Talijanski rat 1499. – 1504.

Talijanski rat 1499.–1504. (nazvan također i Drugi talijanski rat, Talijanski rat Luja XII. ili Rat za Napulj) je bio drugi u nizu tzv. talijanskih ratova. Vodio se između snaga francuskog kralja Luja XII. i Ferdinanda Katoličkog, španjolskog kralja, sa učešćem nekoliko talijanskih sila.

Talijanski rat 1499. – 1504.
Dio Talijanskih ratova
Vrijeme 1499. – 1504.
Lokacija Italija
Ishod
Casus belli Francuske težnje za posjedima i nasljedstvima u Italiji
Teritorijalne promjene Španjolska dobila Napuljsko Kraljevstvo, a Francuska Milansko Vojvodstvo.
Sukobljeni
Francusko Kraljevstvo
Mletačka Republika
Milansko Vojvodstvo
Napuljsko Kraljevstvo
Španjolsko Kraljevstvo
Vođe
Luja XII. Ludovico Sforza
Ferdinand II. Aragonski

PozadinaUredi

Godine 1498. Karlo VIII. umro je ne ostavivši direktne nasljednike. Naslijedio ga je rođak Luj XII., koji je Karlovom programu anžuvinskog nasljedstva (Napulj) iz prijašnjeg talijanskog rata dodao i dobivanje Milanskog Vojvodstva. Luj je 1499. sklopio s Mletačkom Republikom sporazum u Bloisu na rijeci Loire, kojim joj je obećao Cremonu. Imao je i podršku pape Aleksandra VI.

Tijek rataUredi

Luj XII. šalje 1499. vojsku u Lombardiju kojom je zapovijedao Gian Giacomo Trivulzio iz Milana, protivnik Ludovica Sforze koji je u to vrijeme bio poglavar Milana. Sforza, napadnut i od strane Mlečana, morao se skloniti kod austrijskog cara Maksimilijana. Nakon toga je francuski kralj svečano ušao u Milano, no vlast mu je postala stabilna tek nakon što je Sforza sa svojim švicarskim vojnicima poražen u bitci kod Novare 1500. godine. Luj je Veneciji dao Cremonu, a Ludovico Sforza je zarobljen i odveden u Francusku, gdje je 1508. umro.

Da bi Francuzi osvojili Napulj, bilo je potrebno prije spriječiti intervenciju europskih sila (kao u slučaju Karla VIII.), odnosno eventualni savez između španjolskog kralja Ferdinanda Katoličkog – koji je držao Siciliju i nije mu odgovaralo da Napulj postane francuski – i cara Maksimilijana Habsburškog – kojemu se nije svidjela nazočnost Francuza u Milanu. Zato je fr. kralj 1500. sklopio sporazum u Granadi. Prema tom dogovoru Francuskoj su trebale pripasti Campania i Abruzzo, a Španjolskoj Puglia i Calabria.

Napuljsko je Kraljevstvo osvojeno vrlo brzo. Vojska Ferdinanda Katoličkog došla je u Napuj kao saveznica napuljskog kralja Fridrika III. Zato se Fridrik potpuno prepustio Luju XII. i povukao u Francusku, gdje je 1501. kao apanažu dobio Anžuvinski dukat. Ali nakon lagane pobjede uslijedio je sukob između Francuske i Španjolske oko podjele plijena. Zahvaljujući blizini svojeg posjeda na Siciliji, pobjeđuje Španjolska u tri odlučujuće bitke tijekom 1503. godine (kod Seminare, Cerignole i Garigliana). Predaja je potpisana 1504. u Lyonu. Time je Španjolska dobila Napuljsko Kraljevstvo, a Francuska Milansko Vojvodstvo.

PosljediceUredi

Dvije najjače monarhije u Europi od tada su težile zadržavanju svojih posjeda u Italiji, pa su zato nakon ovog rata talijanske države neprestano gravitirale stranim sferama. Svi najznačajniji događaji iz talijanske povijesti toga vremena direktno su bili povezani s politikom jedne od dviju stranih sila dominantnih na Apeninskom poluotoku.

BibliografijaUredi

  • Bertoša, Slaven. Svjetska povijest modernoga doba (XVI.–XIX. stoljeće) s posebnim osvrtom na Apeninski poluotok, Zagreb 2004.