Napoleonski ratovi

niz oružanih sukoba vođenih između Francuske pod Napoleonom I. Bonaparteom i njezinih neprijatelja

Napoleonski ratovi[45][46][47][48][49] (fra. Les guerres napoléoniennes,[50][51] Guerres napoléoniennes)[52] ili Napoleonovi ratovi[53][54][55][56] (fra. Les guerres de Napoléon)[57][58] – poznati još i kao Protufrancuski ratovi[59] – bili su niz oružanih sukoba vođenih između Francuskog Carstva (isprva Francuske Republike) pod Napoleonom I. Bonaparteom, zajedno s njegovim marionetama i saveznicima, te Protunapoleonskih koalicija na čelu s Britanskim Carstvom, Ruskim Carstvom, Austrijskim Carstvom, Svetim Rimskim Carstvom (do 1806.) i Kraljevinom Pruskom. Bilo je devet Napoleonskih ratova, od kojih je sedam nazvano po koalicijama koje su se borile protiv Napoleona: (1) Rat Prve koalicije (1792.1797.), (2) Rat Druge koalicije (1798.1802.), (3) Rat Treće koalicije (1803.1806.), (4) Rat Četvrte koalicije (1806.1807.), (5) Rat Pete koalicije (1809.), (6) Rat Šeste koalicije (1813.1814.), (7) Rat Sedme koalicije/Sto dana (1815.), (8) Pirenejski rat/Španjolski rat za neovisnost (1807.1814.) i (9) Napoleonova invazija na Rusko Carstvo (1812.).

Napoleonski ratovi

Slijeva nadesno, od vrha do dna: Bitka kod Austerlitza, Pad Berlina, Bitka kod Friedlanda, Bitka kod Sobrala, Dos de Mayo ustanak, Bitka kod Aspern-Esslinga, Francuska okupacija Moskve, Bitka naroda kod Leipziga, Bitka za Pariz, Bitka kod Waterlooa.
Vrijeme v. Datum početka i nomenklatura
Lokacija Europa, Atlantski ocean, Kavkaz, Francuska Gvajana, Indijski ocean, Sredozemno more, Sjeverna Amerika, Sjeverno more, Río de la Plata, Antili, Južna Afrika, Bliski istok, Južna Amerika, Tihi ocean
Ishod
Casus belli Agresija i ekspanzije Francuskog Carstva (isprva Francuske Republike) pod Napoleonom Bonaparteom
Sukobljeni
Britansko Carstvo
Rusko Carstvo[a][b]
Sveto Rimsko Carstvo (do 1806.)
Austrijsko
Carstvo
[c][d][e]
Kraljevina Pruska[f]
Kraljevina Hrvatska
Kraljevina
Portugal
[g]
Španjolska[h][i]
Švedsko
Carstvo
[j][k]
Danska[l]
Kraljevina
Ugarska
[m][n]
Crna Gora[o]
Papinska Država
Kraljevina
Sicilija
[p][q]
Nizozemska[r]
Dubrovačka Republika
Napuljsko Kraljevstvo
Švicarska
Kraljevina Sardinija
Savojsko Vojvodstvo
Vojvodstvo
Toskana
[s]
Francuski rojalisti
Osmansko
Carstvo
[t][u]
Vojvodstvo
Nassau
[v]
Kadžarsko
Carstvo
[w][x]
Lihtenštajn
Bavarska[y]
Elektorat Hanover[z][aa][ab]
Kraljevstvo Hanover[ac][aa][ad]
Kraljevina Saska[ae]
Vojvodstvo Braunschweig[af]
Vojvodstvo Baden
Kraljevstvo Württemberg[ag]
Parma-Piacenza
Malta
Malteški viteški red
Sedam Otoka
Vojvodstvo Hessen
Francuska Republika (do 1804.)
Francusko Carstvo
(od 1804.)
Napoleonska Španjolska[ah][ai]
Napoleonsko Napuljsko Kraljevstvo[aj]
Danska-Norveška[ak][al]
Batavijska Republika[am]
Rajnska konfederacija[an][ao]
Bavarska
Kraljevina Saska
Kraljevina Vestfalija
Kraljevstvo Württemberg
Varšavsko Vojvodstvo[ap]
Kraljevina Etrurija[aq]
Kraljevina Holandija[ar]
Kraljevstvo Italija
Lucca-Piombino
Švicarska[as]
Grad Danzig
Austrijsko Carstvo[at]
Rusko Carstvo[au]
Španjolska[av]
Osmansko Carstvo[aw]
Kraljevina Pruska[ax]
Kadžarsko Carstvo[ay]
Sjedinjene Američke Države[13]
Vođe
Đuro III.
Henry Addington
William Pitt Mlađi
William Cavendish
William Grenville
Spencer Perceval
Robert Jenkinson
Horatio Nelson
John Jervis
John Moore
Arthur Wellesley
William Hoste
Sir William Anson
Aleksandar I.
Pyotr Bagration
Petar Wittgenstein
Mihail Kutuzov
Franjo II./I.
Karlo Josip
Karl Mock
Karl Philipp
Ivan Austrijski
Fridrik Vilim III.
Gebhard Leberecht von Blücher[14]
Karl Ferdinand
Franjo Jelačić
Franjo Tomašić
Ignjat Gyulay
Vinko Knežević
Josip Vukasović
Andrija Martonić
Marija I.
Miguel Pereira
Joao VI.
Ferdinand VII.
Miguel de Álava
Gustav IV. Adolf
Karlo XIII.
Karlo XIV. Ivan
Sv. Petar Njegoš
Ferdinand I.
Vilim I.
Alojz von Reding
Viktor Emanuel I.
Ferdinand III.
Luj XVIII.
Selim III.
Mahmud II.
Mustafa IV.
Muhamed Ali-paša
Fridrik od Nassaua
Fateh Ali-šah
Abbas Mirza
Maksimilijan I.
Karlo von Alten
Fridrik od Braunschweiga
Fridrik Württemberški
Napoleon I. Bonaparte
Louis Berthier
Auguste Marmont
Bernard Dubourdieu
Claude Roize
Guillaume Brune
Michael Andreas Barclay de Tolly
Nicolas Oudinot
Nicolas Davout
Jean Lannes
Michel Ney
Jean Junot
Gabriel Suchet
Laurent Saint-Cyr
André Masséna
Jean-de-Dieu Soult
Armand Augustin
Géraud Duroc
Pierre Villeneuve
Édouard Mortier
Adrien de Moncey
Jean Bessières
Claude Victor
Jean Jourdan
Emmanuel de Grouchy
Joachim Murat
Joseph Bonaparte
Fridrik VI.
Kristijan August
Rutger Jan Schimmelpenninck
Józef Antoni Poniatowski
Luj I.
Luj Bonaparte
Eugène de Beauharnais
Maksimilijan I.
Karl von Wrede
Fridrik August I.
Jérôme Bonaparte
Fridrik I.
Felice Baciocchi
James Madison
Vojne snage
Ukupno: ~6 801 000 vojnika (pod oružjem i redovnih), milicija, mornara, gerilaca i marinaca
Britansko Carstvo: 750 000 vojnika pod oružjem
 • 250 000 redovnih vojnika, mornara, marinaca i milicija[15] aktivnih u borbi na vrhuncu snage (1813.)
Rusko Carstvo:
2 100 000 vojnika pod oružjem
 • 900 000 redovnih vojnika, kozaka i milicija[16] aktivnih u borbi na vrhuncu snage (1812.)
Sveto Rimsko Carstvo: 744 000 vojnika i milicija (1805.)
Austrijsko Carstvo: 1 000 000 vojnika pod oružjem
 • 600 000 redovnih vojnika i milicija na vrhuncu snage (1813.1814.)
Kraljevina Pruska:
700 000 vojnika pod oružjem
 • 360 000[17] redovnih vojnika i milicija)
Kraljevina Portugal: 50 000 redovnih vojnika, gerilaca i milicija na vrhuncu snage (1809.)
Španjolska:
390 000 redovnih vojnika, milicija i gerilaca
Švedsko Carstvo:
75 000 vojnika pod oružjem
 • 50 000 redovnih vojnika i milicija na vrhuncu snage (1813.)
Crna Gora:
9000 vojnika
Papinska Država:
7000 vojnika
Kraljevina Sicilija:
138 000 vojnika[18]
Nizozemska:
36 500 redovnih vojnika i milicija na vrhuncu snage (1815.)
Dubrovačka Republika:
400 vojnika
Kraljevina Sardinija:
110 000 vojnika
Vojvodstvo Toskana:
6000 vojnika
Francuski rojalisti: 27 000 vojnika
Osmansko Carstvo: 350 000 redovnih vojnika
Lihtenštajn:
100 vojnika[19]
Bavarska:
67 000 vojnika
Kraljevina Saska:
31 000 vojnika
Vojvodstvo Baden: 16 000 vojnika
Kraljevstvo Württemberg:
44 000 vojnika
Protektorat Malta:
16 000 vojnika
Sedam Otoka: 8000 vojnika
Vojvodstvo Hessen: 26 000 vojnika
Ostali koalicijski članovi: 100 000 redovnih vojnika i milicija na vrhuncu snage (1813.)
Ukupno: ~4 251 000 vojnika (pod oružjem i redovnih), mornara, marinaca i milicija
Francusko Carstvo: 3 000 000 vojnika pod oružjem
 • 1 200 000 redovnih vojnika, mornara, marinaca i milicija[20] aktivnih u borbi na vrhuncu snage (1813.)
Napoleonsko Napuljsko Kraljevstvo:
50 000 vojnika
Napoleonska Španjolska:
26 000 vojnika
Danska-Norveška:
80 000 vojnika
Rajnska konfederacija:
122 000 vojnika
Varšavsko Vojvodstvo:
200 000 vojnika
Kraljevina Etrurija:
20 000 vojnika[21]
Kraljevina Holandija:
3000 vojnika
Kraljevstvo Italija:
200 000 vojnika[22]
Lucca-Piombino:
20 000 vojnika
Švicarska:
30 000 vojnika[23]
Ostale marionete i saveznici: 500 000 redovnih vojnika i milicija na vrhuncu snage (1813.)
Posljedice
Ukupno: ~2 861 800+ mrtvih (vojnika i civila)
Britansko Carstvo: ukupno 311 806[24] mrtvih
 • 125 000 ubijenih u borbi
Rusko Carstvo: ukupno 600 000 mrtvih
 • 289 000 ubijenih u borbi[25]
 • 100 000 mrtvih civila[26]
Austrijsko Carstvo: ukupno 500 000 mrtvih
 • 376 000 ubijenih u borbi[27]
 • 50 000 mrtvih civila[28]
Kraljevina Pruska: ukupno 300 000 mrtvih
 • 134 000 ubijenih u borbi[29]
 • 65 000 mrtvih civila[30]
Kraljevina Portugal: ukupno 250 000 mrtvih i nestalih[31]
 • 100 000 mrtvih civila[32]
Španjolska: ukupno 700 000+ ubijenih
 • više od 300 000 ubijenih u borbi[33]
 • 400 000 mrtvih civila[34]
Švedsko Carstvo:
30 000 mrtvih[35]
Osmansko Carstvo: 50 000 mrtvih i nestalih[36]
Ostali koalicijski članovi: 120 000 mrtvih i nestalih (uključujući civile)
Ukupno: ~3 270 000 mrtvih (vojnika i civila)
Francuska Republika +
Francusko Carstvo:
1 700 000 mrtvih[37]
 • 300 000 mrtvih civila[38]
Napoleonsko Napuljsko Kraljevstvo:
100 000 mrtvih (uključujući civile)
Varšavsko Vojvodstvo:
200 000 mrtvih[39] (uključujući civile)
Rajnska konfederacija: ukupno 350 000 mrtvih
 • 150 000 ubijenih u borbi[40]
 • 200 000 mrtvih civila[41]
Kraljevstvo Italija:
ukupno 120 000 mrtvih[42]
 • 100 000 mrtvih civila[43]
Ostale marionete i saveznici: 800 000 mrtvih (uključujući civile)
U Napoleonskim je ratovima na obje strane sudjelovalo oko 11 052 100 vojnika, od kojih je oko više od 6 131 800 – 6 500 000 (uključujući 1 365 000 civila[44]) izgubilo svoje živote iz više razloga: bivaju ubijeni u akciji, umiru od rana, bolesti, gladi i zime, bivaju pogubljeni itd.
† – umrli/poginuli tijekom borbe.

Napoleonski ratovi obilježili su razdoblje francuske dominacije nad kontinentalnom Europom.[60] Nakon što je 1799. godine izvršio državni udar – koji je poznat kao Coup d'État du 18 Brumaire, i kojim je postao prvi francuski konzul – Napoleon je preuzeo kontrolu nad politički kaotičnom Francuskom Republikom, a potom je organizirao financijski stabilnu francusku državu sa snažnom birokracijom i profesionalnom vojskom.[61][62] Rat je ubrzo izbio, a Britansko Carstvo je 18. svibnja 1803. godine objavila rat Francuskoj, okončavši Amienski mir i formirajući koaliciju koju su činili Britansko Carstvo, Švedsko Carstvo, Rusko Carstvo, Napuljsko Kraljevstvo i Kraljevina Sicilija. Britanska flota pod vodstvom admirala Horatia Nelsona odlučno je slomila zajedničku francusko-španjolsku mornaricu u Bitki kod Trafalgara u listopadu 1805. godine. Ova je pobjeda osigurala britansku kontrolu nad Alboranskim i Sredozemnim morem te spriječila planiranu invaziju na Veliku Britaniju, a također je pokazala i kako Napoleonova mornarica nije dorasla Britanskoj kraljevskoj ratnoj mornarici. U prosincu 1805. godine, Napoleon je porazio zajedničku vojsku Svetog Rimskog Carstva, Austrijskog Carstva i Ruskog Carstva u Bitki kod Austerlitza, vječno okončavši Treću koaliciju i Sveto Rimsko Carstvo te prisilivši Austrijsko Carstvo na sklapanje Požunskog mira (1805.). Zabrinuta zbog povećanja francuske moći, Kraljevina Pruska predvodila je stvaranje Četvrte koalicije s Ruskim Carstvom, Kraljevinom Saskom i Švedskim Carstvom, koja je nastavila rat u listopadu 1806. godine. Napoleon je ubrzo porazio Pruse u Bitki kod Jene i Auerstedta te Ruse u Bitki kod Friedlanda, nakon čega je sklopljen Tilsitski mir, koji nije uspio prekinuti napetosti. Rat je ponovno izbio 1809. godine s loše pripremljenom Petom koalicijom, koju je predvodilo Austrijsko Carstvo. Isprva su Austrijanci izvojevali značajnu pobjedu u Bitki kod Aspern-Esslinga, ali su ubrzo poraženi u Bitki kod Wagrama.

Nadajući se kako će ekonomski izolirati i oslabiti Britansko Carstvo putem Kontinentalne blokade, Napoleon je pokrenuo invaziju na Kraljevinu Portugal, koja je bila jedini preostali britanski saveznik u Europi. Nakon što je okupirao Lisabon u studenom 1807. godine, Napoleon je iskoristio priliku da se okrene protiv Španjolske (svog bivšeg saveznika), svrgne vladajuću španjolsku kraljevsku obitelj i proglasi svoga brata Josepha Bonapartea španjolskim kraljem, što je i učinio 1808. godine. Španjolci i Portugalci su se uz podršku Britanskog Carstva pobunili te nakon šest godina (1814.) istjerali Francuze s Pirenejskog poluotoka.[61][62]

Istodobno je Rusko Carstvo, nevoljno snositi ekonomske posljedice zbog smanjene trgovine, rutinski kršila Kontinentalnu blokadu, što je navelo Napoleona da pokrene masivnu invaziju (1812.). Posljedična kampanja završila je katastrofom za Francusko Carstvo i gotovo potpunim uništenjem Napoleonove Grande Armée.[61][62]

Ohrabrene njegovim porazom, Austrijsko Carstvo, Kraljevina Pruska, Švedsko Carstvo i Rusko Carstvo formirale su Šestu koaliciju te započeli novu kampanju protiv Francuskog Carstva, odlučno porazivši Napoleona u Bitki kod Leipziga u listopadu 1813. godine nakon nekoliko borbi. Koalicija je tada napala Francusku s istoka, dok se Poluotočni rat prelio na jugozapadnu Francusku. Koalicijske sile zauzele su Pariz krajem ožujka 1814. godine i prisilile Napoleona na abdikaciju u travnju iste godine; prognan je na otok Elbu, a dinastija Burbon vraćeni je na vlast. Međutim, Napoleon je pobjegao s otoka u veljači 1815. godine i ponovno preuzeo vlast nad Francuskom u razdoblju prozvanom Sto dana. Saveznici su formirali Sedmu koaliciju, porazili Napoleona u Bitki kod Waterlooa u lipnju 1815. i protjerali ga na Svetu Helenu, gdje je umro šest godina kasnije.[61][63][62]

Bečki kongres prekrojio je granice Europe i donio razdoblje relativnog mira. Napoleonski ratovi imali su duboke posljedice na globalnu povijest, uključujući širenje nacionalizma i liberalizma, uspon Britanskog Carstva kao vodeće svjetske pomorske i gospodarske sile, začetaka Dekolonizacije Amerika te kasniji pad Španjolskog i Portugalskog Carstva, začetaka njemačkog i talijanskog ujedinjenja te uvođenje radikalno novih metoda ratovanja i građanskog prava. Nakon završetka Napoleonskih ratova, nastupilo je razdoblje mira u Europi, koje je trajalo do početka Krimskog rata (1853.).[61][62]

Pregled

uredi

Napoleon je preuzeo vlast 1799. godine, stvorivši vojnu diktaturu.[64] Postoji niz mišljenja o datumu koji se koristi kao službeni početak Napoleonskih ratova, a često se koristi 18. svibnja 1803., kada su Britansko Carstvo i Francuska završile jedino kratko razdoblje mira između 1792. i 1814. godine.[65]

Britansko Carstvo okončalo je Amienski mir i objavila rat Francuskoj u svibnju 1803. godine. Među razlozima bile su Napoleonove promjene međunarodnog sustava u Zapadnoj Europi, posebno u Švicarskoj, Njemačkoj, Italiji i Nizozemskoj. Britaniju je posebno iritirala Napoleonova tvrdnja o kontroli nad Švicarskom. Nadalje, Britanci su se osjećali uvrijeđenima kada je Napoleon izjavio da njihova država ne zaslužuje nikakav glas u europskim poslovima, iako je britanski kralj Đuro III. bio izborni knez Svetog Rimskog Carstva. Sa svoje strane, Rusko Carstvo uvidjelo je da je intervencija u Švicarskoj pokazala kako Napoleon nije gledao prema mirnom rješavanju svojih nesuglasica s drugim europskim silama.[65]

Britanci su žurno izvršili pomorsku blokadu Francuske kako bi joj uskratili resurse. Napoleon je odgovorio ekonomskim embargom protiv Britanskog Carstva i nastojao eliminirati britanske kontinentalne saveznike kako bi razbio koalicije koje su se okupile protiv njega. Takozvana Kontinentalna blokada formirala je Ligu oružane neutralnosti kako bi prekinula blokadu i provela slobodnu trgovinu s Francuskom Republikom. Britanci su odgovorili zarobljavanjem dansko-norveške flote i razbijanjem Lige, a kasnije su osigurali dominaciju nad morima, dopuštajući joj da slobodno nastavi svoju strategiju.

Napoleon je pobijedio u Bitki kod Austerlitza, izbacivši Austrijsko Carstvo iz rata i službeno raspustivši Sveto Rimsko Carstvo. Nakon nekoliko mjeseci, Kraljevina Pruska pokrenula je Rat Četvrte koalicije, koji je završio kobno za Prusku, koja je poražena i okupirana unutar 19 dana od početka pohoda. Napoleon je potom porazio Rusko Carstvo u Bitki kod Friedlanda, stvorivši moćne marionetske države u Istočnoj Europi te okončavši Četvrtu koaliciju.

Istodobno, odbijanje Kraljevine Portugala da se pridruži Kontinentalnoj blokadi i neuspjeh Španjolske da ju održi, doveli su do Pirenejskog rata i izbijanja Rata Pete koalicije. Francuzi su okupirali Španjolsku i formirali španjolsko marionetsko kraljevstvo, okončavši savez između njih dvoje. Ubrzo je uslijedilo snažno britansko uplitanje na Pirenejskom poluotoku, dok je pokušaj zauzimanja Antwerpena propao. Napoleon je nadgledao situaciju na Pirenejskom poluotoku, porazivši Španjolce i protjeravši Britance s poluotoka. Austrijsko Carstvo, željno povrata teritorija izgubljenog tijekom Rata Treće koalicije, napalo je francuske marionetske države u Istočnoj Europi u travnju 1809. godine, pokrenuvši Rat Pete koalicije, koji je završio porazom Austrijskog Carstva u Bitki kod Wagrama.

Planovi za invaziju britanske Sjeverne Amerike natjerali su SAD da objavi rat Britanskom Carstvu 1812. godine, međutim SAD nije postao francuski saveznik. Pritužbe oko kontrole nad današnjom Poljskom i povlačenje Ruskog Carstva iz Kontinentalne blokade doveli su do Napoleonove invazije na Rusiju u lipnju 1812. godine. Invazija je bila neumitna katastrofa za Napoleona – taktika spaljene zemlje, dezerterstvo, francuski strateški neuspjesi i početak ruske zime natjerali su Napoleona na povlačenje uz goleme gubitke. Napoleon je pretrpio daljnje neuspjehe, a francuska moć na Pirenejskom poluotoku slomljena je u Bitki kod Vitorije sljedećeg ljeta. Nedugo zatim započeo je Rat šeste koalicije.

Koalicija je porazila Napoleona u Bitki kod Leipziga, što je ubrzalo njegov pad s vlasti i konačnu abdikaciju (6. travnja 1814.). Pobjednici su istjerali Napoleona na otok Elbu i obnovili burbonsku monarhiju. Napoleon je 1815. godine pobjegao s Elbe, prikupivši dovoljno podrške da svrgne Luja XVIII., što je pokrenulo Rat Sedme koalicije, koji je poznat i pod imenom Sto dana. Napoleon je odlučno poražen u Bitki kod Waterlooa te je ponovno abdicirao 22. lipnja iste godine. Dana 15. srpnja, Napoleon se predao Britancima u Rochefortu, nakon čega je trajno prognan na udaljeni otok Svetu Helenu. Pariškim mirom, potpisanim 20. studenoga 1815., rat je službeno okončan.

Burbonska monarhija ponovno je obnovljena, a pobjednici su započeli Bečki kongres kako bi vratili mir u Europu. Kao izravna posljedica rata, Kraljevina Pruska uzdigla se u veliku silu,[66] dok je Ujedinjeno Kraljevstvo, sa svojom Kraljevskom ratnom mornaricom bez premca i rastućim Britanskim Carstvom, postala svjetska dominantna supersila, počevši period koji je poznat kao Pax Britannica.[67] Sveto Rimsko Carstvo se zauvijek raspalo, a filozofija nacionalizma koja se pojavila rano u ratovima uvelike je pridonijela kasnijem ujedinjenju njemačkih država i onih na talijanskom poluotoku. Rat na Pirenejskom poluotoku uvelike je oslabio španjolsku moć, a Španjolsko Carstvo počelo se raspadati – izgubilo je gotovo sve svoje američke posjede do 1833. godine. Portugalsko Carstvo se smanjilo, a Brazilsko Carstvo je 1822. godine proglasilo nezavisnost.[68]

Ratovi su revolucionirali europsko ratovanje – primjena masovne vojne obveze i totalni rat doveli su do kampanja neviđenih razmjera, budući da su cijele nacije angažirale sve svoje ekonomske i industrijske resurse u zajedničkim ratnim naporima.[69] Taktički, Francuska vojska redefinirala je ulogu topništva, dok je Napoleon naglašavao mobilnost kako bi nadoknadio brojčane nedostatke,[70] a zračni je nadzor po prvi put korišten u ratovanju.[71] Vrlo uspješni španjolski gerilci pokazali su sposobnost naroda vođenog gorljivim nacionalizmom protiv okupatorske sile.[72] Zbog dugotrajnosti ratova, opsega Napoleonovih osvajanja i popularnosti ideala Francuska revolucija, razdoblje je imalo dubok utjecaj na europsku društvenu kulturu. Mnoge revolucije koje su uslijedile, poput Ruske revolucije, gledale su na Francuze kao na izvor inspiracije,[73][74] dok su njezina temeljna načela uvelike proširila arenu ljudskih prava i oblikovala moderne političke filozofije koje se i danas koriste.[75]

Koalicije

uredi

Glavne europske sile koje su kovale različite antifrancuske koalicije bile su: Britansko Carstvo, Rusko Carstvo, Austrijsko Carstvo i Kraljevina Pruska, iako (osim Britanskog Carstva) nisu sve bile uključene u svaku koaliciju. Ostale sile koje su se povremeno pridruživale koalicijama uključuju: Španjolsku, Napuljsko Kraljevstvo, Kraljevinu Sardiniju, Nizozemsku, Osmansko Carstvo, Kraljevinu Portugal, Švedsko Carstvo, Dansku-Norvešku te razne njemačke i talijanske države.

Prva, Druga, Treća, Četvrta i Peta koalicija raspale su se kada su jedna ili više članica poražene i bile prisiljene napustiti pojedinu koaliciju, a ponekad su postajale i Napoleonovi saveznici. Šesta i Sedma koalicija raspuštene su nakon što je Napoleon poražen 1814. i 1815. godine, a nova ravnoteža snaga uspostavljena je među potpisnicima na Bečkom kongresu.

Članovi pojedine koalicije
Države članice Prve

(1792.1797.)

Druge

(1798.1802.)

Treće

(1803.1806.)

Četvrte

(1806.1807.)

Pete

(1809.)

Šeste

(1813.1814.)

Sedme

(1815.)

  Britansko Carstvo[az] Da Da Da Da Da Da Da
  Sveto Rimsko Carstvo[ba] Da Da Da ukinuto
  Vojvodstvo Baden (od 1806.)[bb] Ne Da

(od lis. 1813.)

