Prosvjetiteljstvo
 |
Ovaj članak ili dio članka nije pokriven izvorima (literatura, internetske stranice itd.). Pomozite Wikipediji navođenjem odgovarajućih izvora. |
Prosvjetiteljstvo je kulturni pokret u Europi krajem 17. i tijekom 18. stoljeća, kasnije i u američkim kolonijama. Prosvjetitelji su ostavili svoj pečat u filozofiji i književnosti osobitim preispitivanjem društvenog poretka te čovječnosti, služeći se pritom idejama "prirode", "slobode" i "razuma" (ovaj je bliži zdravoj pameti nego racionalističkome razumu). Svojim suprotstavljanjem religioznim, moralnim i političkim opresijama prosvjetitelji su težili obnavljanju znanja, etike i estetike svoga vremena: prosvjetiteljski ideal čovjeka je onaj koji djeluje po prinicipima, a ne samo po navikama, običajima i tradiciji. Sebe su smatrali naprednom elitom, koja se bori protiv iracionalnosti, praznovjerja i tiranije prošlih stoljeća i ujedno djeluje za svjetski napredak.
| povijest zapadne filozofije | |
| |
| zapadna filozofija | |
| po erama predsokratska · antička · srednjovjekovna · renesansna · moderna · suvremena | |
| po stoljećima 16. · 17. · 18. · 19. · 20. · 21. | |
| više informacija | |
| religijska filozofija kršćanska · židovska · islamska · hinduistička · sikistička · budistička | |
| istočna filozofija babilonska · indijska · iranska · kineska · japanska · korejska | |
| zapadna kultura · zapadni svijet | |
| v · r · u | |
Bio je to pokret koji je po mnogočemu bio nastavak znanstvene revolucije. Kulturni procvat obilježen osnivanjem čitalačkih društava, debatnih klubova, knjižara, časopisa i znanstvenih društava. Srednjovjekovna Europa u kojoj su Pape krunili kraljeve odlazi u povijest, Europa nije više prvenstveno religiozna zajednica odnosno kršćanska republika respublica christiana. Europa sad postaje kulturna zajednica. Prosvjetiteljstvo je u središte svijeta stavilo znanost, nastojeći oduzeti religiji i politici ulogu, koju su do tada imale.
U vrijeme prosvjetiteljstva jako raste značaj buržoazije, uz čiju pomoć apsolutne monarhije nastoje izbjeći društvene "sabotaže" koje im pružaju konzervativnije nastrojeni pripadnici plemstva, klera i seljaštva; te nastaje suvremeni nacionalizam.
Značajni predstavnici prosvjetiteljstvaUredi
- Voltaire (1694. – 1778.)
- Charles-Louis de Secondat Montesquieu
- francuski enciklopedisti:
- Denis Diderot (1713. – 1784.)
- Jean le Rond d'Alembert (1717. – 1783.)
- Baron d'Holbach (1723. – 1789.)
- David Hume (1711. – 1776.)
- Jean-Jacques Rousseau (1712. – 1778.)
- Adam Smith (1723. – 1790.)
- Immanuel Kant (1724. – 1804.)
- Gotthold Ephraim Lessing (1729. – 1781.)
- Moses Mendelssohn (1729. – 1786.)
- Edmund Burke (1729. – 1797.)
- Thomas Paine (1737. – 1809.)
- Nicolas de Condorcet (1743. – 1794.)
- William Penn (1664. – 1718.)
- John Locke (1632. – 1704.)
U Hrvatskoj je možda najznačajniji prosvjetiteljski intelektualac bio Matija Antun Relković (1732. – 1798.) Ostali prosvjetiteljski intelektualci su bili: Tituš Brezovački (1757. – 1805.) i Andrija Kačić Miošić (1704. – 1760.)
Prosvijećeni vladariUredi
Vladare koji su bili osobito privrženi idejama prosvjetiteljstva, naziva povijest "prosvijećeni vladari". Moramo opaziti da su ti vladari svi redom apsolutisti, naime ideje prosvjetiteljstva u praktičnoj primjeni vode provođenju reformi za koje narod velikim dijelom nije spreman, i koje se provode prisilom centraliziranog državnog aparata.
Među najistaknutije "prosvijećene apsolutiste" ubrajaju se:
- Marija Terezija (Habsburška Monarhija)
- Fridrik II. Veliki (Pruska)
- Katarina II. Velika (Rusija)
- Josip II. (Habsburška Monarhija)
Prosvjetiteljstvo i religijaUredi
Prosvjećeni apsolutisti su pokazivali znatan entuzijazam za moralnost, sagledavajući asocijalne porive koji potječu iz neodgovornosti i nedostatka socijalne solidarnosti kao veliki problem u svojem nastojanju da stvore bolje uređeno i sretnije društvo. Religiju su sagledavali kao dio prosvjetne djelatnosti; onaj u kojem se narod podučava moralnosti.
Kao što su nastojali ostvariti što veću vlast države u svim područjima društvenog života, tako su se prosvijećeni apsolutisti zalagali i za svođenje Crkve na dio prosvjete - a prosvjetu su u cijelosti podređivali državnoj vlasti. Zaokružene teoretske (sa stajališta kršćanske vjere "heretičke") pokušaje definiranja apsolutistike vlasti države (kralja) u vjerskim stvarima nalazimo kod galikanizma i jozefinizma.