parlament košta više nego britanski, francuski i njemački parlament zajedno. Procjenjuje se da se četvrtina troškova odnosi na troškove prevođenja i tumačenja (oko 460 milijuna eura), a procjenjuje se da će dvostruka sjedala dodati dodatnih 180 milijuna eura godišnje. [162] Za usporedbu sličnih sličnih, ova dva cjenovna bloka mogu se izuzeti.

Europski zastupnici su 2. srpnja 2018. odbili prijedloge za pooštravanje pravila oko Opće naknade za izdatak (GEA), [163] što je "kontroverzno plaćanje 4.416 eura mjesečno koje se zastupnicima daje za pokrivanje uredskih i drugih troškova, ali od njih se ne traži pružiti bilo kakve dokaze o trošenju novca ". [164]

SjedišteUredi

Seats of the European Parliament
Konrad Adenauer building in Luxembourg City, (seat of the Secretariat-General)


Parlament ima sjedište u tri različita grada s brojnim zgradama. Protokol priložen Amsterdamskom ugovoru zahtijeva održavanje 12 plenarnih zasjedanja u Strasbourgu (nijedno u kolovozu, ali dva u rujnu), koje je službeno sjedište Parlamenta, dok se izvanredna zasjedanja, kao i sastanci odbora, održavaju u Bruxellesu . Grad Luksemburg domaćin je Tajništva Europskog parlamenta . [165] Europski parlament jedna je od najmanje dvije skupštine na svijetu s više od jednog mjesta okupljanja (drugo je parlament otoka Man, Tynwald ) i jedna od rijetkih koja nema moć odlučivanja o svom mjestu. [166]

Sjedište u Strasbourgu smatra se simbolom pomirenja između Francuske i Njemačke, a regija Strasbourg se u prošlosti borila protiv dviju zemalja. Međutim, upitni su troškovi i neugodnosti posjedovanja dva mjesta. Iako je Strasbourg službeno sjedište i sjedi uz Vijeće Europe, [167] Bruxellesu se nalaze gotovo sve druge glavne institucije EU-a, pri čemu se tamo obavlja većina posla Parlamenta. Kritičari su aranžman s dva sjedala opisali kao "putujući cirkus" [168] a postoji snažan pokret za uspostavljanje Bruxellesa kao jedinog sjedišta. To je zato što su tamo smještene ostale političke institucije (Komisija, Vijeće i Europsko vijeće), pa se stoga Bruxelles tretira kao ' glavni grad ' EU. Ovaj je pokret dobio snažnu potporu brojnih ličnosti, uključujući Margot Wallström, prvu potpredsjednicu Komisije od 2004. do 2010. godine, koja je izjavila da je "nešto što je nekad bilo vrlo pozitivan simbol ponovnog ujedinjenja Francuske i Njemačke s EU postalo negativni simbol.rasipanja novca, birokracije i ludila briselskih institucija ". [169] Stranka zelenih također je primijetila troškove zaštite okoliša u studiji koju su vodili Jean Lambert, europarlamentarka i Caroline Lucas, europarlamentarka; uz dodatnih 200 milijuna eura potrošenih na dodatnom sjedalu, ima preko 20.268 tona dodatnog ugljičnog dioksida, potkopavajući bilo kakav stav institucije i Unije prema okolišu. [168] Kampanju dodatno podupire milijunska internetska peticija koju je pokrenula europarlamentarka Cecilia Malmström . [170] U kolovozu 2014., procjena Europskog revizorskog suda izračunala je da bi preseljenjem sjedišta Europskog parlamenta u Strasbourgu u Bruxelles uštedjelo 113,8 milijuna eura godišnje. [171] 2006. godine zabilježeni su navodi o nepravilnostima u optužbama grada Strasbourga za zgrade koje je Parlament unajmio, što je dodatno oštetilo slučaj za sjedište u Strasbourgu. [172]

Većina članova Europskog parlamenta preferira Bruxelles kao jedinstvenu bazu. [173] Anketa članova Europskog parlamenta pokazala je da 89% ispitanika želi jedno mjesto, a 81% preferira Bruxelles. [174] Još jedan, akademskiji , istraživanje je utvrdilo 68% podrške. [175] U srpnju 2011. apsolutna većina zastupnika u Europskom parlamentu glasala je za jedno mjesto. [176] Početkom 2011. Parlament je izglasao ukidanje jednog od zasjedanja u Strasbourgu održavanjem dva u roku od jednog tjedna. [177] Gradonačelnik Strasbourga službeno je reagirao izjavom "mi ćemo protuudariti tako što ćemo protivničku snagu preokrenuti u vlastiti profit, kao što bi to učinio judaš ". [178] Međutim, kako su sjedišta Parlamenta sada utvrđena ugovorima, Vijeće ga može promijeniti samo jednoglasno, što znači da bi Francuska mogla staviti veto na bilo koji potez. [179] Bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy izjavio je da se o sjedištu u Strasbourgu "ne može pregovarati" te da Francuska ne namjerava predati jedinu instituciju EU-a na francuskom tlu. [180] S obzirom na deklariranu namjeru Francuske da stavi veto na svako preseljenje u Bruxelles, neki su se zastupnici zalagali za građanski neposluh odbijanjem sudjelovanja u mjesečnom egzodusu u Strasbourg. [181] [182] [183]