Ne
  Bavarska (od 1806.)[bb] Ne Da

(od lis. 1813.)

Da
  Vojvodstvo Nassau (od 1806.)[bb] Ne Da
  Kraljevina Saska (od 1806.)[bb] Da

(do pro. 1806.)

Ne Da

(od lis. 1813.)

Ne
  Kraljevstvo Württemberg (od 1806.)[bb] Ne Da

(od lis. 1813.)

Ne
  Vojvodstvo Braunschweig (od 1809.)[bb] Da Da Da
  Kraljevstvo Hanover (od 1815.)[bb] Da
  Austrijsko Carstvo (od 1804.) Da

(1805.)

Ne Da Da Da
  Kraljevina Pruska Da

(do 1795.)

Ne Da Ne Da Da
  Kraljevina Sardinija Da

(do 1796.)

Da Ne Da Da Da
  Kraljevina Portugal Da Da

(do 1801.)

Ne Da Da Da
  Španjolska Da

(do 1795.)

Ne Da Da Da
  Osmansko Carstvo Ne Da

(do 1801.)

Ne
  Rusko Carstvo Ne Da

(do 1799.)

Da

(1805.)

Da Ne Da Da
  Vojvodstvo Toskana (1792. – 1801., pa ožu.srp. 1815.) Ne Da

(do 1801.)

ukinuta Da
  Malta Ne Da

(1798. – 1800.)

Ne
  Malteški viteški red Ne Da

(1798.)

Ne
  Napuljsko Kraljevstvo Da Da

(do 1801.)

Da

(od 1805.)

Ne
  Kraljevina Sicilija Ne Da

(od 1806.)

Da Da Da Da
  Nizozemska[bc] Da

(do 1795.)

Ne Da Da
  Švedsko Carstvo Ne Da

(od 1805.)

Da Ne Da Da
  Švicarska Ne Da

Pozadina

uredi
 
Francuska pobjeda nad Kraljevinom Pruskom u Bitki kod Valmyja (20. rujna 1792.).

Vladari europskih kontinentalnih sila su s velikim strahom dočekali izbijanje Francuske revolucije, što je dodatno pogoršano pogubljenjem Luja XVI. i rušenjem francuske monarhije. Godine 1793., Habsburška Monarhija, Kraljevina Sardinija, Napuljsko Kraljevstvo, Kraljevina Pruska, Španjolska i Britansko Carstvo formirale su Prvu koaliciju za suzbijanje rastućih nemira u Francuskoj. Mjere poput masovnog novačenja, vojnih reformi i totalnog rata omogućile su Kraljevini Francuskoj da porazi Koaliciju, unatoč istovremenoj Pobuni u Vendeji. Napoleon, tada general Francuske revolucionarne vojske, prisilio je Habsburšku Monarhiju da potpiše mir u Campo Formiju, ostavljajući Britansko Carstvo kao jedinu državu koja se protivila novonastaloj Francuskoj Republici.

Drugu su koaliciju 1798. godine formirale Britansko Carstvo, Napuljsko Kraljevstvo, Habsburška Monarhija, Osmansko Carstvo, Papinska Država, Rusko Carstvo, Kraljevina Portugal i Švedsko Carstvo. Francuska Republika pod Direktorijem patila je od velikih razina korupcije i unutarnjih sukoba. Novoj republici također su nedostajala sredstva te više nije uživala usluge Lazarea Carnota, ministra rata koji je vodio Francusku do njezinih pobjeda tijekom ranih faza Revolucije. Napoleon Bonaparte, zapovjednik Armée d'Italie u kasnijim fazama Prve koalicije, pokrenuo je Kampanju na Egipat, s namjerom da poremeti britansku kontrolu nad današnjom Indijom. Pritisnuta sa svih strana, Francuska je pretrpjela niz uzastopnih poraza protiv revitaliziranih neprijatelja, uz potporu britanske financijske pomoći.

 
Napoleon pobjeđuje Habsburšku Monarhiju u Bitki kod Rivolija (14.15. siječnja 1797.).

Napoleon se 23. kolovoza 1799. godine vratio iz Egipta u Francusku, a njegova kampanja je propala Bitkom na rijeci Nil. Dana 9. studenoga preuzeo je kontrolu nad francuskom vladom, u državnom udaru bez prolivene krvi, zamijenivši Direktorij konzulatom i transformirajući republiku u de facto diktaturu.[64] Nadalje je reorganizirao francuske vojne snage, uspostavivši veliku pričuvnu vojsku koja je bila postavljena za podršku kampanjama na Rajni ili u Italiji. Rusko Carstvo već je bilo izbačeno iz rata, a pod Napoleonovim vodstvom Francuzi su odlučno porazili Habsburšku Monarhiju u Bitki kod Marenga u lipnju 1800. godine, osakativši habsburške vojne snage u Italiji. Habsburšku Monarhiju tog su prosinca porazile Moreauove snage u Bitki kod Hoenlindena (pokraj Münchena). Habsburški poraz zapečaćen je ugovorom iz Lunévillea početkom sljedeće godine, dodatno prisilivši Britance da potpišu Amienski mir s Francuskom, uspostavivši slab mir.

Datum početka i nomenklatura

uredi

Ne postoji konsenzus o tome kada su završili Francuski revolucionarni ratovi i počeli Napoleonski ratovi. Mogući datumi uključuju 9. studenoga 1799., kada je Napoleon preuzeo vlast 18. Brumairea (datum prema republikanskom kalendaru koji je tada bio u upotrebi);[76] 18. svibnja 1803., kada su Britansko Carstvo i Francuska Republika okončale jedino kratko razdoblje mira između 1792. i 1814.; ili 2. prosinca 1804., kada se Napoleon okrunio za cara.[77]

Britanski povjesničari povremeno govore o gotovo neprekidnom razdoblju ratovanja od 1792. do 1815. godine kao o Velikom francuskom ratu ili kao o posljednjoj fazi anglo-francuskog Drugog stogodišnjeg rata, koji obuhvaća razdoblje od 1689. do 1815. godine.[78][79][80] Povjesničar Mike Rapport predložio je korištenje pojma „Francuski ratovi” kako bi se nedvosmisleno opisalo cijelo razdoblje od početka Francuskih revolucionarnih ratova (1792.) do završetka Napoleonskih ratova 1815. godine.[81]

U Francuskoj su Napoleonski ratovi općenito integrirani s Francuskim revolucionarnim ratovima.[82]

Njemačka historiografija može Rat Druge koalicije (1798.1802.), tijekom kojeg je Napoleon preuzeo vlast, ubrajati u Erster Napoleonischer Krieg[83] (hrv. Prvi napoleonski rat).

U nizozemskoj su historiografiji sedam velikih ratova između 1792. i 1815. uobičajeno nazivani Koalicijskim ratovima (niz. Coalitieoorlogen), dok su prva dva ​nazivana Francuskim revolucionarnim ratovima (niz. Franse Revolutionaire Oorlogen) u razdoblju od 1792. do 1802. godine. Međutim, postoji i pojam Napoleonski ratovi (niz. Napoleontische Oorlogen) koji su smješteni između 1803. i 1815. godine.[84]

Napoleonove taktike

uredi

Napoleon je bio i ostao slavan po svojim pobjedama na bojnom polju, a povjesničari su posvetili ogromnu pozornost njihovoj analizi.[85]

» Idealna Napoleonova bitka bila je dovesti neprijatelja u nepovoljan položaj manevrima i prijevarom, prisiliti ga da angažira svoje glavne snage i pričuvu u glavnoj bitci, a zatim poduzeti opkoljavajući napad sa slobodnim ili pričuvnim trupama na boku ili pozadini. Takav iznenadni napad bi ili proizveo razoran učinak na moral ili bi ga prisilio da oslabi svoju glavnu borbenu liniju. U svakom slučaju, vlastita impulzivnost neprijatelja započela je proces kojim je čak i manja francuska vojska mogla poraziti neprijateljske snage jednu po jednu.[86][87] «

Donald M. G. Sutherland

Nakon 1807. godine, Napoleonovo stvaranje visokomobilne, dobro naoružane topničke snage dalo je upotrebi topništva povećanu taktičku važnost. Napoleon je, umjesto da se oslanja na pješaštvo kako bi istrošio neprijateljsku obranu, mogao upotrijebiti masovno topništvo za razbijanje neprijateljske linije. Kada je to postignuto, poslao je pješaštvo i konjaništvo.[88]

 
Pobjeda Francuske Republike nad Ruskim Carstvom i Habsburškom Monarhijom u Drugoj bitki kod Züricha (25.26. rujna 1799.).

Britaniju je iritiralo nekoliko francuskih akcija nakon Amienskog mira. Napoleon je anektirao Pijemont i Elbu, proglasio se predsjednikom Talijanske Republike (države u sjevernoj Italiji koju je Francuska uspostavila), ali nije uspio evakuirati Nizozemsku, kao što je ona pristala učiniti u ugovoru. Francuska se nastavila miješati u britansku trgovinu usprkos sklopljenom mirovnom sporazumu te se žalila na Britansko Carstvo koje pruža utočište određenim pojedincima i ne suzbija antifrancuski tisak.[89]

Britansko Carstvo zarobilo je Maltu, a ista je bila i predmetom složenog dogovora u 10. članku Amienskog mira, prema kojem je trebala biti vraćena Malteškim vitezovima s napuljskim garnizonom te stavljena pod jamstvo trećih sila. Slabljenje Ivanovaca konfiskacijom njihove imovine u Francuskoj Republici i Španjolskoj, zajedno s kašnjenjem u dobivanju jamstava, spriječilo je Britance da evakuiraju otok nakon tri mjeseca, kako je navedeno u ugovoru.[90]

 
Britanska pobjeda nad Francuskom Republikom u Bitki kod Aleksandrije (21. ožujka 1801.) koja je rezultirala krajem Napoleonove prisutnosti u Egiptu.

Helvetsku Republiku uspostavila je Francuska Repunlika kada je 1798. godine izvršila invaziju na Staru Švicarsku Konfederaciju. Francuska je povukla svoju vojsku, ali su izbili nasilni sukobi protiv vlade,[91] poznatih kao Stecklikrieg (njem.),[92] koju su mnogi Švicarci vidjeli kao pretjerano centraliziranu. Napoleon je ponovno okupirao Švicarsku u listopadu 1802. i nametnuo kompromisno rješenje. To je izazvalo veliko zgražanje u Britaniji, koja je prosvjedovala jer je to kršenje ugovora iz Lunévillea. Iako su kontinentalne sile bile nespremne djelovati, Britanci su odlučili poslati agenta kako bi pomogao Švicarcima u nabavi opskrbe, a također su naredili svojoj vojsci da ne vrate Rt dobre nade Nizozemskoj, kao što su se obvezali učiniti prema Amienskom miru.[91]

Švicarski otpor pao je prije nego što se bilo što moglo postići, a nakon mjesec dana, Britanija je opozvala naredbe koje su zabranjivale obnovu Rta dobre nade. Istovremeno, Rusko Carstvo konačno je pristupilo jamstvu u pogledu Malte. Zabrinuti da će doći do neprijateljstava kada je Napoleon saznao da je Rt dobre nade zadržan, Britanci su počeli odugovlačiti s evakuacijom Malte.[93] U siječnju 1803. godine, vladine novine u Francuskoj objavile su izvješće trgovačkog agenta koji je istaknuo lakoću s kojom se Egipat može osvojiti. Britanci su to iskoristili te zahtijevali zadovoljstvo i sigurnost prije evakuacije Malte, koja je bila zgodna odskočna daska za Egipat. Francuska je odbacila bilo kakvu želju da zauzme Egipat te je pitala kakva je zadovoljština potrebna, ali Britanci nisu mogli dati odgovor.[94] I dalje nije bilo pomišljanja na rat, a premijer Henry Addington javno je potvrdio da je Britansko Carstvo u stanju mira.[95]

Početkom ožujka 1803. godine, Addingtonovo ministarstvo je primilo vijest da je britanska vojska ponovno zauzela Rt dobre nade u skladu s naredbama koje su kasnije poništene. Dana 8. ožujka, Britanci su naredili vojne pripreme kako bi se zaštitili od moguće francuske odmazde te ih opravdali lažnom tvrdnjom da je to samo odgovor na francuske pripreme i da su vodili ozbiljne pregovore s Francuskom Republikom. Za nekoliko dana se doznalo da je Rt dobre nade predan u skladu s protuzapovijedima, no bilo je prekasno. Napoleon je zbog vojnih priprema grdio britanskog veleposlanika pred 200 gledatelja.[96]

Addingtonovo ministarstvo shvatilo je da će se suočiti s istragom o njihovim lažnim razlozima za vojne pripreme, a tijekom travnja neuspješno je pokušalo osigurati potporu Williama Pitta Mlađeg kako bi ih zaštitio.[97] Istog mjeseca Ministarstvo je izdalo ultimatum Francuskoj zahtijevajući zadržavanje Malte najmanje deset godina, trajno preuzimanje otoka Lampeduse od Kraljevine Sicilije i evakuaciju Nizozemske. Također su ponudili priznavanje francuskih dobitaka u Italiji ako evakuiraju Švicarsku i nadoknade kralju Sardinije njegove teritorijalne gubitke. Francuska je ponudila Maltu staviti u ruke Ruskog Carstva kako bi zadovoljila britanske brige, povući se iz Nizozemske kada Malta bude evakuirana i formirati konvenciju kako bi se udovoljilo Britanskom Carstvu oko drugih pitanja. Britanci su lažno demantirali da je Rusko Carstvo dalo ponudu, a britanski je veleposlanik napustio Pariz.[98] Očajnički želeći izbjeći rat, Napoleon je poslao tajnu ponudu u kojoj je pristao da Britanija zadrži Maltu ako Francuska može zauzeti poluotok Otranto,[99] koji je bio pod vlašću Napuljskog Kraljevstva. Svi napori bili su uzaludni, a Britansko Carstvo objavilo je rat Francuskoj 18. svibnja 1803. godine.

Rat između Britanskog Carstva i Francuske (1803. – 1814.)

uredi
Jean Auguste Dominique Ingres (1780.1867.): Napoleon I. na svojemu carskom tronu (fra. Napoléon Ier sur le trône impérial) – portret iz 1806. (lijevo).
Allan Ramsay (1713.1784.): Kralj Đuro III. u krunidbenoj odjeći (eng. King George III in coronation robes) – portret iz 1762. godine (desno).

Britanske motivacije

uredi
 
James Gillray: Manijačko ludilo ili Mali Boney u snažnom napadu.
 • Jamesove karikature kojima se rugao Napoleonu jako su razljutile Francuza koji je htio da ih britanska vlada zabrani.[100]

Britansko Carstvo imalo je osjećaj gubitka kontrole, kao i gubitka tržišta, te je bilo zabrinuto zbog Napoleonove moguće prijetnje njegovim kolonijama. McLynn tvrdi kako je Britanija 1803. godine ušla u rat iz „mješavine ekonomskih motiva i nacionalnih neuroza – iracionalne tjeskobe zbog Napoleonovih motiva i namjera” te zaključuje kako se to pokazalo kao pravi izbor za Britaniju jer su, dugoročno gledano, Napoleonove namjere bile neprijateljske britanskom nacionalnom interesu. Napoleon nije bio spreman za rat, pa je to bilo najbolje vrijeme za Britaniju da ih zaustavi. Britanija se uhvatila pitanja Malte, odbijajući slijediti uvjete Amienskog mira i evakuirati otok.[101]

Dublja britanska pritužba bila je njihova percepcija da Napoleon preuzima osobnu kontrolu nad Europom, čineći međunarodni sustav nestabilnim te tjerajući britanske snage na marginu.[102][103][104][65] Brojni su akademičari tvrdili da je Napoleonovo agresivno držanje stvorilo neprijatelje i koštalo ga potencijalnih saveznika.[105] Sve do 1808. godine, kontinentalne sile potvrdile su većinu njegovih dobitaka i titula, ali kontinuirani sukob s Britanskim Carstvom doveo je do pokretanja Pirenejskog rata i Invazije na Rusiju, što mnogi akademičari vide kao dramatično pogrešnu procjenu.[106][107][108][109]

 
Bitka kod Santo Dominga (6. veljače 1806.).

Charles James Fox je 1806. godine pokušao je ozbiljno pregovarati o miru s Francuskim Carstvom. Britanci su željeli zadržati svoja prekomorska osvajanja i vratiti Hanover Đuri III. u zamjenu za prihvaćanje francuskih osvajanja na kontinentu. Francuzi su bili voljni ustupiti Maltu, Rt dobre nade, Tobago i Francusku Indiju Britanskom Carstvu, ali su htjeli dobiti Siciliju u zamjenu za obnovu Hanovera.[110]

 
Bitka na Pirenejima (28. srpnja 1813.).

Za razliku od brojnih koalicijskih partnera, Britansko Carstvo ostalo je u ratu tijekom cijelog razdoblja Napoleonskih ratova. Zaštićeno pomorskom nadmoći (prema riječima admirala Johna Jervisa Domu lordova: „Ne kažem, moji lordovi, da Francuzi neće doći. Kažem samo da neće doći morem.”[111][112][113][114]), Britansko Carstvo nije moralo trošiti vrijeme braneći se te se stoga moglo usredotočiti na podršku svojim ratnim saveznicima, održavajući kopneni rat niskog intenziteta na globalnoj razini više od desetljeća. Britanska vlada isplaćivala je velike svote novca drugim europskim državama kako bi mogle plaćati svoje vojske na bojištu. Ova plaćanja su kolokvijalno poznata kao Zlatna konjica Svetog Jurja. Britanska vojska pružila je dugoročnu podršku španjolskoj pobuni u Pirenejskom ratu (1808.1814.), potpomognuta taktikom španjolske gerile. Britansko-portugalske snage pod Arthurom Wellesleyem podržale su Španjolce, koji su uspješno vodili kampanju protiv francuskih snaga, na kraju ih otjeravši iz Španjolske i omogućivši Britanskom Carstvu da izvrši invaziju na južnu Francusku. Do 1815. godine, britanska je vojska igrala središnju ulogu u konačnom porazu Napoleona u Bitki kod Waterlooa.

 
Britansko Carstvo je tijekom Napoleonskih ratova uspjelo preuzeti kontrolu nad Rtom dobre nade, Britanskom Gvajanom, Maltom, Mauricijusom i današnjom Šri Lankom.

Osim manjih pomorskih akcija protiv britanskih imperijalnih interesa, Napoleonski ratovi bili su manjeg globalnog opsega od prethodnih sukoba poput Sedmogodišnjeg rata, kojeg povjesničari nazivaju „svjetskim ratom”.

Ekonomsko ratovanje

uredi

Kao odgovor na pomorsku blokadu francuske obale koju je donijela britanska vlada 16. svibnja 1806., Napoleon je 21. studenoga iste godine izdao Berlinski dekret kojim je na snagu stupila Kontinentalna blokada.[115] Time je cilj bio eliminirati prijetnju Britanskog Carstva zatvaranjem teritorija pod francuskom kontrolom njegovoj trgovini. Britanija je imala stalnu vojsku od 220 000 vojnika, od kojih pola nije bilo dostupno za kampanju, dok je ostatak je bio potreban garnizonu u Irskoj i kolonijama te pružanje sigurnosti Britanskom Carstvu. Snaga Francuske dosegla je vrhunac s oko 2 500 000 vojnika i nekoliko stotina tisuća pripadnika Nacionalne garde koje je Napoleon mogao unovačiti u vojsku ako je bilo potrebno. Obje nacije angažirale su velik broj sjedilačkih milicija koje nisu bile prikladne za kampanju te su uglavnom bile angažirane kako bi oslobodile regularne snage za aktivnu službu.[116]

Britanska kraljevska ratna mornarica poremetila je izvankontinentalnu trgovinu Francuskog Carstva otimanjem te prijetnjom francuskom brodovlju i njezinim kolonijalnim posjedima, ali nije mogla učiniti ništa po pitanju francuske trgovine s glavnim kontinentalnim silama te je predstavljala tek malu prijetnju francuskom teritoriju u Europi. Stanovništvo i poljoprivredni kapacitet Francuskog Carstva daleko su nadmašivali Britaniju, koja je imala najveći industrijski kapacitet u Europi, a njezino ovladavanje morima omogućilo joj je da izgradi znatnu gospodarsku snagu kroz trgovinu. To je osiguralo da Francusko Carstvo nikada ne može u miru učvrstiti svoju kontrolu nad Europom. Mnogi u francuskoj vladi vjerovali su da bi odsijecanje Ujedinjenog Kraljevstva od Europe okončalo njezin ekonomski utjecaj na kontinent i izoliralo ju.

Financiranje rata

uredi

Ključni element britanskog uspjeha bila je njezina sposobnost mobiliziranja nacionalne industrijske i financijske resurse i primijeni ih na poraz Francuskog Carstva. Iako je Ujedinjeno Kraljevstvo imalo približno 16 000 000 stanovnika naspram francuskih 30 000 000, francuska brojčana prednost bila je nadoknađena britanskim subvencijama koje su plaćale mnoge austrijske i ruske vojnike, dosegnuvši brojku od oko 450 000 ljudi 1813. godine.[116][117] Prema anglo-ruskom sporazumu iz 1803., Britanija je plaćala subvenciju od 1 500 000 £ za svakih 100 000 ruskih vojnika na terenu.[118]

Britanska nacionalna proizvodnja ostala je snažna, a dobro organizirani poslovni sektor usmjeravao je proizvode u ono što je vojsci bilo potrebno. Britanija je iskoristila svoju ekonomsku moć da proširi Kraljevsku ratnu mornaricu, udvostručivši broj fregata, dodavši 50 % više velikih linijskih brodova i povećavši broj mornara sa 15 000 na 133 000 u osam godina nakon početka rata 1793. godine, dok se francuska ratna mornarica smanjila za više od pola.[119] Krijumčarenje gotovih proizvoda na kontinent potkopalo je francuske napore da oslabi britansko gospodarstvo odsijecanjem tržišta. Subvencije Austrijskom Carstvu i Rusiji zadržale su ih u ratu. Britanski proračun je 1814. godine dosegnuo 98 000 000 £, uključujući 10 000 000 £ za Kraljevsku ratnu mornaricu, 40 000 000 £ za vojsku, 10 000 000 £ za saveznike i 38 000 000 £ kao kamate na državni dug, koji je skočio na 679 000 000 £ i bio više nego dvostruko veći od BDP-a. Taj su dug poduprle stotine tisuća investitora i poreznih obveznika, unatoč višim porezima na imovinu i novom porezu na dohodak. Troškovi rata iznosili su 831 000 000 £ (suvremene 3 milijarde £). Nasuprot tome, francuski financijski sustav bio je neadekvatan te su se Napoleonove snage morale dijelom oslanjati na rekvizicije iz prethodno osvojenih zemalja.[120][121][122]

Od 1813. do 1815. godine, Nathan Mayer Rothschild bio je ključan u gotovo samostalnom financiranju britanskih ratnih napora, organizirajući otpremu vojskama Arthura Wellesleya diljem Europe, kao i isplatu britanskih financijskih subvencija njihovim kontinentalnim saveznicima.[123]

Napoleonova planirana invazija na Ujedinjeno Kraljevstvo (1803. – 1805.)

uredi
 
Charles Etienne Pierre Motte: Prva dodjela Legije časti u kampu u Boulogneu, 16. kolovoza 1804. (fra. Première distribution de la Légion d'honneur au camp de Boulogne, le 16 août 1804).

Napoleonov planirani napad na Ujedinjeno Kraljevstvo na početku Rata Treće koalicije, iako nikada nije realiziran, imao je velik utjecaj na britansku pomorsku strategiju i utvrđivanje obale jugoistočne Engleske. Francuzi su već 1796. godine pokušali invaziju na Irsku kako bi destabilizirali Ujedinjeno Kraljevstvo ili kao pripremu za napad na Veliku Britaniju.

Prva francuska Armée d'Angleterre (hrv. „Vojska Engleske”) okupila se 1798. na obali La Manchea. Međutim, invazija na Englesku bila je ostavljena sa strane – jer je Napoleon bio zaokupljen s Habsburškom Monarhijom i Kampanjom u Egiptu – i odgođena 1802. godine Mirovnim sporazumom u Amiensu.

Na temelju planiranja navodnih invazija za vrijeme francuskog Starog poretka (fra. Ancien Régime) 1744., 1759. i 1779. godine, pripreme su ponovno počele nakon izbijanja rata 1803., a konačno su obustavljene 1805. godine, prije Bitke kod Trafalgara.

Francuske pripreme

uredi
 
Trupe kod Boulogne-sur-Mera 15. kolovoza 1804. godine
 
Utvrda Drop Redoubt, dio utvrdnog sustava Dover Western Heights.

Od 1803. do 1805. godine nova vojska od 200 000 ljudi, poznata kao Armée des côtes de l'Océan (hrv. „Vojska oceanskih obala”) ili Armée d'Angleterre (hrv. „Vojska Engleske”), okupljena je i obučavana u kampovima u Boulogneu, Bruggeu i Montreuil-sur-Meru.

 
Raspored flotile namijenjene Napoleonovoj invaziji na Englesku.

Velika Flottille de Boulogne[124] (eng. „Boulogne Flotilla”,[125] hrv. „Boulogneska flotila”), koja se sastojala od invazijskih teglenica, izgrađena je u lukama duž obala Francuske i Nizozemske – tada pod francuskom dominacijom kao Batavijska Republika – od Étaplesa sve do Vlissingena, i okupljena u Boulogne-sur-Meru. Ta je flotila prvotno bila pod energičnim zapovjedništvom Étiennea Eustachea Bruixa, no on se ubrzo morao vratiti u Pariz, gdje je umro od tuberkuloze u ožujku 1805. godine. Dio flotile koji je izgradila Batavijska ratna mornarica bio je pod zapovjedništvom viceadmirala Carela Hendrika Ver Huella. On je premjestio batavijsku flotilu iz Vlissingena u Boulogne, unatoč britanskim pokušajima da se to spriječi.

