Europu neki nazivaju "potkontinentom", jer smatraju da zajedno s Azijom čini kontinent Euroaziju. Činjenica je da je Europa više kulturni nego zemljopisni pojam. Prostor Europe je danas raspodjeljen na 42 države (50 uključimo li države koje su teritorijem djelomično unutar kontinenta) i na njemu živi oko 700 milijuna ljudi uz prosječnu naseljenost od 70 st/km2. S površinom od otprilike 10,2 milijuna km2, zauzima 1/4 ukupne površine Euroazije i jedan je od najmanjih kontinenata.
Osnivanje Europske zajednice za ugljen i čelik prvi je predložio francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman9. svibnja1950. kao način da se spriječi budući rat između Francuske i Njemačke. Izjavio je da mu je cilj "učiniti rat ne samo nezamislivim, već i materijalno nemogućim" što je trebalo postići regionalnom integracijom, od čega je EZUČ bila prvi korak. Ugovor bi stvorio zajedničko tržišteugljena i čelika među državama članicama što bi neutraliziralo konkurenciju među europskim državama oko prirodnih bogatstava, osobito oko Ruhra.
Prvi stanovnici na ovo područje stigli su prije oko 9000 godina. Stalno naselje osnovano je u 12. i 13. stoljeću. Kraljevska cesta koja prolazi kroz Espoo na putu iz Stockholma preko Turkua na Viipuri datira iz 13. stoljeća. Najstarija sačuvana zgrada u Espoou, katedrala potječe iz 1480. Godine 1920., Espoo je samo ruralna općina s oko 9000 stanovnika, od kojih je 70 % govorilo švedski jezik. Poljoprivreda je glavni izvor prihoda, s 75% stanovništva što žive od poljoprivrede. Kauniainen je odvojen od Espooa 1920, te je stekao gradska prava iste godine kao i Espoo 1972.
Grad se počinje strelovito razvijati 1940-ih i 50-ih. Ubrzo se razvio iz ruralne općine u potpunosti razvijeni industrijski grad, gradska prava dobiva 1972. Zbog svoje blizine Helsinkija, postao je popularan među ljudima koji rade u glavnom gradu. U pedeset godina od 1950. do 2000. broj stanovnika je porastao s 22.000 na 210.000. Od 1945, većina ljudi u Espoou bili su finskog govornog područja. Godine 2006., govornici švedskog jezika čine tek 9 % od ukupnog stanovništva. Rast broj stanovnika i dalje se nastavlja, ali sporijim tempom.
Bila je prva profesionalna novinarka i najčitanija hrvatska književnica. Jedno je vrijeme uređivala novine Obzor. Pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis za žene, te časopis Hrvaticu. Potpora u književnosti i novinarskom radu bio joj je Josip Juraj Strossmayer, koji je nagovara na pisanje romana. Pisala je romane namijenjene široj publici u kojima isprepliće ljubavne priče s elementima nacionalne povijesti. Neka su njezina prozna djela dramatizirana i ekranizirana. Borila se protiv društvene diskriminacije, mađarizacije i germanizacije, te za prava žena.
Piše komedije, romane, jednočinke i satire, tim daje značaj razvoju hrvatske dramske književnosti. Njezino scensko djelo je komedija Jalnuševčani (1917.) koja svoje tematsko izvorište crpi jednako iz hrvatske književne tradicije, kao i iz hrvatske zbilje ondašnjeg vremena. Nije lako odgovoriti na pitanje koliko je Zagorka napisala romana. Međutim, smatra se da je napisala oko trideset i pet, od kojih neki nisu dovršeni.
Kod čitateljstva, pak, Zagorka je bila veoma popularna. Možda baš zbog toga nisu joj bile sklone neke tadašnje književne veličine, primjerice Gjalski, koji je njezina književna ostvarenja nazivao šundliteraturom za kravarice. A zamjerke je nalazio i njezinu novinarskom radu. Kritika je nije cijenila, a čak ni sama Zagorka nije baš pohvalno mislila o svojoj literaturi. Tek u novije vrijeme može se govoriti o primjerenijoj pozornosti koja se daje njezinu djelu.
Širokoj je publici poznata po svojem ciklusu romana "Grička vještica".