Aksiomi Kolmogorova

Aksiomi Kolmogorova ili aksiomi vjerojatnosti temelj su suvremene teorije vjerojatnosti koje je uveo čuveni ruski matematičar Andrej Kolmogorov u svojim radovima 1933. godine.[1]

Prvi opis ovih aksioma može se naći u knjizi Opća teorija mjere i teorija vjerojatnosti iz 1929. Četiri godine kasnije, 1933., Kolmogorov je svoje aksiome formalno uveo u djelu Osnove teorije vjerojatnosti.[2]

Aksiomi uredi

Neka je   izmjeriv prostor. Funkcija   jest vjerojatnost (na  , na  ) ako vrijedi:

  •   za svaki događaj   (nenegativnost vjerojatnosti),
  •   (normiranost vjerojatnosti),
  •   i   za   povlači   (σ-aditivnost ili prebrojiva aditivnost vjerojatnosti).

Uređena trojka   gdje je   σ-algebra na nepraznom skupu   i   vjerojatnost na  , zove se vjerojatnosni prostor. Elemente σ-algebre   zovemo događaji, a za   broj   zovemo vjerojatnost događaja  .[3]

Posljedice uredi

Iz Kolmogorovljevih aksioma slijedi niz korisnih svojstava vjerojatnosti. Dokazi ovih svojstava dobro ilustriraju moć trećega aksioma.

Monotonost vjerojatnosti uredi

 

Ako je A podskup od B, tada je vjerojatnost od A manja ili jednaka od vjerojatnosti od B.

Dokaz monotonosti vjerojatnosti uredi

Neka su   i  , gdje je   i   za  . Iz svojstava praznoga skupa ( ), lako se vidi da su   u parovima disjunktni i  . Dakle, iz trećega aksioma slijedi da je

 

Po prvome aksiomu, lijeva strana jednakosti je niz nenegativnih realnih brojeva, a kako teži u   slijedi   i  .

Vjerojatnost praznog skupa uredi

 

Često,   nije jedini događaj s vjerojatnošću  0.

Dokaz vjerojatnosti praznog skupa uredi

  jer je  ,

  koristeći treći aksiom na lijevoj strani jednakosti i uzevši u obzir da je   disjunktan sa samim sobom dobije se

  oduzimanjem   od obje strane jednadžbe.

Pravilo komplementa uredi

 

Dokaz pravila komplementa uredi

Kako su   i   međusobno isključivi i kako je  :

  (po trećemu aksiomu)

i,   (po drugome aksiomu)

  pa je konačno  .

Izvori uredi

  1. Kolmogorovljevi aksiomi
  2. Foundations of the theory of probability
  3. Nikola Sarapa, Teorija vjerojatnosti, Školska knjiga, Zagreb, 1992.