  Viceadmiral Carel Hendrik Ver Huell (lijevo).
  Admiral Étienne Eustache Bruix (desno).

Lučki sadržaji u Boulogneu su poboljšani – iako su ga plime činile da neprikladnim za takvu ulogu – te su utvrde izgrađene. Nezadovoljstvo i dosada, koji su često mogli preplaviti vojnike koji su ondje čekali, umirivani su stalnim treninzima i čestim svečanim posjetima samog Napoleona Bonapartea, uključujući prve dodjele carske Legije časti.[126]

Medalja je izrađena,[127] dok je u Boulogneu podignut slavoluk kako bi se proslavio očekivani uspjeh invazije. Međutim, kada je Napoleon naredio veliki test invazijskih plovila – usprkos lošem vremenu i protivno savjetima svojih mornaričkih zapovjednika (poput Charlesa Renéa Magona de Médinea, zapovjednika desnog krila flotile) – pokazalo se da su loše dizajnirana za svoj zadatak i, iako je Napoleon osobno vodio napore spašavanja, mnogi su ljudi izgubljeni.

Prvi vojni balon u Francuskoj je 1794. godine upotrijebio Jean-Marie Coutelle.[128] Napoleon je također ozbiljno razmatrao korištenje flote balona za nošenje trupa kao dio svojih predloženih invazijskih snaga te je imenovao Sophie Blanchard glvanom zračnom ministricom leta balonima.[129] Francuski vojni planeri vjerovali su u potencijal invazije na Englesku uz pomoć zračne armade. Došli su na ideju da bi lansiranje 2500 balona, od kojih bi svaki nosio po četiri vojnika, prije pomorske invazije mogli prouzročiti kaos i možebitnu kapitulaciju Engleske. Ta je prijetnja bila toliko ozbiljna da su je i sami Britanci smatrali mogućom. Iako se zračna invazija pokazala neuspješnom te nije bila ostvarena,[130] izgledi za takvu invaziju zaokupili su umove britanskih tiskanih medija i javnosti.

Te su pripreme financirane Kupnjom Louisiane 1803. godine,[131] kojom je Francuska Republika ustupila svoje ogromne sjevernoameričke teritorije Sjedinjenim Američkim Državama[132] u zamjenu za isplatu od 60 000 000 francuskih franaka[133][134] (11 250 000$).[133][134][135] Također je plaćeno i dodatnih 20 000 000 francuskih franaka[134][133] (3 750 000$)[134][135] za olakšanje duga.[133] Cijeli iznos potrošen je na predviđenu invaziju na Englesku.[136] Sjedinjene Američke Države djelomično su financirale kupnju putem zajma od Barings and Hope & Co., što je u biti značilo da je britanska banka neizravno financirala invaziju na zemlju.[131]

Britanske protuinvazijske pripreme

uredi
 
James Gillray: Bonaparte, 48 sati nakon iskrcavanja! (eng. Buonaparte, 48 hours after landing!).

Britanske pripreme bile su vojni i civilni odgovor Ujedinjenog Kraljevstva na planiranu invaziju Napoleona I. Bonapartea. Uključivale su mobilizaciju britanskog stanovništva, u razmjerima koji prije nisu pokušavani u Ujedinjenom Kraljevstvu, s kombiniranim vojnim snagama od preko 615 000 vojnika u prosincu 1803. godine.[137] Velik dio južne engleske obale bio je utvrđen, s brojnim položajima i utvrdama izgrađenim da odbiju strahovito francusko iskrcavanje. Međutim, Napoleon nikada nije pokrenuo svoju planiranu invaziju te stoga pripreme nikada nisu bile stavljene na kušnju.

Pozadina

uredi

Britansko Carstvo i Francuska bile su u gotovo neprekidnom ratu od 1793. do 1802., a zatim od 1803. do 1815. godine, koji je bio prekinut samo kratkim mirom u Amiensu i prvim Napoleonovim progonstvom na otoku Elbi. Krajem 1797. godine Napoleon je poručio Francuskom Direktoriju sljedeće:

» [Francuska] mora uništiti englesku monarhiju, ili očekivati ​​da će sama biti uništena od strane ovih intrigantnih i poduzetnih otočana… Usredotočimo sve svoje napore na mornaricu i uništimo Englesku. Obavljanjem toga, Europa je pod našim nogama.[138] «

Napoleon I. Bonaparte

Godine 1803. Napoleon je ponovno usmjerio pozornost na invaziju na Englesku, rekavši:

» Sve su moje misli usmjerene prema Engleskoj. Želim samo povoljan vjetar i postaviti carskog orla na Londonski Tower.[139] «

Napoleon I. Bonaparte

Napoleon je planirao invaziju većih razmjera nego 1798. i 1801. godine te je izgradio novu flotu za taj napor.[140]

Rat Treće koalicije (1805. – 1806.)

uredi
 
Struktura Napoleonove Grande Armée tijekom Rata Treće koalicije.

Britansko Cartsvo okupilo je saveznike kako bi formiralo Treću koaliciju koja bi se borila protiv Francuskog Carstva nakon što se Napoleon proglasio carem.[141][142] Kao odgovor, Napoleon je ozbiljno razmatrao invaziju na Veliku Britaniju,[143][144] okupljajući 180 000 vojnika u Boulogneu. Prije nego što je mogao izvršiti invaziju, morao je postići pomorsku nadmoć, ili barem odvući britansku flotu od Engleskog kanala (fra. La Manche). Složeni plan da se Britanci odvrate prijetnjom njihovim posjedima u Karibima nije uspio kada se francusko-španjolska flota pod admiralom Pierre-Charlesom Villeneuveom vratila nakon neodlučene akcije u Bitki kod rta Finisterre (22. srpnja 1805.).

Kraljevska ratna mornarica Ujedinjenog Kraljevstva blokirala je Villeneuvea kod Cádiza dok 19. listopada nije otišao prema Napuljskom Kraljevstvu. Britanska flota uhvatila je i nadmoćno porazila združenu neprijateljsku flotu u Bitki kod Trafalgara (21. listopada), a britanski zapovjednik Horatio Nelson poginuo je u toj bitki. Napoleon nakon toga nikada više nije imao priliku izazvati Britance na moru, niti im zaprijetiti invazijom. Potom je ponovno usmjerio pozornost na neprijatelje u Europi.

 
Europska strateška situacije prije Rata Treće koalicije (1805.).

U travnju 1805., Britanija i Rusko Cartsvo potpisali su sporazum s ciljem protjeravanja Francuza iz Batavijske Republike (današnje Nizozemske) i Švicarske Konfederacije. Austrijsko Carstvo pridružilo se savezu nakon aneksije Genove i Napoleonovog proglašenja za kralja Italije (17. ožujka 1805.). Švedsko Carstvo, koje je već pristalo zakupiti Pomorje kao vojnu bazu za britanske trupe koje su se borile protiv Francuskog Carstva, ušlo je u koaliciju 9. kolovoza iste godine.

Austrijsko je Carstvo započelo rat 8. rujna[145] 1805. invazijom na Bavarsku s vojskom koja je brojila 72 000 vojnika pod vodstvom Karla Macka von Leibericha,[146] a francuska je vojska krajem srpnja 1805. odmarširala iz Boulognea kako bi se suprotstavila Austrijskom Carstvu. U Bitki kod Ulma (16. listopada19. listopada), Napoleon je opkolio Mackovu vojsku, prisilivši ju na predaju bez značajnih gubitaka.

 
Predaja grada Ulma (20. listopada 1805.).
 
Britanski brod HMS Sandwich puca na francuski vodeći brod Bucentaure (potpuno razoren) u Bitki kod Trafalgara. Bucentaure se također bori s HMS Victory (iza nje) i HMS Temeraire (lijeva strana slike). HMS Sandwich, koji je bio neaktivan još od 1797. godine, nije se borio u Bitki kod Trafalgara te je njegov prikaz pogreška slikara.[147]

Napoleon je 13. studenoga okupirao Beč, a daleko od svojih opskrbnih linija, suočio se s brojnijom austrijsko-ruskom vojskom pod zapovjedništvom Mihaila Kutuzova, s ruskim carem Aleksandrom I. koji je osobno bio prisutan. Dana 2. prosinca, Napoleon je porazio austro-ruske snage u Bitki kod Austerlitza (što se obično smatra njegovom najvećom pobjedom). Brojčano nadmoćnija neprijateljska vojska na kraju je imala 25 000 smrtnih gubitaka koje im je Napoleon nanio s manje od 7000 vojnika u svojim redovima.

 
Ulazak Francuza u Beč (13. studenoga 1805.).

Austrijsko Carstvo potpisalo je 26. prosinca 1805. potpisalo Požunski mir te napustilo Treću koaliciju. Ugovor je zahtijevao od Austrijanaca da daju Veneciju Kraljevstvu Italiji, kojom su dominirali Francuzi, te Tirol Bavarskoj, a izlaskom Austrije iz rata nastupio je zastoj. Napoleonova vojska imala je evidenciju kontinuiranih neprekinutih pobjeda na kopnu, ali puna snaga ruske vojske još nije došla do izražaja. Napoleon je sada učvrstio svoju vlast nad Francuskim Carstvom, preuzeo kontrolu nad Belgijom, Nizozemskom (tadašnjom Batavijskom Republikom), Švicarskom te većim dijelom današnjeg zapadnog dijela Njemačke i sjeverne Italije. Njegovi štovatelji kažu kako je Napoleon u tom trenutku htio stati, ali je bio prisiljen nastaviti kako bi dobio veću sigurnost od zemalja koje su odbile prihvatiti njegova osvajanja.

Britanski povjesničar Charles Esdaile odbacuje to objašnjenje i umjesto toga kaže kako je bilo dobro vrijeme za zaustavljanje ekspanzije, jer su tadašnje velike sile bile spremne prihvatiti Napoleona onakvog kakav jest:

» Godine 1806. i Rusija i Britanija bile su jako željne sklapanja mira te su mogle pristati na uvjete koji bi Napoleonsko Carstvo ostavili gotovo potpuno netaknutim. Što se tiče Austrije i Pruske, one su jednostavno htjele biti ostavljene na miru. Osigurati kompromisni mir, dakle, bilo bi relativno lako. Ali Napoleon nije bio spreman učiniti nikakve ustupke.[148] «

Charles Esdaile

Rat Četvrte koalicije (1806. – 1807.)

uredi

Nekoliko mjeseci nakon raspada Treće koalicije, Britansko Cartsvo, Kraljevina Pruska, Rusko Carstvo, Kraljevina Saska i Švedsko Carstvo formirali su Četvrtu koaliciju, koja je trajala od 1806. do 1807. godine. U srpnju 1806., Napoleon je formirao Rajnsku konfederaciju, u čijemu su sastavu bile većina država sastavnica bivšeg Svetog Rimskog Carstva. Ujedinio je mnoge manje države u veća izborna tijela, vojvodstva i kraljevstva kako bi upravljanje područjem današnje Njemačke bilo lakše. Napoleon je uzdigao vladare Saske i Bavarske, dviju najvećih država Rajnske konfederacije, u status kraljeva.

U kolovozu 1806., pruski kralj Fridrik Vilim III. odlučio je krenuti u rat neovisno o bilo kojoj drugoj velikoj sili. Ruska vojska, koja je ujedno bila pruski saveznik, bila je predaleko da bi pomogla. Dana 8. listopada 1806., 160 000 francuskih vojnika – čiji se broj povećavao kako je kampanja odmicala – napalo je Prusku, krećući se takvom brzinom da su uništili cijelu prusku vojsku kao učinkovitu vojnu silu. Napoleon je prebacio sve francuske snage istočno od Rajne u Prusku, čiju je vojsku porazio kod Jene (14. listopada 1806.), a Louis-Nicolas Davout kod Auerstädta istoga dana. Od 250 000 vojnika, Prusi su pretrpjeli 25 000 gubitaka, a još su izgubili daljnjih 150 000 kao zarobljenike, 4000 topničkih oruđa i preko 100 000 mušketa. U Bitki kod Jene, Napoleon se borio samo s jednim odredom pruskih snaga. Bitka kod Auerstädta uključivala je jedan francuski korpus koji je porazio glavninu pruske vojske.

Napoleon je u Berlin ušao 27. listopada 1806. godine. Posjetio je grobnicu pruskog kralja Fridrika II. Velikog i rečenicom „Kape dolje, gospodo, da je on još živ, mi ne bismo bili ovdje.”[149][150][151][152] naredio svojim maršalima da ondje skinu šešire.

 
Nakon pobjede nad Kraljevinom Pruskom u Bitki kod Jene (14. listopada 1806.), Napoleon je s vojskom 27. listopada iste godine ušao Berlin, koji je do tada bio pod pruskom vlašću.

Napoleonu je trebalo samo 19 dana od početka napada na Prusku da je izbaci iz rata zauzimanjem Berlina i uništenjem njezinih glavnih armija kod Jene i Auerstädta. Saska je napustila Prusku te se, zajedno s državama iz sjeverne Njemačke, udružila s Francuskim Carstvom.

 
Juriš konjaništva ruske carske garde protiv francuskih kirasira u Bitki kod Friedlanda (14. lipnja 1807.).

U sljedećoj fazi rata, Francuzi su istjerali ruske snage iz područja današnje Poljske i angažirali mnogo poljskih i njemačkih vojnika u nekoliko opsada u Šleskoj i Pomorju, uz pomoć nizozemskih i talijanskih vojnika. Napoleon se tada okrenuo prema sjeveru kako bi se suprotstavio ostatku ruske vojske i pokušao zauzeti privremenu prusku prijestolnicu Königsberg (današnji Kalinjingrad). Taktičko izjednačenje kod Eylaua (7.8. veljače 1807.), nakon čega je uslijedila kapitulacija kod Danziga (24. svibnja 1807.) i Bitka kod Heilsberga (10. lipnja 1807.), prisilili su Ruse da se povuku sjevernije. Napoleon je odlučno potukao rusku vojsku u Bitki kod Friedlanda (14. lipnja 1807.), nakon čega je Aleksandar I. morao sklopiti mir s Napoleonom u Tilzitu (7. srpnja 1807.). Na području današnje Njemačke i Poljske osnovane su nove Napoleonove marionetske države, kao što su Kraljevina Vestfalija, Varšavsko Vojvodstvo, Kraljevina Holandija, Kraljevstvo Italija, Kraljevina Etrurija, Slobodni Grad Danzig i ostale.

Do rujna 1807., maršal Guillaume Brune dovršio je okupaciju švedskog Pomorja, omogućivši švedskoj vojsci da se povuče sa svim svojim ratnim streljivom.

Raspored vojnih snaga

uredi
Treća koalicija – broj vojnika po državama
  Kraljevina Pruska 254 000[153]
  Rusko Carstvo 135 000[154]
  Elektorat Saska 18 000[153]
  Švedsko Carstvo 15 000[155]
Ukupno: 422 000
Protukoalicijske sile – broj vojnika po državama
  Francusko Carstvo[bd] 192 000[153]
  Rajnska konfederacija 27 000[153]
  Poljske legije 18 500[155]
  Kraljevstvo Italija 40 000[be][153]
  Napuljsko Kraljevstvo 40 000[be][153]
  Kraljevina Holandija 18 000[be][153]
Ukupno: 335 500 (237 500 angažiranih)

Jadranska kampanja (1807. – 1814.)

uredi

Jadranska kampanja bila je manje ratište tijekom Napoleonskih ratova u kojem su niz malih floti Britanske kraljevske ratne mornarice i Austrijske mornarice i neovisnih krstarica ometali združene pomorske snage Napoleonskog Francuskog Carstva, Kraljevstva Italije, Ilirskih pokrajina i Napuljskog Kraljevstva između 1807. i 1814. godine na Jadranskom moru i Sredozemlju. Kraljevstvo Italiju, Napuljsko Kraljevstvo i Ilirske pokrajine kontrolirao je – bilo izravno ili preko opunomoćenika – francuski car Napoleon I. Bonaparte, koji ih je preuzeo Požunskim mirom (1805.) nakon Rata Treće koalicije.

Kontrola nad Jadranom donijela je brojne prednosti Francuskoj mornarici, omogućivši brzi tranzit trupa iz Italije na Balkanski poluotok i Austrijsko Carstvo za kampanju na istoku i dajući Francuskom Carstvu na posjed brojnih brodogradilišta, posebno velikih brodogradilišta u Veneciji. Od 1807., kada je Tilsitski mir ubrzao rusko povlačenje iz Republike Sedam Otoka, Francuska mornarica držala je pomorsku nadmoć u regiji. Tilsitski ugovor također je sadržavao tajnu klauzulu koja je jamčila francusku pomoć u bilo kojem ratu između Rusije i Osmanskog Carstva. Kako bi ispunio ovu klauzulu, Napoleon je morao osigurati svoje linije opskrbe na istoku razvijanjem Francuske carske vojske u Ilirskim pokrajinama. To je zahtijevalo kontrolu nad Jadranskim morem protiv sve agresivnijih britanskih napadača. Britanska kraljevska ratna mornarica odlučila je spriječiti konvoje trupa da dođu do Ilirskih pokrajina te je nastojala slomiti francusku hegemoniju u regiji, što je rezultiralo šestogodišnjom pomorskom kampanjom.

Kampanja nije bila ujednačena u pristupu – britanske i francuske snage bile su ograničene diktatom šireg sredozemnog i globalnog sukoba, a posljedično je i broj brodova varirao. Iako su brojni zapovjednici držali zapovjedništva u regiji, dvije najvažnije osobe bile su William Hoste i Bernard Dubourdieu, čiji su podvizi slavljeni u njihovim nacionalnim novinama tijekom 1810. i 1811. godine. Kampanja između dvojice časnika dosegla je vrhunac u Viškoj bitci (13. ožujka 1811.), kada je Dubourdieu ubijen, a njegova flota poražena u slavnoj akciji Williama Hostea.

Događaji iz 1811. godine donijeli su Britancima dominaciju na Jadranu do kraja rata. Britanske i grčke ekspedicijske snage postupno su osvajale utvrđene francuske otoke, a njihove jurišne skupine nanijele su kaos trgovini diljem regije. Kao rezultat toga, francuski planovi protiv Osmanskog Carstva su otkazani, a Grande Armée se okrenula Ruskom Carstvu. Britanske snage nastavile su s vojnim operacijama sve dok napredne vojske Šeste koalicije nisu otjerale Francuze s obala Jadranskog mora početkom 1814. godine. Britanske su trupe i marinci pomogli u zauzimanju nekoliko strateški važnih francuskih gradova, uključujući Rijeku (danas u Hrvatskoj) i Trst (danas u Italiji).

Pozadina

uredi
 
Zemljovid prikazuje stratešku važnost Krfa u kontroli ulaza u Jadransko more.

Francuska je prisutnost na Jadranskom moru postajala još od Sporazuma u Campo Formiju, iz 1797., tijekom Francuskih revolucionarnih ratova. Isti je sporazum označio kraj Rata Prve koalicije i potvrdio propast Presvijetle Mletačke Republike i podjelu njezinog teritorija između Francuske Republike i Habsburške Monarhije.[156] Jedan od francuskih dobitaka tom podjelom bilo je sedam Jonskih otoka koji su kontrolirali ulaz u Jadran. Te su francuske predstraže u istočnom Sredozemlju Rusko i Osmansko Carstvo smatrali prijetnjom, a 1798. godine su ujedinjene rusko-osmanske snage napale su masivno utvrđenu francusku citadelu na Krfu, koja je pala sljedeće godine (1799.) nakon četveromjesečne opsade,[157] te nakon koje je Krf kapitulirao 3. ožujka 1799. godine.[158] Pobjednici su zauzeli Jonske otoke i od njih stvorili Republiku Sedam Otoka – nominalno osmansku, praktički nezavisnu i za koju je jamčila Ruska ratna mornarica.[157]

U kontinentalnoj Europi, uspon Napoleona Bonapartea kao vladara novoga Francuskog Carstva rezultirao je novim sukobom – Ratom Treće koalicije[159] (1805.1806.),[160] koji je završio kobno za austrijsku i rusku savezničku vojsku u Bitki kod Austerlitza[159] (2. prosinca 1805.).[161] Ugovori koji su okončali rat stvorili su dvije francuske klijentske monarhije na teritoriju današnje Italije – Kraljevstvo Italiju i Napoleonsko Napuljsko Kraljevstvo, a francuske su trupe ostale pod kontrolom značajnih dijelova istočne obale Jadranskog mora, u Dalmaciji.[159] Ovi su posjedi značajno povećali interes Francuske ratne mornarice za Jadranskim morem, koje je bilo dobro opskrbljeno izvrsnim lukama i objektima za brodogradnju, osobito u Veneciji.[162]

Ruski garnizon na Krfu, pojačan snažnom mornaričkom flotom, učinkovito je zaustavio francusku upotrebu Jadrana blokiravši ulaz kroz Otrantska vrata. Francuska vojna zabrinutost također je bila usmjerena sjevernije u to vrijeme, što je rezultiralo Ratom Četvrte koalicije[163] (listopad 1806.lipanj 1807.),[164] u kojem su Napoleonove vojske pregazile Kraljevinu Prusku i prisilile Rusko Carstvo da potpiše Tilsitski mir 7. srpnja 1807. godine.[163] Jedna od manjih klauzula tog ugovora vratila je Jonske otoke natrag u francuske ruke, dok su se Rusi potpuno povukli iz Jadranskog mora.[165] To je povlačenje podupiralo skrivenu klauzulu u ugovoru koja je jamčila francusku potporu u nastavku Osmansko-ruskog rata na Balkanu.[166]

Viška bitka 1811.

uredi
 
Viška bitka, 13. ožujka 1811. – slika engleskog umjetnika Nicholasa Pococka (1740.1821.).

Viška bitka (fra. Bataille de Lissa, tal. Battaglia di Lissa) bila je pomorska operacija vođena između britanske flote fregata te mnogo veće flote udruženih francusko-talijanskih fregata i manjih plovila u srijedu, 13. ožujka 1811., tijekom Jadranske kampanje Napoleonskih ratova. Borba se vodila na Jadranskom moru za posjedovanje strateški važnog hrvatskog otoka Visa (tal. Lissa), s kojeg je britanska flota ometala francusko brodarstvo u Jadranu. Francuzi su trebali kontrolirati Jadran kako bi opskrbili rastuću vojsku u Ilirskim pokrajinama, te su stoga u ožujku 1811. godine poslali invazijske snage koje su se sastojale od šest fregata, brojnih manjih plovila i bataljuna talijanskih vojnika.

Francuske invazijske snage pod Bernardom Dubourdieuom susrele su kapetan William Hoste i njegova četiri broda bazirana na otoku Visu. U bitki koja je uslijedila, Hoste je potopio francuski admiralski brod, zarobio druga dva i raspršio ostatak francuske flote. Bitka je hvaljena kao važna britanska pobjeda zbog razlike između snaga i signala koji je dao Hoste, bivši podređeni Horatia Nelsona. Hoste je podigao poruku „Sjetite se Nelsona” dok su Francuzi padali, a zatim je manevrirao kako bi istjerao vodeći brod komodora Bernarda Dubuordieua na obalu i raspršio njegovu flotu u onome što je opisano kao „jedno od najbriljantnijih pomorskih postignuća rata”.[167]

Pozadina

uredi

Ugovorom iz Schönbrunna, koji je uslijedio nakon rata, Napoleon je dobio vlast nad posljednjim dijelom jadranske obale koji nije pod njegovom kontrolom – Ilirske pokrajine. Time je formalizirana kontrola koju su Francuzi vršili u istima od 1805. i nad cijelim Jadranskim morem od Tilsitskog mira 1807. godine.[166] Tilsitskim mirom Rusko Carstvo je Napoleonovoj Francuskoj dodijelila kontrolu nad Republikom Sedam Jonskih Otoka i povukla vlastite snage iz regije, dopuštajući Napoleonu slobodno djelovanje na Jadranu.[168] U Schönbrunnu, Napoleon je Ilirske pokrajine učinio dijelom metropolitanskoga Francuskog Carstva i stoga pod izravnom francuskom upravom, za razliku od susjednog Kraljevstva Italije koje je bilo nominalno nezavisno, ali zapravo pod Napoleonovom osobnom vlašću. Tako je Schönbrunnski mir formalizirao Napoleonovu kontrolu nad gotovo cijelom obalom Jadrana i, ako mu se ne suprotstavi, omogućio bi mu transport trupa i zaliha na Balkan. Francuska vojska koja se formirala u Ilirskim pokrajinama vjerojatno je bila namijenjena za invaziju na Osmansko Carstvo zajedno s Rusima[169] (Napoleonova Francuska i Rusko Carstvo potpisala su u Tilzitu sporazum o međusobnoj potpori protiv Osmanlija).[166]

Kako bi omela pripreme francuske vojske, Kraljevska mornarica Britanskog Carstva zauzela je dalmatinski otok Vis 1807. godine te ga koristila kao bazu za napad na obalno brodarstvo Kraljevstva Italije i Ilirskih pokrajina. Te operacije su zarobile desetke brodova te izazvale paniku i poremećaj francuske strategije u regiji.[170] Kako bi se tome suprotstavila, francuska je vlada započela veliki program gradnje brodova u talijanskim morskim lukama (posebno u Veneciji) i poslala vlastite fregate da zaštite svoje brodove. Francusko-venecijanske snage komodora Bernarda Dubourdieua nisu mogle dovesti manje britanske snage pod vodstvom Williama Hostea na usklađenu akciju, gdje bi se Dubourdieuova nadmoćna brojnost mogla pokazati odlučujućom. Umjesto toga, britanske i francuske flote fregata sudjelovale su u kampanji napada i protunapada tijekom 1810. godine.[171]

  Komodor Bernard Dubourdieu (lijevo).
  Kapetan Sir William Hoste (desno).