Kanali dijaloga, informiranja i komunikacije s europskim civilnim društvomUredi

Tijekom posljednjih nekoliko godina, europske su se institucije obvezale promicati transparentnost, otvorenost i dostupnost informacija o svom radu. [184] Transparentnost se posebno smatra ključnim za djelovanje europskih institucija i opće načelo prava EU-a koje će se primijeniti na aktivnosti institucija EU-a kako bi se ojačao demokratski temelj Unije. [185] Opća načela otvorenosti i transparentnosti ponovno su potvrđena u člancima 8. A, točki 3. i 10.3 Ugovora iz Lisabona, odnosno Ugovora iz Maastrichta, navodeći da „svaki građanin ima pravo sudjelovati u demokratskom životu Unije. Odluke će se donositi što otvorenije i što je moguće bliže građaninu ". [186] [187] Nadalje, oba ugovora priznaju vrijednost dijaloga između građana, predstavničkih udruga, civilnog društva i europskih institucija. [186] [187]

Dijalog s vjerskim i nekonfesionalnim organizacijamaUredi

Članak 17. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) postavlja pravni temelj za otvoren, transparentan dijalog između europskih institucija i crkava, vjerskih udruga i nekonfesionalnih i filozofskih organizacija. [188] U srpnju 2014., na početku 8. mandata, tadašnji predsjednik Europskog parlamenta Martin Schulz zadužio je Antonia Tajanija, tadašnjeg potpredsjednika, da provede dijalog s vjerskim i konfesionalnim organizacijama iz članka 17. [189] U tom okviru, Europski parlament domaćin je konferencija na visokoj razini o međureligijskom dijalogu, također s naglaskom na aktualna pitanja i u vezi s parlamentarnim radovima. [188]

Posrednik Europskog parlamenta za međunarodnu otmicu roditeljaUredi

Predsjedatelj Posrednika Europskog parlamenta za međunarodnu otmicu djece roditelja uspostavljen je 1987. godine na inicijativu britanskog zastupnika u Europskoj uniji Charlesa Henryja Plumba, s ciljem pomaganja malodobnoj djeci međunarodnih parova žrtava otmice roditelja. Posrednik pronalazi dogovorena rješenja u većem interesu maloljetnika kada ga maloljetnik otme nakon razdvajanja para, bez obzira je li oženjen ili nije. [190] [191] Od svoje institucije predsjedavaju Mairead McGuinness (od 2014.), Roberta Angelilli (2009. - 2014.), Evelyne Gebhardt (2004. - 2009.), Mary Banotti (1995. - 2004.) i Marie-Claude Vayssade (1987. - 1994.) ). [191] Glavna je zadaća Posrednika da pomogne roditeljima u pronalaženju rješenja u najboljem interesu maloljetnika putem posredovanja, tj. Oblika rješavanja prijepora koji je alternativan tužbi. Posrednik se aktivira na zahtjev građanina i nakon procjene zahtjeva započinje postupak posredovanja usmjeren na postizanje sporazuma. Jednom kada su ga pretplatile obje strane i Posrednik, sporazum je službeni. Priroda sporazuma je privatnog ugovora između stranaka. [191] U definiranju sporazuma, Europski parlament nudi strankama pravnu potporu potrebnu za postizanje zdravog, zakonitog sporazuma koji se temelji na zakonitosti i pravičnosti. Sporazum mogu ratificirati nadležni nacionalni sudovi, a također može postaviti temelje za sporazumno razdvajanje ili razvod. [191]

Europska parlamentarna služba za istraživanjeUredi

Europska parlamentarna služba za istraživanje (EPRS) interno je istraživačko tijelo i istraživački centar Europskog parlamenta. Omogućuje zastupnike u Europskom parlamentui, prema potrebi, parlamentarni odborineovisnom, objektivnom i autoritativnom analizom i istraživanjem političkih pitanja koja se odnose na Europsku uniju, kako bi im se pomoglo u parlamentarnom radu. Također je osmišljen kako bi povećao sposobnost članova i odbora EP-a za nadzor i nadzor Europske komisije i drugih izvršnih tijela EU-a .

EPRS ima za cilj pružiti sveobuhvatan raspon proizvoda i usluga, potpomognut specijalnom internom stručnošću i izvorima znanja u svim poljima politike, tako osnažujući članove i odbore znanjem i pridonoseći djelotvornosti i utjecaju Parlamenta kao institucije. Poduzimajući ovaj posao, EPRS podupire i promovira parlamentarnu dostupnost široj javnosti, uključujući dijalog s relevantnim dionicima u sustavu EU -a na više razina. Sve publikacije EPRS-a javno su dostupne na platformi EP Think Tank. [192] [193]

Eurobarometar Europskog parlamentaUredi

Europski parlament povremeno naručuje ispitivanja javnog mnijenja i studije o trendovima javnog mnijenja u državama članicama kako bi se ispitala percepcija i očekivanja građana o njegovom radu i cjelokupnim aktivnostima Europske unije. Teme uključuju percepciju građana o ulozi Europskog parlamenta, njihovo znanje o instituciji, njihov osjećaj pripadnosti Europskoj uniji, mišljenja o europskim izborima i europskim integracijama, identitet, državljanstvo, političke vrijednosti, ali i o aktualnim pitanjima poput klimatskih promjena, trenutna ekonomija i politika itd. . Analize Eurobarometra nastoje pružiti cjelovitu sliku nacionalnih situacija, regionalnih posebnosti, socio-demografskih rascjepa i povijesnih trendova. [194] [195]

