Antun Marija Claret

Sveti Antun Marija Claret (špa.: Antonio María Claret y Clarà; Sallent, 23. prosinca 1807.Fontfroide, 24. listopada 1870.), španjolski svetac, katolički svećenik i osnivač Misionarskog reda sinova Bezgrješnog Srca Blažene Djevice Marije (zvani klaretini), nadbiskup Santiaga de Cuba.

Sveti Antun Marija Claret
Sveti Antun Marija Claret
Rođen 23. prosinca 1807.
Sallent, Španjolska
Preminuo 24. listopada 1870.
Fontfroide, Francuska
Beatificiran 25. veljače 1934.
Kanoniziran 7. svibnja 1950.
Spomendan 24. listopada
Portal o kršćanstvu

Životopis uredi

Ovaj svetac 19. stoljeća bio je misionar, utemeljitelj vjerskih pokreta, organizator apostolata laika, društveni reformator, kraljičin kapelan, prorok i čudotvorac, pisac i izdavač, nadbiskup i promicatelj pobožnosti Bezgrješnom Srcu Marijinom.[1]

On je potjecao iz velike obitelji (bio je peti od desetero djece). U početku je radio kao tkalac, kasnije je otišao u Barcelonu. Ovdje je ušao u sjemenište 1829. te 1835. godine bio zaređen za svećenika. Djelovao je kao svećenik u svojoj rodnoj Kataloniji. Godina, 1839. ušao je u novicijat isusovaca u Rimu, ali s obzirom na zdravstveno stanje nije mogao nastaviti. Vratio se u Španjolsku, gdje je radio kao poznati propovjednik i misionar.

Godine 1849. osnovao je Misionarski red sinova Bezgrješnog Srca Blažene Djevice Marije, a godinu dana kasnije imenovan je nadbiskupom Santiaga de Cuba, drugoga grada po veličini na Kubi. gdje 14 godina nije bilo biskupa. On je počeo organizirati duhovne vježbe za svećenike i narodne misije. Izgrađivao je vjernike u duhovnom, moralnom i društvenom pogledu. Nekoliko puta mu je prijetio atentat. Tamo je obnovom sjemeništa, otvaranjem bolnica i škola, duhovnim vježbama, pastoralnim pohodima i misijama oživio zapušteni i zanemareni vjerski život. Za vrijeme potresa i vremenskih nepogoda, koje su uništile mnoge žetve, obilazio je bolnice, zatvore i darivao sirotinju, protivio se rasizmu, pisao o seoskoj duhovnosti i poljoprivrednim metodama, u svim župama osnivao štedionice.[2]

Godine 1857. vratio se u domovinu, postao je duhovni mentor i ispovjednik kraljice Izabele II. Zbog političkih previranja u Španjolskoj 1868. godine otišao je u izgnanstvo, jer mu je život bio u opasnosti. Sudjelovao je u Prvom vatikanskom saboru. Zbog teške bolesti, preminuo je u cistercitskom samostanu u Fontfroideu u južnoj Francuskoj.

Na glasu kao prorok i čudotvorac, glasoviti propovjednik i veliki promicatelj dobre knjige, objavio je i ostavio za sobom na tisuće propovijedi i mnoga vrijedna asketska djela. Naročito je zaslužan za širenje pobožnosti prema Presvetom Sakramentu i prema Bezgrješnom Srcu Marijinom.[3] Papa Pio XI. proglasio ga je blaženim 25. veljače 1934., a papa Pio XII. proglasio ga je svetim 7. svibnja 1950.

Izvori uredi