Tempo

U glazbenoj terminologiji, tempo (tal.: "vrijeme") je brzina izvođenja kakva glazbenog djela. Tempo je vrlo važan element svake skladbe, jer bitno utječe na težinu izvođenja i karakter djela, ali i na doživljaj slušatelja.

Tko održava tempo u izvedbi

Ovisno o tome tko izvodi djelo, o tempu će se brinuti dirigent kod orkestralnog djela, tzv. ritam-sekcija odn. izvođači koji sviraju ritamska glazbala u djelima popularne glazbe (posredno, u smislu da je ritam baziran na tempu te da ostali članovi ansambla taj ritam koriste za sinkronizaciju svojih izvedbi), ili sam izvođač-solist, ako djelo izvodi samostalno.

Tradicionalno označavanje tempa

Iako su u nekim djelima oznake tempa navedene na materinjem jeziku skladatelja, većina ih ipak rabi talijanske nazive. U nastavku su oznake koje se najčešće mogu naći u partiturama:

Largo – Vrlo sporo
Adagio – Sporo
Andante – Umjereno brzo (doslovno bi se moglo prevesti kao "Hodajući")
Moderato – Srednje brzo
Allegro – Brzo (doslovno prevedeno "Veselo, radosno")
Presto – Vrlo brzo

Osim spomenutih oznaka, skladatelji znaju koristiti i riječ koja daje smjernicu o načinu izvođenja djela, pa su tako u uporabi neke od sljedećih riječi:

vivo – živo
mesto – tužno
cantabile – pjevno
animato – uzbuđeno

Promjenu tempa u djelu skladatelji često označavaju dodatnim uputama, primjerice:

accelerando – ubrzavanje
ritardando – usporavanje

Označavanje brojem otkucaja u minuti

Sredinom 19. stoljeća izmišljen je metronom koji je skladateljima dao precizniji način za označavanje tempa. Skladatelji tako mogu odrediti koja je vrsta note doba, tj. osnovna mjerna jedinica tempa, te koliko će puta ista "otkucati" u minuti (taj broj direktno utječe na brzinu izvođenja djela). Tako bi, primjerice, oznaka ♩=90 odredila tempo od 90 četvrtinki tj. otkucaja (doba) u minuti. U praksi se, međutim, još uvijek često rabi tradicionalni, opisni način označavanja tempa riječima.