NagradeUredi

Nagrada SaharovUredi

 
Ceremonija nagrade Saharov, koju je Aung San Suu Kyi dodijelio Martin Schulz, 2013. godine

Nagradom Saharov za slobodu misli, stvorenom 1998. godine, Europski parlament podupire ljudska prava nagrađivanjem pojedinaca koji doprinose promicanju ljudskih prava širom svijeta, podižući tako svijest o kršenju ljudskih prava. Prioriteti uključuju: zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, s posebnim naglaskom na slobodu izražavanja; zaštita manjinskih prava; poštivanje međunarodnog prava; i razvoj demokracije i autentične vladavine zakona. [196] [197]

Europska nagrada za mlade Karla VelikogUredi

Europska nagrada za mlade Karla Velikog želi potaknuti sudjelovanje mladih u procesu europske integracije. Dodjeljuju ga Europski parlament i Zaklada Međunarodne nagrade Karla Velikog iz Aachena projektima za mlade usmjerenim na njegovanje zajedničkog europskog identiteta i europskog građanstva. [198]

Europska nagrada za građaneUredi

Europsku nagradu Europski parlament dodjeljuje aktivnostima i akcijama koje provode građani i udruge za promicanje integracije među građanima država članica EU i projekte transnacionalne suradnje u EU. [199]

LUX nagradaUredi

Od 2007. godine, Europski parlament dodjeljuje nagradu LUX filmovima koji se bave aktualnim temama od javnog europskog interesa koji potiču promišljanje o Europi i njezinoj budućnosti. Vremenom je Lux nagrada postala prestižna kino nagrada koja podržava europski film i produkciju također izvan EU. [200]

Novinarska nagrada Daphne Caruana GaliziaUredi

Od 2021. godine Europski parlament dodjeljivat će nagradu za novinarstvo Daphne Caruana Galizia za izvanredno novinarstvo koje odražava vrijednosti EU-a. Nagrada se sastoji od nagrade od 20.000 eura, a prvi dobitnik bit će objavljen u listopadu 2021. godine. Ova je nagrada dobila ime po pokojnoj malteškoj novinarki Daphne Caruani Galizii koja je ubijena na Malti 16. listopada 2017. [201]