U listopadu 1810. godine, Bernard Dubourdieu je iskrcao 700 talijanskih vojnika na Vis, dok je Sir William Hoste uzaludno tražio francusku flotu na jugu Jadranskog mora.[172] Otok je bio ostavljen pod zapovjedništvom dvojice vezista – Jamesa Lewa i Roberta Kingstona – koji su povukli cjelokupno stanovništvo otoka u središnje planine zajedno sa svojim zalihama.[173] Talijanske su trupe ostale u posjedu napuštenog glavnog gradaLuke Sveti Juraj.[174] Francuzi i Talijani spalili su nekoliko brodova u luci i zarobili druge, ali su ostali na otoku ne više od sedam sati, povlačeći se prije nego što se Sir William Hoste vratio.[175] Ostatak godine bio je miran, a britanska flota stekla je nadmoć nakon što je pojačana trećerazrednim linijskim brodom HMS Montagu.[176]

 
Trećerazredni linijski brod HMS Montagu u boju (desno).

Početkom 1811. godine ponovno su započele pljačkaške kampanje, a britanski napadi duž talijanske obale potaknuli su komodora Bernarda Dubourdieua da pokrene drugu invaziju na otok Vis. Iskoristivši privremenu odsutnost linijslog broda HMS Montagu, Dubourdieu je okupio šest fregata i brojna manja plovila te ukrcao preko 500 talijanskih vojnika pod pukovnikom Alessandrom Gifflengom. Flota koju je Dubourdieu prikupio ne samo da je brojčano nadmašila Britance u pogledu ljudi i brodova, već je bila i dvostruko teža po težini metaka.[177] Dubourdieu je planirao savladati Hosteovu flotu fregata, a zatim izvršiti invaziju i zauzeti otok, što bi iskorijenilo britansku prijetnju na Jadranskom moru u nadolazećim mjesecima.[178]

Bitka

uredi

Dubourdieu je, kao komodor, vodio flotu koja se sastojala od šest fregata (četiri s 40 topova i dvije s 32 topa), brigade sa 16 topova, dvije škune, jedne šebeke i dvije topovnjače. Tri njegova broda bila su iz Francuske mornarice, a ostali iz Mornarice Kraljevstva Italije. Osim toga, flota je nosila 500 talijanskih vojnika. U odsutnosti HMS Montagua, Hosteova flota sastojala se od tri fregate (jedna s 38 topova i dvije s 32 topa) i jednog broda srednje klase s 22 topa. Sam otok Vis branio je mali broj lokalnih trupa pod zapovjedništvom dvojice vezista.

 
Početne faze Viške bitke.

Dubourdieuovu flotu, koja se približavala Visu, je u 03:00 sata 12. ožujka 1811. uočio kapetan Sir James Alexander Gordon koji je na HMS Activeu vodio britansku flotu iz Luke Sveti Juraj na krstarenje prema Anconi.[179] Okrećući se prema zapadu, britanska flota čekala je francuski pristup u redu ispred, ploveći duž sjeverne obale otoka unutar pola milje od obale. Do 06:00, Dubourdieu se približavao britanskoj liniji sa sjeveroistoka u dvije divizije, vodeći u Favoriteu na čelu privjetrinske ili zapadne divizije. Dubourdieu se nadao da će proći ispred HMS Activea na čelu britanske linije i prijeći ju istočnije s Danaéom, koji je vodio odjel u zavjetrini. Bernard Dubourdieu je namjeravao razbiti britansku liniju na dva mjesta i uništiti britansku flotu u unakrsnoj vatri.[180]

Tijekom sljedeća tri sata, flote su se nastavile približavati, a slab vjetar ograničavao ih je na nešto više od tri čvora.[181] Štićenik admirala Horatia NelsonaSir William Hoste – prisjetio se inspirativnog učinka Nelsonovog signala prije Bitke kod Trafalgara te je podigao vlastiti: „Sjetite se Nelsona”, što je flota pozdravila divljim klicanjem.[178] Dok se približavao Hosteovim snagama, Dubourdieu je shvatio da neće moći uspješno prijeći pramac HMS Activea zbog brzine britanskog broda, a isto tako neće moći probiti njihovu liniju, jer su britanski brodovi blizu jedan drugom.[180] Umjesto toga pokušao je napasti drugi brod u britanskoj liniji – Hosteov vodeći HMS Amphion. Dubourdieu je posjedovao ne samo značajnu prednost u brodovima nego i u ljudstvu – talijanski vojnici na brodu davali su mu priliku nadvladati britanske posade ako se uspješno ukrca na njihove fregate.[178] Prvi hitci bitke ispaljeni su u 09:00, dok su Britanci koristili svoje šire vatreno polje za napad na vodeće francuske brodove – Favorite i Danaé, bez otpora nekoliko minuta. Francuska flota obuzdala je vatru, a Dubourdieu je okupio svoje trupe i mornare na Favoriteovom pramcu kako bi maksimizirao učinak svog početnog napada nakon što je njegov vodeći brod došao u kontakt s HMS Amphionom.[181]

 
HMS Amphion (prikazan u srednjem prvom planu) bila je fregata s 36 topova, čiji je kapetan bio William Hoste (kasnije Sir William Hoste) od 13. listopada 1805. godine. U Viškoj bitki (dana 13. ožujka 1811. godine) Hoste je bio brojčano nadjačan sa šest fregata naprema četiri, te sa 276 topova i 2000 ljudi naprema 124 topa i 900 ljudi. Druge tri britanske fregate (prikazane desno od prikaza HMS Amphiona) bile su HMS Cerberus, HMS Active i HMS Volage. Sliku je naslikao britanski marinski slikar i graver akvatinteRobert Dodd (1748.1815.).

Hoste je bio svjestan Dubourdieuovih namjera i francuske brojčane prednosti, te je stoga naredio veliku haubicu od 5,5 inča (140 mm) na Amphionovoj palubi s tri hitca sve dok top nije sadržavao više od 750 mušketnih kugli.[182] Jednom je Favorite bio unutar nekoliko metara. Amphionove krme, Hoste je dao dopuštenje za pucanje iz topa i topovsko pražnjenje je odmah očistilo pramac Favoritea od francuske i talijanske grupe koja se ukrcala.[180] Među desetcima poginulih i ranjenih bili su Dubourdieu i svi časnici fregate, ostavljajući pukovnika Gifflenga zapovjednikom Favoritea.[183] Dok su se Favorite i HMS Amphion približavali jedan drugome, nastavila se paljba između britanske pozadine i francuske divizije u zavjetrini, predvođene Danaéom. Nekoliko francuskih brodova došlo je pod kutem pod kojim su mogli gađati HMS Cerberus (zadnji britanski brod), a obje su strane pucale jedna na drugu regularnim bokovima.[181]

Akcija 29. studenoga 1811.

uredi
 
Pierre-Julien Gilbert: Pomone protiv fregata HMS Alceste i HMS Active.

Akcija 29. studenoga 1811. bila je manji pomorski sukob između dviju floti fregata u Jadranskom moru tijekom Jadranske kampanje u Napoleonskim ratovima. Akcija je bila jedna od niza vojnih operacija koje su provele Britanska kraljevska ratna mornarica i Francuska ratna mornarica kako bi se suprotstavile dominaciji nad Jadranom između 1807. i 1814. godine. Tijekom tog razdoblja Jadran je bio okružen teritorijem Napoleonskog Francuskog Carstva ili njegovim marionetskim državama i kao rezultat britanskog uplitanja bila je vrlo destruktivna za kretanje francuskih trupa i zaliha.

Akcija je uslijedila više od osam mjeseci nakon što su Britanci postigli odlučujuću pobjedu nad Francuzima u Viškoj bitki i bila je prva akcija flote od tog angažmana. Akcija je bila rezultat britanskog presretanja francuskog vojnog konvoja koji je putovao od Krfa do Trsta s pošiljkom topova i rezultirala je britanskom pobjedom, a samo je jedan francuski brod izbjegao zarobljavanje britanskih snaga. Ta je akcija vjerojatno bila čimbenik u Napoleonovoj odluci da 1812. promijeni smjer svoga planiranog širenja na istok – s Balkanskog poluotoka na Rusko Carstvo.

Pozadina

uredi

Od Rata Treće koalicije, Francuzi su držali marionetska kraljevstva poput Italije i Napulja koja su kontrolirala zapadne obale Jadrana. Tijekom sljedeće četiri godine, strateški važni otoci i teritoriji bili su zauzeti sporazumima iz Tilzita i Schönbrunna, dajući Napoleonu izravno zapovjedništvo nad istočnom obalom. Tim je ugovorima Napoleonsko Francusko Carstvo zauzela ne samo nekoliko važnih otoka-tvrđava – ponajviše Krf u današnjoj Grčkoj – već i mnoga važna brodogradilišta i luke. Održavanje kontrole nad Jadranskim morem bilo je, međutim, još teže nego njegovo osvajanje. Prijetnja napada austrijske, ruske ili osmanske vojske i planinski teren Balkanskog poluotoka koji su prisiljavali razvoj garnizona koji su se mogli učinkovito opskrbiti samo s mora.[169]

Kraljevska mornarica Ujedinjenog Kraljevstva (nadmoćna na Mediteranu još od Bitke kod Trafalgara, 1805.), nastojala je omesti francuske konvoje preko Jadrana. Nakon ruskog povlačenja 1807. godine, Kraljevska mornarica poslala je malu flotu fregata da djeluje na moru. Flotom je zapovijedao kapetan William Hoste, koji je zauzeo ilirski otok Lissa (današnji Vis) kako bi ga koristio kao bazu, vodeći kampanju protiv Francuza i njihovih saveznika što je prisililo Francusku mornaricu da rasporedi znatno veće snage u borbi protiv njega.[171] Ta eskalirajuća serija napada i protunapada nastavila se do ožujka 1811., kada je Bernard Dubourdieu, francuski zapovjednik na Jadranu, napao Vis sa snagom dvostruko većom od Hosteove. U bitki koja je uslijedila Hoste ne samo da je potukao svoje protivnike, već je i zarobio dva broda, potopio još jedan te ubio Dubourdieua.[167]

Nakon Viške bitke, teško ranjeni Hoste vratio se u Ujedinjeno Kraljevstvo u HMS Amphion, ostavljajući kapetana Jamesa Brisbanea zapovjednikom na Jadranu. Sukob u ratištu bio je široko raspršen, pa je Brisbane delegirao zapovjedništvo raznim zapovjednicima malih floti i neovisnih krstarica.[184]

 
Spomenik Sir Jamesu Brisbaneu podignut u crkvi Svetog Jakova Zebedeja u Sydneyu, u današnjoj Australiji.

Raspršene su britanske snage nastavile imati uspjeha protiv francuskih konvoja. Dana 27. studenoga 1811., neovisna plovidba HMS Eagle osujetila je pokušaj slanja zaliha na Krf i zarobila nenaoružanu fregatu Corceyre. Sljedećega je dana u 07:00 primljena u Luci Sveti Juraj s upozorenjem da je u blizini otoka primijećen još jedan francuski konvoj.[185]

Potjera

uredi

Britanski zapovjednik na Visu bio je kapetan Sir Murray Maxwell s HMS Alceste s druge dvije fregate i jednom šalupom.[184] Maxwell je odgovorio na signal tako što je pripremio svoju flotu za potragu i uništenje konvoja, ali pokušaj invazije na Vis prošlog ožujka izazvao je oprez kod britanskih branitelja pa je Maxwell stoga bio prisiljen iskrcati 30 mornara i većinu svojih marinaca u Luku Sveti Juraj te ostaviti iza sebe HMS Acorn s 20 topova da zaštiti luku.[186] To ne samo da je oslabilo flotu, već ju je i usporilo. Maxwellove snage nisu napustile Luku Sveti Juraj sve do 19:00. U britanskoj se floti pretpostavljalo da se konvoj sastoji od fregati Danaé, Flore i Corona koje su tada plovili iz Trsta za Krf kako bi opskrbili otok.[187]

Fregata Danaé (lijevo) i model fregate Flore izložen u Nacionalnom pomorskom muzeju u Parizu (desno).

Ubrzo nakon što je prošla južni Vis, britanska flota susrela je neutralni trgovački brod koji je prevozio poručnika Johna McDougala, bivšeg pripadnika HMS Unite, na Maltu. McDougal je vidio francuske brodove u prolazu i identificirao ih kao konvoj koji ide sjeverno od Krfa, a ne prema jugu, te je naredio trgovačkom brodu da ga vrati na Vis kako bi prenio upozorenje.[187] Francuski konvoj bio je pod zapovjedništvom komodora François-Gillesa Montforta i sastojao se od tri broda – dvije velike fregate Pomone i Pauline te manje Persanne. Konvoj je krenuo s Krfa 16. studenoga prevozeći teret za Trst.[188]

 
Francuska fregata Pomone isplovljava iz Toulona.

Flote

uredi
Flota kapetana Murraya Maxwella
Brod Razred Oružja Mornarica Zapovjednik Žrtve Bilješke
Ubijenih Ranjenih Ukupno
HMS Alceste Peti 38   Sir Murray Maxwell 7 13 20
HMS Active Peti 38   Sir James Alexander Gordon 9 26 35
HMS Unite Peti 36   Edwin Henry Chamberlayne 2 4 6
HMS Kingfisher Ratna šalupa 18   Ewell Tritton 0 0 0 Nezavisni brod – nije sudjelovao u akciji.
Žrtve: 18 ubijenih, 43 ranjenih, ukupno 61.
Izvori: [186][189]
Flota komodora François-Gillesa Montforta
Brod Razred Oružja Mornarica Zapovjednik Žrtve Bilješke
Ubijenih Ranjenih Ukupno
Windward Division
Pauline Peti 40   François-Gilles Montfort nepoznato
Pomone Peti 40   Claude Charles de Rosamel oko 50 Zaplijenjen i odveden u Britaniju. Kasnije rastavljen.
Persanne Šesti 26   Joseph-André Satie 3 4 7 Zaplijenjen i prodan tuniškom begu.
Žrtve: najmanje 50 ubijenih i ranjenih.
Izvori: [186][189]

Bitka

uredi

Bacajući se južno blizu otoka Lastova, kapetan Sir James Alexander Gordon na brodu HMS Active uočio je francuske snage u 09:20, 29. studenoga kako plove prema sjeverozapadu.[186] U početku su francuski brodovi držali svoj kurs, ali nakon što je utvrdio da je flota koja se približavala britanska, Montfort je raširio sva jedra kako bi izbjegao potjeru. Do 11:00 bilo je očito da Persanne ne može izaći na kraj dvjema većim fregatama pa je skrenuo prema sjeveroistoku u nadi da će samostalno pobjeći. Brod HMS Active je isprva krenuo u potjeru za manjim brodom, ali Maxwell ju je opozvao i poslao HMS Unite za brodom Persanne, držeći HMS Active i HMS Alceste u potjeri za većim francuskim brodovima. U 11:50 postalo je jasno da će HMS Alceste uskoro uhvatiti teško natovarene francuske brodove, a Maxwell je poslao telegrafski signal Sir Jamesu Alexanderu Gordonu: „Sjetite se Viške bitke”, akcije od prije osam mjeseci na kojoj je Sir William Hoste podigao signal „Sjetite se Nelsona”.[190]

 
HMS Alceste u angažmanu.

Prve hitce ispalio je Persanne u 12:30, u blizini otoka Vele Palagruže, ali glavna akcija je počela tek nakon sat vremena, kada su HMS Alceste i Pomone razmijenili hitce iz krmenog i pramčanog oružja.[190] Do 13:40, HMS Alceste je ispaljivala svoj bočni hitac u brod Pomone i istovremeno pritiskala sva jedra u pokušaju da dosegne Pauline, ali ta je ambicija spriječena kada je hitac Pomone srušio glavni jarbol HMS Alceste, iznenada je usporivši i omogućivši Pauline da izvuče jarbol malo unaprijed. U 14:00 sati, HMS Active stigao je u akciju i također pucao u Pomone, prisiljavajući Montforta da dovede Pauline kako bi zaštitila nadjačanu Pomone.[186] Do 14:20 sukobi između HMS Active i Pomone te HMS Alceste i Pauline razdvojili su se u različite dvoboje, a brod Pomone je posebno teško patio, ali je i brod HMS Active također pretrpio veliku štetu – karonadinim hitcem od 32 funte koji je odrubio nogu kapetanu Gordonu.[191]

 
HMS Kingfisher.

U 15:05 na horizontu se pojavio još jedan britanski brod – šalupa HMS Kingfisher – koja je uvjerila Montforta da više ne može zaštititi potučeni Pomone od brojčane nadmoći.[190] Pauline je zaplovila punim jedrima prema zapadu, daleko od svojih protivnika koji su bili ili previše potučeni ili predaleko da bi ih slijedili. HMS Alceste i HMS Active sada su usredotočili sve svoje bokove na Pomone, koji je ubrzo izgubio oba jarbola i bio prisiljen predati se kako bi spriječio potpuno uništenje. Pauline je pobjegla te je kasnije sigurno stigla do Ancone, ali je pretrpjela ozbiljnu štetu u borbi.[189]

HMS Unite protiv Persanne

uredi
 
HMS Unite (skroz desno) 1. svibnja 1811. godine.

Sekundarni angažman bitke u početku je bio osporavan u vidokrugu ostalih boraca, a brod Persanne je ispalio prve hitce na HMS Unite koji ih je progonio u 12:30. Manja veličina tih plovila učinila ih je bržima i lakšima za manevriranje od njihovih većih parnjaka, i kao rezultat toga Unite je uhvatio manji brod tek u 16:00.[186] Tijekom potjere, brodovi su razmijenili dalekometne pucnjeve iz svojih krmenih i pramčanih topova, što je prouzročilo šest žrtava na brodu HMS Unite, ali nijednu na brodu Persanne. Iz vanjskog perspektive, Persanne je izgledala kao fregata veličine slične petorazrednoj fregati HMS Unite, ali zapravo je francuski brod bio slabo naoružan, noseći samo 26 malih pušaka naspram 36 protivničkih. Kao rezultat toga, kada je postalo jasno da je njegov brod nije mogao pobjeći HMS Uniteu, kapetan Joseph-André Satie predao se nakon što je ispalio bočnu paljbu radije nego da ga jači brod uništi.[188]

Posljedice

uredi

Gubitci pretrpljeni u akciji bili su relativno veliki na obje strane. Britanski brodovi – sa smanjenom posadom – pretrpjeli su 61 ubijenog ili ranjenog čovjeka, dok su Francuzi izgubili preko 50 samo na broda Pomone. Nije bilo žrtava na Persannei, a gubitci na brodu Pauline nisu poznati, iako se vjeruje da su teški s obzirom na njezino pretučeno stanje.[189] Francuzi su također izgubili teret na brodovima Persanne i Pomone, koji je iznosio 201 brončani i željezni top, 220 željeznih kotača za lafete i brojne druge vojne zalihe.[188]

Promaknuća su dodijeljena mlađim časnicima brodova HMS Alceste i HMS Active, a obje su posade dobile pohvale i novčane nagrade za svoju službu u operaciji. Slične nagrade nisu dodijeljene posadi broda HMS Unite, vjerojatno zato što je Persanne bila mnogo manja i slabije naoružana za razliku od svog protivnika.[192] Ukupna novčana nagrada iznosila je 3500 £,[193] ne onoliko koliko se isprva očekivalo jer niti jedan od zarobljenih brodova nije bio dovoljno kvalitetan da opravda kupnju za Britansku kraljevsku mornaricu. Pomone je 1803. godine nabrzinu izgrađen kao osobni ratni brod Jérômea Bonapartea i kao rezultat toga bio je slabe konstrukcije, dok je Persanne dizajniran kao naoružani skladišni brod, a ne ratni brod u punom obimu. Naposljetku je Pomone prebačen u Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske, nakratko preimenovan u HMS Ambuscade i rastavljen zbog materijala, dok je Persanne prodan tuniškom begu.[192] Gotovo četiri desetljeća kasnije, bitka je bila prepoznata kopčom pričvršćenom za Medalju opće mornaričke službe, koja se dodjeljivala na zahtjev svim britanskim sudionicima koji su živjeli 1847. godine.[194]

 
Avers Medalje opće mornaričke službe.
 
HMS Ambuscade.

U Francuskom je Carstvu akcija imala značajnije posljedice. Gubitak dva broda i više od 200 topova zadao je ozbiljan udarac francuskoj vojsci koja se nalazila na Balkanskom poluotoku. I sam se Napoleon zainteresirao za taj angažman, a britanski povjesničar James Henderson sugerirao je da je ta akcija uvjerila Napoleona u njegovu nesposobnost za kontroliranje Jadranskog mora, što je bilo od vitalnog značaja za pokretanjem vojne operacija na Balkanu. Ta je akcija možda bila čimbenik u njegovoj odluci da odustane od planova za invaziju na Osmansko Carstvo i umjesto toga usmjeri pozornost na Rusiju.[195] U Francuskoj mornarici bijeg Pauline je smatran kukavički te je komodor Montfort izveden pred vojni sud gdje je razriješen zapovjedništva.[196] Godine 1817., kada je Murray Maxwell posjetio Svetu Helenu na povratku iz Istočne Indije gdje je HMS Alceste doživio brodolom, Napoleon ga je pozdravio riječima: „Vaša Vas vlada ne smije kriviti za gubitak Alcestea, jer ste uzeli jednu od mojih fregata.”[197]

Učinci na samom Jadranskom moru bili su neznatni, akcija je samo potvrdila, već ogromnu, britansku dominaciju u regiji. Francuska je mornarica nastavila tražiti pojačanje za svoje flote, koncentrirajući se na izgradnju nekoliko novih brodova u talijanskim morskim lukama koji nisu bili spremni do 1812. godine. Kao rezultat toga, to je bila posljednja značajna pomorska operacija na Jadranu te godine.[198]

Opsada Zadra 1813.

uredi

Opsada Zadra vođena je između 23. studenoga i 6. prosinca 1813. godine.[199]

 
  Franjo Xaver Tomašić, hrvatski vojskovođa u službi Austrijske carske vojske i prvi guverner Kraljevine Dalmacije.

Bila je najpoznatija kampanja hrvatskog vojskovođe Franje Xavera Tomašića.[200]

Pozadina

uredi
 
Zemljovid prikazuje teritorijalne gubitke Austrijskog Carstva nakon Schönbrunnskog mira 14. listopada 1809. godine.

Mir u Schönbrunnu s Austrijskim Carstvom 1809. godine učvrstio je francuski utjecaj na Jadranu formalizirajući kontrolu nad Ilirskim pokrajinama na istočnoj obali.[168] Međutim, nakon Viške bitke u ožujku 1811., Kraljevska mornarica Ujedinjenog Kraljevstva postigla je prevlast nad Francuzima u Jadranskom moru.[201] Austrijsko Carstvo je objavilo rat Napoleonovoj Francuskoj u kolovozu 1813. godine, a radeći u suradnji s austrijskim vojskama koje su tada napadale Ilirske pokrajine i Sjevernu Italiju, brodovi kontraadmirala Sir Thomasa Fremantlea uspjeli su brzo prevesti britanske i austrijske trupe s jedne točke na drugu, prisiljavajući na predaju vojno strateški važne luke.[202]

U studenom 1813., HMS Havannah pridružena je floti Sir Thomasa Fremantlea koja je uspješno blokirala i opsjela Trst, a zatim je odvojena da zauzme zadarsku luku uz pomoć šalupe HMS Weazel. Zadar je bio regularna utvrda sa 110 mjedenih topova, sedam minobacača i jedanaest haubica na konjima s garnizonom od 2000 vojnika, od kojih je gotovo polovica hrvatskih vojnika, kojima je zapovijedao iskusni francuski generalbarun Claude Roize.[203]

 
Šalupa HMS Weazel isplovljava s Malte.

Opsada

uredi

Kada su anglo-austrijske trupe stigle 22. studenoga, ustanovile su da je tvrđava dobro opskrbljena i spremna izdržati dugu opsadu, pa je Cadogan odlučio blokirati i na kraju napasti mjesto.[204] Cadogan je namjeravao upotrijebiti brodske topove za uspostavljanje bitnica na obali s britanskim mornarima i kraljevskim marincima kako bi sačinio snage za njihovo naoružanje. Trebali su se spojiti s kopnenom blokadom austrijskih snaga koje su brojale 1500 ljudi (mnogi od njih bili su Hrvati) pod barunom Franjom Tomašićem koji je pridonio s dvije haubice.[205] Poručnik William Hamley je sa silom od 60 ljudi dobio zadatak postavljanja bitnica. Pomagali su mu dva poručnika i kapetanov ortak. Dvije karonade kalibra 32 funte, osam topova kalibra 18 funti i sedam topova kalibra 12 funti, zajedno sa svim potrebnim barutom i streljivom, iskrcano je iz brodova HMS Havannah i HMS Weazel, a sve je to vučeno na sanjkama preko močvara i jaraka noću, na udaljenosti od oko tri milje prije uspostave. Union Jack podignut je na svaku od tri bitnice 23. studenoga, a iste su započele bombardiranje u gotovo neprestanoj kiši.[203]

Dvanaest topovnjača, od kojih je svaka nosila jedan top kalibra 24 funte i jedan manji top, bilo je usidreno ispod zidina. Francuska vatra iz njih je isprva nanijela određenu štetu britanskoj i austrijskoj obrani, pa su stalno bile potrebne vreće s pijeskom za popunjavanje nekoliko rovova. Dana 1. prosinca jedan top kalibra 18 funti i karonade preusmjerene su da se bore s francuskim topovnjačama i, nakon sat i pol, nijedan nije ostao na površini mora.[203]

 
Dio zadarskih zidina.

