Baffinov zaljev
Baffinov zaljev (engleski: Baffin Bay, inuktitut: Saknirutiak Imanga; grenlandski: Avannaata Imaa; francuski: Baie de Baffin) je zaljev smješten između Baffinovog otoka i zapadne obale Grenlanda te se prema Međunarodnoj hidrografskoj organizaciji smatra rubnim morem Arktičkog oceana[1] s kojim je povezan tjesnacem Nares. Preko Davisovog prolaza i Labradorskog mora povezan je i s Altantskim oceanom. Zaljevom nije moguće ploviti većinom godine zbog ledenog pokrova te velikog broja ledenih santi.
| Baffinov zaljev | |
|---|---|
 | |
  Baffinov zaljev | |
| Koordinate | 74°0′0″N 68°0′0″W / 74.00000°N 68.00000°W |
| Tip | zaljev |
| Područje slijeva | km2 |
| Najveća duljina | 110-650 km |
| Najveća širina | 1,450 km |
| Površina | 689,000 km2 |
| Prosječna dubina | 861 m |
| Najveća dubina | 2,136 m |
| Volumen | 593,000 km3 |
| Salinitet | ‰ |
| Duljina obale1 | km |
| 1 Duljina obale nije dobro definirana mjera. | |
Povijest uredi
Područje zaljeva naseljeno je od otprilike 500. godine. Oko 1200.-te prvobitnu Dorsetku kulturu zamijenio je narod Thule. Novija iskapanja sugeriraju da su Vikinzi pri koloniziranju Amerike stigli do obala zaljeva između 10. i 14. stoljeća. Prvi zabilježeni Europljanin koji je stigao do zaljeva bio je engleski istraživač John Davis 1585. godine.[2]
Godine 1612. grupa engleskih trgovaca udružila se u istraživanje sjeverne obale Kanade u potrazi za morskim putem za daleki istok. Henry Hudson i Thomas Button istraživali su Hudsonov zaljev, William Gibbons Labrador a Robert Bylot Hudsonov tjesnac i područje kasnije prozvano Baffinovim zaljevom prema njegovom kormilaru Williamu Baffinu. Baffin je kartirao područje te nazvao i okolna mora Lancaster, Smith i Jones prema članovima svoje kompanije. Zbog ledenog pokrova, naprednija istraživanja zaljeva nastavile su tek 1930.-ih danske, američke i kanadske ekspedicije.
Danas se uz obale nalazi nekoliko inuitskih naselja. Godine 1975. izgrađen je grad Nanisivik radi eksploatacije željeza i cinka iz obližnjeg rudnika. Zbog manjka resursa i pada cijene metala rudnik je zatvoren 2002. godine te grad prema službenom popisu iz 2006. g. nema više nijednog stanovnika.[3]
Klima uredi
U zaljevu prevladava polarna klima s čestim olujama, posebice zimi. Prosječne siječanjske temperature kreću se od -20 °C na jugu do - 28 °C na sjeveru, dok su srpanjske oko 7 °C. Prosječna količina padalina iznosi između 100 i 250 mm na istočnoj, grenlandskoj strani zaljeva te otprilike dvostruko više na zapadnoj.
Temperature mora na površini zimi su oko -1 °C, a ljeti između 4 i 5 °C. Zimi je gotovo 80% zaljeva prekriveno ledom.
Nafta i plin uredi
Prema američkim geološkim istraživanjima, oko 13% neotkrivenih nalazišta nafte i oko 30% nalazišta plina nalazi se u arktičkom području, posebice mora oko Grenlanda koja potencijalno mogu sadržavati velike količine prirodnog plina.[4][5] Sukladno tome, vlasti Grenlanda ponudili su brojne off-shore koncesije za potencijalnu ekstrakciju ugljikovodika. Najviše ih se nalazi upravo u Baffinovom zaljevu i Davisovom prolazu, te manji dio u Grenlandskom moru na istoku.[6][7]
Izvori uredi
- ↑ Limits of Oceans and Seas, 3rd edition (PDF). International Hydrographic Organization. 1953. Pristupljeno 28. prosinca 2020.
- ↑ John Davis, Encyclopædia Britannica on-line
- ↑ Government will continue seeking positive legacy from Nanisivik mine closure, minister says. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. ožujka 2007. Pristupljeno 20. kolovoza 2007.
- ↑ 90 Billion Barrels of Oil and 1,670 Trillion Cubic Feet of Natural Gas Assessed in the Arctic. US Geological Survey (USGS). 23. srpnja 2008. Pristupljeno 17. travnja 2016.
- ↑ Assessment of Undiscovered Oil and Gas Resources of the West Greenland (PDF). US Geological Survey (USGS). Svibanj 2008. Pristupljeno 17. travnja 2016.
- ↑ Lisa Gregoire. 15. svibnja 2014. Greenland pushing ahead with oil and gas development. Nunatsiaq Online. Nunatsiaq News. Pristupljeno 17. travnja 2016.
- ↑ Current Licences. Bureau of Mineral and Petroleum (Greenland). Inačica izvorne stranice arhivirana 13. svibnja 2016. Pristupljeno 17. travnja 2016.