Otvori glavni izbornik

Adenovirusi su virusi koji mogu inficirati sisavce (domaće govedo, konja i svinju, ali i ovcu i kozu) ili neke vrste ptica i riba. Do sada je poznato 47 humanih i životinjskih patogenih adenovirusa s velikim brojem podtipova.

Adenovirus
Adenovirus
Adenovirus
Klasifikacija virusa
Skupina virusa: Skupina I (dsDNA)
Porodica: Adenoviridae
{{{razdioba_stupanj}}}
Aviadenovirus

Atadenovirus
Mastadenovirus
Siadenovirus

Citopatični učinak adenovirusa (HeLa)

Porodica Adenoviridae (gr. αδένας, što znači žlijezda) obuhvaća tzv. viruse bez ovojnice čija kapsida ima ikosaedričnu simetriju.

Prve adenoviruse je 1953. godine izolirao i u staničnim kulturama umnožavao istraživački tim na čelu s W. P. Rowe. Tipični adenovirus je prosječnog promjera oko 100 nm. Njegov genom se sastoji od linearne dvonize DNK dužine oko 36 kb.

Adenovirusi imaju širok spektar stanica domaćina. Oni mogu inficirati stanice u diobi, stanice koje miruju ili pak već izdiferencirane stanice (npr. neurone). Općenito, kod čovjeka adenovirusi napadaju stanice epitela dišnih putova. Tamo prouzrokuju oko 15% svih oboljenja koje općenito nazivamo prehladama. Iako pretežno izazivaju oboljenja koja nisu opasna ipak mogu biti i uzročnici teških oboljenja kao što je bronhitis. U vrlo rijetkim slučajevima infekcije adenovirusima mogu izazvati smrt.

Adenovirusi kao vektoriUredi

U molekularnoj biologiji adenovirusi imaju vrlo značajnu ulogu, posebno od 1977. godine kada su otkriveni osnovni principi tzv. genekspresije. Adenovirusi se s tim u vezi koriste kao gentehnički vektori za unošenje strane DNK u jednu stanicu ili jednostanični organizam.

Porodica adenovirusa pripada DNK-virusima. Poznato je ukupno 12 virusa ovoga tipa. Kada adenovirus napadne stanicu on tamo donosi svoj linearnu dvonizu (dupli helix) DNK. Virus će se u stanici razmnožavati, ali sadržaji njegove DNK neće ući u sastav čovječjeg genoma.

Da bi virus koji kod čovjeka izaziva oboljenje tipa prehlade mogao biti upotrijebljen kao terapeutsko sredstvo u medicini, on mora gen-tehničkim metodama biti nešto izmijenjen. U te svrhe "željeni virus" treba da zadrži sposobnost prodiranja u stanicu i da donese svoju DNK. S druge strane , pacijent ne smije trpjeti zbog infekcije adenovirusom. Znači, njegovo razmnožavanje mora biti obuzdano. To se postiže gen-tehničkom metodom pri kojoj E-1 region virusa biva izrezan (izdvojen) iz njegove cjelokupne dužine. Region E-1 je naime gen koji je neophodan za razmnožavanje virusa. Umjesto regiona E-1 ubaci se strana DNK. Na taj način ovaj virus postaje idealan za prenošenje gena, ali više nije u stanju da se razmnožava. Ovo se postiže jednim "trikom": Gen-tehnički promijenjen adenovirus (zajedno sa stranom DNK) biće kloniran na plazmid. Taj plazmid biti će dodat određenoj staničnoj kulturi čije stanice su također prethodno gen-tehnički promijenjene i u svom genomu sadrže region E-1 virusa. Ove nazovimo ih "stanice" pomoćnici zajedno sa plazmidima omogućavaju razmnožavanje virusa u staničnim kulturama. Sada nastaje mnoštvo virusa koji sadrže stranu DNK, te oni mogu biti korišteni kao prenosnici genetskih informacija. Na ovaj način možemo doći do vektora koji može poslužiti u medicini za genetičku terapiju. Taj vektor sadrži željeni gen. Adenovirus kao vektor taj gen može dalje prenositi, a da kod čovjeka ne izazove štetne infekcije kroz njegovo razmnožavanje.

Prednost ovog sistema je u dobrim mogućnostima uzgoja virusa i u činjenici da se on ne može samostalno razmnožavati, te tako izazvati neželjene infekcije. Ovaj sistem je manje povoljan kada je riječ o kapacitetu preuzimanja strane DNK. Naime, moguće je preuzeti dio jedne DNK dužine 7-10 kb. Adenovirusi se koriste za genetsku terapiju ljudskih stanica.

 
Struktura adenovirusa