Vidi takođerUredi

ReferenceUredi

  1. Brand, Constant. "Conservatives Post Gains In European Elections", The Washington Post, objavljeno 8. lipnja 2009. pristupljeno 17. kolovoza 2010.
  2. Ian Traynor. "Misery for social democrats as voters take a turn to the right", The Guardian, objavljeno 7. lipnja 2009. pristupljeno 17. kolovoza 2010.
  3. 18 new MEPs take their seats. European Parliament. (10. siječnja 2012.) Pristupljeno 14. veljače 2012.
  4. Results of the 2014 European elections. European Parliament.
  5. Panizza (svibnja 2019). The European Parliament: electoral procedures. European Parliament. Pristupljeno 13. srpnja 2019.
  6. 6,0 6,1 Parliament's powers and procedures. European Parliament. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  7. Williams (24. lipnja 2008.). Pöttering defends parliament's role at EU summits. The Parliament Magazine. Arhivirano s izvorne stranice 24. svibnja 2011. Pristupljeno 25. lipnja 2008.
  8. Parliament's Protocol Service. European Parliament. (28. srpnja 2006.) Pristupljeno 28. listopada 2007.
  9. Article 28 of the Treaty on European Union
  10. European Parliament. Europa. (19. travnja 2010.) Pristupljeno 8. prosinca 2012.
  11. Consolidated versions of the treaty on European Union and of the treaty establishing the European Community. Eur-lex. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  12. European Parliament. European NAvigator. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  13. EPP-ED Chronology – 1951–1960. European People's Party. Arhivirano s izvorne stranice 15. veljače 2009.
  14. Professor Farrell: "The EP is now one of the most powerful legislatures in the world". European Parliament. (18. lipnja 2007.) Pristupljeno 5. srpnja 2007.
  15. {{{title}}}.
  16. European Parliament. European NAvigator. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  17. The European Council - Consilium. Arhivirano s izvorne stranice 12. rujna 2014.
  18. European Parliament. European NAvigator. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  19. Ad Hoc Assembly, Information and Official Documents of the Constitutional Committee, October 1952 to April 1953. Archive of European Integration. (1953) Pristupljeno 29. listopada 2008.
  20. Composition of the European Parliament. CVCE. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  21. European Parliament. European NAvigator. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  22. 1945–1959 The beginnings of cooperation: 1958. European Parliament. Arhivirano s izvorne stranice 22. listopada 2012. Pristupljeno 20. rujna 2012.
  23. 50th anniversary of the European Parliament celebrated in Strasbourg. European Parliament. (12. ožujka 2008.) Pristupljeno 6. travnja 2010.
  24. European Parliament. European NAvigator. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  25. Power of the purse of the European Parliament. European NAvigator. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  26. Democratizing the European Union: Issues for the twenty-first Century (Perspectives on Democratization), Manchester University Press.
  27. European Parliament. European NAvigator. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  28. Framework. Council of Europe. Arhivirano s izvorne stranice 9. lipnja 2007. Pristupljeno 5. srpnja 2007.
  29. Overview of the Pan-African Parliament. Pan-African Parliament. Arhivirano s izvorne stranice 29. rujna 2007. Pristupljeno 5. srpnja 2007.
  30. The European Parliament's proposals. CVCE. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  31. European Parliament Website. Oversight over the Commission and Council. Pristupljeno 1. srpnja 2007.
  32. European Parliament. European NAvigator. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  33. The seats of the institutions of the European Union. CVCE. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  34. Power to legislate of the European Parliament. CVCE. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  35. Topan (30. rujna 2002.). The resignation of the Santer-Commission: the impact of 'trust' and 'reputation'. European Integration Online Papers. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  36. Ringer (veljače 2003). The Santer Commission Resignation Crisis. University of Pittsburgh. Pristupljeno 7. listopada 2007.
  37. Bowley (18. listopada 2004.). Buttiglione affair highlights evolving role of Parliament : Questions arise on democracy at the EU. International Herald Tribune. Pristupljeno 1. srpnja 2007.
  38. Tobais (2. studenoga 2004.). We have to democratise procedures. Café Babel. Arhivirano s izvorne stranice 29. studenoga 2005. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  39. How the European parliament got serious. Financial Times. (23. veljače 2006.) Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  40. Beunderman (9. studenoga 2007.). Frattini seeks to apply new EU treaty rules before 2009. EU Observer. Pristupljeno 9. studenoga 2007.
  41. Parliamentary reform put into practice. European Parliament. (17. siječnja 2008.) Pristupljeno 3. veljače 2009.
  42. Parliamentary reform: third package adopted. European Parliament. (20. ožujka 2009.) Pristupljeno 3. veljače 2009.
  43. The Union's institutions: The European Parliament. European Parliament. Arhivirano s izvorne stranice 1. veljače 2009. Pristupljeno 28. lipnja 2007.
  44. MEPs elect Barroso to a second term as Commission President. European Parliament. (16. rujna 2009.) Arhivirano s izvorne stranice 23. rujna 2009. Pristupljeno 28. lipnja 2007.
  45. Taylor (17. rujna 2009.). A second term – but at what price?. European Voice. Pristupljeno 28. lipnja 2007.
  46. Taylor (21. siječnja 2010.). How Jeleva was forced out. European Voice. Pristupljeno 28. lipnja 2007.
