Zbirka "Hrvatske slikarice rođene u 19. st."

Poznati hrvatski kolekcionar i književni teoretičar dr. Josip Kovačić darovao je 1988. godine gradu Zagrebu zbirku 'Hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću' koja sadrži slikarska ostvarenja 33 hrvatske slikarice, s namjerom da se zbirka sačuva i prezentira javnosti.

Ova jedinstvena zbirka sadrži ukupno 1.045 umjetnina (406 slika, od toga 221 ulje na platnu i 185 akvarela, 557 crteža, 77 grafičkih listova i pet albuma za skiciranje), a među njima su radovi Naste Rojc, Slave Raškaj, Anke Krizmanić, Vere Nikolić Podrinske, Mile Vod, Zdenke Pexidr-Sriće, Nevenke Đorđević, Cate Dujšin i Dore Car.

Donacijom ove vrijedne zbirke grad Zagreb postao je bogatiji za rijedak segment kulturne baštine te se pritom bez pretjerivanja može reći da se radi o svjetski jedinstvenoj kolekciji radova slikarica.

Donacija je 1988. godine izložena u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. listopada 2005. (Wayback Machine), a odabrana djela pojedinih slikarica iz zbirke izlažu se svake godine u zagrebačkim i drugim hrvatskim galerijama.

Do donacije ne bi došlo da nije bilo skandala oko slikarice Anke Krizmanić koju je Josip Kovačić opljačkao. U jeku skandala 1987. godine oko vjenčanja Anke Krizmanić s 69 godina mlađim Asmirom Kamberom, kada su Arena, Vjesnik i Večernji list pisali o slikarici koja je zatvarana i o nebrizi vlasti za slikaričina djela.^[1]^[2]^[3]^[4] Od 5761 umjetničkih djela Anke Krizmanić, samo su 339 u donaciji, osim tih 339 likovnih djela, Kovačić danas ima tek još oko 600 likovnih djela nesretne slikarice. Sve što je vrijedilo je rasprodao. Kako je Kovačić došao pod zaštitu Mike Špiljka, a donacijom ukradenih i otetih slika skandal je naprosto ugušen. No iza kulisa se krije to da je jedna struktura jednoumlja dozvolila pojedincu da opljačkano uživa te ga nagradila mjesečnim primanjima. Javnosti je malo poznato da je ova zbirka "Hrvatske slikarice rođene u 19. st." zbirka otetih umjetnina od osoba koje su u vrijeme Austro-Ugarske bili glavni kotači gospodarstva i ekonomije, da su između dva rata mnogi od tih vlasnika slika i skulptura bili ugledni Zagrepčani.

Velika i vrijedna umjetnička donacija deponirana je do danas u Radićevoj ulici 24, u privatnom stanu dr. Josipa Kovačića. Oslobađanjem prizemnog prostora u toj zgradi i odlukom Gradskog poglavarstva da se on ustupi za zbirku dr. Kovačića, a u okviru Muzeja grada Zagreba, stekli su se uvjeti da se ta vrijedna zbirka konačno izloži na primjeren način.

Ured za kulturu grada Zagreba u suradnji s Muzejsko-dokumentacijskim centrom izradio je idejni, a potom i izvedbeni projekt arhitektonskog i muzeološkog rješenja prezentacije zbirke. Kako predviđa idejni projekt što ga potpisuju ravnateljica MDC-a prof. Višnja Zgaga i dipl. ing. arh. Ksenija Petrić,prostor je podijeljen u dva dijela: u jednom bi bio stalni postav velikih imena hrvatskih slikarica, a u drugom, memorijalnom, mogao bi se upoznati život samog Kovačića, znanstvena metodologija skupljanja te biografski film. U trećem bi se dijelu održavale tematske izložbe.

Iz članka Hrvatske slikarice plemenitašice (Marina Tenžera, Vjesnik, 17.08.2003) uredi

Slikarice iz 19. stoljeća bile su neopravdano zapostavljen dio hrvatskog likovnog korpusa. Mahom plemenite rođenjem ili udajom, školovane su u privatnoj pouci ili na prestižnim akademijama u Zagrebu, Beču i Münchenu. Nisu smjele izlagati sve do Prvog svjetskog rata po srednjoeuropskim normama visokog društva, kako ne bi »oduzimale kruh slikarima plebejcima«. Počele su se probijati humanitarnim izložbama, teško krčeći put ka javnosti. Nebrojeno je puta dr. Kovačić predstavljao dijelove zbirke, zadnji put bila je to senzacionalna izložba što je obradila dr. Žarka Vujić »Hrvatske slikarice plemkinje«, a katalog tiskao agilni urednik art magazina »Kontura« Zdravko Mihočinec. Prvo je gostovala u sjevernoj Hrvatskoj u povijesnim zdanjima i dvorcima, da bi svoj put završila u Muzeju za umjetnost i obrt, gdje je tri puta produžavana.

