Venecijanska laguna
Venecijanska laguna (talijanski: Laguna Veneta) je zatvoreni zaljev u venecijanskom zaljevu u Jadranskom moru u kojem se nalazi grad Venecija.
Venecija s lagunom | |
---|---|
Svjetska baština – UNESCO | |
Država | |
Godina uvrštenja | 1987. (11. zasjedanje) |
Vrsta | Kulturno dobro |
Mjerilo | i, ii, iii, iv, v, vi |
Ugroženost | — |
Poveznica | UNESCO:394 |
Koordinate | 45°24′47″N 12°17′50″E / 45.413055555556°N 12.297222222222°E (WD) |
Zemljopisne odlike
urediVenecijanska laguna proteže se od rijeke Sile na sjeveru do rijeke Brente na jugu, ima površinu od oko 550 km ². Od toga je oko 8% tvrdo i suho tlo, u to je uključena i Venecija i mnoštvo manjih otočića. Oko 11% površine je trajno pokriveno otvorenim vodama, i kanalima, dok se oko 80% površine sastoji se od blatnih pličina i slatina. Laguna je najveća močvara u Sredozemlju.[1]
Laguna je povezana s Jadranskim morem s tri ulaza: kod otoka Lido di Venezia (ulaz u Mestre i Veneciju), kod luke Malamocco i kod grada Chioggie. Laguna ima visoke oscilacije u razini vode, najekstremnije su za proljetnih plima poznatih kao Acqua Alta (talijanski: visoka voda), koje redovito poplave veći dio Venecije.
Venecijanska laguna je najveći ostatak jednog puno većeg sustava laguna i riječnih estuarija koji se je u doba Rima prostirao od Ravenne na jugu, do Trsta na sjeveru. U 5. st. i 6. st. na otoke u laguni je zbog sigurnosti bježalo romanizirano stanovništvo sjeverne Italije, pred provalama barbarskih naroda. Kasnije su u zaštiti lagune, uspjeli stvoriti moćnu Mletačku Republiku.
Laguna je geološki nastala negdje oko 7000. – 6000. pr. Kr. godina, kada je naglo topljenje leda poplavilo ravne obale gornjeg Jadrana. Taloženje riječnih sedimenata nadoknadilo je potapanje obale, a uzduž čitave morske obale oko ušća rijeke Po svi zaljevi i lagune, postupno su dobili pješčane sprudove prema otvorenom moru.
Današnja laguna je rezultat velikih ljudskih intervencija. U 15. i 16. stoljeću, Mlečani su počeli s velikim meliracionim radovima da spriječe pretvaranje lagune u močvaru, time su spriječili prirodnu evoluciju lagune. Crpljenje pitke vode za Venecijanski vodovod iz velikog podzemnog jezera slatke vode ispod Venecije od 19. stoljeća ubrzalo je potonuće grada Venecije u vode lagune.
Upravna podjela
urediTeritorij Venecijanske lagune nalazi se gotovo u cijelosti unutar provincije Venecije i podijeljen je uglavnom između gradova: Venezia, Chioggia i Cavallino-Treporti, manji dijelovi pripadaju gradovima: Jesolo, Quarto d'Altino, Mira, Campagna Lupia. Nadležnost nad vodama u Laguni imaju Lučke kapetanije u Veneciji i Chioggi i Talijanski magistrat za vode.
Otoci lagune
urediIzvorno mnogi otoci u laguni bili su močvarni, i nepogodni za ljudsko stanovanje, ali su postupno odvodnjom i kanaliziranjem voda, isušeni i kasnije naseljeni. Mnogi manji otoci u laguni su potpuno umjetni.
Najveći otoci venecijanske lagune su:
|
Ostali manji otoci lagune su: |
Utvrđeni otoci
uredi- Campalto
- Buel del Lovo
- Tessera
- Carbonera
- Campana o Podo
- Ex Poveglia
- Trezze
- Fisolo
Nestali otoci
urediIzvori
uredi- ↑ Sylvia Poggioli (7. siječnja, 2008.) MOSE Project Aims to Part Venice Floods. Jutarnje izdanje, radio programa