  47. Taylor (28. siječnja 2010.). MEPs agree working relations with Barroso. European Voice. Pristupljeno 28. lipnja 2007.
  48. Mahoney (23. travnja 2010.). Member states to signal broad backing for diplomatic service blueprint. EU Observer. Pristupljeno 2. svibnja 2010.
  49. Vogel (21. listopada 2010.). Backing of MEPs paves way for launch of diplomatic corps. EurActiv. Pristupljeno 19. rujna 2011.
  50. "MEPs follow UK's lead to promote gender equality", Conservative Europe, objavljeno 15. siječnja 2019.
  51. Bicameral Traits At EU Level. European Parliamentary Research Service. (25. siječnja 2013.) Pristupljeno 29. travnja 2016. »A bicameral structure for the European Union has been proposed on numerous occasions. A frequent suggestion, and one designed to address the EU’s alleged democratic deficit, is for a second chamber composed of national parliamentarians alongside the European Parliament. However, it is also argued that the EU already has a second chamber, the Council of the EU – representing Europe’s nations, with the first chamber, the EP, representing its citizens. In regard to this latter view there are differing opinions.«
  52. Fact Sheets 1.3.8 The Commission. European Parliament. Pristupljeno 14. lipnja 2007.
  53. Comparative Federalism:The European Union and the United States in Comparative Perspective: The European Union and the United States in Comparative Perspective, Oxford University Press.
  54. Williams (24. lipnja 2008.). Pöttering defends parliament's role at EU summits. The Parliament Magazine. Arhivirano s izvorne stranice 24. svibnja 2011. Pristupljeno 25. lipnja 2008.
  55. Schnabel, Rockwell. The Next Superpower?: the Rise of Europe and its Challenge to the United States, Rowman & Littlefield Publishers.
  56. Kirk (11. siječnja 2001.). No guarantee EP will back Treaty of Nice. EU Observer. Pristupljeno 19. rujna 2011.
  57. Parliament's powers and procedures. European Parliament. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  58. Decision-making in the European Union. European Parliament. Arhivirano s izvorne stranice 11. listopada 2007. Pristupljeno 18. rujna 2007.
  59. How the European parliament got serious. Financial Times. (23. veljače 2006.) Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  60. Explaining the Treaty of Lisbon. Europa website. Pristupljeno 4. prosinca 2009.
  61. Parliament's powers and procedures. European Parliament. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  62. Community legal instruments. European Parliament. Arhivirano s izvorne stranice 8. srpnja 2007. Pristupljeno 18. rujna 2007.
  63. Written declarations. European Parliament. Pristupljeno 1. studenoga 2007.
  64. Explaining the Treaty of Lisbon. Europa website. Pristupljeno 4. prosinca 2009.
  65. Democratizing the European Union: Issues for the twenty-first Century (Perspectives on Democratization), Manchester University Press.
  66. Ringer (veljače 2003). The Santer Commission Resignation Crisis. University of Pittsburgh. Pristupljeno 7. listopada 2007.
  67. Budgetary control: 1996 discharge raises issue of confidence in the Commission. European Parliament. (1999) Pristupljeno 15. listopada 2007.
  68. Mahoney (23. travnja 2010.). Member states to signal broad backing for diplomatic service blueprint. EU Observer. Pristupljeno 2. svibnja 2010.
  69. The Union's institutions: The European Parliament. European Parliament. Arhivirano s izvorne stranice 1. veljače 2009. Pristupljeno 28. lipnja 2007.
  70. Background Information: Election of the European Commission. European Parliament. Pristupljeno 1. srpnja 2007.
  71. Oversight over the Commission and Council. European Parliament. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  72. Bowley (18. listopada 2004.). Buttiglione affair highlights evolving role of Parliament : Questions arise on democracy at the EU. International Herald Tribune. Pristupljeno 1. srpnja 2007.
  73. Murray (2004). Three cheers for EU democracy. Open Europe. Arhivirano s izvorne stranice 10. lipnja 2007. Pristupljeno 7. srpnja 2007.
  74. European Parliament Website. Oversight over the Commission and Council. Pristupljeno 1. srpnja 2007.
  75. Oversight over the Commission and Council. European Parliament. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  76. Mahony (9. srpnja 2008.). New rules to make it harder for MEPs to form political groups. International Herald Tribune. Pristupljeno 10. srpnja 2008.
  77. Maastricht Treaty 15 years on: birth of the "European Union". European Parliament. (7. veljače 2007.) Arhivirano s izvorne stranice 9. veljače 2007. Pristupljeno 6. srpnja 2007.
  78. 78,0 78,1 Supervisory power. European Parliament. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  79. Rules of Procedure of the European Parliament. Rule 101: Appointment of the Members of the Court of Auditors. European Parliament. Pristupljeno 7. srpnja 2007.
  80. Supervisory power. European Parliament. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  81. Rickards, Mark. "MEPs get taste of people power", BBC News, objavljeno 3. studenoga 2007. pristupljeno 3. studenoga 2007.
  82. Composition of the European Parliament. CVCE. Pristupljeno 19. travnja 2013.
  83. Members. European Parliament. Pristupljeno 27. listopada 2007.
  84. Hervey (12. studenoga 2017.). When Britain exits the EU, its diversity departs too. politico.eu. Pristupljeno 24. listopada 2018.
  85. Rankin, Jennifer. "The EU is too white – and Brexit likely to make it worse, MEPs and staff say", The Guardian, objavljeno 29. kolovoza 2018. pristupljeno 24. listopada 2018.
  86. Psaledakis, Daphne. "Minorities still lack a strong voice in new European Parliament", Reuters, objavljeno 12. lipnja 2019. pristupljeno 25. listopada 2020.