U garnizonu je izbila pobuna među hrvatskim bataljunima u Roizeovim snagama. To je Roize zaustavio, ali su pobunjenici umjesto toga pobjegli iz tvrđave i predali se austrijsko-britanskim trupama koje su čekale van zidina. Taj je broj činio gotovo dvije trećine garnizona pod zapovjedništvom Claudea Roizea, ostavljajući samo 800 preostalih ljudi.[205]

Dana 6. prosinca, nakon trinaest dana i noći bombardiranja, kada su bitnice imale još samo jedan preostali metak, Claude Roize podigao je zastavu predaje i kapitulirao.[203]

Posljedice

uredi

Britanski admiral George Cadogan i hrvatski general Franjo Xaver Tomašić postavili su uvjete barunu Claudeu Roizeu. Francuzima bi bilo dopušteno vratiti se u Italiju, ali se ne bi smjeli upuštati u borbe osim ako nisu razmijenjeni. Nakon što su se dogovorili uvjeti kapitulacije, Francuzi su krenuli izvan grada, a Britanci i Austrijanci ušli su u Zadar.[205]

 
  Admiral George Cadogan, britanski političar i časnik Kraljevske mornarice Britanskog Carstva.

Ukupno su anglo-austrijske trupe zarobile 110 topova i 18 haubica, 350 ljudi, kao i 100 topova na kočijama i 12 topovnjača.[206] Dok su se pripremali za odlazak u Trst, Cadoganu je kasnije naređeno da preda sve nagrade i ratni plijen Austrijancima. To je naređenje posade brodova HMS Havannah i HMS Weazel koštalo procijenjenih 300 000 £ u novcu od nagrada.

Austrijski car Franjo II. dodijelio je poručniku Williamu Hamleyu carski austrijski Red Leopolda za njegove zasluge u Zadru.[207]

 
Oznaka carskog austrijskog Reda Leopolda. Sastoji se od crvenog emajliranog zlatnog križa, s bijelim emajliranim rubom na srebrnoj osmokrakoj zvijezdi. Lice oznake prikazuje FIA u zlatu na crvenoj emajliranoj pozadini. Krilatice Reda Leopolda bile su „Integritati et merito” (hrv. „Po integritetu i zaslugama”) i „Opes regum corda subditorum” (hrv. „Bogatstvo kraljeva su srca podanika”).

Uskoro nakon toga, veći gradovi u Ilirskim pokrajinama su jedan po jedan padali u ruke združenih anglo-austrijskih trupa. Kotor je pao istog mjeseca, a u siječnju 1814. godine pao je i Dubrovnik. Do kraja ožujka 1814. godine svi gradovi i naselja u Ilirskim pokrajinama predali su se Britancima ili savezničkim pobunjenicima koji su ustali u buni, ostavljajući Jadransko more pod potpunom savezničkom kontrolom, osim Krfa u današnjoj Grčkoj. Zadar je vraćen Austrijskom Carstvu na Bečkom kongresu.

Stanje u Skandinaviji i Finskoj (1807. – 1812.)

uredi

Prvi britanski odgovor na Napoleonovu Kontinentalnu blokadu bio je pokretanje velikog pomorskog napada na Dansku-Norvešku, koja je, iako naizgled neutralna, bila pod jakim francuskim i ruskim pritiskom da založi svoju flotu Napoleonu. London nije mogao riskirati ignoriranjem danske prijetnje te je u kolovozu 1807. godine Britanska kraljevska ratna mornarica opkolila i bombardirala Kopenhagen, što je dovelo do zarobljavanja dansko-norveške flote te omogućavanja britanskoj trgovačkoj mornarici korištenja pomorskih puteva u Sjevernom i Baltičkom moru. Danska-Norveška se ratu pridružila na strani Francuskog Carstva, ali bez flote je imala malo toga za ponuditi,[208][209] započinjući angažman u pomorskom gerilskom ratu u kojemu male dansko-norveške topovnjače napadaju veće britanske brodove. Danska-Norveška se također obvezala da će s Francuskim Carstvom (svojim saveznikom) i Ruskim Carstvom (francuskim saveznikom) sudjelovati u ratu protiv Švedskog Carstva.

U Tilzitu su se Napoleon i Aleksandar I. složili da bi Rusko Carstvo trebalo prisiliti Švedsko Carstvo da se pridruži Kontinentalnoj blokadi, što je dovelo do ruske invazije na Finsku u veljači 1808. godine, nakon čega je uslijedila dansko-norveška objava rata u ožujku. Napoleon je poslao pomoćni korpus (sastavljenim od trupa iz Francuske, Španjolske i Kraljevine Holandije) pod zapovjedništvom maršala Jean-Baptistea Bernadottea u Dansku-Norvešku da sudjeluje u invaziji na Švedsko Carstvo, ali je britanska pomorska nadmoć spriječila vojske da prijeđu tjesnac Øresund pa se rat ubuduće uglavnom vodio duž današnje švedsko-norveške granice.

 
Dansko-Norveška pobjeda nad Šveđanima u Bitki kod Trangena (25. travnja 1808.).

Na Erfurtskom kongresu (27. rujna14. listopada 1808.) Napoleon i Aleksandar I. dodatno su se dogovorili o podjeli Švedskog Carstva na dva dijela odvojena Botničkim zaljevom, gdje je istočni dio postao rusko Veliko Vojvodstvo Finska. Rat između Danske-Norveške i Britanskog Carstva završio je britanskom pobjedom u Bitki kod Lyngøra (6. srpnja 1812.), koja je uključivala uništenje posljednjeg velikog dansko-norveškog ratnog brodafregate Najaden.

Britanski dobrovoljni pokušaji da se Šveđanima pomogne humanitarnom pomoći ostali su ograničeni i nisu spriječili Švedsko Carstvo da usvoji politiku koja je bila više naklonjena Napoleonu. Do trenutka kada je početkom 1807. godine Kontinentalna blokada doznaku pomoći učinila teškom i neprivlačnom, više od 12 000 £ prikupljeno je iz svih dijelova Ujedinjenog Kraljevstva te distribuirano raznim njemačkim državama i Markgrofoviji Moravskoj, a do jeseni 1808. dodano je još 4000 £. Iako su odbor u početku činili samo aktivisti Biblijskog društva, proširen je njegov društveni doseg kada je kampanja oživljena početkom 1814. godine. U roku od godinu dana, odbor je prikupio gotovo 114 000 £. Istodobno je srodna udruga prikupila gotovo 12 000 £, a britanski parlament izdao je potporu s još 100 000 £. Sva ta sredstva pomoći podijelili su londonski volonterski odbor i njegove njemačke kolege.[210]

Stanje u Poljskoj (1807. – 1815.)

uredi
 
Poljsko konjaništvo u Bitki kod Somosierre u Španjolskoj (30. studenoga 1808.).

Poljsko-Litavsku Uniju su, nedugo prije rata, podijelila njezina tri velika susjeda (Habsburška Monarhija, Kraljevina Pruska i Rusko Carstvo), no Napoleon je na njezinim prostorima stvorio moćnu predstražu svog carstvaVaršavsko Vojvodstvo, koje je od samog početka ovisilo o Francuskom Carstvu. Vojvodstvo se sastojalo od područja koje su Habsburška Monarhija i Kraljevina Pruska oduzele bivšoj Poljsko-Litavskoj Uniji. Njezin veliki vojvoda bio je Napoleonov saveznik, saski kralj Fridrik August I., ali je Napoleon također imenovao intendante koji su vodili državu.[211]

Stanovništvo od oko 4 300 000 ljudi oslobođeno je okupacije te je do 1814. godine poslalo oko 200 000 ljudi u Napoleonove vojske, a to je uključivalo oko 90 000 onih koji su s njim marširali do Moskve, a samo nekolicina njih je domarširala natrag.[211] Rusi su se snažno protivili svakom pomaku prema nezavisnoj Poljskoj i jedan od razloga zašto je Napoleon 1812. godine napao Rusko Carstvo bio je da ih kazni. Veliko Varšavsko Vojvodstvo je 1815. godine pripojeno Ruskom Carstvu kao poluautonomna Kongresna Poljska.[212][213]

Poljska je ponovno postala nezavisna država (kao Druga Poljska Reublika) tek nakon raspada Ruskog Carstva (1918.). Napoleonov utjecaj na Poljsku bio je ogroman, uključujući njegov pravni kodeks (Code Napoléon), ukidanje kmetstva i uvođenje moderne birokracije srednje klase.[212][213]

Pirenejski rat/Španjolski rat za neovisnost (1808. – 1814.)

uredi
 
Napoleon prihvaća predaju Madrida.

Pirenejski rat započeo je kada je Kraljevina Portugal nastavila trgovinu s Britanskim Carstvom, unatoč francuskim ograničenjima. Kada Španjolska nije uspjela održati Kontinentalnu blokadu, nelagodni španjolski-francuski savez završio je samo po imenu. Francusko Carstvo postupno je napadalo španjolski teritorij dok nije zauzelo Madrid i uspostavilo marionetsku monarhiju. To je izazvalo eksploziju narodnih pobuna diljem Španjolske, a ubrzo je uslijedilo i snažno britansko uplitanje u sukob.

 
Francisco Goya (1814.): Drugi svibnja 1808. u Madridu: Juriš Mameluka (špa. El 2 de mayo de 1808 en Madrid: La carga de los mamelucos).

Nakon poraza u Španjolskoj koje je Francuska pretrpjela, Napoleon je preuzeo vlast i uživao u uspjehu, ponovno zauzevši Madrid, porazivši Španjolce i prisilivši brojčano nadjačanu britansku vojsku na povlačenje s Pirenejskog poluotoka u Bitki kod Corunne (16. siječnja 1809.), a kada je otišao, gerilski rat protiv njegovih snaga na selu nastavio je vezati velik broj vojnika. Izbijanje Rata Pete koalicije spriječilo je Napoleona da uspješno završi operacije protiv britanskih snaga zbog čega je njegov odlazak u Austrijsko Carstvo bio nužan te se nakon toga nikada više nije vratio na Pirenejski poluotok. Britanci su tada poslali svježu vojsku pod zapovjedništvom Sir Arthura Wellesleya.[214] Neko su vrijeme Britanci i Portugalci ostali ograničeni na područje oko Lisabona iza svojih neosvojivih Linija Torres Vedrasa, dok su njihovi španjolski saveznici bili opsjednuti u Cádizu.

 
Linije Torres Vedrasa na zemljovidu.

Pirenejski se rat pokazao velikom katastrofom za Francusko Carstvo. Napoleon je dobro prošao dok je bio izravno zadužen, ali ozbiljni gubitci su uslijedili nakon njegovog odlaska, jer je ozbiljno podcijenio koliko će ljudstva biti potrebno. Napori u Španjolskoj bili su gubitak novca, radne snage i prestiža. Povjesničar David Gates taj je sukob nazvao „španjolskim čirom”.[215]

Napoleon je shvatio da je to bila katastrofa po njega, napisavši kasnije:

» Taj me nesretni rat uništio [podijelio je moje snage]… Sve okolnosti mojih katastrofa svezane su u tom kobnom čvoru.[216][217][218][219][220][221] «

Napoleon I. Bonaparte

Kampanje na poluotoku bile su svjedokom 60 velikih bitaka i 30 velikih opsada, više nego bilo koji drugi Napoleonov sukob, te su trajale više od šest godina, daleko dulje od bilo kojih drugih sukoba Napoleonskih ratova. Francusko Carstvo i njegovi saveznici imali su najmanje 91 000 poginulih u borbi i 237 000 ranjenih na Pirenejskom poluotoku.[222] Od 1812. godine, Pirenejski rat spojio se s Ratom Šeste koalicije.

 
Popis francuskih pobjeda u Pirenejskom ratu popisane na zidu Slavoluka pobjede u Parizu.

Dalmatinska kampanja (1809.)

uredi

Dalmatinska kampanja manje je ratište i kampanja koja se sastojala od nekoliko bitaka vođenih od 30. travnja do 21. svibnja 1809. godine između vojnika Napoleonskog Francuskog Carstva pod vodstvom maršala Augustea Marmonta i trupi Austrijskog Carstva pod vodstvom Andreasa von Stoičevića i Matije Rebrovića Razbojskog. Austrijske su postrojbe potkraj travnja protjerali Francuze s njihovih položaja na rijeci Zrmanji u današnjoj Hrvatskoj, no, sredinom svibnja, francuski protunapad natjerao je iste nazad. Branitelji su pružili snažan otpor, ali se na kraju Marmont probio iz Dalmacije i pridružio vojsci cara Napoleona I. Bonapartea kod Beča s preko 10 000 vojnika. Kampanja se vodila tijekom Rata Pete koalicije.

Na početku sukoba austrijske su trupe prodrle preko Zrmanje i prisilile Francuze da se vrate u utvrđene gradove. Nakon austrijskog poraza i kasnijeg povlačenja vojske nadvojvode Ivana Austrijskog iz današnje Italije, Marmont je pokrenuo vlastitu ofenzivu. Francuzi su pobijedili Austrijance kod Pribudića, zarobili Stoičevića i krenuli prema sjeveru. Još dvije borbe vođene su kod Gračaca (17. svibnja) i Gospića (21. svibnja) prije nego što je Marmont stigao do Ljubljane u Kranjskoj. Nastavljajući prema sjeveru, francuski se general borio u Bitki kod Graza (24.26. lipnja[223]) i odlučujućoj Bitki kod Wagrama (5. i 6. srpnja[224]).

Rat Pete koalicije (1809.)

uredi

Peta protunapoleonska koalicija formirana je dok je Britansko Carstvo bilo uključeno u Pirenejski rat u Španjolskoj i Portugalu.

More je postalo glavno ratište protiv Napoleonovih saveznika. Austrijsko Carstvo, koje je prethodno bilo saveznik Francuskog Carstva, iskoristilo je priliku da pokuša vratiti svoje carske teritorije u Njemačkoj koje je kontrolirala prije Bitke kod Austerlitza. Za vrijeme Rata Pete koalicije, Britanska kraljevska ratna mornarica nizala je pobjede u francuskim kolonijama. Na kopnu su glavne bitke uključivale Bitku kod Raszyna, Bitku kod Eckmühla, Bitku kod Raaba, Bitku kod Aspern-Esslinga i Bitku kod Wagrama.

Strateške situacije slijeva nadesno, od vrha do dna: Regensburg i okolica, Bitka kod Eckmühla i Landhutski manevar, Bitka kod Aspern-Esslinga, Bitka kod Wagrama (sjeveroistočno od Beča).

Na kopnu je Peta koalicija pokušala poduzeti nekoliko opsežnih vojnih pothvata. Walcherenska kampanja, uključivala je dvostruki napor britanske vojske i Kraljevske ratne mornarice da olakšaju austrijskim snagama pod intenzivnim francuskim pritiskom. Završilo je katastrofom nakon što zapovjednik John Pitt nije uspio zauzeti pomorsku bazu grada Antwerpena koja je tada bila pod francuskom kontrolom.

Britanske vojne operacije na kopnu (osim na Pirenejskom poluotoku) ostale su ograničene na hit-and-run (hrv. „udari-i-bježi”) operacije koje je Britanska kraljevska ratna mornarica provodila, a ista je dominirala morem nakon što je srušila gotovo sve značajne pomorske položaje Francuskoga Carstva i njegovih saveznika te blokirala ono što je preostalo od francuskih pomorskih snaga u jako utvrđenim lukama. Te brze ofenzivne operacije bile su uglavnom usmjerene na uništavanje blokirane francuske mornarice i trgovačkog broda te prekid francuskih opskrbe, komunikacija i vojnih jedinica stacioniranih u blizini obale.

Kada su britanski saveznici izvodili vojne akcije unutar nekoliko desetaka milja od mora, Britanska kraljevska ratna mornarica bi stigla, iskrcala trupe i zalihe te pomogla kopnenim snagama Koalicije u operacijama. Brodovi Kraljevske ratne mornarice pružali su topničku potporu protiv francuskih jedinica kada su borbe bile dovoljno blizu obale. Sposobnost i kvaliteta kopnenih snaga bila je glavni čimbenik tih operacijama – kada je djelovala s neiskusnim gerilskim snagama u Španjolskoj, Kraljevska mornarica ponekad nije uspjela postići svoje ciljeve zbog nedostatka ljudstva koje su gerilski saveznici mornarice obećali dostaviti.

Godine 1807., Francusko Carstvo pokušalo je prisiliti Kraljevinu Portugal da se pridruži Kontinentalnoj blokadi, trgovački embargo protiv Ujedinjenog Kraljevstva. Kada je portugalski princ-regent Joao VI. odbio pridružiti se, Napoleon je poslao generala Jean-Andoche Junota da napadne Kraljevinu Portugal, što je rezultiralo šestogodišnjim Poluotočnim ratom. Nakon što je poraženo 1805. godine, Austrijsko Carstvo provelo je tri godine reformirajući svoju vojsku, a potaknuto događajima u Španjolskoj, tražilo je još jedan sukob s Francuskim Carstvom kako bi se osvetilo za poraze te vratilo izgubljeni teritorij i moć. Austrijskom su Carstvu nedostajali saveznici u Srednjoj Europi, a s Kraljevinom Pruskom je od Britanskog Carstva zatražilo da financira njihove vojne kampanje i pokrene vojnu kampanju u Njemačkoj. Austrijsko je Carstvo primilo 250 000 £ u srebru, uz daljnjih 1 000 000 £ obećanih za buduće troškove. Britanija je obećala kampanju u Niskim Zemljama i obnovu svoje kampanje u Španjolskoj. Nakon što je Kraljevina Pruska odlučila ne ući u rat, Peta se koalicija formalno sastojala od Austrijskog Carstva, Kraljevine Portugala, Britanskog Carstva, Kraljevine Sicilije, Španjolske i Kraljevine Sardinije. Rusko Carstvo ostalo je neutralno, iako je bilo francuski saveznik.[225]

Austrijsko Carstvo postiglo je neke početne pobjede protiv slabo raspoređene vojske maršala Louisa Alexandrea Berthiera, kojemu je Napoleon ostavio samo 170 000 vojnika da brane cijelu istočnu granicu Francuskog Carstva (1790-ih je 800 000 vojnika izvršilo isti zadatak, ali držeći mnogo kraći front).

 
Strateška situacija u Europi (1. veljače 1809.).

Na istoku je Austrijsko Carstvo prodrlo u Varšavsko Vojvodstvo, ali je pretrpjelo poraz u Bitki kod Raszyna (19. travnja 1809.). Vojska Varšavskog Vojvodstva zauzela je Zapadnu Galiciju nakon svoga ranijeg uspjeha. Napoleon je osobno preuzeo zapovjedništvo i pojačao vojsku za protunapad na Austrijsko Carstvo. Nakon nekoliko manjih bitaka, dobro vođena kampanja natjerala je Austrijance na povlačenje iz Bavarske, a Napoleon je napredovao u Austrijsko Carstvo. Njegov užurban pokušaj prijelaza Dunava rezultirao je velikom Bitkom kod Aspern-Esslinga (22. svibnja 1809.), Napoleonovim prvim značajnim taktičkim porazom. Austrijski nadvojvoda Karlo Josip, nije uspio nastaviti pobjedu, dopustivši Napoleonu da se pripremi i zauzme Beč početkom srpnja 1809. godine te porazi Austrijsko Carstvo u Bitki kod Wagrama (5.6. srpnja). Usred te bitke maršal Jean-Baptiste Bernadotte lišen je zapovjedništva nakon što se povukao suprotno Napoleonovim naredbama. Ubrzo nakon toga, Bernadotte je prihvatio ponudu Švedskog Carstva da popuni upražnjeno mjesto tamošnjeg prijestolonasljednika, a kasnije je aktivno sudjelovao u ratovima protiv Napoleona.

Rat Pete koalicije završio je Schönbrunnskim mirom (14. listopada 1809.). Na istoku su se samo tirolski pobunjenici predvođeni Andreasom Hoferom nastavili boriti protiv francusko-bavarske vojske dok nisu konačno poraženi u studenom 1809. godine, dok se na zapadu nastavio Pirenejski rat. Ekonomski se rat između Britanskog Carstva i Napoleona nastavio – Britanci su nastavili pomorsku blokadu teritorija koji je bio pod francuskom kontrolom. Zbog nedostatka vojske i organizacije, dogodila su se mnoga kršenja Kontinentalne blokade, koji je uglavnom bio neučinkovit i napravio malu ekonomsku štetu Britaniji. Obje su strane ušle u daljnje sukobe u pokušaju da svatko provedu svoju blokadu, a Napoleon je napao Španjolsku i Rusko Carstvo shvativši da opsežna trgovina ide preko njih.[226]

Ubrzo je Francusko Carstvo doseglo svoj najveći teritorijalni opseg. Napoleon je oženio austrijsku nadvojvotkinju Mariju Lujzu s ciljem da osigura stabilniji savez s Austrijskim Carstvom te da caru Franji II. osigura nasljednika. Osim Francuskog Carstva, Napoleon je kontrolirao Helvetsku Republiku, Rajnsku konfederaciju, Veliko Varšavsko Vojvodstvo i Kraljevstvo Italiju.

 
Francusko Carstvo na vrhuncu svoje teritorijalne moći (crvena granica).
 
Zemljovid svijeta prikazuje Francusko Carstvo s kolonijama (obojano zelenom) na vrhuncu teritorijalne moći.

Teritoriji u savezu s Napoleonom uključivali su:

Napoleonova invazija na Rusko Carstvo (1812.)

uredi

Mir u Tilzitu rezultirao je Anglo-ruskim pomorskim ratom (1807.1812.). Car Aleksandar I. objavio je rat Britanskom Carstvu nakon napada na Dansku-Norvešku u rujnu 1807. godine. Britanski ratnici podržavali su švedsku flotu tijekom Finskog rata (1808.1809.) i izvojevali pobjede nad Rusima u Finskom zaljevu u srpnju 1808. i kolovozu 1809. godine. Uspjeh ruske vojske na kopnu prisilio je Švedsko Carstvo da potpiše mirovne sporazume s Ruskim Carstvom (1809.) i s Francuskim Carstvom (1810.) te da se pridruži blokadi Britanskog Carstva. No, francusko-ruski odnosi postupno su se pogoršavali nakon 1810. godine, a ruski rat s Britanskim Carstvom je zapravo završio. U travnju 1812. godine, Britansko, Rusko i Švedsko Carstvo potpisali su tajne sporazume usmjerene protiv Napoleona.[227]

Središnji spor i za Napoleona i za cara Aleksandra I. bila je kontrola nad Poljskom, a obojica su ju za sebe htjeli kao poluneovisnu državu koju mogu kontrolirati. Kao što Charles Esdaile primjećuje: „Implicitno u ideji ruske Poljske bio je, naravno, rat protiv Napoleona.”[228] Paul W. Schroeder kaže da je Poljska bila „osnovni uzrok” Napoleonovog rata s Ruskim Carstvom, a rusko odbijanje da podrži Kontinentalnu blokadu također je bio razlog.[229]

Godine 1812., na vrhuncu svoje moći, Napoleon je napao Rusko Carstvo s paneuropskom Grande Armée, koja se sastojala od 450 000 ljudi (200 000 Francuza, dok su ostali vojnici saveznika ili podređenih područja). Francuske su snage 24. lipnja 1812. godine prešle rijeku Njemen. Rusija je objavila Domovinski rat (rus. Отечественная война), a Napoleon Drugi poljski rat (fra. Deuxième guerre de Pologne). Poljaci su gotovo 100 000 svojih ljudi dali u invazijske snage, ali protiv njihovih očekivanja, Napoleon je izbjegao bilo kakve ustupke Poljskoj, imajući u vidu daljnje pregovore s Ruskim Carstvom.[230]

Grande Armée marširala je Ruskim Carstvom, pobijedivši u nekim relativno manjim borbama i Prvoj bitki kod Smolenska (16.18. kolovoza). Istih dana, desno krilo ruske vojske pod zapovjedništvom generala Petra Wittgensteina zaustavilo je dio francuske vojske predvođen maršalom Nicolasom Oudinotom u Bitki kod Polocka (17.18. kolovoza). Time je spriječen francuski marš na ruski glavni grad Sankt-Peterburg. Sudbina invazije odlučena je u Moskvi, gdje je Napoleon osobno vodio svoje snage.

Rusko je Carstvo koristilo taktiku spaljene zemlje te je maltretirala Grande Armée kozačkom lakom konjicom. Grande Armée nije prilagodila svoje operativne metode kao odgovor,[231] a to je dovelo do gubitaka glavne kolone Grande Armée, koji su u jednom slučaju iznosili 95 000 ljudi (uključujući dezertere) u samo tjedan dana.[232]

Glavnina ruske vojske povlačila se gotovo tri mjeseca; stalno povlačenje dovelo je do nepopularnosti feldmaršala Michaela Andreasa Barclaya de Tollyja i veterana Mihaila Kutuzova, kojega je car Aleksandar I. postavio za novog vrhovnog zapovjednika. Konačno, dvije su se vojske 7. rujna uključile u Bitku kod Borodina,[233] u blizini Moskve. Bitka je bila najveća i najkrvavija jednodnevna vojna akcija Napoleonskih ratova, u kojoj je sudjelovalo 228 000 – 295 000 ljudi (103 000 – 135 000 na francuskoj strani[234] i 125 000 – 160 000 na ruskoj strani[234]) i rezultirala s oko 73 000 – 87 000 žrtava (28 000[235] – 35 000 na francuskoj strani[236] i 45 000 – 52 000 na ruskoj strani[236]). Bitka je bila neodlučna – Francuzi su zauzeli glavne položaje na bojnom polju, ali nisu uspjeli uništiti rusku vojsku. Logističke poteškoće značile su da se francuski gubitci nisu mogli nadomjestiti, za razliku od ruskih.

 
Louis-François Lejeune: Prikaz Bitke kod Borodina (izvorno: Bitka kod Moskve, 7. rujna 1812.).

Napoleon je 14. rujna ušao u Moskvu, nakon što se ruska vojska ponovno povukla.[237] Do tada su Rusi uglavnom evakuirali grad i pustili kriminalce iz zatvora kako bi smetali Francuzima, a guverner Fjodor Rostopčin naredio je da se grad spali,[238] što je i učinjeno.

 
Adam Albrecht: Napoleon u gorućoj Moskvi.

Aleksandar I. odbio je kapitulirati, a mirovni pregovori koje je Napoleon pokušao propali su. U listopadu, bez naznaka jasne pobjede na vidiku, Napoleon je započeo Veliko povlačenje iz Moskve.

 
Napoleonovo povlačenje iz Moskve (slika njemačkog autora Adolpha Northena).

