Krimski rat

oružani sukob vođen od listopada 1853. do ožujka 1856. godine

Krimski rat vodio se od listopada 1853. do veljače 1856. godine[14] između Ruskog Carstva i Alijanse koju su tvorili Britansko Carstvo, Drugo Francusko Carstvo, Osmansko Carstvo i Kraljevina Sardinija. Rat su karakterizirale katastrofalne odluke zapovjednog kadra Alijanse i loša logistika obiju zaraćenih strana, koja je rezultirala u velikim gubitcima (nevezanim za ratne operacije).

Krimski rat
Dio Rusko-turskih ratova

Sve bitke i opsade Krimskog rata
Vrijeme 16. listopada 1853.
30. ožujka 1856.
(2 godine, 5 mjeseci i 2 tjedna)
Lokacija Krim, Sjeverni Kavkaz, Balkan, Crno more, Baltičko more, Bijelo more, Daleki istok, Tihi ocean
Ishod Pobjeda Osmanskog Carstva i alijanse
Teritorijalne promjene Rusko Carstvo izgubilo Deltu Dunava i jug Besarabije
Sukobljeni
Alijansa:
Osmansko Carstvo
Hedivat Egipat[1]
Bejluk Tunis[2][3]
Britansko Carstvo
Francusko Carstvo
Kraljevina Sardinija
Njemački dobrovoljci
Švicarski dobrovoljci
Rusko Carstvo
Bugarski dobrovoljci
Crnogorsko-srpski dobrovoljci
Grčki dobrovoljci
Vođe
Abdul Medžid I.
Omer-paša Latas
George Hamilton
Henry John Temple
FitzRoy Somerset
Napoleon III.
Jacques Leroy de Saint-Arnaud
Alfonso La Marmora
Nikola I.
Aleksandar II.
Aleksandar Sergejevič
Mihail Dmitrievič
Pavel Nahimov
Vojne snage
Osmansko Carstvo:
300.000 vojnika
Hedivat Egipat:
40.000 vojnika[4]
Bejluk Tunis:
10.000 vojnika[5][6]
Britansko Carstvo:
250.000 vojnika
Francusko Carstvo:
400.000 vojnika
Kraljevina Sardinija:
15.000 vojnika
Njemački dobrovoljci:
4250 vojnika
Švicarski dobrovoljci:
2200 vojnika
Ukupno:
1.021.450 vojnika
Rusko Carstvo:
889.000 vojnika[7]
Bugarski dobrovoljci:
3000 vojnika
Crnogorsko-srpski dobrovoljci:
2000 vojnika
Grčki dobrovoljci:
1000 vojnika
Ukupno:
895.000 vojnika
Posljedice
Osmansko Carstvo:
45.400 mrtvih[8]
 • 20.900 ubijenih u borbi
 • 24.500 umrlih na druge načine
Britansko Carstvo:
22.182 mrtvih[9]
 • 4602 ubijenih u borbi
 • 17.580 umrlih na druge načine
Francusko Carstvo:
95.615 mrtvih[10]
 • 20.240 ubijenih u borbi
 • 75.375 umrlih na druge načine
Kraljevina Sardinija:
2166 mrtvih[11]
 • 28 umrlih u borbi
 • 2138 umrlih na druge načine
Ukupno:
165.363 mrtvih
 • 45.770 ubijenih u borbi
 • 195.593 umrlih na druge načine
Ukupno:
450.015 mrtvih[12][13]
 • 72.125 ubijenih u borbi
 • 376.890 umrlih na druge načine
Ukupno: 613.378 mrtvih
Broj mrtvih uključuje smrt od bolesti, a u svim slučajevima je smrt zbog bolesti premašila ukupan broj ubijenih u akciji i umrlih od rana.

Uzroci i tijek rata Uredi

Geopolitički uzroci rata uključivali su opadanje moći Osmanskog Carstva, širenje Ruskog Carstva tijekom prethodnih rusko-turskih ratova te britansko-francuski prioritet očuvanja Osmanskog Carstva kako bi održali ravnotežu moći u Koncertu Europe. Okidač je bio neslaganje u vezi prava kršćanskih manjina u Palestini, koja je tada bila dio Osmanskog Carstva, pri čemu je Francusko Carstvo promoviralo prava katolika, a Rusko Carstvo prava Pravoslavne crkve.

Crkve su uspjele riješiti svoje nesuglasice s Osmanlijama i postići dogovor, ali francuski car Napoleon III. i ruski car Nikola I. nisu se povukli. Nikola I. izdao je ultimatum kojim je tražio da pravoslavni podanici Osmanskog Carstva budu stavljeni pod njegovu zaštitu. Britansko Carstvo pokušalo je posredovati i dogovoriti kompromis na kojeg je Nikola I. pristao. Kada su Osmanlije zatražile izmjene u dogovoru, Nikola I. se predomislio i pripremio za rat.

U srpnju 1853. ruske su trupe okupirale Dunavske Kneževine[14] (Moldavija i Kneževina Vlaška, koje su danas dio Rumunjske, a tada pod osmanskom vlašću). Dana 16. listopada 1853.[15], uz obećanje podrške Francuskog i Britanskog Carstva, Osmansko Carstvo proglasilo je rat Ruskom Carstvu.[16] Predvođene Omer-pašom, Osmanlije su vodile snažnu obrambenu kampanju i zaustavile ruski napredak kod Silistre (u današnjoj Bugarskoj). Zasebna akcija na utvrdi Kars, u Osmanskom Carstvu, dovela je do opsade, a ruska flota poremetila je pokušaj Osmanlija da ojačaju posadu u Sinopskoj bitci u studenom 1853. godine.