  87. Goldirova (19. listopada 2007.). EU agrees new 'Treaty of Lisbon'. EU Observer. Pristupljeno 19. studenoga 2007.
  88. Distribution of EP seats: Constitutional Affairs Committee approvals proposal. European Parliament. (4. listopada 2007.) Pristupljeno 3. studenoga 2018. »In approving the European Council's draft decision, the committee asks that the proposed distribution be revised, well in advance of the beginning of the 2014-2019 legislative term, so as to set up an objective and fair system for allocating the seats in the EP, in order take account of demographic changes and 'avoid the traditional political horse-trading between Member States'.«
  89. Ratification of Parliament's 18 additional MEPs completed. European Parliament. (29. studenoga 2011.) Pristupljeno 14. veljače 2012.
  90. Agreement details: Protocol amending the Protocol on Transitional Provisions annexed to the Treaty on European Union, to the Treaty on the Functioning of the European Union and to the Treaty establishing the European Atomic Energy Community (Deposited with the Government of the Italian Republic). Council of the European Union. Pristupljeno 4. listopada 2011.
  91. Willis (8. travnja 2010.). MEPs seek change to Lisbon Treaty to accommodate new colleagues. EU Observer. Pristupljeno 2. svibnja 2010.
  92. About MEPs. European Parliament. Pristupljeno 13. siječnja 2019.
  93. 7. Protocol on the privileges and immunities of the European Union. Eur-Lex. (16. prosinca 2004.) Pristupljeno 27. listopada 2007.
  94. Kreppel (2002). The European Parliament and Supranational Party System. Cambridge University Press. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  95. Comparative Federalism:The European Union and the United States in Comparative Perspective: The European Union and the United States in Comparative Perspective, Oxford University Press.
  96. "What to expect in the 2009–14 European Parliament": Analysis from a leading EU expert. European Parliament website. (2009) Arhivirano s izvorne stranice 10. veljače 2010. Pristupljeno 17. veljače 2010.
  97. Cohesion rates. Vote Watch. (2010) Pristupljeno 17. veljače 2010.
  98. Party Politics in the EU. civitas.org.uk. Arhivirano s izvorne stranice 19. listopada 2007. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  99. European Parliament increases threshold to form a political group. European Parliament. (9. srpnja 2008.) Arhivirano s izvorne stranice 2. kolovoza 2008. Pristupljeno 10. srpnja 2008.
  100. Brunwasser (14. siječnja 2007.). Bulgaria and Romania bolster far right profile in EU Parliament. International Herald Tribune. Pristupljeno 7. srpnja 2007.
  101. Far-Right Wing Group Sidelined in European Parliament. Deutsche Welle. (2. veljače 2007.) Pristupljeno 7. srpnja 2007.
  102. Mahony (14. studenoga 2007.). MEPs welcome fall of far-right group. EU Observer. Pristupljeno 14. studenoga 2007.
  103. Settembri (2. veljače 2007.). Is the European Parliament competitive or consensual ... "and why bother"?. Federal Trust. Arhivirano s izvorne stranice 26. listopada 2007. Pristupljeno 7. listopada 2007.
  104. Ringer (veljače 2003). The Santer Commission Resignation Crisis. University of Pittsburgh. Pristupljeno 7. listopada 2007.
  105. Ringer (veljače 2003). The Santer Commission Resignation Crisis. University of Pittsburgh. Pristupljeno 7. listopada 2007.
  106. Professor Farrell: "The EP is now one of the most powerful legislatures in the world". European Parliament. (18. lipnja 2007.) Pristupljeno 5. srpnja 2007.
  107. Interview: Graham Watson, leader of group of Liberal Democrat MEPs. Euractiv. (15. lipnja 2004.) Arhivirano s izvorne stranice 14. kolovoza 2007. Pristupljeno 1. studenoga 2007.
  108. "European Parliament elects new president", BBC News, objavljeno 20. srpnja 1999. pristupljeno 1. studenoga 2007.
  109. The Alliance of Liberals and Democrats for Europe is born. Graham Watson MEP website. (14. srpnja 2004.) Arhivirano s izvorne stranice 5. prosinca 2007. Pristupljeno 7. listopada 2007.
  110. The motto "Unity in diversity" could not be better confirmed in the European election law: Buonomo (2003). "Le incompatibilità (per ora rinviate per motivi di salute) che bloccano l'ingresso al Parlamento europeo". Diritto&Giustizia Edizione Online
  111. The European Parliament: electoral procedures. European Parliament. Arhivirano s izvorne stranice 17. lipnja 2007. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  112. "Constitution of the 9th legislature of the European Parliament | News | European Parliament". European Parliament. 7 February 2019. Retrieved 17 September 2019.
  113. European political parties. European Parliament.
  114. Jean-Claude Juncker: Experience. Solidarity. Future.. European People's Party.
  115. New GERB party narrowly wins Bulgaria's first European Parliament election. Southeast European Times. (21. svibnja 2007.) Pristupljeno 8. srpnja 2007.
  116. Romania chooses its 35 MEPS. European Parliament. (26. studenoga 2007.) Arhivirano s izvorne stranice 13. prosinca 2007. Pristupljeno 24. veljače 2008.
  117. Ways of voting - GOV.UK.
  118. European Parliament 2007 calendar of activities. European Parliament. Pristupljeno 14. rujna 2009.
  119. EUR-Lex - o10000 - EN - EUR-Lex.
  120. Rules of Procedure of the European Parliament. Rule 141: Calling speakers and content of speeches. European Parliament. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  121. Rules of Procedure of the European Parliament. Rule 142: Allocation of speaking time. European Parliament. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  122. Yeomans (2. studenoga 2004.). Democracy 1, Autocracy 0?. Café Babel. Arhivirano s izvorne stranice 8. lipnja 2005. Pristupljeno 9. srpnja 2007.
