Židovski jezici
Židovski jezici označavaju skupinu jezika koji su se razvili u raznim židovskim zajednicama diljem svijeta, a najviše u Europi, zapadnoj Aziji i Sjevernoj Africi. Najuobičajeniji način njihovog nastanka bilo je posuđivanje hebrejskih riječi fraza - rabljenih za izražavanje specifično židovskih izraza - u govore domicilnig stanovništva. Često su se pisali hebrejskim slovima, uključujući blokove koji se rabe u današnjem hebrejskom pismu.
Zbog međusobne izloiranosti mnogih židovskih zajednica, mnogi židovski jezici su zadržali rječnik i jezikoslovne strukture davno nakon što su one nestale u jezicima od koji su prvotvorno nastali. Najrašireniji od svih židovskih jezika razvijenih u dijaspori je jidiš, koji se među Židovima govorio više nego ijedan drugi jezik u povijesti; Ladino, jezik sefardskih Židova koji je u uporabi bio preko pet stoljeća; i judeo-arapska skupina jezika kojom se preko jednog tisućljeća govorilo u arapskim zemljama.
Hebrejski je liturgijski jezik judaizma (lëshon ha-kodesh, "sveti jezik"), jezik na kojem su napisani židovski sveti spisi (Tanakh), te svakodnevni govor Židova tijekom povijesti. Do 5. stoljeća pr. Kr. se hebrejskom kao svakodnevni govor u Judeji pridružio srodni aramejski jezik. Do 3. stoljeća pr. Kr. Židovi u dijaspori su počeli govoriti grčki.
Hebrejski jezik je kao svakodnevni govor obnovio Eliezer ben Yehuda nakon svog dolaska u Palestinu 1881.[1] Suvremeni hebrejski je danas službeni jezik Države Izrael. Nije se rabiokao maternji jezik od tanajskh vremena od 200. godine. Preko šesnaest stoljeća hebrejski se rabio gotovo isključivo kao liturgijski jezik i kao jezik kojim su pisane uglavno judaističkie knjige, dok se svakodnevno hebrejski govorilo samo na Sabat.
Stoljećima su Židovi umjesto hebrejskog govorili dijalekte jezika krajeva u koje su se doselili, često razvijajući zasebne dijalekte ili stvarajući nove jezike. Jidiš je judeo-germanski jezik koga su razvili Aškenazi koji su migrirali u Središnju Europu, a Ladino, također poznat kao Judezmo i Muestra Spanyol, judeo-španjolski jezik su razvili Sefardi koji su živjeli na Iberijskom poluotoku.[2] Zbog mnogih čimbenika, uključujući Holokaust nad europskim Židovima, židovski egzodus iz arapskih zemalja i masovnu emigraciju židovskih zajednica iz drugih zemalja, drevni i zasebni jezici židovskih zajednica, uključujući judeo-gruzijski, judeo-arapski, judeo-berberski, krimčakski, Judeo-Malayalam i mnogi drugi su izašli iz uporabe.
Tri najraširenija jezika među današnjim Židovima su engleski, suvremeni hebrejski i ruski. Uz njih se rabe i neki romanski jezici kao francuski i španjolski-
Izvori
uredi- ↑ Zuckermann, Ghil'ad (2003). Language Contact and Lexical Enrichment in Israeli Hebrew. Palgrave Macmillan. (ISBN 9781403917232 / ISBN 9781403938695)
- ↑ Zuckermann, Ghil'ad (2014). Jewish Language Contact (International Journal of the Sociology of Language 226)
Vanjske poveznice
uredi- Jewish Language Research Website from Jewish-languages.org
- Links to individual languages Arhivirana inačica izvorne stranice od 8. listopada 2013. (Wayback Machine)
- The Lily Center for Jewish Languages and Literatures at Harvard University Arhivirana inačica izvorne stranice od 28. rujna 2013. (Wayback Machine)
- Jewish languages dying out Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. srpnja 2012. (Wayback Machine)
- Jewish Languages of Europe
- Hebrew (Jewish) languages: Ivrit, Yiddish