U Bitki kod Malojaroslavca, Francuzi su pokušali doći do Kaluge, gdje su mogli pronaći zalihe hrane i stočne hrane. Popunjena ruska vojska blokirala je cestu, a Napoleon je bio prisiljen povući se istim putem kojim je došao do Moskve, kroz teško opustošena područja duž smolenske ceste. Sljedećih tjedana, francuskoj Grande Armée zadat je katastrofalan udarac početkom ruske zime, nedostatkom zaliha te stalnim gerilskim ratovanjem ruskih seljaka i neregularnih trupa.

 
Charles Joseph Minard: Graf smanjenja veličine Grande Armée predstavljen širinom linije dok maršira do Moskve (smeđe) i natrag (crno).

Kada su ostaci Napoleonove vojske prešli rijeku Berezinu u studenom, samo je 27 000 sposobnih vojnika preživjelo, s 380 000 mrtvih ili nestalih i 100 000 zarobljenih.[239] Napoleon je tada napustio svoje ljude i vratio se u Pariz kako bi pripremio obranu od nadirućih Rusa. Kampanja je završila 14. prosinca 1812. godine, kada su posljednje neprijateljske trupe napustile Rusko Castvo. Rusi su izgubili oko 210 000 ljudi, ali sa svojim kraćim linijama opskrbe ubrzo su obnovili svoje vojske.

Raspored vojnih snaga

uredi
Obrambena strana – broj vojnika
  Rusko Carstvo 518 000[240]
Ukupno: 518 000[240]
Napoleonove sile (napadači) – broj vojnika
  Francusko Carstvo 850 000[241]
  Kraljevstvo Italija 50 000[241]
  Varšavsko Vojvodstvo 60 000[241]
  Bavarska 40 000[241]
  Kraljevina Saska 30 000[241]
  Kraljevina Vestfalija 30 000[241]
  Kraljevstvo Württemberg 15 000[241]
  Vojvodstvo Baden 9000[241]
  Rajnska konfederacija 23 000[241]
  Kraljevina Pruska 20 000[241]
  Austrijsko Carstvo 30 000[241]
  Napuljsko Kraljevstvo 30 000[241]
Ukupno: 1 187 000[241]

Napoleonova objava rata

uredi

Predan politici širenja Katarine II. Velike, Aleksandar I. izdao je ultimatum u travnju 1812., zahtijevajući evakuaciju francuskih trupa iz Kraljevine Pruske i Velikog Varšavskog Vojvodstva. Kada je Napoleon odabrao rat umjesto povlačenja, između 8. i 20. lipnja, trupe su ostale u stalnom pokretu, izdržavajući teške marševe usred velike vrućine.[242] Napoleonov primarni cilj bio je poraziti Rusku carsku vojsku i prisiliti cara Aleksandra I. da se ponovno pridruži Kontinentalnoj blokadi.[243]

Dana 22. lipnja 1812. godine, Napoleon je objavio sljedeći proglas:

» Vojnici, počeo je Drugi poljski rat. Prvi je prekinut kod Friedlanda, a kod Tilzita se Rusija zavjetovala na vječni savez s Francuskom i rat s Englezima. Sada krši svoje zavjete i odbija dati bilo kakvo objašnjenje svojega čudnog ponašanja sve dok francuski orlovi ne pređu Rajnu i prepuste naše saveznike na milost i nemilost. Rusiju požuruje kob – njezine će se sudbine ispuniti. Misli li ona da smo degenerirani? Nismo li više vojnici koji su se borili kod Austerlitza? Ona nas postavlja između nečasti i rata – naš izbor ne može biti težak. Marširajmo onda naprijed, prijeđimo Niemen i prenesimo rat u njezinu zemlju. Ovaj Drugi poljski rat bit će jednako slavan za francusko oružje kao i prvi, ali mir koji ćemo sklopiti nosit će sa sobom vlastito jamstvo i okončat će kobni utjecaj koji je Rusija posljednjih pedeset godina vršila u Europi.[244] «

Napoleon I. Bonaparte

Logistika

uredi
 
Francuski pješački napad.

Invazija na Rusko Carstvo oštro naglašava središnju ulogu logistike u vojnoj strategiji, osobito u situacijama kada raspoloživi teren ne može izdržati veliki broj raspoređenih trupa.[245] Napoleon se pomno pripremao za opskrbu svoje vojske,[246] značajno nadmašujući logističke napore prethodnih kampanja.[247] Kako bi se održala Grande Armée i njezine vojne operacije, mobilizirano je dvadeset željezničkih bataljuna sa 7848 vozila za opskrbu za 40 dana. Opsežni magazini strateški su postavljeni u mjestima i gradovima diljem Varšavskog Vojvodstva i Istočne Pruske,[248] dok se dolina rijeke Visle razvila u vitalnu opskrbnu bazu 1811.1812. godine.[246] General-intendant Guillaume-Mathieu Dumas organizirao je pet opskrbnih linija od Rajne do Visle, uspostavljajući administrativna sjedišta u tri arondismana u Njemačkoj i Poljskoj pod kontrolom Francuskog Carstva.[247] Ova logistička priprema poslužila je kao značajna kušnja Napoleonove administrativne i logističke oštroumnosti, s njegovim fokusom u prvoj polovici 1812. godine posvećenom uglavnom opskrbi svoje invazijske vojske.[246]

Napoleonovo proučavanje zemljopisa i povijesti Rusije – uključujući invaziju švedskog kralja Karla XII.,[246] koja je trajala od kasne jeseni 1708. do 8. srpnja 1709. godine[249] – učvrstilo je njegovo razumijevanje imperativa za transport što je više moguće zaliha. Prethodno iskustvo Francuske carske vojske u djelovanju po rijetko naseljenim i nerazvijenim regijama Varšavskog Vojvodstva i Istočne Pruske tijekom Rata Četvrte koalicije (1806.1807.) također je utjecalo na njihov pristup.[246]

» Međutim, ništa nije išlo po planu, jer Napoleon nije uzeo u obzir uvjete koji su bili potpuno drugačiji od onoga što je dosad poznavao.[250] «

– Richard K. Reihn

Napoleon i Grande Armée bili su navikli koristiti metodu življenja od zemlje, što se pokazalo uspješnim u gusto naseljenim i poljoprivredno uspješnim regijama Srednje Europe, koje karakterizira dobro povezana mreža cesta. Brzi forsirani marševi dezorijentirali su tradicionalnu Prusku i Austrijsku vojsku, oslanjajući se u velikoj mjeri na traženje hrane za preživljavanje.[251] Pukovnik Antoine-Augustin Flavien Pion des Loches[252] dokumentirao je logističke izazove koje je ta strategija nametnula vojsci:

» Nema krme za konje; kao i obično nema reda ni uprave; vojska mora živjeti od mača, a čak i na pruskom teritoriju i sa svojim saveznicima, trupe zvjerski pljačkaju kao da su u neprijateljskoj zemlji.[253] «

– Antoine-Augustin Flavien Pion des Loches

Tijekom kampanje, rasprostranjena smrt i iscrpljenost konja pojavili su se kao značajan problem.[254][255][253][256] Prisilni marševi često su prisiljavali trupe da idu bez osnovnih zaliha, jer su se opskrbne zaprege borila da održe korak.[251] Oskudica cesta, često pretvorenih u blato zbog kišnih oluja, dodatno je ometala konjske zaprege i topništvo.[257][258]

U slabo naseljenim i poljoprivredno oskudnim regijama, nedostatak hrane i vode doveo je do žrtava među trupama i njihovim konjima, izlažući ih bolestima koje se prenose vodom zbog pijenja zagađene vode i konzumiranja pokvarene hrane i hrane za stoku. Dok su prednji dijelovi vojske dobivali sve namirnice koje su se mogle opskrbiti, formacije iza njih su patile od gladi.[259] Tijekom faze napada, Vilnius je bio najnapredniji spremnik u operativnom području. Izvan Vilnusa se vojska morala oslanjati na vlastite resurse.[250]

Streljivo

uredi
 
Teutonska utvrda u Malborku.

U Varšavi je uspostavljen značajan arsenal koji je činio ključni dio logističke infrastrukture.[246] Distribucija topništva bila je koncentrirana na strateškim mjestima u Magdeburgu, Küstrinu, Stettinu, Danzigu i Glogauu.[260]

Trupe su se uglavnom okupljale u Thornu, Insterburgu ili Gumbinnenu.

Njemačka invazija tijekom Drugog svjetskog rata

uredi

Akademičari su „povukli paralele” između Francuske invazije na Rusko Carstvo i Operacije Barbarossa,[261] njemačke invazijske operacije na Sovjetski Savez[262] (trajala 22. lipnja 1941.7. siječnja 1942. godine) koja se odvila tijekom Drugog svjetskog rata,[263] a nazvana je prema Fridriku I. Barbarossi[262] (1122. – 10. lipnja 1190.), rimsko-njemačkom caru.[264]

» Povijesne usporedbe otkrivaju da su mnoge temeljne točke koje označavaju Hitlerov neuspjeh 1941. zapravo bile nagoviještene u prošlim kampanjama. Najočitiji primjer je Napoleonova nesretna invazija na Rusiju 1812. godine. Nesposobnost njemačkoga vrhovnog zapovjedništva da shvati neka od bitnih obilježja ove vojne nesreće naglašava drugi kut njihove pogrešne konceptualizacije i planiranja u iščekivanju Operacije Barbarossa. Poput Hitlera, Napoleon je bio osvajač Europe i predvidio je svoj rat protiv Rusije kao ključ za prisiljavanje Engleske na sklapanje uvjeta. Napoleon je izvršio invaziju s namjerom da okonča rat u kratkoj kampanji usredotočenoj na odlučujuću bitku u zapadnoj Rusiji. Kako su se Rusi povlačili, Napoleonove opskrbne linije su rasle, a njegova snaga bila je u opadanju iz tjedna u tjedan. Loše ceste i surovo okruženje uzeli su smrtonosni danak i konjima i ljudima, dok su politički potlačeni ruski kmetovi ostali, većinom, lojalni aristokraciji. Što je još gore, dok je Napoleon porazio rusku vojsku kod Smolenska i Borodina, to nije dovelo do odlučujućeg rezultata za Francuze i svaki put je ostavilo Napoleona pred dilemom – povući se ili probiti dublje u Rusiju. Niti jedno niti drugo nije bilo prihvatljivo, političko povlačenje i vojno napredovanje, ali u svakom slučaju Napoleon se odlučio za ovo drugo. Čineći to, francuski je car nadmašio čak i Hitlera te uspješno zauzeo rusku prijestolnicu u rujnu 1812., ali to se malo računalo kada su Rusi jednostavno odbili priznati poraz i pripremili se za nastavak borbe kroz zimu. U vrijeme kada je Napoleon napustio Moskvu kako bi započeo svoje zloglasno povlačenje, ruski pohod bio je osuđen na propast.[261] «

David Stahel

Sovjetska vlada je invaziju Trećeg Reicha nazvala „Velikim domovinskim ratom”, kako bi izazvala usporedbe s pobjedom Aleksandra I. nad Napoleonovom osvajačkom vojskom.[265] Osim toga, Nijemci su se, kao i Francuzi, tješili mišljenjem da ih je porazila ruska zima, a ne sami Rusi ili vlastite pogreške.[266]

Kulturni utjecaj

uredi
 
Aleksandrov stup u Sankt-Petersburgu (današnja Ruska Federacija).

Događaj epskih razmjera i iznimnog značaja za europsku povijest, Francuska invazija na Rusko Carstvo bila je predmet mnogih rasprava među povjesničarima. Održiva uloga kampanje u ruskoj popularnoj kulturi može se vidjeti u Ratu i miru Lava Nikolajeviča Tolstoja, Uvertiri iz 1812. Petra Iljiča Čajkovskog i poistovjećivanju s nacističkom invazijom tijekom Drugog svjetskog rata, koja je u Sovjetskom Savezu postala poznata kao „Veliki domovinski rat”.

Rat Šeste koalicije (1813. – 1814.)

uredi
 
Sukobljene strane u Ratu Šeste koalicije (1813.):

██ Napoleonsko Francusko Carstvo te marionete i saveznici (Kraljevstvo Italija, Napuljsko Kraljevstvo, Rajnska konfederacija, Varšavsko Vojvodstvo, Danska-Norveška, Švicarska i Španjolska pod francuskom okupacijom).

██ Šesta koalicija i saveznici (Britansko Carstvo, Austrijsko Carstvo,[bf] Rusko Carstvo, Kraljevina Pruska,[bg] Švedsko Carstvo,[bh] Kraljevina Sardinija, Kraljevina Portugal i neokupirana Španjolska).

Povezano

uredi
  Portal Francuske – Pristup člancima s tematikom o Francuskoj.

Reference

uredi

Bilješke s pojašnjenjima

uredi
  1. 1804.1807., 1812.1815.
  2. Rusko Carstvo postalo je saveznik Francuskog Carstva nakon Tilzitskog mira (1807.). Savez se raspao 1810. godine, što je dovelo do francuske invazije (1812.). Tijekom tog vremena Rusko Carstvo vodilo je rat protiv Švedskog Carstva (1808. – 1809.) i Osmanskog Carstva (1806. – 1812.), i nominalno protiv Britanskog Carstva (1807. – 1812.).
  3. 1805., 1809., 1813.1815.
  4. Izraz Austrijsko Carstvo ušao je u upotrebu nakon što se Napoleon okrunio za francuskog cara 1804. godine, čime je Franjo II. kao odgovor uzeo titulu cara Austrije (njem. Kaiser von Österreich). Sveto Rimsko Carstvo raspalo se 1806., a Franjina primarna titula ostala je „car Austrije”. Zbog toga se Austrijsko Carstvo često koristi umjesto Svetog Rimskog Carstva radi kratkoće kada se govori o Napoleonskim ratovima, iako ta dva entiteta nisu sinonimi.
  5. Austrijsko Carstvo i Kraljevina Pruska nakratko su postale saveznice Francuskog Carstva i doprinijele francuskim snagama u Napoleonovoj invaziji na Rusko Carstvo (1812.).
  6. 1806., 1807., 1813.1815.
  7. 1800.1807., 1809.1815.
  8. 1808.1815.
  9. Španjolska je bila saveznik Francuskog Carstva do tajne francuske invazije 1808. godine, a otad se borila protiv Francuske u Poluotočnom ratu.
  10. 1804.1809., 1812.1815.
  11. Nominalno je Švedsko Carstvo objavilo rat Britanskom Carstvu nakon poraza protiv Ruskog Carstva u Finskom ratu (1808.1809.).
  12. 1814.
  13. 1809.
  14. Kraljevina Ugarska sudjelovala je u ratu s posebnim mađarskim pukovnijama[10][11] u sastavu carske i kraljevske vojske, a također i tradicionalnom vojskom.[12] Ugarski sabor izglasao je ulazak u rat i pristao platiti jednu trećinu ratnih troškova.
  15. 1806.1807., 1813.1814.
  16. 1806.1815.
  17. Kraljevina Sicilija ostala je u personalnoj uniji s Napuljskim Kraljevstvom sve dok ono nije postalo francuska marionetska država nakon Bitke kod Campo Tenesea (1806.).
  18. 1815.
  19. 1815.
  20. 1807.1812.
  21. Osmansko Carstvo borilo se protiv Napoleona u Francuskoj kampanji na Egipat (1798.1801.) u sklopu Rata Druge koalicije. Tijekom napoleonske ere (1799.1815.), Osmansko Carstvo sudjelovalo je u dva rata: protiv Britanskog Carstva u Anglo-turskom ratu (1807.1809.) i protiv Ruskog Carstva u Rusko-turskom ratu (1806. – 1812.).
  22. 1815.
  23. 1807.1812.
  24. Kadžarsko Carstvo borilo se protiv Ruskog Carstva od 1804. do 1813. godine
  25. 1813.1815.
  26. Do 1814.
  27. a b Status Elektorata Hanovera povišen je 1814. u kraljevstvo.
  28. Elektorat Hanover bio je u personalnoj uniji s Ujedinjenim Kraljevstvom.
  29. Od 1814.
  30. Kraljevstvo Hanover bilo je u personalnoj uniji s Ujedinjenim Kraljevstvom.
  31. 1813.1815.
  32. 1815.
  33. 1813.1815.
  34. 1803.1808.
  35. Španjolska je bila saveznik Francuskog Carstva do tajne francuske invazije 1808. godine, a otad se borila protiv Francuskog Carstva u Poluotočnom ratu.
  36. Napoleonsko Napuljsko Kraljevstvo, koje se 1814. nakratko udružilo s Austrijskim Carstvom, ponovno se udružilo s Francuskim Carstvom i borilo protiv Austrijskog Carstva tijekom Austro-napuljskog rata (1815.).
  37. 1807.1814.
  38. Danska-Norveška ostala je neutralna do Bitke za Kopenhagen (1807.). Danska je 1814. godine bila prisiljena ustupiti Norvešku Švedskoj sporazumom iz Kiela godine. Nakon kratke švedske kampanje protiv Norveške, Norveška je ušla u personalnu uniju sa Švedskom, što je rezultiralo stvaranjem Ujedinjenog Kraljevstva Švedske i Norveške.
  39. Od 1803. do 1806., kada je postala Kraljevina Holandija.
  40. 1808.1813.
  41. Šesnaest njemačkih saveznika Francuskog Carstva (uključujući Bavarsku i Kraljevstvo Württemberg) osnovali su Rajnsku konfederaciju u srpnju 1806. nakon Bitke kod Austerlitza (prosinac 1805.) i pada Svetog Rimskog Carstva. Nakon Bitke kod Jene-Auerstädta (listopad 1806.), razne druge njemačke države koje su se prethodno borile zajedno s Protunapoleonskom koalicijom, uključujući Sasku i Vestfaliju, također su se udružile s Francuskim Carstvom i pridružile Rajnskoj konfederaciji. Saska je ponovno promijenila stranu 1813. godine, tijekom Bitke kod Leipziga, zbog čega je većina drugih država članica slijedila njezin primjer i objavila rat Francuskom Carstvu.
  42. 1807.1815.
  43. Francusko Carstvo anektiralo je 1807. godine anektiralo Kraljevinu Etruriju.
  44. Francusko Carstvo anektiralo je Kraljevinu Holandiju 1810. godine. Nizozemske trupe borile su se protiv Napoleona tijekom Sto dana (1815.).
  45. 1809.1814.
  46. 1809.1813.
  47. 1807.1812.
  48. 1803.1808.
  49. 1807.1812.
  50. 1807.1812.
  51. 1804.1807., 1812.1813.
  52. Kraljevstvo Velike Britanije (do 1801.),
    Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Irske (od 1801. pa nadalje).
  53. Do 1806. godine.
  54. a b c d e f g Dio Svetog Rimskog Carstva (do 1806.), pa Rajnske konfederacije (1806. – 1813.), pa član(ica) Njemačkog saveza (1815. – 1866.).
  55. Republika Nizozemska (do 1795.),
    Kneževina Ujedinjena Nizozemska (1813. – 1815.),
    Ujedinjeno Kraljevstvo Nizozemske (od 1815.).
  56. Postrojbe u Njemačkoj.
  57. a b c Neangažiranih.
  58. Od 12. kolovoza.
  59. Od 17. ožujka.
  60. Od 3. ožujka.