  123. Rules of Procedure of the European Parliament. Rule 164: Disputes on voting. European Parliament. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  124. How do MEPs vote?. European Parliament. (28. lipnja 2006.) Pristupljeno 6. srpnja 2007.
  125. Hix &al (see further reading below), §1.4 ("The dataset: roll-call votes in the European Parliament"), p.29–30.
  126. The different types of document available on Europarl. European Parliament. Arhivirano s izvorne stranice 16. listopada 2006. Pristupljeno 7. srpnja 2007.
  127. The European Parliament, John Harper.
  128. 128,0 128,1 The European Parliament, John Harper.
  129. Brussels seating plan. European Parliament. Arhivirano s izvorne stranice 27. veljače 2008. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  130. The European Parliament Ushers. European Parliament. Pristupljeno 21. lipnja 2007.
  131. Duties of the President. European Parliament. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  132. Functions. European Parliament. Pristupljeno 20. rujna 2012.
  133. Parliament's Protocol Service. European Parliament. (28. srpnja 2006.) Pristupljeno 28. listopada 2007.
  134. though the history of Parliament sometimes excludes the early Common Assembly, in which interpretation the first President would be Robert Schuman (another founding father) in those circumstances.
  135. Former E.P. Presidents. European Parliament. Pristupljeno 20. rujna 2012.
  136. Jerzy Buzek elected new President of the European Parliament. European Parliament. (14. srpnja 2009.) Arhivirano s izvorne stranice 23. srpnja 2009. Pristupljeno 14. srpnja 2009.
  137. 137,0 137,1 Traynor, Ian. "MEPs move to deny extremist Jean-Marie Le Pen platform", The Guardian, objavljeno 26. ožujka 2009. pristupljeno 15. travnja 2009.
  138. Rules of Procedure of the European Parliament. Rule 11: Oldest member. European Parliament. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  139. The budget of the European Parliament. European Union. Pristupljeno 22. travnja 2011. »The 2014 EP budget amounts to € 1,756 billion of which 35% is for staff expenses, mainly salaries for the 6000 officials working in the General Secretariat and in the Political Groups..«
  140. "MEP makes fraud report public", BBC News, objavljeno 5. ožujka 2008. pristupljeno 28. listopada 2011.
  141. Organisation. European Parliament. Pristupljeno 3. svibnja 2016. »In order to do the preparatory work for Parliament's plenary sittings, the Members are divided up among a number of specialised standing committees. There are 20 parliamentary committees. A committee consists of between 25 and 71 MEPs, and has a chair, a bureau and a secretariat. The political make-up of the committees reflects that of the plenary assembly.«
  142. Ringer (veljače 2003). The Santer Commission Resignation Crisis. University of Pittsburgh. Pristupljeno 7. listopada 2007.
  143. Organisation. European Parliament. Pristupljeno 3. svibnja 2016. »In order to do the preparatory work for Parliament's plenary sittings, the Members are divided up among a number of specialised standing committees. There are 20 parliamentary committees. A committee consists of between 25 and 71 MEPs, and has a chair, a bureau and a secretariat. The political make-up of the committees reflects that of the plenary assembly.«
  144. Democratizing the European Union: Issues for the twenty-first Century (Perspectives on Democratization), Manchester University Press.
  145. Comparative Federalism:The European Union and the United States in Comparative Perspective: The European Union and the United States in Comparative Perspective, Oxford University Press.
  146. Organisation. European Parliament. Pristupljeno 3. svibnja 2016. »In order to do the preparatory work for Parliament's plenary sittings, the Members are divided up among a number of specialised standing committees. There are 20 parliamentary committees. A committee consists of between 25 and 71 MEPs, and has a chair, a bureau and a secretariat. The political make-up of the committees reflects that of the plenary assembly.«
  147. European Parliament: In Detail. European Parliament. Pristupljeno 9. srpnja 2007.
  148. Dutoit Laurent, « L'influence au sein du Parlement européen : les intergroupes », Politique européenne 1/2003 (n° 9), p. 123-142.
  149. Article 6, Rules governing the establishment of intergroups, decision of the Conference of Presidents, 16 december 1999 (last updated 11 September 2014).
  150. Annex 1, Rules governing the establishment of intergroups, decision of the Conference of Presidents, 16 december 1999 (last updated 11 September 2014).
  151. Press Release: Irish language arrives in European Parliament. European Parliament Irish Office. (11. siječnja 2007.) Arhivirano s izvorne stranice 28. rujna 2007. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  152. The European Parliament's Interpreters.. European Parliament. (12. travnja 2006.) Pristupljeno 21. lipnja 2007.
  153. The European Parliament allows the written communication of citizens in Basques in Basque, Catalan and Galician.. Ciemen. (2006) Arhivirano s izvorne stranice 27. rujna 2007. Pristupljeno 21. lipnja 2007.
  154. 154,0 154,1 The European Parliament's Interpreters.. European Parliament. (12. travnja 2006.) Pristupljeno 21. lipnja 2007.
  155. "In European Parliament, debate – in 21 languages – can be pricey", Christian Science Monitor, objavljeno 12. rujna 2006. pristupljeno 12. lipnja 2007.
  156. Campaign to make French sole legal language in EU. International Herald Tribune. (7. veljače 2007.) Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  157. Philipp Koehn (2005) Europarl: A Parallel Corpus for Statistical Machine Translation, in MT Summit 2005
