Otvori glavni izbornik

Voyager 1 je svemirska sonda programa Voyager lansirana u cilju proučavanja vanjskih plinovitih planeta i dalje. Lansirana je 5. rujna 1977. godine, i do danas još uvijek aktivna. Pri lansiranju je imala masu od 815 kg. Posjetila je planete Jupiter i Saturn i snimila ove planete i njihove satelite.

Voyager 1
Voyager.jpg
Voyager
Glavni ugovarateljiNASA / JPL
Tip misijeHeliosfera
DatumJupiter
Datum preleta: 5. ožujka 1979.
Udaljenost: 349.000 km

Saturn
Datum preleta: 12. studenog 1980.
Udaljenost: 124.000 km
Trenutačna destinacijaMeđuzvjezdani prostor
Datum lansiranja5. rujna 1977.
Lansiran uz pomoćTitan IIIE
Mjesto lansiranjaCape Canaveral
Trajanje misije42 godina
Planetarna misija: 3 godine, 3 mjeseca, 9 dana
Međuzvjezdana misija: 39 godina, 1 mjesec (i dalje traje)
Internet sjedištevoyager.jpl.nasa.gov
Masa825.5 kg
Napajanje420 W
Konstrukcija letjelice Voyager

Voyager je trenutno od Zemlje najdalji objekt koji je čovjek stvorio. Voyager 1 je prešao u područje gdje utjecaj Sunca polako prestaje, a zamjenjuje ga utjecaj ogromnog međuzvjezdanog prostora.

Primarni ciljevi Voyagera 1 su bili planet Jupiter, Saturn i njihovi mjeseci i prstenovi. Trenutna misija mu je mjerenje čestica Sunčevog vjetra, kao i istraživanje međuzvjezdanog područja. Obje sonde Voyager imaju radio-termalne generatore (generatore na bazi termalne energije radijacije izotopa), koji su daleko premašili zamišljen životni vijek. Očekuje se da će stvarati dovoljno energije za komunikaciju sa Zemljom do 2030. godine.

Planiranje misije i lansiranjeUredi

 
Ulazak Voyagera 1 u heliopauzu

Voyager 1 je prvotno bio planiran kao misija u sklopu programa Mariner, kao misija "Mariner 11". Bio je dizajniran da iskoristi tada novu tehniku gravitacijske praćke. Sretnom slučajnošću razvoj interplanetarnih sondi dogodio se kad i položaj planeta zvan Grand Tour. Grand Tour je povezana serija gravitacijskih utjecaja, koja je omogućila da sa minimalnim gorivom potrebnim za ispravke kursa bude omogućen posjet svim četirima plinovitim divovima (Jupiter, Saturn, Uran i Neptun). Identične sonde Voyager 1 i Voyager 2 su bile dizajnirane s tim na umu, a njihovo lansiranje je bilo tempirano da se iskoriste te okolnosti.

Voyager 1 je lansiran 5. rujna 1977. od NASA-e iz Cape Canaverala na raketi Titan IIIE Centaur, nešto kasnije nego njegov sestrinski brod Voyager 2. Unatoč tome što je lansiran poslije Voyagera 2, Voyager 1 je poslan na bržoj putanji pa je prije stigao do Jupitera i Saturna.

IstraživanjeUredi

Voyagerovi instrumenti[1]Uredi

Instrumenti Voyager 1
Podsistem svemirskog zračenja
(CRS)

Uključeno

Detektor nabijenih čestica niske energije
(LECP)

Uključeno

Magnetometar
(MAG)

Uključeno

Podsistem plazminih valova
(PWS)

Uključeno

Podsistem istraživanja slika
(ISS)

Isključeno zbog uštede struje
(14. veljače 1990.)

Infracrveni interferometar, spektrometar i radiometar
(IRIS)

Isključeno zbog uštede struje
(3. lipanj 1998.)