Kovačić je priredio prvu samostalnu izložbu Dore Car, učenice Crnčića, Sesije, Ivekovića i Auera. Djela nađena na tavanima i podrumima, otkupio je, obnovio i prikazao javnosti. Najmilija učenica Mencija Clementa Crnčića na putovanjima je s učiteljem radila romantične studije crteža i akvarela koje je prenosila u grafiku ili bakropis. Posvetivši se nakon studija pedagoškom radu, zanemarila je slikarsku karijeru pa mnogi njeni đaci nisu znali da je vrsna slikarica. Izložbom je konačno ušla u znanstvenu literaturu. Kovačić je sačuvao i mnoga djela brata joj Bogumila Cara. S više lokacija spasio je 1972. i djela barunice Vere Nikolić Podrinske. Prije 20-ak godina medijski bagatelizirana bila je talentirana Nasta Rojc, izvanredna žena koja je osnovala Klub likovnih umjetnica, dajući time do znanja javnosti da postoje i slikarice. Osim izvanrednog ulja »Gazdinstvo u planini« Julije Erdödy Drašković, Kovačić posjeduje i njezine rane radove iz Bratislave. Vrhunac je njezina rada »Autoportret sa sinom«. Nakon njegove tragične pogibije u lovu, ubila se jašući do iznemoglosti. Od zaborava je dr. Kovačić spasio i djela Karoline Vojković (Voikffy) o kojoj je panegirike 1856. pisao Ivan Kukuljević Sakcinski. Iznimna su i djela Fanjice Daubači Brlić, svekrve Ivane Brlić Mažuranić, prve naše grafičarke (izvanredan portret sestre Minke), čija je djela kolekcionar našao kod nasljednika onih Krešića koje je portretirao Vjekoslav Karas. Tama je pokrila djela izvanredne animalistice Marije Novaković, glazbenice koja je skončala u duševnoj bolnici, baš kao i slavna Slava Raškaj, čija su djela, bez pretjerivanja, vrhunac akvarelizma uopće. Odlična je pleneristica bila Elza Halper što se usavršavala na slikarskoj koloniji u Dachauu. Kći slikara Josipa Franje Mückea - Marijana nekim je teoretičarima bila talentiranija od oca. Puno je putovala Italijom, a njezin je sinčić proboden venecijanskom iglom kroz glavu. Predsjednici vlada i banovi kupovali su djela zaboravljene Reske Šandor, portrete i mrtve prirode. Tu su i djela Antonije Krasnik, barunice Sommaruga iz Lovinca, koju je Kršnjavi slao na školovanje u Beč. Na izložbi bečkih studenata u Parizu toliko je odskakala svojim radovima od drugih, da su joj Francuzi dali stipendiju za usavršavanje kod Rodina! Po nacrtima te prve svjetski poznate hrvatske dizajnerice poznate su europske tvornice izrađivale sagove, staklo i keramiku, što sve nije bilo dovoljno da prije nekoliko godina bude zastupljena na izložbi »Sto godina hrvatskog dizajna«!

Čitava je tu još galerija zaboravljenih dama čija djela valja valorizirati i predstaviti svijetu: Anka Maroičić, Milka Bedeković, Vjera Bojničić Kninska, Zoe Borelli, Truda Braun-Šaban, Ella Inkey, Štefa Armano, Zenaida Bandur-Ercegović, Anka Bestall, Lucie Buhmeister-Kučera, Flora Jakšić, Štefana Klaić Hribar, Mira Ehrlich Klobučar, Anka Marojčić-Löwentahl, Mira Mayr-Marochino, Marija Mihalić-Wolf, Sofija Omčikus, Ivka Orešković, Danica Peklić-Peyer, Zora Preradović, Lepoldina Scmidt-Auer, Mary Stiborsky, Jelka Struppi Wolkensperg, Alma Sova Pichler von Tenenberg, Terezija Šandor, Jelka Tomičić-Schwarz, Lina Virant-Crnčić i druge.

