Otrantska vrata

Otrantska vrata
Otrantska vrata alb. Ngushtica e Otrantos; tal. Canale d'Otranto
	Tjesnac
	Satelitska snismka tjesnaca
	Položaj Otrantskih vrata
Položaj
Koordinate	40°13′10″N 18°55′32″E / 40.21944°N 18.92556°E
Smještaj	Južna Europa
Spaja	Jadransko more i Jonsko more
Razdvaja	Italiju i Albaniju; Apeninski i Balkanski poluotok;
Države	Italija; Albanija;
Obalni gradovi	Otranto; Vlora;
Fizikalne osobine
Širina
• Najmanja	72 km km
Dubina
• Prosječna	18 m m
	Otrantska vrata Otrantska vrata na zemljovidu Sredozemlja

Otrantska vrata (alb. Ngushtica e Otrantos; tal. Canale d'Otranto) tjesnac je koji spaja Jadransko more s Jonskim morem i odvaja teritorij Italije od Albanije. Na njegovoj najužoj točki kod Punta Palascìa istočno od Salenta širina tjesnaca je manja od 72 km (39 nautičkih milja).^[1] Tjesnac je dobio ime po talijanskom gradu Otrantu.

Povijest

Otrantska vrata su od davnina bila od vitalne strateške važnosti. Rimljani su ih koristili za prijevoz svojih postrojbi na istok. Legije su marširale do Brundisiuma (danas Brindisija) i u samo jedan dan plovidbe stizale su do teritorija moderne Albanije, a zatim su mogle krenuti prema istoku koristeći Viu Egnatiu.

Prvi svjetski rat

Tijekom Prvog svjetskog rata tjesnac je bio od velike važnosti za obje strane u sukobu. Savezničke mornarice Italije, Francuske i Velike Britanije su uspostavile blokadu tjesnaca uglavnom lakim pomorskim snagama i lako naoružanim ribarskim brodovima i spriječile Austrougarskoj ratnoj mornarici slobodan ulazak u Sredozemno more. Ta je blokada bila poznata kao "Otrantski baraž".^[2]

Međutim, blokada je bila prilično neučinkovita protiv njemačkih i austrijskih podmornica koje su isplovljavale iz Jadrana i zadavale značajne gubitke savezničkim silama veći dio rata diljem Sredozemlja.

Nakon pada Željezne zavjese

Godine 1992. Albanija i Italija potpisale su ugovor kojim su razgraničene epikontinentalne granice između dviju zemalja.

Godine 1997. i 2004. gotovo 100 ljudi poginulo je pokušavajući ilegalno prijeći tjesnac nakon nemira u Albaniji 1997. i loših ekonomskih uvjeta u Otrantskoj tragediji i tragediji na Karaburunu.

Albanska vlada je 2006. godine uvela moratorij na jedrilice na motorni pogon na svim jezerima, rijekama i morima Albanije kako bi suzbila organizirani kriminal.^[3] Jedina iznimka od pravila su čamci u državnom vlasništvu, čamci u stranom vlasništvu, ribarski čamci i skuteri za vodu. Godine 2010. moratorij je produljen do 2013. godine.

Vidi još

Otrantski baraž

Izvori

↑ Frank K. McKinney. 2007. The Northern Adriatic Ecosystem: Deep Time in a Shallow Sea. Columbia University Press. str. 29. ISBN 978-0-231-13242-8. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
↑ First World War – Willmott, H.P., Dorling Kindersley, 2003, P. 186.
↑ Keshilli i Ministrave. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. srpnja 2011. Pristupljeno 25. veljače 2011. Council of Ministers of the Republic of Albania, www.keshilliministrave.al, 10 August 2006.

[McKinney2007-1] Frank K. McKinney. 2007. The Northern Adriatic Ecosystem: Deep Time in a Shallow Sea. Columbia University Press. str. 29. ISBN 978-0-231-13242-8. Pristupljeno 6. ožujka 2013.

[WILLMOTT-2] First World War – Willmott, H.P., Dorling Kindersley, 2003, P. 186.

[3] Keshilli i Ministrave. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. srpnja 2011. Pristupljeno 25. veljače 2011. Council of Ministers of the Republic of Albania, www.keshilliministrave.al, 10 August 2006.

[1]

[2]

[3]