Charles Baudelaire

francuski pjesnik i kritičar
(Preusmjereno s Baudelaire)

Charles Pierre Baudelaire (Pariz, 9. travnja 1821.Pariz, 31. kolovoza 1867.), francuski pjesnik i kritičar.

Charles Baudelaire
Charles Baudelaier 1863., autor: Etienne Carjat
Puno imeCharles Pierre Baudelaire
Rođenje9. travnja 1821.
Pariz, Francuska
Smrt31. kolovoza 1867.
Pariz, Francuska
Književne vrstepoezija, pjesma u prozi
Književni periodsimbolizam, modernizam
Važnija djela
Portal o životopisima

Njegovo djelo sadrži elemente romantizma i orijetaciju simbolista. Uz zbirku pjesama Cvjetovi zla (Fleurs du mal), koju mnogi smatraju najvažnijim lirskim djelom 19. stoljeća, napisao je i zbirku pjesničkih crtica Spleen Pariza, kojima je stvorio novu pjesničku vrstu. Pisao je sjajne likovne kritike, a istaknuo se i kao prevoditelj. Bio je jedan od prvih Francuza koji je upozorio na Wagnerov genij. Obilježen kao bludnik i odbacivan kao simbol boemstva i nemorala, svojim je pjesmama proširio područja poetskog, otkrio suvremenicima čitave predjele novih ljepota i grozota. Ni za života, ni prvih desetljeća nakon smrti nije stekao zasluženo priznanje.

Danas priznat kao vrhunski pisac francuske poezije, Baudelaire je postao klasikom. Barbey d'Aurevilly vidi u njemu «jednog Dantea jedne posrnule epohe».

Kroz svoje djelo, Baudelaire je nastojao istkati i pokazati veze između zla i ljepote, nasilja i naslade (Mučenica). Usporedno svojim zastrašujućim pjesmama (Semper Ædem) ili za njegovo doba skandaloznim (Delphine i Hyppolite), on je izrazio melankoliju (Mœsta et errabunda) i zavist uostalom (Poziv na putovanje).

Biografski elementi

uredi

Godine 1827. umire njegov otac, vrlo obrazovan čovjek obuzet idejama prosvjetiteljstva i ljubitelj slikarstva. I sam slikar, ostavio mu je u nasljedstvo jedno spiritualno bogatstvo. Godinu dana kasnije njegova majka se preudaje za zapovjednika bataljuna Aupicka. Budući pjesnik neće nikad oprostiti majci tu preudaju, a časnik Aupick utjelovljuje u njegovim očima sve što čini prepreku onome što voli: majku, poeziju, san, život bez neizvjesnosti.

Izbačen 1839. godine iz liceja zbog neke sitnice, Baudelaire izabire život suprotstavljen građanskim vrijednostima utjelovljenim u majci i očuhu. On ga pak, smatrajući život svog pastorka "skandaloznim", odlučuje poslati na putovanje u Indiju. Putovanje će Baudelaire skratiti, ali će ono natopiti njegovu imaginaciju (ljubav prema moru, egzotične vizije).

Po povratku u Pariz zaljubio se u Jeanne Duval, mladu mulatkinju, s kojom će upoznati čari i gorčine strasti. Prezaduženi kicoš, stavljen je pod sudsko skrbništvo i upoznaje od 1842. mizeran život. Tada počinje pisati pjesme koje će se naći u Cvjetovima zla. Kritičar umjetnosti i novinar, on napada egzaltirane forme romantizma. Godine 1848. sudjeluje u svim bitkama na pariškim barikadama, govori se, da bi pobudio ustanike na strijeljanje – Aupicka. Kasnije, dijeli mržnju Gustavea Flauberta i Victora Hugoa prema Napoleonu III.

Cvjetovi zla izlaze 1857., a zbirka je dijelom osuđena «zbog vrijeđanja javnog morala i pristojnog vladanja». Novo izdanje 1861. bit će obogaćeno i restrukturirano ali također, zabranama sudca Pinara, amputirano za šest pjesama (Les bijoux/Dragulji; Le Léthé/Leta; À celle qui est trop gaie/Onoj koja je previše simpatična; Lesbos/Lezbos; Femmes damnées/Proklete žene (prva pjesma); Les métamorphoses du vampire/Metamorfoze vampira).

Bio je priznat samo od nekolicine svojih istomišljenika. U Figarou od 5. srpnja 1857., Gustave Bourdin je ovako reagirao prilikom pojave njegovih Cvjetova zla: «Ima momenata kad sumnjam u mentalno zdravlje gosp. Baudelairea, ima ih kad više ne sumnjam; to je većinom pri monotonom ponavljanju i premeditaciji istih stvari, istih misli. Odvratno natiskuje gnusno; odvratnost se asocirala s infektivnim...»

Pjesnik tada odlazi u Belgiju i nastanjuje se u Bruxellesu, gdje priprema jedan pamflet protiv te zemlje koja u njegovim očima ima izgled karikature francuske buržoazije. U Bruxellesu susreće Felicijana Ropsa koji će ilustrirati njegove Cvjetove zla. Umire u Parizu od afazije i paralize 1867. godine. Pokopan je na groblju Montparnasse (6. odjeljenje), u istom grobu gdje su pokopani i njegov očuh i majka.

Treće izdanje Cvjetova zla objavljeno je godinu dana nakon što je umro. Po njegovoj smrti, njegovo literarno naslijeđe prodano je na dražbi. Michel Lévy (izdavač) ga stječe za 1 750 franaka. Presuda iz godine 1857. neće biti revidirana, niti Baudelaire rehabilitiran prije 1949. godine.

Neka njegova djela na hrvatski je preveo Vladislav Kušan.

Vanjske poveznice

uredi
 
Logotip Wikicitata
Wikicitati imaju zbirke citata o temi Charles Baudelaire