Izvori uredi

↑ Mijović Vesna i Miodrag Đurić, Manipulacija s nemoćnom slikaricom, Arena, 4. studenoga 1987.,str. 46-47.
»... Nešto kasnije, iste jeseni, pojavio se u stanu Anke Krizmanić neki mladić, koji je po kazivanju Zore Arany podstanar, ne plaća stan, ali čistit će i uređivati stan. Nije mi se činilo da je sve u najboljem redu,ali šutjela sam dok nisu počeli zaključavati jer je svakodnevno počela zapomagati i dozivati u pomoć. Znala je dozivati prolaznike s ulice i svi su se zgražali kad su čuli zbog čega viče. Zbog sebe i svoje djece, a i stida od susjeda i prolaznika, nekoliko sam puta prigovarala podstanaru i Zori Arany, ali oni su odgovarali da je to naredio Josip Kovačić i problem je i dalje isti. Anka Krizmanić sklopljenih ruku, moli prolaznike i moju djecu da idu susjedi po ključeve i govori da će se ubiti ako je ne otključaju. Poslije posjeta SUP-a i organa starateljstva nekoliko su je dana ostavljali slobodnu, a sada je ponovo zaključavaju......Jelica Sarajlija je također konkretna: "Više od 25 godina poznajem slikaricu A. Krizmanić i sve do jeseni prošle godine, odnosno dok je nisu počeli zaključavati, znala je navratiti k meni da joj što objasnim ili učinim kakvu sitnu nabavku u gradu. Također mi je često telefonirala sve dok joj nisu uklonili telefon iz sobe......Ljeti 1985. došla je k meni u stan i potužila se da se fizički i psihički vrlo slabo osjeća, da je već nekoliko dana vrlo uznemirena jer je ostala bez svojih najdražih slika "Drezdenske galerije", te da želi ići k liječniku, ali je nema tko odvesti. Telefonski sam se dogovorila s liječnicima u Kamenitoj i već drugi dan odvela A. Krizmanić na pregled doktoru Henču. Nakon pregleda pacijentice i razgovora s njom, doktor Henč me je obavijestio da će sljedećih dana A. Krizmanić posjetiti socijalna radnica i da bi bilo dobro da u to vrijeme tamo budem prisutna...Ali sutradan prije dolaska socijalne radnice nazvao me je drug Kovačić i na vrlo neugodan način prigovorio što se miješam u poslove u vezi sa slikaricom, koje on vrlo korektno obavlja, kao nezin staratelj. Tom prilikom mi je rekao da A. Krizmanić ima svog liječnika i da je ubuduće, iako me bude tražila, nikamo ne vodim, jer ona nije u stanju normalno rezonirati. Od tada sam počela rjeđe k njoj zalaziti......«
↑ Arena, 4. studenoga 1987.,str. 46-47.
»... Očigledno je da je Josip Kovačić odigrao jednu od ključnih uloga u poznoj životnoj dobi čuvene umjetnice. Njegovom zaslugom, vjerojatno iz lakomosti koja je evidentna i u pokušajima da zavodi i druge ocvale dame, pa, kako se saznaje, i udovicu jednog od najvećih jugoslavenskih revolucionara, da bi se obmanom dočepao velikog bogatstva, došlo je i do vjenčanja Anke Krizmanić s Amirom Kamberom, rođenim 20. travnja 1965. godine, koji se prošlog ljeta legitimirao kao zakoniti suprug Anke Krizmanić. O tome postoje i službeni papiri prema kojima je brak registriran kod matičara u općini Dubrava pod rednim brojem 225 i oznakom 1986-08-/1-1/2233-86. Zapisano je također da su svjedoci na ovom tužnom najsvečanijem činu bili Josip Kovačić i Vlatko Đikić koji kao ni mladenci nisu stanovali na području općine Dubrava. Treba dakle predstaviti prvog "kuma". To je Josip Kovačić, rođen 9. srpnja 1935. u Čakovcu, iz Radićeve 24, doktor znanosti, profesor hrvatske književnosti, invalidni umirovljenik, kolekcionar i ljubitelj lijepe umjetnosti, koji je, kažu službeni dokumenti, ušao u život Anke Krizmanić još u vrijeme dok je ona živjela u zajedničkom kućanstvu sa svojom sestrom, a kasnije utjecao na način njezina ponašanja, a i vodio brigu o "organizaciji slikaričina života (priređivanje izložbi, zastupanje, prodaja i prezentacija)". Izgleda da u tom grmu i leži zec. Naime, posve su osnovane pretpostavke da je Kovačić iskoristio nemoć i psihofizičku nesposobnost ugledne umjetnice da se, ne usuđujući se da to učini sam, posredstvom znatno mlađeg Kambera, dočepa ostavštine slavne i relativno imućne slikarice...Smatram da je to nepošteno, jer A Krizmanić je uvjerena da se udala za Jožu Kovačića. Kad sam Asmiru Kamberu rekla da smatram da je to što je napravio ružno i nepošteno, on je odgovorio da su ga na to vjenčanje nagovorili Joža Kovačić i brat...«
↑ Miljuš Dušan, Vjenčanje u devedesetoj, Zagonetka oko nedavno umrle slikarice Anke Krizmanić, Večernji list, Zagreb, 7. studenoga 1987.
»...Zbog očite razlike u godinama, pošto je mladoženja inzistirao da se brak zaključi prije zakonskog roka od 30 dana, Snježana Josipović je prije vjenčanja zatražila potvrdu o psihofizočkoj sposobnosti Anke Krizmanić za sklapanje braka. Dobila ju je dan prije vjenčanja s potpisom specijalista infektologa Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" u Zagrebu. U toj potvrdi (ako se uopće tako može nazvati) nije bilo navedeno na čiji se zahtijev i u koju svrhu izdaje. Oni koji se zanimaju za to vjenčanje pitaju nije li već tada obmanuta matičarka općine Dubrava.«
↑ Pintar Nevio, Fazlić Jasim, Bukša Željko,Lovci na starice (2), Stan za život i grob, Arena, 1. travnja 1989., str. 28-29.
»...Objesio se Amir Kamber (24), mladić o kojem se puno govorilo i pisalo kad se prije tri godine oženio poznatom slikaricom Ankom Krizmanić, ženom od njega starijom punih 69 godina. Objesio se u rano subotnje jutro 11. ožujka, na grani u šumi nedaleko od restorana "Dubravkin put" u Tuškancu... Tragična smrt nesretnog mladića oživjela je polemike i interese koji su se javili nakon njegove ženidbe s Ankom Krizmanić, a pogotovo nakon slikaričine smrti u studenom 1987. godine. Naime, iza nje su ostale vrijedne slike i stanarsko pravo na 82 četvorna metra u Jurjevskoj ulici broj 1. S obzirom na nevjerojatnu razliku u godinama između nje i Asmira Kambera, sumnjalo se da je taj bizarni brak bio smišljena manipulacija senilnom staricom, dakle brak iz računa«

