Tišine

Tišine je roman bosanskohercegovačkog književnika Meše Selimovića, objavljen 1961. godine; opisuje začuđenost melanholika i tragača za istinom. Iako djelo nije privuklo medijsku pozornost kao Derviš i smrt i Tvrđava, i često je bilo kritizirano, ono svakako zauzima značajno mjesto u stvaralaštvu Selimovića.

Tišine
Korice bosanskog izdanja romana Tišine iz 2014. godine
Autor	Meša Selimović
Država	Bosna i Hercegovina
Jezik	srpskohrvatski jezik
Vrsta djela	roman
Rod (stil, žanr)	psihološki roman
Datum (godina) izdanja	1961.
Vrijeme (mjesto) nastanka	Sarajevo
Broj stranica	208
Vrijeme radnje	poslije Drugog svjetskog rata

O djelu

Meša Selimović (1910. – 1982.)

Godine 1961., Meša Selimović izdaje svoj prvi roman Tišine, za koji je književna kritika istakla da predstavlja zaokret u bosanskohercegovačkoj prozi prema modernijem izrazu i naglašenijem psihološkom nijansiranju likova. Skladne kompozicije meditativnih detalja, kao malih sugestivnih cjelina znalački ukomponovanih s dijaloškim partijama, ovaj roman proširuje metaforu tišine sve do granica tragike ljudske egzistencije.

Riječ je o drami ratnog povratnika, borca, koji spoznaje ljudsku sudbinu u neminovnom padu vrijednosti života, jer rat je zlo koje uništava životne ideale likova Selimovićeva romana. Selimović je upotrijebio motiv premošćivanja granice iz jednog života u drugi, iz rata u mir, iz okupacije u slobodu, jer je glavni lik, pripovjedač-protagonista ovoga romana povratnik iz rata. U Tišinama je već razrađen motiv suočenja sa svijetom, koji će Selimović iskoristiti i za književno oblikovanje romana Tvrđava, a uz egzistencijalističko filozofsko poimanje svijeta. U pitanju je osobna priča pripovjedača – protagoniste, čiji susret sa svijetom stvara dramatske naboje. U osnovnim komponentama izgradnje romana autor je iskazao modernu strukturu, upotrijebivši pri tome tehniku struje svijest.

O romanu Tišine Meša Selimović kaže:

»Od 1951. do 1961. godine nastupio je period šutnje. Malo obeshrabren, malo nezadovoljan onim što sam pisao spremao sam se za veliki obračun sam sa sobom. Još uvijek nespreman za roman o ubijenom bratu, pisao sam druge stvari. 1961. godine objavljen je roman Tišine. Tišine. To je roman o čovjeku koji izlazi iz rata, koji je u ratu izgubio sve i u kome nastaju strašne tišine na prelasku iz jednog života u drugi. Mada je roman pisan u prvom licu i ima oblik ispovijesti, ipak nije autobiografski. Ali dileme o kojima govore Tišine bile su dileme mnogih od nas kada smo se vratili iz rata. Problem je moralni i svodi se otprilike na pitanje: što čovjek gubi kada gubi svoje osobno i što dobiva u zajedničkom dobitku.«

Tišine je roman u kojem se postavljaju pitanja životnog smisla, gdje je svijest protagoniste u dramatičnom sukobu sa spoljnim svijetom. Ovdje je u pitanju moralna dilema čovjeka koji je u stalnoj potrazi za svojom ljudskom suštinom. Oslobađa se unutrašnji glas protagoniste u vidu ispovijesti, a iskazuje se kroz monolog. Egzistencijalizam i relativizam su dominantne filozofije Selimovićeva djela, a u dubokim reminiscencijama protagoniste naziru se tragovi apsurda egzistencije.

Citati

»Ne volim tugu, čini me zlim, zato se zavaravam bijesom.«

(Tišine)

»Zar ne vidiš koliko mi je važno...? Da zatrpaš sobom prazninu što me plaši, da me izdvojiš između svih ljudi, da zaboraviš predrasude i zamišljeno nepotrebno dostojanstvo, da pošalješ do đavola sve pametne postupke, jer nisu pametni, da me uvjeriš kako mi daješ sebe cijelu u zamjenu za ono što gubim, ili da se praviš da je tako, da me obmaneš dok se ne naviknem na život, jer ovo što je sad, to nije život, već sjećanje i čekanje.«

(Tišine)

»Govore a ništa ne kažu, smiju se a nisu veseli. Ćutim, ljutim se na sebe, zašto mi je ovo bilo potrebno? I odmah pomislim kako je besmisleno što se tako držim, i da treba da budem isti kao oni, da pričam bilo šta, da se smijem svejedno čemu, da se pravim da mi je prijatno. To i oni čine. Ali ne znam kako da se izvučem iz ovog ćutanja, ne znam šta je potrebno učiniti da se potre kao da nije ni bilo, ili da je bio slučajno. I ne uspijevajući da pronađem prirodan način da promijenim držanje, ostajem i dalje neprirodan, ćutim još upornije, uvrijeđeno. Jedva malo se smješkam, nadmoćno: ah, kako ste glupi. A znam da sam ja glup, i to sasvim glup, ali ne mogu ništa protiv sebe.«

(Tišine)

Vanjske poveznice

• Tišine