Friedrich Schiller
Johann Christoph Friedrich von Schiller (Marbach, 10. studenoga 1759. – Weimar, 9. svibnja 1805.) bio je njemački književnik. Već nekoliko godina prije smrti slovio je pored Goethea za najznačajnijeg predstavnika weimarske klasike.
Životopis
urediRano je osjetio sva obilježja vojničkog poziva jer mu je otac bio vojnim vrbovnikom. Živi potom s obitelji, koja mu usađuje duboka religiozna shvaćenja, ponajprije u sjedištu wurtemberškoga vojvode Karla Eugena, gdje upoznaje sve značajke dvorsko-vojničkog apsolutizma.
Godine 1773. prisiljava ga vojvoda, kao sina časnika, na upis u Vojnu školu u Stuttgartu gdje je proveo osam godina kao vojni pitomac, primoran da umjesto prava i teologije, što je želio, studira vojno liječništvo. U akademiji je mladi Schiller ipak čitao mnoge dramatičare, filozofe i teologe te je uz medicinu učio i druge znanosti.
U to vrijeme čita jednu novelu patetičnog i zanesenog pisca Christiana Schubarta, koja ga potiče svojom motivikom na temu »Razbojnika«. Drama nastaje u grozničavoj vatri mladenačkog stvaranja i izlazi u svom prvom izdanju 1781. s lažnom oznakom mjesta izdanja Frankfurt i Leipzig, premda se smatra da je tiskana u Stuttgartu.
Drama je uspješna umjetnička transpozicija Schillerova svjetonazora po kojem je svijet poprište neprestane borbe suprotnosti, dobra i zla, strasti i dužnosti, visokih ideala i društvenih ograničenosti.
Unatoč slavi i velikom uspjehu, Schilleru, tada vojnom liječniku u Stuttgartu, wurtenberški vojvoda zabranjuje daljnji književni rad pa Schiller bježi preko granice u Mannheim, gdje nastavlja s dramskim radom.
Iduća Schillerova djela - povijesne drame »Fiescova zavjera u Genovi« (1783.) i »Don Carlos« (1787.) te drama sa suvremenom tematikom »Spletka i ljubav« (1784.), otkrivaju ga kao oštrog protivnika feudalnog apsolutizma i društvene pokvarenosti te kao promicatelja romantičkih koncepcija o snažnoj i nesputanoj ličnosti koja stremi slobodi. U tom razdoblju, Schiller osniva i časopis »Rajnska Talija«.
Oko 1790. Schiller se nakon burne mladosti smiruje dobivši mjesto izvanrednog profesora povijesti na sveučilištu u Jeni. Njegovo zanimanje usmjereno je prema filozofskoj estetici i književnoj teoriji o čemu piše niz studija, eseja, kritika i rasprava, među kojima se ističu: »O patetici«, »O tragičnoj umjetnosti«, »O naivnom i sentimentalnom pjesništvu« te spis »Povijest tridesetogodišnjeg rata«.
Iz razdoblja 1790-tih godina najznačajniji je događaj za daljni Schillerov rad i djelovanje njegovo poznanstvo s Goetheom, koje se s vremenom pretvorilo u prisno prijateljstvo.
Potkraj života seli, na Goetheov poziv, u Weimar, gdje nastavlja svoj dramski rad. Iz vajmarskog razdoblja potječu njegove umjetnički najzrelije drame, sve isključivo povijesne tematike : trilogija »Wallenstein«, »Maria Stuart«, »Djevica Orleanska«, »Mesinska nevjesta« i »Wilhelm Tell«.
Preveo je Euripidovu »Ifigeniju u Auli«, Shakespeareov »Macbeth« te Jean Racineovu »Fedru« na njemački jezik. Napisao je i »Odu radosti« koju je uglazbio Beethoven, kao četvrti stavak svoje IX. simfonije.
Već duže vrijeme bolestan, Schiller je umro u Weimaru 9. svibnja 1805. ostavivši niz započetih dramskih radova. U jednom razgovoru Goethe je izvanredno precizno determinirao bit Schillerova stvaralaštva rekavši:
"Kroz sva Schillerova djela struji ideja slobode, a ta je ideja postupno, kako je Schiller dozrijevao, dobivala uvijek novo obličje. U mladosti je to bila fizička sloboda koja mu je pomogla u stvaranju i prešla potom u njegovo djelo. Kasnije, ona se preobrazila u idealni pojam slobode."
Njegovu Pjesmu o zvonu na hrvatski je preveo hrvatski preporoditelj s Istre Antun Kalac.[1]
Djela
urediDrame:
- Razbojnici (1781.)
- Fiescova zavjera u Genovi (1783.)
- Spletka i ljubav (1784.).
- Don Carlos (1787.)
- Wallenstein (1800.)
- Djevica Orleanska (1801.)
- Maria Stuart (1801.)
- Turandot (1802.)
- Mesinska nevjesta (1803.)
- Wilhelm Tell (1804.)
- Demetrije (nedovršena)
- Mesinska nevjesta (1803)
Proza:
- O patetici
- O tragičnoj umjetnosti
- O naivnom i sentimentalnom pjesništvu
- Povijest tridesetogodišnjeg rata
Izvori
uredi- ↑ Grad Pula Nova Istra, časopis za književnost, kulturološke i društvene teme. Prilozi o zavičaju. Crkva sv. Nikole u Pazinu (I) - Pazinska prepozitura i prepoziti. Piše Josip Šiklić, Pazin.