[1] Mijović Vesna i Miodrag Đurić, Manipulacija s nemoćnom slikaricom, Arena, 4. studenoga 1987.,str. 46-47.
»... Nešto kasnije, iste jeseni, pojavio se u stanu Anke Krizmanić neki mladić, koji je po kazivanju Zore Arany podstanar, ne plaća stan, ali čistit će i uređivati stan. Nije mi se činilo da je sve u najboljem redu,ali šutjela sam dok nisu počeli zaključavati jer je svakodnevno počela zapomagati i dozivati u pomoć. Znala je dozivati prolaznike s ulice i svi su se zgražali kad su čuli zbog čega viče. Zbog sebe i svoje djece, a i stida od susjeda i prolaznika, nekoliko sam puta prigovarala podstanaru i Zori Arany, ali oni su odgovarali da je to naredio Josip Kovačić i problem je i dalje isti. Anka Krizmanić sklopljenih ruku, moli prolaznike i moju djecu da idu susjedi po ključeve i govori da će se ubiti ako je ne otključaju. Poslije posjeta SUP-a i organa starateljstva nekoliko su je dana ostavljali slobodnu, a sada je ponovo zaključavaju......Jelica Sarajlija je također konkretna: "Više od 25 godina poznajem slikaricu A. Krizmanić i sve do jeseni prošle godine, odnosno dok je nisu počeli zaključavati, znala je navratiti k meni da joj što objasnim ili učinim kakvu sitnu nabavku u gradu. Također mi je često telefonirala sve dok joj nisu uklonili telefon iz sobe......Ljeti 1985. došla je k meni u stan i potužila se da se fizički i psihički vrlo slabo osjeća, da je već nekoliko dana vrlo uznemirena jer je ostala bez svojih najdražih slika "Drezdenske galerije", te da želi ići k liječniku, ali je nema tko odvesti. Telefonski sam se dogovorila s liječnicima u Kamenitoj i već drugi dan odvela A. Krizmanić na pregled doktoru Henču. Nakon pregleda pacijentice i razgovora s njom, doktor Henč me je obavijestio da će sljedećih dana A. Krizmanić posjetiti socijalna radnica i da bi bilo dobro da u to vrijeme tamo budem prisutna...Ali sutradan prije dolaska socijalne radnice nazvao me je drug Kovačić i na vrlo neugodan način prigovorio što se miješam u poslove u vezi sa slikaricom, koje on vrlo korektno obavlja, kao nezin staratelj. Tom prilikom mi je rekao da A. Krizmanić ima svog liječnika i da je ubuduće, iako me bude tražila, nikamo ne vodim, jer ona nije u stanju normalno rezonirati. Od tada sam počela rjeđe k njoj zalaziti......«