Izvori

uredi
  1. Sainsbury, John. 1842. Sketch of the Napoleon Museum, etc [Skica Napoleonovog muzeja, itd.] (engleski). London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo
  2. Royal Navy | History, Ships, & Battles Britannica.com [Kraljevska mornarica | Povijest, brodovi i bitke]. web.archive.org (engleski). 26. prosinca 2018. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. prosinca 2018. Pristupljeno 28. kolovoza 2023.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  3. Schäfer, Anton. 2002. Zeittafel der Rechtsgeschichte: Von den Anfängen über Rom bis 1919, Mit Schwerpunkt Österreich und zeitgenössischen Bezügen [Vremenska crta pravne povijesti: Od početaka preko Rima do 1919. – S fokusom na Austriju i suvremene reference] (njemački) 3. izdanje. Edition Europa Verlag. Zürich, Švicarska. ISBN 3-950-06168-1
  4. De Grondwet van 1815 [Ustav iz 1815.]. www.parlement.com (nizozemski). Pristupljeno 28. kolovoza 2023.
  5. Dwyer, Philip G. 4. veljače 2014. The Rise of Prussia 1700–1830 [Uspon Pruske 1700. – 1830.] (engleski). ISBN 978-1-317-88703-4. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. svibnja 2020.
  6. Collier, Martin. 2003. Italian unification, 1820–71 [Talijansko ujedinjenje, 1820. – '71.] (engleski) 1. izdanje. Heinemann Advanced History. Oxford, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. ISBN 0-435-32754-2
  7. Riall, Lucy. 1994. The Italian Risorgimento: State, Society, and National Unification [Talijanski Risorgimento: Država, društvo i nacionalno ujedinjenje] (engleski) 1. izdanje. Routledge. London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. ISBN 978-020-341234-3
  8. Walter, Jakob; Raeff, Marc. 1996. The Diary of a Napoleonic Foot Soldier [Dnevnik napoleonskog pješaka] (engleski). Windrush Press. Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. ISBN 978-1-900-62405-3
  9. Esdaile, Charles. 2009. Napoleon's Wars: An International History, 1803–1815 [Napoleonovi ratovi: Međunarodna povijest, 1813. – 1815.] (engleski). Penguin Books. London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. ISBN 978-0-14-311628-8
  10. Arnold, James R. 24. srpnja 1995. Napoleon Conquers Austria: The 1809 Campaign for Vienna [Napoleon osvaja Austriju: Pohod na Beč 1809.]. Historical Guides to the World's [Povijesni vodiči kroz svijet] (engleski). Bloomsbury Academic (Bloomsbury Publishing). str. 36. ISBN 978-0-275-94694-4
  11. The Austrian Imperial-Royal Army (Kaiserliche-Königliche Heer): 1805 – 1809 [Austrijska carska i kraljevska vojska (Kaiserliche-Königliche Heer): 1805. – 1809.]. www.napoleon-series.org (engleski). Pristupljeno 27. listopada 2023.
  12. Fisher, Todd. 25. rujna 2001. The Napoleonic Wars (2): The empires fight back 1808-1812 [Napoleonski ratovi (2): Carstva uzvraćaju udarac, 1808. – 1812.]. Essential Histories [Bitne povijesti] (engleski). 2. Osprey Publishing; Bloomsbury Publishing. ISBN 978-1-84176-298-2. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. rujna 2015.
  13. Napoleonic Wars and the United States, 1803–1815 [Napoleonski ratovi i Sjedinjene Američke Države, 1803. – 1815.]. Office of the Historian (history.state.gov) (engleski). Pristupljeno 19. siječnja 2024.. The United States attempted to remain neutral during the Napoleonic period, but eventually became embroiled in the European conflicts, leading to the War of 1812 against Great Britain. [Sjedinjene Američke Države pokušale su ostati neutralne tijekom Napoleonovog razdoblja, ali su se na kraju uplele u europske sukobe, što je dovelo do Rata iz 1812. protiv Velike Britanije.]
  14. Leggiere, Michael V. 2014. Blücher: Scourge of Napoleon [Blücher: Bič Napoleona] (engleski). University of Oklahoma Press. Norman, Oklahoma, SAD.
  15. Chandler, David G.; Beckett, Ian Frederick William. 1996. The Oxford History of the British Army [Oxfordska povijest britanske vojske] (engleski). Oxford Paperbacks. Oxford, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. ISBN 978-019-285333-2
  16. Riehn, Richard K. 1991. 1812: Napoleon's Russian Campaign [1812.: Napoleonova ruska kampanja] (engleski). John Wiley & Sons; McGraw-Hill Education. New York, SAD. str. 50. ISBN 978-047-154302-2
  17. Leggiere, Michael V. 2014. Blücher: Scourge of Napoleon [Blücher: Bič Napoleona] (engleski). University of Oklahoma Press. Norman, Oklahoma, SAD.
  18. Ilari, Virgilio. 2008. Le Due Sicilie nelle guerre napoleoniche: 1800-1815 [Dvije Sicilije u Napoleonskim ratovima: 1800. – 1815.] (talijanski). Ufficio Storico dello Stato Maggiore dell'Esercito. Rim, Italija. ISBN 8-887-94093-2
  19. Liechtenstein troops in the Napoleonic wars [Lithenštajnske trupe u Napoleonskim ratovima]. theminiaturespage.com (engleski). Pristupljeno 2. rujna 2023.
  20. France, John. 2011. Perilous Glory: The Rise of Western Military Power [Opasna slava: Uspon zapadne vojne moći] (engleski). Yale University Press. New Haven, Connecticut, SAD. ISBN 978-0-300-17744-2
  21. Pirro, Deirdre. 19. srpnja 2019. The short-lived Kingdom of Etruria [Kratkotrajna Kraljevina Etrurija]. theflorentine.net (engleski)
  22. Desmond, Gregory. 2001. Napoleon's Italy [Napoleonova Italija] (engleski). Fairleigh Dickinson University Press. Vancouver, Britanska Kolumbija, Kanada. ISBN 978-083-863884-2
  23. swissinfo.ch, Julia Slater. 26. studenoga 2012. A 200-year old battle unites and divides the Swiss [Bitka stara 200 godina ujedinjuje i razdvaja Švicarce]. SWI swissinfo.ch (engleski). Pristupljeno 2. rujna 2023.
  24. Dumas, Samuel; Vedel-Petersen, Knud Otto. 1923. Westergaard, Harald (ur.). Losses of Life Caused By War [Gubici života uzrokovani ratom] (engleski). The Clarendon Press; Indiana University Press (original). Oxford, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo; Bloomington, Monroe County, Indiana, SAD (original).
  25. Dumas, Samuel; Vedel-Petersen, Knud Otto. 1923. Westergaard, Harald (ur.). Losses of Life Caused By War [Gubici života uzrokovani ratom] (engleski). The Clarendon Press; Indiana University Press (original). Oxford, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo; Bloomington, Monroe County, Indiana, SAD (original).
  26. Haegele, Vincent; Bey, Frédéric; Guillerat, Nicollas. 4. listopada 2023. Infographie de l'Empire napoléonien [Infografika Napoleonskog Carstva] (francuski). Passés Composés. str. 144–145. ISBN 978-2-379-3308-65
  27. Dumas, Samuel; Vedel-Petersen, Knud Otto. 1923. Westergaard, Harald (ur.). Losses of Life Caused By War [Gubici života uzrokovani ratom] (engleski). The Clarendon Press; Indiana University Press (original). Oxford, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo; Bloomington, Monroe County, Indiana, SAD (original).
  28. Haegele, Vincent; Bey, Frédéric; Guillerat, Nicollas. 4. listopada 2023. Infographie de l'Empire napoléonien [Infografika Napoleonskog Carstva] (francuski). Passés Composés. str. 144–145. ISBN 978-2-379-3308-65
  29. Dumas, Samuel; Vedel-Petersen, Knud Otto. 1923. Westergaard, Harald (ur.). Losses of Life Caused By War [Gubici života uzrokovani ratom] (engleski). The Clarendon Press; Indiana University Press (original). Oxford, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo; Bloomington, Monroe County, Indiana, SAD (original).
  30. Haegele, Vincent; Bey, Frédéric; Guillerat, Nicollas. 4. listopada 2023. Infographie de l'Empire napoléonien [Infografika Napoleonskog Carstva] (francuski). Passés Composés. str. 144–145. ISBN 978-2-379-3308-65
  31. Payne, Stanley G. 1973. A History of Spain and Portugal [Povijest Španjolske i Portugala]. Wisconsin paperbacks on Spain and Portugal [Wisconsinovi meki uvezi o Španjolskoj i Portugalu] (engleski). 2. University of Minnesota Press (izvornik); University of Wisconsin Press. 111 3rd Ave S #290, Minneapolis, MN 55401, Minnesota, SAD (izvornik); 728 State St, Madison, WI 53706, Wisconsin, SAD. ISBN 978-0-29-9062-705CS1 održavanje: lokacija (link)
  32. Haegele, Vincent; Bey, Frédéric; Guillerat, Nicollas. 4. listopada 2023. Infographie de l'Empire napoléonien [Infografika Napoleonskog Carstva] (francuski). Passés Composés. str. 144–145. ISBN 978-2-379-3308-65
  33. T︠S︡ezarevich Urlanis, Boris. 1971. Wars and Population [Ratovi i populacija] (engleski). Progress Publishers; University of Michigan Press (original). Moskva, Sovjetski Savez (danas Rusija); Ann Arbor, Michigan, Washtenaw, SAD.
  34. Haegele, Vincent; Bey, Frédéric; Guillerat, Nicollas. 4. listopada 2023. Infographie de l'Empire napoléonien [Infografika Napoleonskog Carstva] (francuski). Passés Composés. str. 144–145. ISBN 978-2-379-3308-65
  35. Haegele, Vincent; Bey, Frédéric; Guillerat, Nicollas. 4. listopada 2023. Infographie de l'Empire napoléonien [Infografika Napoleonskog Carstva] (francuski). Passés Composés. str. 144–145. ISBN 978-2-379-3308-65
  36. Clodfelter, Micheal. 1992. Warfare and Armed Conflicts: A Statistical Reference to Casualty and Other Figures, 1618-1991 [Ratovanje i oružani sukobi: Statistička referencija žrtava i drugih brojki, 1618. – 1991.] (engleski). 1. McFarland & Company. Jefferson, Sjeverna Karolina, SAD. ISBN 978-0-899-5054-42
  37. Dumas, Samuel; Vedel-Petersen, Knud Otto. 1923. Westergaard, Harald (ur.). Losses of Life Caused By War [Gubici života uzrokovani ratom] (engleski). The Clarendon Press; Indiana University Press (original). Oxford, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo; Bloomington, Monroe County, Indiana, SAD (original).
  38. Haegele, Vincent; Bey, Frédéric; Guillerat, Nicollas. 4. listopada 2023. Infographie de l'Empire napoléonien [Infografika Napoleonskog Carstva] (francuski). Passés Composés. str. 144–145. ISBN 978-2-379-3308-65
  39. Haegele, Vincent; Bey, Frédéric; Guillerat, Nicollas. 4. listopada 2023. Infographie de l'Empire napoléonien [Infografika Napoleonskog Carstva] (francuski). Passés Composés. str. 144–145. ISBN 978-2-379-3308-65
  40. Haegele, Vincent; Bey, Frédéric; Guillerat, Nicollas. 4. listopada 2023. Infographie de l'Empire napoléonien [Infografika Napoleonskog Carstva] (francuski). Passés Composés. str. 144–145. ISBN 978-2-379-3308-65
  41. Haegele, Vincent; Bey, Frédéric; Guillerat, Nicollas. 4. listopada 2023. Infographie de l'Empire napoléonien [Infografika Napoleonskog Carstva] (francuski). Passés Composés. str. 144–145. ISBN 978-2-379-3308-65
  42. T︠S︡ezarevich Urlanis, Boris. 1971. Wars and Population [Ratovi i populacija] (engleski). Progress Publishers; University of Michigan Press (original). Moskva, Sovjetski Savez (danas Rusija); Ann Arbor, Michigan, Washtenaw, SAD.
  43. Haegele, Vincent; Bey, Frédéric; Guillerat, Nicollas. 4. listopada 2023. Infographie de l'Empire napoléonien [Infografika Napoleonskog Carstva] (francuski). Passés Composés. str. 144–145. ISBN 978-2-379-3308-65
  44. Haegele, Vincent; Bey, Frédéric; Guillerat, Nicollas. 4. listopada 2023. Infographie de l'Empire napoléonien [Infografika Napoleonskog Carstva] (francuski). Passés Composés. str. 144–145. ISBN 978-2-379-3308-65
  45. Premerl, Nada. 23. rujna 2023. Od Napoleonskih ratova do prve gospodarske izložbe. Zagreb moj grad. Pristupljeno 7. studenoga 2023.
  46. Oznaka: Napoleonski ratovi. povijest.hr. Pristupljeno 7. studenoga 2023.
  47. Pederin, Ivan. Napoleonski ratovi donijeli su u habsburšku Carevinu velike promjene kao i inače posvuda u Europi (PDF). hrcak.srce.hr. Pristupljeno 7. studenoga 2023. Prenosi Hrčak – Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske.
  48. Bertoša, Slaven. 7. veljače 2009. Napoleonski ratovi. Istrapedia. Pristupljeno 7. studenoga 2023.
  49. Napoleonski ratovi – Nordic Point. nordicpoint.net. Pristupljeno 7. studenoga 2023.
  50. Les guerres napoléoniennes [Napoleonski ratovi]. www.cap-concours.fr (francuski). Pristupljeno 7. studenoga 2023.
  51. Pinnon, Victor. Les guerres napoléoniennes du Consulat et de l'Empire : la France face aux coalitions européennes [Napoleonski ratovi konzulata i Carstva: Francuska suočena s europskim koalicijama]. napoleon.org (francuski). Pristupljeno 7. studenoga 2023.
  52. Turner, Wes. 13. prosinca 2010. Guerres napoléoniennes | l'Encyclopédie Canadienne [Napoleonski ratovi | Kanadska enciklopedija]. www.thecanadianencyclopedia.ca (francuski). Pristupljeno 7. studenoga 2023.
  53. Ogorec, Marinko. 5. veljače 2009. Geneza suvremenog pješaštva – renesansa u doba Napoleonovih ratova. Hrvatski vojnik. Ministarstvo obrane Republike Hrvatske. Zagreb, Hrvatska. (227). ISSN 1333-9036. OCLC 939115061. Pristupljeno 7. studenoga 2023.
  54. Bitke kroz povijest – Napoleonovi ratovi. blog.dnevnik.hr. Dnevnik Nove TV. 13. siječnja 2006. Pristupljeno 7. studenoga 2023.
  55. Vrankić, Petar. 1. listopada 2022. The Political, Ecclesiastical and National Unrest in Herzegovina and Neighbouring Bosnia during the French Revolution and Napoleonic Wars (1789-1814) [Političko, crkveno i narodnosno previranje u Hercegovini i susjednoj Bosni u doba Francuske revolucije i Napoleonovih ratova (1789. – 1814.)]. Herzegovina: Journal of cultural and historical heritage [Hercegovina: Časopis kulturnog i povijesnog nasljeđa] (engleski). Augsburg, Njemačka (8): 107–178. doi:10.47960/2712-1844.2022.8.107. ISSN 2566-3429. Pristupljeno 7. studenoga 2023. Prenosi Hrčak – Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske.
  56. Birin, Ante; Šarlija, Tomislav; Samarin, Mario; i dr. (Ferenčina, Kristina; Ćurković, Marina). 2023. V. – Moderno doba | Hrvatska u osvit modernog doba: Hrvatske zemlje tijekom Napoleonovih ratova (1805. – 1809.). Sliško, Božana; Lenard, Irena (ur.). Školski povijesni atlas 6. izdanje. Alfa. Nova Ves 23a, Zagreb, Hrvatska. str. 158. ISBN 978-953-297-879-7.CS1 održavanje: lokacija (link)
  57. Les guerres de Napoléon : une empreinte durable [Napoleonovi ratovi: Trajni trag]. France Culture (francuski). 12. lipnja 2021. Pristupljeno 7. studenoga 2023.
  58. Les Guerres de Napoléon [Napoleonovi ratovi]. Château de Versailles (francuski). 2. listopada 2019. Pristupljeno 7. studenoga 2023.
  59. Goldstein, Ivo; Budak, Neven; Agičić, Damir; Bagić, Krešimir; Cvetnić, Ratko; Grgin, Borislav; Majnarić-Pandžić, Nives; Maticka, Marijan; Škrabalo, Ivo; i dr. (Bekavac-Basić, Ivan; Janeković-Römer, Zdenka; Kamenov, Krunoslav; Leček, Suzana; Marotti, Bojan; Moačanin, Nenad; Muljević, Vladimir; Olujić, Boris; Petrušić-Goldstein, Sanja; Petrušić, Zoran; Prlender, Ivica; Strecha, Mario; Težak-Gregl, Tihomila; Tuksar, Stanislav; Vončina, Nikola; Zlatar-Violić, Andrea; Zlatar, Jakša; Belica, Biserka; Brešić, Vinko; Durman, Aleksandar; Goldstein, Slavko; Gross, Mirjana; Ivančević, Radovan; Jojić, Ljiljana; Kolar-Dimitrijević, Mira; Knežević, Snješka; Kuntić-Makvić, Bruna; Kutleša, Stipe; Lipovšćak, Željko; Luncer, Vilko; Pusić, Vesna; Tripković, Branko; Žanić, Ivo). 2002. [1996.] Protufrancuski ratovi • Pad Venecije • Goya. Hrvatska, Europa, svijet: Kronologija – politička i vojna povijest, religija, književnost, likovne umjetnosti, znanost i tehnički razvoj, glazba, film, sport 2., dopunjeno i prošireno izdanje. Novi Liber. Zagreb, Hrvatska. ISBN 953-6045-21-4. Pristupljeno 29. prosinca 2023.
  60. Colson, Bruno; Mikaberidze, Alexander, ur. 2023. The Cambridge History of the Napoleonic Wars: Volume 2: Fighting the Napoleonic Wars [Cambridgeova povijest Napoleonskih ratova – Opseg 2: Borba u Napoleonskim ratovima]. The Cambridge History of the Napoleonic Wars [Cambridgeova povijest Napoleonskih ratova]. 2. Cambridge University Press. Cambridge, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. doi:10.1017/9781108278096. ISBN 978-1-108-41766-2. Pristupljeno 30. prosinca 2023.
  61. a b c d e Napoleonic Wars | Map and Timeline [Napoleonski ratovi | Karta i vremenska crta]. history-maps.com (engleski). Pristupljeno 4. studenoga 2023.
  62. a b c d e History of France | Map and Timeline [Povijest Francuske | Karta i vremenska crta]. history-maps.com (engleski). Pristupljeno 5. studenoga 2023.
  63. Zamoyski, Adam. 2018. Napoleon: A Life [Napoleon: Život] (engleski). Basic Books. London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 480. ISBN 978-1-541-64455-7. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. kolovoza 2020.
  64. a b Jones, Colin. 1994. The Cambridge Illustrated History of France [Cambridgeska ilustrirana povijest Francuske] (engleski). Cambridge University Press. Cambridge, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 193. ISBN 978-0-521-66992-4
  65. a b c Kagan, Frederick. 10. rujna 2007. The End of the Old Order: Napoleon and Europe, 1801-1805 [Kraj Starog Poretka: Napoleon i Europa, 1801. – 1805.] (engleski). Hachette Book Group. 1290 Avenue of the Americas, Midtown Manhattan, New York City, New York, SAD. str. 42–43. ISBN 0-306-81645-8CS1 održavanje: lokacija (link)
  66. Dwyer, Philip G. 4. veljače 2014. The Rise of Prussia 1700–1830 [Uspon Pruske 1700. – 1830.] (engleski). ISBN 978-1-317-88703-4. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. svibnja 2020.
  67. Royal Navy | History, Ships, & Battles Britannica.com [Kraljevska mornarica | Povijest, brodovi i bitke]. web.archive.org (engleski). 26. prosinca 2018. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. prosinca 2018. Pristupljeno 28. kolovoza 2023.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  68. Keen, Benjamin; Haynes, Keith. 20. siječnja 2012. A History of Latin America [Povijest Latinske Amerike] (engleski) 9. izdanje. Cengage Learning. ISBN 978-1-133-70932-9
  69. Bell, David Avrom. 12. siječnja 2007. The First Total War: Napoleon's Europe and the Birth of Warfare as We Know it [Prvi totalni rat: Napoleonova Europa i rađanje ratovanja kakvog poznajemo danas] (engleski). Houghton Mifflin Harcourt. Boston, Massachusetts, SAD. str. 51. ISBN 978-0-618-34965-4
  70. Wawro, Geoffrey. 4. siječnja 2002. Warfare and Society in Europe, 1792–1914 [Ratovanje i društvo u Europi, 1792. – 1914.] (engleski). Taylor & Francis. str. 9. ISBN 978-0-203-00735-8. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. rujna 2015.
  71. Palmer, Robert Roswell. 1941. Twelve who Ruled: The Committee of Public Safety, During the Terror [Dvanaestorica koji su vladali: Odbor za javnu sigurnost, za vrijeme terora] (engleski). 10. Princeton University Press; Indiana University Press (original). Princeton, New Jersey, SAD; Sveučilište Indiana, Bloomington, Indiana, SAD (original). str. 81–83
  72. Tone, John Lawrence. 1996. Napoleon's uncongenial sea: Guerrilla warfare in Navarre during the Peninsular War, 1808–14 [Napoleonovo neprijateljsko more: Gerilski rat u Navari tijekom Pirenejskog rata, 1808. – '14.]. European History Quarterly [Kvartalna europska povijest] (engleski). 26 (3): 355. doi:10.1177/026569149602600302
  73. Shlapentokh, Dmitry. 1. siječnja 1997. The French Revolution and the Russian Anti-Democratic Tradition: A Case of False Consciousness [Francuska revolucija i ruska anti-demokratska tradicija: Slučaj lažne svijesti] (engleski). Transaction Publishers. str. 220–228. ISBN 978-1-4128-2397-5
  74. Palmer, Robert Roswell; Colton, Joel; Kramer, Lloyd. 16. rujna 2013. A History of the Modern World: 11th Edition [Povijest modernog svijeta: 11. izadnje] (engleski). McGraw-Hill Higher Education. str. 81–83. ISBN 978-0-07-759962-1
  75. Desan, Suzanne; Hunt, Lynn; Nelson, William Max. 19. ožujka 2013. The French Revolution in Global Perspective [Francuska revolucija u globalnoj perspektivi] (engleski). Cornell University Press. Ithaca, New York, SAD. str. 3, 8, 10. ISBN 978-0-8014-6747-9
  76. McLynn, Frank. 1998. Napoleon: A Biography [Napoleon: Biografija] (engleski). Pimlico Books. 20 Sussex Street, Pimlico, London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 215. ISBN 978-071-266247-5CS1 održavanje: lokacija (link)
  77. Tucker, Spencer C. 25. travnja 2012. The Encyclopedia Of the War Of 1812: A Political, Social, and Military History [Enciklopedija rata 1812.: Politička, društvena i vojna povijest] (engleski). ABC-CLIO. Santa Barbara, Kalifornija, SAD. str. 499. ISBN 978-185-109956-6
  78. Buffinton, Arthur Howland. 1929. The Second Hundred Years' War, 1689–1815 [Drugi stogodišnji rat, 1689. – 1815.] (engleski). University of Michigan Press (original); Henry Holt & Company. Sveučilište Michigan, Ann Arbor, Michigan, SAD (original); New York City, New York, SAD. ISBN 978-059-850357-2
  79. Crouzet, François. Prosinac 1996. The Second Hundred Years War: Some Reflections [Drugi stogodišnji rat: Neka razmišljanja]. French History [Francuska povijest] (engleski). Oxford University Press. Sveučilište Oxford, Oxford, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. 10 (4): 432–450. doi:10.1093/fh/10.4.432
  80. Scott, Hamish Marshall. 1. lipnja 1992. Review: The Second 'Hundred Years War' 1689–1815 [Pregled: Drugi 'stogodišnji rat' 1689. – 1815.]. The Historical Journal (engleski). Cambridge University Press & Assessment. Cambridge, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. 35 (2): 443–469. doi:10.1017/S0018246X00025887
  81. Rapport, Mike. 31. siječnja 2013. The Napoleonic Wars: A Very Short Introduction [Napoleonski ratovi: Vrlo kratak uvod] (engleski). Oxford University Press. Sveučilište Oxford, Oxford, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 4. ISBN 9-780-1916-4251-7
  82. France - Les guerres de la Révolution - Herodote.net [Francuska – Revolucionarni ratovi]. www.herodote.net (francuski). Pristupljeno 12. rujna 2023.
  83. Rabich, Adalbert. 2011. Die Regionalgeschichte von Dülmen und Umgebung, Teil 2 [Regionalna povijest Dülmena i okolice, 2. dio] (njemački). GRIN Verlag. Norderstedt, Schleswig-Holstein, Njemačka. str. 37. ISBN 978-3640-80584-6. Inačica izvorne stranice arhivirana 15. srpnja 2023.
  84. Coalitieoorlogen (1792-1815) [Koalicijski ratovi (1792. – 1815.)]. TracesOfWar.nl (nizozemski). Pristupljeno 5. siječnja 2024.
  85. Chandler, David G. 1966. The Campaigns of Napoleon [Napoleonove kampanje] (engleski). University of Michigan Press (original); Charles Scribner's Sons. Sveučilište Michigan, Ann Arbor, Michigan, SAD (original); New York City, New York, SAD. ISBN 978-0-02-523660-8
  86. Sutherland, Donald M. G. 15. travnja 2008. The French Revolution and Empire: The Quest for a Civic Order [Francuska revolucija i Carstvo: Potraga za građanskim poretkom] (engleski). John Wiley & Sons. str. 356. ISBN 978-0-470-75826-7
  87. Napoleon Bonaparte in Russia [Napoleon Bonaparte u Rusiji]. HistoriaFactory (engleski). 20. kolovoza 2016. Pristupljeno 5. studenoga 2023.
  88. McConachy, Bruce. 2001. [1937.] Vandervort, Bruce (ur.). The Roots of Artillery Doctrine: Napoleonic Artillery Tactics Reconsidered [Korijeni artiljerijske doktrine: Preispitivanje Napoleonove topničke taktike]. Journal of Military History [Časopis vojne povijesti] (engleski). Society for Military History. Lexington, Virginia, SAD. 65 (3): 617–640. doi:10.2307/2677528. eISSN 1543-7795. ISSN 0899-3718. JSTOR 2677528. OCLC 473101577
  89. The Annual Register, Or, A View of the History, Politics, and Literature for the Year... [Godišnjak, ili, Pregled povijesti, politike i književnosti za godinu...] (engleski). J. Dodsley. 1805. str. 220–222
  90. The Annual Register, Or, A View of the History, Politics, and Literature for the Year... [Godišnjak, ili, Pregled povijesti, politike i književnosti za godinu...] (engleski). J. Dodsley. 1805. str. 239
  91. a b The Annual Register, Or, A View of the History, Politics, and Literature for the Year... [Godišnjak, ili, Pregled povijesti, politike i književnosti za godinu...] (engleski). J. Dodsley. 1805. str. 248–252
  92. Swiss Rebellion 1802 [Švicarska pobuna 1802.]. www.zum.de (engleski). Pristupljeno 14. rujna 2023.
  93. The Annual Register, Or, A View of the History, Politics, and Literature for the Year... [Godišnjak, ili, Pregled povijesti, politike i književnosti za godinu...] (engleski). J. Dodsley. 1805. str. 252–258
  94. The Annual Register, Or, A View of the History, Politics, and Literature for the Year... [Godišnjak, ili, Pregled povijesti, politike i književnosti za godinu...] (engleski). J. Dodsley. 1805. str. 258–264
  95. The Annual Register, Or, A View of the History, Politics, and Literature for the Year... [Godišnjak, ili, Pregled povijesti, politike i književnosti za godinu...] (engleski). J. Dodsley. 1805. str. 265
  96. The Annual Register, Or, A View of the History, Politics, and Literature for the Year... [Godišnjak, ili, Pregled povijesti, politike i književnosti za godinu...] (engleski). J. Dodsley. 1805. str. 264–268
  97. The Annual Register, Or, A View of the History, Politics, and Literature for the Year... [Godišnjak, ili, Pregled povijesti, politike i književnosti za godinu...] (engleski). J. Dodsley. 1805. str. 277
  98. The Annual Register, Or, A View of the History, Politics, and Literature for the Year... [Godišnjak, ili, Pregled povijesti, politike i književnosti za godinu...] (engleski). J. Dodsley. 1805. str. 268–278
  99. Mahan, Alfred Thayer. 1892. The influence of sea power on the French Revolution and Empire: 1793–1812 [Utjecaj pomorske sile na Francusku revoluciju i Carstvo: 1793. – 1812.] (engleski). 2. str. 106–107. OL 25649W
  100. Roberts, Andrew. 4. studenoga 2014. Napoleon: A Life [Napoleon: Život] (engleski). Penguin Books. str. 316. ISBN 978-0-698-17628-7
  101. Roberts, Andrew. 4. studenoga 2014. Napoleon: A Life [Napoleon: Život] (engleski). Penguin Books. str. 309. ISBN 978-0-698-17628-7
  102. Grainer, John D. 2004. The Amiens Truce: Britain and Bonaparte, 1801–1803 [Amiensko primirje: Britanija i Bonaparte, 1801. – 1803.] (engleski). Boydell Press. Martlesham, Suffolk, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. ISBN 978-1-84383-041-2
