Vojna taktika ili vojna strategija skup je ideja, koje provode vojne organizacije za postizanje željenih strateških ciljeva. Izveden od grčke riječi strategos, izraz strategija, kada se pojavio u upotrebi tijekom 18. stoljeća, smatran je u užem smislu kao "umjetnost općeg", ili "umijeće uređenja" trupa. Vojna strategija bavi se planiranjem i vođenjem kampanja, kretanjem i rasporedom snaga te zavaravanjem neprijatelja.

Otac zapadnih modernih strateških studija, Carl von Clausewitz (1780. – 1831.), definirao je vojnu strategiju kao "upotrebu bitaka za okončanje rata." Definicija B. H. Liddella Harta manje je naglašavala bitke, definirajući strategiju kao "umijeće raspodjele i primjene vojnih sredstava za postizanje ciljeva politike". Stoga su i jedni i drugi dali prednost političkim ciljevima nad vojnim. Sun Cu (544. – 496. pr. Kr.) često se smatra ocem istočnjačke vojne strategije i uvelike je utjecao na kinesku, japansku, korejsku i vijetnamsku povijesnu i modernu ratnu taktiku. Umijeće ratovanja Sun Tzua postalo je popularno i našlo praktičnu primjenu i u zapadnom društvu te i dalje utječe na mnoga konkurentska nastojanja u Aziji, Europi i Americi, uključujući kulturu, politiku i poslovanje, kao i moderno ratovanje. Istočna vojna strategija razlikuje se od zapadne po tome što se više usredotočuje na asimetrično ratovanje i obmanu.

Čanakjeva Arthašastra također je važan strateški i politički kompendij u indijskoj i azijskoj povijesti. Strategija se razlikuje od taktike po tome što se strategija odnosi na korištenje svih vojnih sposobnosti nacije kroz visoku razinu i dugoročno planiranje, razvoj i nabavu kako bi se zajamčila sigurnost ili pobjeda. Taktika je umjetnost organiziranja snaga na bojnom polju ili blizu njega kako bi se osigurali ciljevi kao dio šire vojne strategije.

Vanjske poveznice

uredi