Bitka kod Austerlitza
Izvore u ovom članku treba navesti u tekstu. |
Bitka kod Austerlitza (poznata i kao Bitka triju careva,[6] Trocarska bitka[7] ili Bitka kod Slavkova[8]) vođena je 2. prosinca 1805. godine između francuske vojske pod vodstvom Napoleona I. Bonapartea te austrijsko-ruske koalicije pod vodstvom Franje II./I., austrijskoga i rimsko-njemačkoga cara, te Aleksandra I., ruskoga cara.[9] Bila je jedna od najvećih i najslavnijih Napoleonovih bitaka.[6]
.jpg)
Pozadina
urediRat Treće koalicije započeo je prodorom austrijske vojske generala Macka na Bavarsku, sve do Ulma. Napoleon je na ovaj napad parirao tako, da je izveo svoj čuveni manevar, - prodro je pored desnog boka austrijske vojske i opkolio je, tako da se je rasporedio između Mackove armije i nastupajuće ruske armije pod komandom Kutuzova. Nakon pet dana, 20. listopada 1805., opkoljeni se Mack bio prisiljen predati, jer nije bilo nikakve mogućnosti za proboj iz obruča.
U međuvremenu je Napoleon hitao ususret Rusima i došao 12. studenog do Dunava, te je izbio do Beča. Sljedeći dan su Francuzi bez otpora zauzeli neoštećeni most na Dunavu, koji im je omogućio napredovanje na sjever, gdje je Kutuzov skupljao rusku armiju i ostatke izbjegle austrijske vojske od 15.000 ljudi. Saveznici, kojima je zapovijedao ruski car Aleksandar I., skupili su kod Austerlitza u Moravskoj više od 85.000 vojnika.
Bitka
urediNapoleon, koji je imao uza sebe glavninu svoje armije od oko 70.000 vojnika, znao je da mu s juga prijeti armija od 85.000 vojnika austrijskoga nadvojvode Karla. Zato je odlučio pod svaku cijenu isprovocirati što prije odlučnu bitku na terenu koju mu najviše odgovara.
Za mjesto sukoba izabrao je brežuljkast kraj uz cestu Beč – Brno, približno 20 km zapadno od Brna, blizu tadašnjeg sela Slavkov (njemački: Austerlitz). Da obmani saveznike o svojim nakanama, fingirao je povlačanje svojih jedinica u panici i neredu, čak je 27. prosinca predložio pregovore o premirju.
Napoleon je svoju armiju postavio na sljedeći način: lijevo krilo vodio je maršal Lannes s oko 24.800 vojnika, a maršal Soult s četvrtim korpusom bio je u sredini i na desnom krilu s 23.600 vojnika. To je desno krilo bilo postavljeno tako, da je ispražnjena uzvisina Prace / Pratzen (u sredini), koja je dominirala cijelom bojišnicom te je tako pružena mogućnost koaliciji da mu napadnu nebranjeno desno krilo.
Car Aleksandar je odmah nasjeo na tu varku, koncentrirao snage koalicije na desnu stranu i napao, usprkos otpora i prigovora Kutuzova. U međuvremenu je Napoleon vukao odlučne poteze, Soulta je izmakao točno po sredini, a na desno krilo je došao Davoutov 3. korpus sa 6.600 vojnika, koji je nastupao iz pravca Beča.
Sljedeći dan su Francuzi uspjeli zadržati koalicijske napade na svoje lijevo krilo, i nakon početnih uspjeha Rusa kod uzvisina na Pratzenu, izveli iznenadni protunapad. Već su do podne vojnici maršala Soulta uspjeli ovladati uzvisinom, odakle su nastavili napadati na koalicijski centar. Probili su obranu i presjekli koalicijske snage na dva dijela. Korpus maršala Davouta počeo je opkoljavati koalicijske snage, u kojima je nastala je totalna pomutnja i kaos, te je bitka bila izgubljena.
Posljedice
urediAusterlitz je bio odlučna i najslavnija Napoleonova pobjeda i zenit njegova uspona. Njome je okončana Treća (antinapoleonska) koalicija. Rusi su se morali povući na sjever u Poljsku i nastaviti borbe u savezništvu s Prusijom, te je tako nastala Četvrta koalicija.
Austrijanci su bili prisiljeni tražiti primirje i potpisati ponižavajući Požunski mir, 26. prosinca 1805. Po klauzalama tog mirovnog sporazuma, morali su Francuzima prepustiti Veneciju, Dalmaciju i nekadašnju mletačku Istru, koje su formalno ušle u marionetsko Kraljevstvo Italiju, a Vorarlberg i Tirol je dobila Bavarska. Požunski mir proširio je teritorij Napoleonovih njemačkih saveznika na račun Austrije i označio definitivni kraj Svetoga Rimskog Carstva. Ugovor je sadržavao i preustrojstvo izgubljenih njemačkih zemalja pod Napoleonovim utjecajem, kao i ostale mjere kojima je Austrija oslabljena.