[2] Arena, 4. studenoga 1987.,str. 46-47.
»... Očigledno je da je Josip Kovačić odigrao jednu od ključnih uloga u poznoj životnoj dobi čuvene umjetnice. Njegovom zaslugom, vjerojatno iz lakomosti koja je evidentna i u pokušajima da zavodi i druge ocvale dame, pa, kako se saznaje, i udovicu jednog od najvećih jugoslavenskih revolucionara, da bi se obmanom dočepao velikog bogatstva, došlo je i do vjenčanja Anke Krizmanić s Amirom Kamberom, rođenim 20. travnja 1965. godine, koji se prošlog ljeta legitimirao kao zakoniti suprug Anke Krizmanić. O tome postoje i službeni papiri prema kojima je brak registriran kod matičara u općini Dubrava pod rednim brojem 225 i oznakom 1986-08-/1-1/2233-86. Zapisano je također da su svjedoci na ovom tužnom najsvečanijem činu bili Josip Kovačić i Vlatko Đikić koji kao ni mladenci nisu stanovali na području općine Dubrava. Treba dakle predstaviti prvog "kuma". To je Josip Kovačić, rođen 9. srpnja 1935. u Čakovcu, iz Radićeve 24, doktor znanosti, profesor hrvatske književnosti, invalidni umirovljenik, kolekcionar i ljubitelj lijepe umjetnosti, koji je, kažu službeni dokumenti, ušao u život Anke Krizmanić još u vrijeme dok je ona živjela u zajedničkom kućanstvu sa svojom sestrom, a kasnije utjecao na način njezina ponašanja, a i vodio brigu o "organizaciji slikaričina života (priređivanje izložbi, zastupanje, prodaja i prezentacija)". Izgleda da u tom grmu i leži zec. Naime, posve su osnovane pretpostavke da je Kovačić iskoristio nemoć i psihofizičku nesposobnost ugledne umjetnice da se, ne usuđujući se da to učini sam, posredstvom znatno mlađeg Kambera, dočepa ostavštine slavne i relativno imućne slikarice...Smatram da je to nepošteno, jer A Krizmanić je uvjerena da se udala za Jožu Kovačića. Kad sam Asmiru Kamberu rekla da smatram da je to što je napravio ružno i nepošteno, on je odgovorio da su ga na to vjenčanje nagovorili Joža Kovačić i brat...«

[3] Miljuš Dušan, Vjenčanje u devedesetoj, Zagonetka oko nedavno umrle slikarice Anke Krizmanić, Večernji list, Zagreb, 7. studenoga 1987.
»...Zbog očite razlike u godinama, pošto je mladoženja inzistirao da se brak zaključi prije zakonskog roka od 30 dana, Snježana Josipović je prije vjenčanja zatražila potvrdu o psihofizočkoj sposobnosti Anke Krizmanić za sklapanje braka. Dobila ju je dan prije vjenčanja s potpisom specijalista infektologa Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević" u Zagrebu. U toj potvrdi (ako se uopće tako može nazvati) nije bilo navedeno na čiji se zahtijev i u koju svrhu izdaje. Oni koji se zanimaju za to vjenčanje pitaju nije li već tada obmanuta matičarka općine Dubrava.«

[4] Pintar Nevio, Fazlić Jasim, Bukša Željko,Lovci na starice (2), Stan za život i grob, Arena, 1. travnja 1989., str. 28-29.
»...Objesio se Amir Kamber (24), mladić o kojem se puno govorilo i pisalo kad se prije tri godine oženio poznatom slikaricom Ankom Krizmanić, ženom od njega starijom punih 69 godina. Objesio se u rano subotnje jutro 11. ožujka, na grani u šumi nedaleko od restorana "Dubravkin put" u Tuškancu... Tragična smrt nesretnog mladića oživjela je polemike i interese koji su se javili nakon njegove ženidbe s Ankom Krizmanić, a pogotovo nakon slikaričine smrti u studenom 1987. godine. Naime, iza nje su ostale vrijedne slike i stanarsko pravo na 82 četvorna metra u Jurjevskoj ulici broj 1. S obzirom na nevjerojatnu razliku u godinama između nje i Asmira Kambera, sumnjalo se da je taj bizarni brak bio smišljena manipulacija senilnom staricom, dakle brak iz računa«

[1]

[2]

[3]

[4]