Planetarna radio astronomija
(PRA)

Isključeno zbog uštede struje
(15. siječanj 2008.)

Ultraljubičasti spektrometar
(UVS)

Isključeno zbog uštede struje
(19. travanj 2016.)

Fotopolarimetarni podsustav (PPS)

neispravan

JupiterUredi

Voyager 1 je počeo s fotografiranjem Jupitera u siječnju 1979. Njegov najbliži prelet Jupiteru je bio 5.3.1979., na udaljenosti od 349,000 kilometara od njegovog središta. Zbog veće rezolucije omogućene blizinom, većina promatranja mjeseca, prstena, magnetskih polja i radijacije Jupiterovog sustava je napravljena u dvodnevnom preiodu najbližeg preleta. Fotografiranje planeta je završilo u travnju.

Sonde Voyager su otkrile mnoga važna saznanja o Jupiteru i njegovim satelitima. Najiznenađujuće je bilo otkriće o postojanju vulkanske aktivnosti na mjesecu Io, koja nije bila primijećena sa Zemlje i sondama Pioneer 10 i Pioneer 11.

SaturnUredi

 
Slika Saturna na udaljenosti od 5.3 milijuna kilometara, 6. studeni 1980.

Uz gravitacijsku pomoć Jupitera sonda je krenula na posjet Saturnu. Voyagerov prelet Saturna bio je u Studenom 1980., sa najbližim prilazom 12. studenog kad je došao na blizinu od 124,000 kilometara od najviših oblaka planeta. Sonda je primijetila kompleksne strukture u Saturnovim prstenima i proučila atmosfere Saturna i mjeseca Titana. Zbog prijašnjih otkrića o tankoj atmosferi na Titanu kontrolori misije u "Jet Propulsion Laboratory" odlučili su da Voyager 1 napravi bliski prilaz Titanu i prekine Grand Tour. Titanova gravitacija je izazvala dodatni gravitacijski zamah koja je Voyager 1 izbacila iz ekliptičke ravnine, čime je završena njegova planetarna znanstvena misija.

Daljnje istraživanje Sunčevog sustavaUredi

14. veljače 1990. Voyager 1 je okrenuo kamere zadnji puta i okinuo galeriju fototgrafija nazvanu Obiteljski portret, skup fotografija 6 planeta Sunčevog sustava, među kojima je Zemlja prikazana kao blijeda plava točka među tamom svemira.

 
Gledano sa udaljenosti od 6 milijardi kilometara, Zemlja nalikuje sićušnoj točki (plavkasto-bijeloj točki otprilike u sredini narančaste vrpce s desne strane) unutar tame dubokog svemira.

Voyager je izašao iz heliopauze u kolovozu 2012. godine.

 
Svemirski položaji Voyagera, Pioneera, Sunčeva vjetra, izlaznog šoka, heliopauze, lučnog šoka i kozmičkog zračenja.

Proputovane udaljenostiUredi

U lipnju. Voyager 1 bio je na udaljenosti od 21,6 milijarda kilometara od Sunca. Na ovoj udaljenosti svjetlosti treba oko 20 sati za doći do Zemlje. Prema podatcima iz svibnja 2007. sonda je putovala brzinom od 17,1 kilometara u sekundi relativno prema Suncu, tj. 3,6 AU u godini, 10% brže od Voyagera 2. Sonda ne ide prema nekoj određenoj zvijezdi.[1]

ZanimljivostiUredi

  • Voyager 1 je mogao posjetiti Pluton, ali je letjelica usmjerena preme Titanu, gdje je otkrio mjesečevu gustu atmosferu. Slično je bilo i s Voyagerom 2, koji je poslan na Uran i Neptun.[2]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 https://www.jpl.nasa.gov/voyager/mission/status/
  2. Eric Betz | Published: Tuesday, June 23, 2015. "Why didn't Voyager visit Pluto?" pristupljeno 5. listopada 2019.