Zanimljivosti
uredi- U nastupnim bitkama sudjelovao je i hrvatski barun Franjo Jelačić, otac bana Josipa Jelačića, koji je trebao braniti Vorarlberg. Nakon predaje generala Macka von Leibericha Napoleonu, Francuzi su prodrli u Vorarlberg, gdje je Jelačić zapovijedao sa 6 eskadrona konjice i 21 bataljunom pješaštva, te ga natjerali na povlačenje s ostacima njegove vojske od 4000 ljudi. Jelačić je došao do Češke, gdje se 4. prosinca 1805. sastao s carskom vojskom. Zbog tog je poraza bio umirovljen.
Bilješke
uredi- ↑ Francuski brojevi u bitki variraju ovisno o računu; brojke od 65 000 do 75 000 često su prisutne u literaturi. Nepodudarnost nastaje jer oko 7000 ljudi iz Davoutova III. korpusa nije bilo u bitki kada je započela. Uključivanje ili ne uključivanje tih trupa stvar je preferencija. David G. Chandler navodi 67 000 (bez Davoutova III. korpusa).[1]
- ↑ Broj savezničkih vojnika u bitki varira ovisno o računu; 73 000, 84 000 ili 89 000 brojke su koje se često pojavljuju u literaturi. Andrew Uffindell navodi 73 000,[2] dok David G. Chandler navodi 85 000.[3] Scott Bowden navodi da tradicionalni broj od 85 000 vojnika, koji se daje za saveznike, označava teoretsku snagu, a ne stvarne brojke na bojnome polju.[4]
Izvori
uredi- ↑ Chandler 1966., str. 416.
- ↑ Uffindell 2003., str. 25.
- ↑ Chandler 1966., str. 417.
- ↑ Bowden 1997.
- ↑ a b Jensen, Nathan D. Battle of Austerlitz. frenchempire.net. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. siječnja 2016. Pristupljeno 17. svibnja 2025.
- ↑ a b Krajcar, Dražen. Bitka triju careva (1805.). povijest.hr. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. rujna 2020. Pristupljeno 17. svibnja 2025.
- ↑ Austerlitz. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Inačica izvorne stranice arhivirana 20. lipnja 2024. Pristupljeno 17. svibnja 2025.
- ↑ Kovač, Nevenka. Linić, Stanislav (ur.). Jesensko zasjedanje Gaminger Initiative Europe (GIE). hcz-zu.hr. Hrvatski časnički zbor – zajednica udruga. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. prosinca 2024. Pristupljeno 17. svibnja 2025.
- ↑ Austerlitz. napoleon.org. Fondation Napoléon. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. ožujka 2021. Pristupljeno 17. svibnja 2025.
Literatura
uredi- Bowden, Scott. 1997. Napoleon and Austerlitz: An Unprecedentedly Detailed Combat Study of Napoleon's Epic Ulm-Austerlitz Campaigns of 1805. Armies of the Napoleonic Wars Research Series, "The Glory Years" of 1805-1807. 1. ISBN 978-0-9626-6557-8. OCLC 37778325. OL 3987035M
- Chandler, D. G. 1966. The Campaigns of Napoleon. Simon & Schuster. New York. OCLC 185576578
- David G. Chandler The Campaigns of Napoleon. New York: Simon & Schuster, 1995. ISBN 0-02-523660-1
- Fisher, Todd & Fremont-Barnes, Gregory. The Napoleonic Wars: The Rise and Fall of an Empire. Oxford: Osprey Publishing Ltd., 2004. ISBN 1-84176-831-6
- Goetz, Robert. 1805: Austerlitz: Napoleon and the Destruction of the Third Coalition (Greenhill Books, 2005). ISBN 1853676446
- Lav Tolstoj. Rat i mir (1 i 2 knjiga)
- Uffindell, Andrew. 2003. Great Generals of the Napoleonic Wars. Spellmount Ltd.. Kent, UK. ISBN 1-86227-177-1
Vanjske poveznice
urediSestrinski projekti
uredi | Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Bitka kod Austerlitza |
Mrežna mjesta
uredi- Hrvatski povijesni portal – Ivana Tucak: »Bitka kod Austerlitza – Napoleonova najsjajnija pobjeda« Arhivirana inačica izvorne stranice od 11. svibnja 2016. (Wayback Machine)
- Večernj.hr / Vojna povijest: Bitka kod Austerlitza 1805. godine
- Bitka kod Austerlitza (češ.) (engl.) (fr.) (njem.) (rus.) (polj.)
- Slavkov kod Brna - Austerlitz (engl.)
- Projekt Austerlitz Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. siječnja 2009. (Wayback Machine) (engl.)