  103. Schroeder, Paul W. 1994. The Transformation of European Politics, 1763-1848 [Transformacija europske politike, 1763. – 1848.] (engleski). The Clarendon Press. Oxford, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 231. ISBN 978-0-19-820654-5
  104. Bryant, Arthur. 1944. Years of Victory, 1802–1812 [Godine pobjede, 1802. – 1812.] (engleski) 2. izdanje. Indiana University Press (izvornik); The Collin Press. Bloomington, Indiana, SAD (izvornik); West Link Park, Doughcloyne, Wilton, Cork, Irska.
  105. Tulard, Jean. 1985. Napoleon: The Myth of the Saviour [Napoleon: Mit o spasitelju] (engleski). Methuen Publishing Ltd. North Yorkshire, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 351. ISBN 978-0-416-39510-5
  106. Gray, Colin S. 11. lipnja 2007. War, Peace and International Relations: An Introduction to Strategic History [Rat, mir i međunarodni odnosi: Uvod u stratešku povijest] (engleski). Routledge. Milton Park, Abingdon-on-Thames [Abingdon na Temzi], Oxfordshire, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 47. ISBN 978-113-416951-1
  107. Malia, Martin Edward. 1. siječnja 2006. Emmons, Terence (ur.). History's Locomotives: Revolutions and the Making of the Modern World [Povijesne lokomotive: Revolucije i stvaranje modernog svijeta] (engleski). Yale University Press. Sveučilište Yale, New Haven, Connecticut, SAD. str. 205. ISBN 978-0-300-12690-7
  108. Neillands, Robin. 2003. Wellington & Napoleon: Clash of Arms [Wellington & Napoleon: Sukob oružja] (engleski). Pen and Sword Books. Barnsley, South Yorkshire, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 22. ISBN 978-0-85052-926-5. Inačica izvorne stranice arhivirana 30. rujna 2015.
  109. Horne, Alistair. 1. rujna 2000. Cowley, Robert (ur.). What If?: The World's Foremost Historians Imagine What Might Have Been [Što ako?: Najistaknutiji svjetski povjesničari zamišljaju što je moglo biti] (engleski). Penguin Books. str. 161. ISBN 978-1-101-11891-7
  110. Burke, Edmund. 1808. The Annual Register, Or, A View of the History, Politics, and Literature for the Year... [Godišnjak, ili Pregled povijesti, politike i književnosti za godinu...] (engleski). 48. University of California Press (izvornik); J. Dodsley
  111. Historical Firearms — I do not say, my Lords, that the French will not... [Povijesna vatrena oružja – Ne kažem, moji lordovi, da Francuzi neće...]. www.historicalfirearms.info (engleski). Pristupljeno 23. rujna 2023.
  112. The Napoleonic War [Napoleonski rat]. Wisborough Green (engleski). Pristupljeno 23. rujna 2023.
  113. John Jervis Earl of St. Vincent. more than Nelson (engleski). Pristupljeno 23. rujna 2023.
  114. Responses to the Threat [Odgovori na prijetnje]. napoleonicwars (engleski). Pristupljeno 23. rujna 2023.
  115. Schroeder, Paul W. 1994. The Transformation of European Politics, 1763-1848 [Transformacija europske politike, 1763. – 1848.] (engleski). The Clarendon Press. Oxford, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 307–310. ISBN 978-0-19-820654-5
  116. a b Kennedy, Paul Michael. 15. siječnja 1989. The Rise and Fall of the Great Powers: Economic Change and Military Conflict from 1500 to 2000 [Uspon i pad velikih sila: ekonomske promjene i vojni sukobi od 1500. do 2000.] (engleski). Vintage Books; Knopf Doubleday Publishing Group. str. 128–129. ISBN 978-0-679-72019-5
  117. Sherwig, John M. 1969. Guineas and Gunpowder: British Foreign Aid in the Wars with France, 1793-1815 [Gvineje i barut: Britanska inozemna pomoć u ratovima s Francuskom, 1793. – 1815.] (engleski). University of California Press (izvornik); Harvard University Press. Berkeley, Kalifornija, SAD (izvornik); Sveučilište Harvard, Cambridge, Massachusetts, SAD. ISBN 978-0-674-36775-3
  118. Palmer, Alan. 1974. Alexander I: Tsar of War and Peace [Aleksandar I.: Car mira i rata] (engleski). University of Michigan Press (izvornik); Weidenfeld & Nicolson. Sveučilište Michigan, Ann Arbor, Michigan, SAD (izvornik); London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 86. ISBN 978-0-297-767008
  119. Briggs, Asa. 1959. The Making of Modern England, 1783-1867: The Age of Improvement [Stvaranje moderne Engleske, 1783. – 1867.: Doba poboljšanja] (engleski). Harper & Row. str. 143
  120. Halévy, Élie. 1924. A History of the English People...: England in 1815 [Povijest engleskog naroda...: Engleska 1815.] (engleski). Prijevod: Watkin, Edward Ingram; Barker, Dalgairns Arundel. University of California Press (izvornik); Harcourt, Brace & Company. Berkeley, Kalifornija, SAD (izvornik); San Diego, Kalifornija, SAD. str. 205–228
  121. Watson, John Steven. 1960. The Reign of George III 1760–1815 [Vladavina Đure III. 1760. – 1815.] (engleski). The Clarendon Press. Oxford, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 374–377, 406–407, 463–471. ISBN 978-0-198-21713-8
  122. Knight, Roger John Beckett. 24. listopada 2013. Britain Against Napoleon: The Organization of Victory, 1793-1815 [Britanija protiv Napoleona: Organizacija pobjede, 1793. – 1815.] (engleski). Penguin Books Limited. London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. ISBN 978-0-14-197702-7
  123. Ferguson, Niall. 13. studenoga 2008. The Ascent of Money: A Financial History of the World – 10th Anniversary Edition [Uspon novca: Financijska povijest svijeta – Izdanje povodom 10. obljetnice] (engleski). Penguin Random House LLC. str. 78. ISBN 978-1-4406-5402-2
  124. Mioque, Nicolas. 19. travnja 2019. A propos du camp de Boulogne, rencontre avec Sophie Muffat [O kampu u Boulogneu, susret sa Sophie Muffat]. Trois-Ponts! (troisponts.net) (francuski). Pristupljeno 24. veljače 2024.. …à propos de la flottille de Boulogne et du projet d’invasion de l’Angleterre par Napoléon suite à la rupture de la paix d’Amiens en 1803. […o Flotili Boulognea i Napoleonovom planu invazije na Englesku nakon prekida Amienskog mira 1803. godine.]
  125. Chapman, William Neate. 23. lipnja 1805. Experiment against the Boulogne Flotilla [Eksperiment protiv Boulogneske flotile]. The Sydney Gazette and New South Wales Advertiser (engleski). 3 (121). Sydney, Novi Južni Wales, Australija. str. 1. Pristupljeno 24. siječnja 2024.
  126. Chandler, David G. 1966. The Campaigns of Napoleon [Napoleonove kampanje] (engleski) Ilustrirano izdanje. Charles Scribner's Sons. Izvornik: University of Michigan Press. New York City, New York, SAD. Izvornik iz: Sveučilište Michigan, Ann Arbor, Michigan, SAD. str. 323. ISBN 978-0-02-523660-8. Pristupljeno 24. veljače 2024.
  127. Invasion of Britain | Medal commemorating the planned invasion of England, 1804 (MEC0833) [Invazija Britanije | Medalja u znak sjećanja na planiranu invaziju na Englesku, 1804. (MEC0833)]. Royal Museums Greenwich (rmg.co.uk). Nacionalni pomorski muzej. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. veljače 2009. Pristupljeno 24. veljače 2024.
  128. First balloon used in war [Prvi balon korišten u ratu]. Guinness World Records (guinnessworldrecords.com) (engleski). Prizemlje, The Rookery, 2 Dyott Street, London WC1A 1DE, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. Pristupljeno 24. veljače 2024.. The first successful use of a balloon as a form of military reconnaissance vehicle is at the Siege of Charleroi, which would develop into the Battle of Fleurus, on 26 June 1794. Piloted by engineer Jean-Marie-Joseph Coutelle (FRA), the aerostat – known as "L’Entreprenant" ("The Enterprising One") – was used by the French Aerostatic Corps to track the movements of the Coalition Army troops, and played a key role in the French Republic's victory. [Prva uspješna uporaba balona kao oblika vojnog izviđačkog vozila dogodila se tijekom Opsade Charleroija, koja će se razviti u Bitku kod Fleurusa, 26. lipnja 1794. Pilotoirao ga je inženjer Jean-Marie-Joseph Coutelle (Francuz), a balon – poznat kao „L'Entreprenant” („Poduzetni”) – je Francuski aerostatski korpus koristio za praćenje kretanja vojnika koalicijske vojske, te je odigrao ključnu ulogu u pobjedi Francuske Republike.]CS1 održavanje: lokacija (link)
  129. Martin, Mart. 18. svibnja 2000. The Almanac Of Women And Minorities In World Politics [Almanah žena i manjina u svjetskoj politici] (engleski). Avalon Publishing. Izvornik iz: Kalifornijsko sveučilište. str. 135. ISBN 978-0-8133-6805-4. Pristupljeno 24. veljače 2024.
  130. Horn, Bernd; Wyczynski, Michel. 1. kolovoza 2003. Part 1 – Creation of a Canadian Airborne Capability | Chapter 1: Deep Battle – The Maturation of the Concept of Airborne Warfare [Dio 1 – Stvaranje kanadske sposobnosti zračnih desantnih snaga | Poglavlje 1: Duboka bitka – Zrelost koncepta zračnog ratovanja]. Paras Versus the Reich: Canada's Paratroopers at War, 1942-1945 [Padobranci protiv Reicha: Kanadski padobranci u ratu, 1942. – 1945.] (engleski). Dundurn Press, The Dundurn Group. Toronto, Ontario, Kanada. str. 22. ISBN 1-55002-470-1. Pristupljeno 24. veljače 2024.. French millitary planners placed such great faith in the potential of this idea that they later contemplated an invasion of England with the assistance of an aerial armada of these contraptions. They pondered the idea that 2,500 of these four-man ballons, launched prior to a sea invasion, would create chaos, if not the complete surrender of England. This new treat was such that even the British considered it a possibility. (…) In the end, however, the futuristic scheme, similar to Napoleon's invasion plnas, failed to be realized. [Francuski vojni planeri polagali su toliko veliku vjeru u potencijal ove ideje da su kasnije razmatrali invaziju Engleske uz pomoć zračne armade ovih sprava. Razmišljali su o ideji da bi 2500 ovih balona za četiri čovjeka, lansiranih prije pomorske invazije, mogli stvoriti kaos, ako ne i potpunu predaju Engleske. Ova nova prijetnja bila je toliko ozbiljna da su čak i Britanci smatrali da je moguća. (…) Na kraju, međutim, futuristički plan, sličan Napoleonovim invazijskim planovima, nije mogao biti ostvaren.]
  131. a b Docevski, Boban. 31. listopada 2017. The Louisiana Purchase: Napoleon, eager for money to wage war on Britain, sold the land to U.S.—and a British bank financed the sale [Kupnja Louisiane: Napoleon je, željan novca za vođenje rata protiv Britanije, prodao zemlju SAD-u, a britanska je banka financirala prodaju]. The Vintage News (thevintagenews.com) (engleski). Pristupljeno 24. veljače 2024.
  132. Louisiana Purchase, 1803 [Kupnja Louisiane, 1803.]. Office of the Historian (history.state.gov). Pristupljeno 24. veljače 2024.
  133. a b c d Wills, Matthew. 16. siječnja 2024. The Actual Louisiana Purchase Price [Stvarna cijena kupnje Louisiane]. JSTOR Daily (daily.jstor.org) (engleski). Pristupljeno 24. veljače 2024.. Not that Napoleon made out badly: he is supposed to have thought the territory worth 50 million francs; the US paid him 60 million francs plus 20 million francs in debt relief, funding for his plans for European empire rather than a more phantasmagorical North American empire. [Napoleon nije prošao loše: navodno je smatrao da je teritorij vrijedan 50 milijuna franaka; SAD mu je platio 60 milijuna franaka, uz dodatnih 20 milijuna franaka za olakšanje duga, financirajući tako njegove planove za europsko carstvo umjesto više fantazmagoričnog sjevernoameričkog carstva.]
  134. a b c d Louisiana Purchase Treaty (1803) [Ugovor o Kupnji Louisiane (1803.)]. National Archives (archives.gov) (engleski). 20. svibnja 2021. Pristupljeno 24. veljače 2024.. The three documents transcribed here are the treaty of cession and two conventions, one for the payment of 60 million francs ($11,250,000), the other for claims American citizens had made against France for 20 million francs ($3,750,000). [Tri dokumenta koji su ovdje preneseni su ugovor o ustupanju i dvije konvencije, jedna za isplatu od 60 milijuna franaka (11 250 000 $), a druga za zahtjeve američkih građana protiv Francuske u iznosu od 20 milijuna franaka (3 750 000 $).]
  135. a b United States and France conclude the Louisiana Purchase [Sjedinjene Američke Države i Francuska zaključuju Kupnju Louisiane]. history.com (engleski). A&E Television Networks. 9. veljače 2010. Pristupljeno 24. veljače 2024.. Negotiations moved swiftly, and at the end of April the U.S. envoys agreed to pay $11,250,000 and assumed claims of its citizens against France in the amount of $3,750,000. [Pregovori su brzo tekli, a krajem travnja američki izaslanici pristali su platiti 11 250 000 $ i preuzeti potraživanja svojih građana protiv Francuske u iznosu od 3 750 000 $.]
  136. Fleming, Thomas James. 2003. 11 – Hanging Fire [11. – Zatezanje vatre]. The Louisiana Purchase [Kupnja Louisiane] (engleski). John Wiley & Sons, Inc. Hoboken, New Jersey, SAD. str. 129. OCLC 1036564581. Pristupljeno 24. veljače 2024. Prenosi Internet Archive (archive.org). Every single one of the 60 million francs went the preparations for the invasion of England. [Svaki od 60 milijuna franaka potrošen je na pripreme za invaziju na Englesku.]
  137. Fedorak, Charles John. 2002. Henry Addington, Prime Minister, 1801-1804: Peace, War, and Parliamentary Politics [Henry Addington, premijer, 1801. – 1804.: Mir, rat i parlamentarna politika]. Series on international, political, and economic history [Serije o međunarodnoj, političkoj i ekonomskoj povijesti] (engleski). 52 Ilustrirano izdanje. University of Akron Press. Izvornik iz: Michigansko sveučilište. Akron, Ohio, SAD. Izvornik iz: Ann Arbor, Michigan, Sjedinjene Američke Države. str. 165. ISBN 978-1-884836-83-1. Pristupljeno 25. veljače 2024.
  138. Wheeler, Harold Felix Baker; Broadley, Alexander Meyrick. 2007. Napoleon and the Invasion of England: The Story of the Great Terror [Napoleon i invazija na Englesku: Priča o velikom teroru]. Nonsuch Series [Nonsuch serije] (engleski) Ponovljeni tisak. Ilustrirano izdanje. Nonsuch Publishing. str. 7. ISBN 978-1-84588-380-5. Pristupljeno 25. veljače 2024.
  139. Wheeler, Harold Felix Baker; Broadley, Alexander Meyrick. 2007. Napoleon and the Invasion of England: The Story of the Great Terror [Napoleon i invazija na Englesku: Priča o velikom teroru]. Nonsuch Series [Nonsuch serije] (engleski) Ponovljeni tisak. Ilustrirano izdanje. Nonsuch Publishing. str. 9. ISBN 978-1-84588-380-5. Pristupljeno 25. veljače 2024.
  140. McLynn, Frank. 1987. Invasion: From the Armada to Hitler, 1588-1945 [Invazija: Od Armade do Hitlera, 1588. – 1945.] (engleski) Ilustrirano izdanje. Routledge & K. Paul. str. 98. ISBN 978-0-7102-0736-4. Pristupljeno 29. veljače 2024.
  141. Schroeder, Paul W. 1994. The Transformation of European Politics, 1763-1848 [Transformacija europske politike, 1763. – 1848.] (engleski). The Clarendon Press. Oxford, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. ISBN 978-0-19-820654-5
  142. Kagan, Frederick. 10. rujna 2007. The End of the Old Order: Napoleon and Europe, 1801-1805 [Kraj Starog Poretka: Napoleon i Europa, 1801. – 1805.] (engleski). Hachette Book Group. 1290 Avenue of the Americas, Midtown Manhattan, New York City, New York, SAD. str. 141. ISBN 0-306-81645-8CS1 održavanje: lokacija (link)
  143. Invasion of Britain - National Maritime Museum [Invazija Britanije – Nacionalni pomorski muzej]. web.archive.org (engleski). 8. lipnja 2011. Inačica izvorne stranice arhivirana 8. lipnja 2011. Pristupljeno 21. rujna 2023.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)
  144. O'Meara's account of Napoleon on the invasion of the England [O'Mearin prikaz Napoleona o invaziji na Englesku]. napoleon.org (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 16. srpnja 2011. Pristupljeno 21. rujna 2023.
  145. Sizenko, Andreĭ Grigorʹevich. 2011. Великие битвы Великой России [Velike bitke Velike Rusije] (ruski). Владис (trans. Vladis). str. 192. ISBN 978-5-9567-1173-6
  146. Ralby, Aaron; Hamilton, Jill. 2013. Europe (The Napoleonic Period 1799–1815) [Europa (Napoleonovo razdoblje 1799. – 1815.)]. Hamilton, Jill; Moore, Damien; Baile, Philippa; Youel, Duncan; Cardon, Nannete (ur.). Atlas of world military history: From antiquity to the present day [Atlas svjetske vojne povijesti: Od antike do danas] (engleski). 6. Crisp, Andy (ilustrator). Parragon Books Ltd. Bath, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 274–276. ISBN 978-1-4723-1236-5
  147. Scène de la bataille de Trafalgar [Scena iz Bitke kod Trafalgara]. web.archive.org (francuski). Pristupljeno 27. rujna 2023.
  148. Esdaile, Charles. 2009. Napoleon's Wars: An International History, 1803–1815 [Napoleonovi ratovi: Međunarodna povijest, 1813. – 1815.] (engleski). Penguin Books. London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 252–253. ISBN 978-0-14-311628-8
  149. Visit The Grave Of Frederick The Great. Berlin Experiences (engleski). Pristupljeno 23. rujna 2023.
  150. Hay, William Anthony. 28. travnja 2016. On the Fritz: Rethinking Frederick the Great [O Fritzu: Ponovno promišljanje Fridrika Velikoga]. The National Interest (engleski). Pristupljeno 24. rujna 2023.
  151. Blanning, Timothy Charles William. 2015. Frederick the Great: King of Prussia [Fridrik Veliki: Kralj Pruske] (engleski). Random House. Random House Tower, New York City, New York, Sjedinjene Američke Države. ISBN 978-1-846-14182-9
  152. Blanning, Timothy Charles William. Svibanj 2016. Old Fritz [Stari Fritz]. The National Interest [Nacionalni interes] (engleski). Center for the National Interest (143): 88 Prenosi JSTOR
  153. a b c d e f g Clodfelter, Micheal. 23. svibnja 2017. Warfare and Armed Conflicts: A Statistical Encyclopedia of Casualty and Other Figures, 1492–2015 [Ratovanje i oružani sukobi: Statistička enciklopedija žrtava i drugih brojki, 1492. – 2015.] (engleski) 4., ilustrirano izdanje. McFarland & Company, Inc. Jefferson, Sjeverna Karolina, SAD. str. 150. ISBN 978-0-7864-7470-7. Pristupljeno 31. prosinca 2023.
  154. Clodfelter, Micheal. 23. svibnja 2017. Warfare and Armed Conflicts: A Statistical Encyclopedia of Casualty and Other Figures, 1492–2015 [Ratovanje i oružani sukobi: Statistička enciklopedija žrtava i drugih brojki, 1492. – 2015.] (engleski) 4., ilustrirano izdanje. McFarland & Company, Inc. Jefferson, Sjeverna Karolina, SAD. str. 150–151. ISBN 978-0-7864-7470-7. Pristupljeno 31. prosinca 2023.
  155. a b Clodfelter, Micheal. 23. svibnja 2017. Warfare and Armed Conflicts: A Statistical Encyclopedia of Casualty and Other Figures, 1492–2015 [Ratovanje i oružani sukobi: Statistička enciklopedija žrtava i drugih brojki, 1492. – 2015.] (engleski) 4., ilustrirano izdanje. McFarland & Company, Inc. Jefferson, Sjeverna Karolina, SAD. str. 151. ISBN 978-0-7864-7470-7. Pristupljeno 31. prosinca 2023.
  156. Chandler, David G. 1999. [1993.] Dictionary of the Napoleonic Wars [Leksikon Napoleonskih ratova]. Wordsworth military library [Wordsworthova vojna knjižnica] (engleski) Ilustrirano izdanje. Wordsworth Editions. Ware, Hertfordshire, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 78. ISBN 978-1-84022-203-6. Pristupljeno 29. prosinca 2023.
  157. a b Gardiner, Robert; i dr. (Nacionalni pomorski muzej). 1997. Nelson Against Napoleon: From the Nile to Copenhagen, 1798–1801 [Nelson protiv Napoleona: Od Nila do Kopenhagena, 1798. – 1801.]. Chatham pictorial histories [Chatamove slikovne povijesti] (engleski). Chatham. str. 59. ISBN 978-1-86176-026-5
  158. French Revolutionary wars: Formation of the Second Coalition [Francuski revolucionarni ratovi: Formacija Druge koalicije]. Encyclopædia Britannica (engleski). Pristupljeno 29. prosinca 2023.
  159. a b c Chandler, David G. 1999. [1993.] Dictionary of the Napoleonic Wars [Leksikon Napoleonskih ratova]. Wordsworth military library [Wordsworthova vojna knjižnica] (engleski) Ilustrirano izdanje. Wordsworth Editions. Ware, Hertfordshire, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 348. ISBN 978-1-84022-203-6. Pristupljeno 29. prosinca 2023.
  160. Mark, Harrison W. 18. srpnja 2023. Guerre de la Troisième Coalition [Rat Treće koalicije]. Encyclopédie de l'Histoire du Monde (francuski). Étiève-Cartwright, Babeth (prijevod). Pristupljeno 29. prosinca 2023.
  161. European history: Battle of Austerlitz – Summary, Casualties, Facts [Europska povijest: Bitka kod Austerlitza – sažetak, žrtve i činjenice]. Encyclopædia Britannica (engleski). 5. prosinca 2023. Pristupljeno 29. prosinca 2023.
  162. James, William; i dr. (Lambert, Andrew D.). 2002. [1827.] The Naval History of Great Britain: During the French Revolutionary and Napoleonic Wars [Pomorska povijest Velike Britanije: Tijekom Francuskih revolucionarnih i Napoleonskih ratova]. The Naval History of Great Britain [Pomorska povijest Velike Britanije] (engleski). 6 Ilustrirano, ponovljeno i revidirano izdanje. University of Michigan Press (izvornik); Conway Maritime Press. str. 44. ISBN 978-0-85177-910-2. Pristupljeno 29. prosinca 2023.
  163. a b Chandler, David G. 1999. [1993.] Dictionary of the Napoleonic Wars [Leksikon Napoleonskih ratova]. Wordsworth military library [Wordsworthova vojna knjižnica] (engleski) Ilustrirano izdanje. Wordsworth Editions. Ware, Hertfordshire, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 163. ISBN 978-1-84022-203-6. Pristupljeno 29. prosinca 2023.
  164. Mark, Harrison W. 28. srpnja 2023. La guerra de la Cuarta Coalición [Rat Četvrte koalicije]. Enciclopedia de la Historia del Mundo (španjolski). Araiza, Jair (prijevod). Pristupljeno 29. prosinca 2023.
  165. Adkins, Roy A.; Adkins, Lesley. 2007. The War for All the Oceans: From Nelson at the Nile to Napoleon at Waterloo [Rat svih oceana: Od Nelsona na rijeci Nil do Napoleona kod Waterlooa] (engleski) Ilustrirano, ponovljeno i revidirano izdanje. Abacus. str. 209. ISBN 978-0-349-11916-8. Pristupljeno 29. prosinca 2023.
  166. a b c Chandler, David G. 1999. [1993.] Dictionary of the Napoleonic Wars [Leksikon Napoleonskih ratova]. Wordsworth military library [Wordsworthova vojna knjižnica] (engleski) Ilustrirano izdanje. Wordsworth Editions. Ware, Hertfordshire, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 441. ISBN 978-1-84022-203-6. Pristupljeno 29. prosinca 2023.
  167. a b Laughton, J. K. 23. rujna 2004. Hoste, Sir William, first baronet (1780–1828), naval officer [Sir William Hoste, prvi baronet (1780. – 1828.), pomorski časnik]. Oxford Dictionary of National Biography (oxforddnb.com) (engleski). Duffy, Michael (rev.). Pristupljeno 19. siječnja 2024.
  168. a b Woodman, Richard. 2001. [1998.] The Victory of Seapower: Winning the Napoleonic War 1806-1814 [Pobjeda pomorskih sila: Pobjeđivanje u Napoleonskim ratovima 1806. – 1814.]. Caxton pictorial histories [Caxtonove slikovne povijesti] (engleski) Ponovljeni tisak. Ilustrirano izdanje. Caxton Editions. str. 153. ISBN 978-1-84067-359-3. Pristupljeno 14. siječnja 2024.
  169. a b Henderson, James. 1994. [1970.] 12 – Squadron Action [12. – Akcija flote]. The frigates: An account of the lighter warships of the Napoleonic wars 1793-1815 [Fregate: Prikaz lakših ratnih brodova Napoleonskih ratova 1793. – 1815.] (engleski). Yelf, Ernest E. (il.). Leo Cooper Ltd. 190 Shaftesbury Avenue, London, WC2H 8JL, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 111. ISBN 978-0-85052-432-1. Pristupljeno 19. siječnja 2024. Prenosi Internet Archive (archive.org).CS1 održavanje: lokacija (link)
  170. Woodman, Richard. 2001. [1998.] The Victory of Seapower: Winning the Napoleonic War 1806-1814 [Pobjeda pomorskih sila: Pobjeđivanje u Napoleonskim ratovima 1806. – 1814.]. Caxton pictorial histories [Caxtonove slikovne povijesti] (engleski) Ponovljeni tisak. Ilustrirano izdanje. Caxton Editions. str. 154. ISBN 978-1-84067-359-3. Pristupljeno 14. siječnja 2024.
  171. a b Henderson, James. 1994. [1970.] 12 – Squadron Action [12. – Akcija flote]. The frigates: An account of the lighter warships of the Napoleonic wars 1793-1815 [Fregate: Prikaz lakših ratnih brodova Napoleonskih ratova 1793. – 1815.] (engleski). Yelf, Ernest E. (il.). Leo Cooper Ltd. 190 Shaftesbury Avenue, London, WC2H 8JL, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 112. ISBN 978-0-85052-432-1. Pristupljeno 19. siječnja 2024. Prenosi Internet Archive (archive.org).CS1 održavanje: lokacija (link)
  172. Woodman, Richard Martin. 2001. The Sea Warriors: Fighting Captains and Frigate Warfare in the Age of Nelson [Pomorski ratnici: Borba s kapetanima i fregatno ratovanje u Nelsonovo doba] (engleski) Ilustrirano izdanje. Constable. str. 253. ISBN 978-1-84119-183-6. Pristupljeno 20. siječnja 2024.
  173. Henderson, James. 1994. [1970.] 12 – Squadron Action [12. – Akcija flote]. The frigates: An account of the lighter warships of the Napoleonic wars 1793-1815 [Fregate: Prikaz lakših ratnih brodova Napoleonskih ratova 1793. – 1815.] (engleski). Yelf, Ernest E. (il.). Leo Cooper Ltd. 190 Shaftesbury Avenue, London, WC2H 8JL, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 119. ISBN 978-0-85052-432-1. Pristupljeno 19. siječnja 2024. Prenosi Internet Archive (archive.org).CS1 održavanje: lokacija (link)
  174. James, William; i dr. (Lambert, Andrew D.). 2002. [1827.] The Naval History of Great Britain: During the French Revolutionary and Napoleonic Wars [Pomorska povijest Velike Britanije: Tijekom Francuskih revolucionarnih i Napoleonskih ratova]. The Naval History of Great Britain [Pomorska povijest Velike Britanije] (engleski). 5 Ponovljeno izdanje. Sveučilište Cornell (izvornik); Conway Maritime Press. str. 256. ISBN 0-85177-909-3. Pristupljeno 29. prosinca 2023.
  175. Woodman, Richard. 2001. [1998.] The Victory of Seapower: Winning the Napoleonic War 1806-1814 [Pobjeda pomorskih sila: Pobjeđivanje u Napoleonskim ratovima 1806. – 1814.]. Caxton pictorial histories [Caxtonove slikovne povijesti] (engleski) Ponovljeni tisak. Ilustrirano izdanje. Caxton Editions. str. 172. ISBN 978-1-84067-359-3. Pristupljeno 14. siječnja 2024.