  158. Enquiries & FAQs (#11). www.europarl.europa.eu.
  159. Why does Parliament move between Brussels and Strasbourg?. www.europarl.europa.eu.
  160. So viel zahlen die Deutschen für die Demokratie. www.welt.de.
  161. House of Commons. Annual Report and Accounts 2016–17, p. 70. www.parliament.uk. Arhivirano s izvorne stranice 18. srpnja 2018.
  162. Economist (15. svibnja 2014.). Elected, yet strangely unaccountable. www.economist.com.
  163. MEPs reject scrutiny of their expenses. www.politico.eu. (3. srpnja 2018.)
  164. MAÏA DE LA BAUME, British MEPs to bag lucrative post-Brexit payout, Politico, 9 Jan. 2019.
  165. Consolidated versions of the treaty on European Union and of the treaty establishing the European Community. Eur-lex. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  166. Alvaro (6. srpnja 2006.). Europe's strangest migrants. Café Babel. Arhivirano s izvorne stranice 22. siječnja 2012. Pristupljeno 1. prosinca 2011.
  167. The Council of Europe and the European Union sign an agreement to foster mutual cooperation. Council of Europe. (23. svibnja 2007.) Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  168. 168,0 168,1 Greens condemn EU parliament's 'traveling circus'. 4ecotips. (26. travnja 2007.) Arhivirano s izvorne stranice 19. svibnja 2007. Pristupljeno 5. srpnja 2007.
  169. Wallstrom: "Strasbourg has become a negative symbol". EurActiv. (5. rujna 2006.) Pristupljeno 19. listopada 2014.
  170. Malmström. OneSeat.eu. Arhivirano s izvorne stranice 9. lipnja 2007. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  171. Auditors put price tag on EU Parliament 'travelling circus'.
  172. Kroeger, Alix. "EU and Strasbourg in rent row", BBC News, objavljeno 27. travnja 2006. pristupljeno 5. srpnja 2007.
  173. Wheatly (2. listopada 2006.). The two-seat parliament farce must end. Café Babel. Arhivirano s izvorne stranice 10. lipnja 2007. Pristupljeno 12. lipnja 2007.
  174. Euro MPs want to scrap Strasbourg base: poll. EU Business. (13. lipnja 2007.) Arhivirano s izvorne stranice 30. rujna 2007. Pristupljeno 22. lipnja 2007.
  175. Professor Farrell: "The EP is now one of the most powerful legislatures in the world". European Parliament. (18. lipnja 2007.) Pristupljeno 5. srpnja 2007.
  176. Majority of MEPs now favour single seat (Arhivirano) theparliament.com
  177. MEPs vote to reduce Strasbourg calendar. EurActiv. (10. ožujka 2011.) Arhivirano s izvorne stranice 12. ožujka 2011. Pristupljeno 24. ožujka 2011.
  178. Le conseil municipal adopte à l'unanimité une motion confortant et élargissant le siège du Parlement européen à Strasbourg. EurActiv. (21. ožujka 2011.) Pristupljeno 24. ožujka 2011.
  179. Alvaro (6. srpnja 2006.). Europe's strangest migrants. Café Babel. Arhivirano s izvorne stranice 22. siječnja 2012. Pristupljeno 1. prosinca 2011.
  180. Banks (24. svibnja 2007.). Sarkozy slated over Strasbourg seat. EU Politix: The Parliament. Arhivirano s izvorne stranice 27. rujna 2007. Pristupljeno 22. lipnja 2007.
  181. Giving up the Strasbourg junket Mark Mardell, BBC News. 4 December 2007.
  182. MEPs demand single seat in Brussels but France refuses to give up on Strasbourg - Policy Review. Arhivirano s izvorne stranice 17. svibnja 2016.
  183. MEPs vote to end monthly travel to Strasbourg.
  184. (Report). Nedostaje ili prazan |title= (pomoć)
  185. Giordano Locchi (8. veljače 2017.). "Il principio di trasparenza in Europa nei suoi risvolti in termini di Governance amministrativa e di comunicazione istituzionale dell'Unione". Amministrazione in Cammino (tal.) Pristupljeno 22. svibnja 2017.
  186. 186,0 186,1 Trattato di Lisbona che modifica il Trattato sull'Unione europea e il Trattato che istituisce la Comunità europea (2007/C 306/01). eur-lex.europa.eu. EUR-lex.
  187. 187,0 187,1 Trattato sull'Unione europea (Versione consolidata). eur-lex.europa.eu. (tal.) Pristupljeno 23. svibnja 2017.
  188. 188,0 188,1 Dialogo con le organizzazioni religiose e non confessionali Articolo 17 TFUE. europarl.europa.eu. Parlamento europeo. (tal.) Pristupljeno 22. svibnja 2017.
  189. "L'Ue a Bruxelles: il dialogo interreligioso come strategia contro l'estremismo", La Stampa, objavljeno 27. ožujka 2015. pristupljeno 22. svibnja 2017. (tal.) Arhivirano s izvorne stranice 9. kolovoza 2017.
  190. "Sottrazione internazionale di minore: ammessa la mediazione familiare", Altalex, objavljeno 19. lipnja 2015. pristupljeno 22. svibnja 2017. (tal.)
  191. 191,0 191,1 191,2 191,3 Mediatore del Parlamento europeo per i casi di sottrazione internazionale di minori. europarl.europa.eu. European Parliament. Pristupljeno 22. svibnja 2017.
  192. European Parliamentary Research Service. Europarl.europa.eu. Pristupljeno 24. kolovoza 2017.
  193. The work of EPRS – The first three years: 2014 to 2016. European Parliamentary Research Service. Pristupljeno 7. rujna 2017.
  194. Parlemeter 2016. europarl.europa.eu. (engl.) Pristupljeno 23. svibnja 2017.
  195. Eurobarometro: i sondaggi d'opinione del PE. europarl.it. (tal.) Pristupljeno 23. svibnja 2017.
  196. Premi. europarl.europa.eu. Pristupljeno 23. svibnja 2017.
  197. Il Parlamento europeo sostiene i diritti umani. europarl.europa.eu. (tal.) Pristupljeno 23. svibnja 2017.
  198. Premi. europarl.europa.eu. Pristupljeno 23. svibnja 2017.
  199. Premi. europarl.europa.eu. Pristupljeno 23. svibnja 2017.
  200. Lux Prize. About. luxprize.eu. (engl.) Pristupljeno 24. svibnja 2017.
  201. Parliament launches the Daphne Caruana Galizia journalism prize. europarl.europa.eu. (16. listopada 2020.) Pristupljeno 5. studenoga 2020.

Daljnje čitanjeUredi

Vanjske povezniceUredi