Strahujući od mogućeg sloma Osmanskog Carstva, britanska i francuska flota ušle su u Crno more u siječnju 1854. godine[14] i pomaknule se prema sjeveru do Varne u lipnju 1854. te stigli na vrijeme, a povodom toga Rusi su napustili Silistru. U Baltičkom moru, blizu ruske prijestolnice Sankt-Peterburga, britansko-francuska flota uspostavila je pomorsku blokadu i zatvorila brojčano nadmoćnu rusku Baltičku flotu, nanoseći ekonomsku štetu Ruskom Carstvu blokiranjem trgovine te prisiljavajući ga da drži veliku vojsku u Sankt-Peterburgu, pripremajući se obraniti ga od potencijalnog napada Alijanse.

Nakon manjeg sukoba kod Kustengea (današnja Constanța u Rumunjskoj), zapovjednici Alijanse odlučili su napasti glavnu rusku pomorsku bazu na Crnom moru – Sevastopolj na Krimu. Nakon dugih priprema, snage Alijanse iskrcale su se na Krim u rujnu 1854. i marširale prema točki južno od Sevastopolja nakon što su pobijedile u Bitci kod Alme (20. rujna 1854.). Rusko Carstvo izvršilo je kontranapad (25. listopada), a on je prerastao u Bitku kod Balaclava, gdje su ruske vojne snage odbijene, dok su britanske bile ozbiljno iscrpljene nakon te bitke. Drugi ruski kontraudar, Bitka kod Inkermana (studeni 1854.), također je završio bez odlučujuće pobjede, odnosno porazom Ruskog Carstva.

Do 1855. godine Kraljevina Sardinija poslala je ekspedicijske snage na Krim, pridružujući se Francuskom, Britanskom i Osmanskom Carstvu. Bojište se smirilo u Opsadi Sevastopolja, uključujući okrutne uvjete za trupe s obje strane. Manje vojne akcije odvijale su se na Kavkazu (1853.1855.), Bijelom moru (srpanjkolovoz 1854.) i sjeveru Tihog oceana (1854.1855.).

Sevastopolj je pao nakon gotovo 11 mjeseci, nakon što su Francuzi napali Fort Malakoff. Rusko Carstvo zatražilo je mir u ožujku 1856. godine. Pariškim mirovnim ugovorom, potpisanim 30. ožujka 1856., okončan je rat, a njime je Ruskom Carstvu zabranjeno bazirati ratne brodove u Crnom moru. Osmanske vazalne države Kneževina Vlaška i Moldavija postale su uglavnom neovisne. Kršćani u Osmanskom Carstvu stekli su određeni stupanj službene jednakosti, a Pravoslavna crkva ponovno je preuzela kontrolu nad kršćanskim crkvama u sporu.[17]

Krimski rat bio je jedan od prvih sukoba u kojem su vojne snage koristile moderne tehnologije poput eksplozivnih pomorskih granata, željeznica i brzojava.[18] Rat je također bio jedan od prvih koji je opsežno dokumentiran u pisanim izvješćima i fotografijama. Rat je brzo postao simbol logističkih, medicinskih i taktičkih neuspjeha i lošeg upravljanja. Reakcija u Britanskom Carstvu dovela je do zahtjeva za profesionalizacijom medicine, što je postigla Florence Nightingale, koja je privukla svjetsku pozornost pionirskom modernom njegom dok je liječila ranjene.

Završetak rata Uredi

Britanska pozicija Uredi

 
Jedno od tri crkvena zvona iz 17. stoljeća (u dvorcu Arundel u Engleskoj), koja su na završetku Krimskog rata kao trofeji odnešena iz Sevastopolja

Nezadovoljstvo izazvano vođenjem rata raslo je u britanskoj javnosti i drugim zemljama te je bilo pogoršano izvještajima o neuspjesima, posebno razornim gubicima juriša lake brigade u Bitki kod Balaklave. U nedjelju, 21. siječnja 1855., na Trafalgar Squareu u blizini Crkve Svetog Martina u poljima došlo je do "snježne pobune" u kojoj se 1500 ljudi okupilo prosvjedujući protiv rata gađajući taksije i pješake grudama snijega. Kada je policija intervenirala, grudve su bile usmjerene i prema policajcima, a pobuna se ugušila pomoću palica.[19]

U Parlamentu su konzervativci zahtijevali obračun svih vojnika, konjanika i mornara koji su poslani na Krim i točne brojke o broju žrtava koje su pretrpjele sve britanske oružane snage na Krimu, posebno u Bitki kod Balaklave. Parlament je usvojio prijedlog zakona o istrazi s 305 naprema 148 glasova. Tadašnji premijer George Hamilton-Gordon podnio je ostavku 30. siječnja 1855. godine, a iskusni ministar vanjskih poslova Henry John Temple je umjesto njega postao premijer. Temple je zauzeo tvrd stav te je želio proširiti rat, potaknuti nemire unutar Ruskog Carstva i trajno smanjiti rusku prijetnju Europi. Ujedinjeno Kraljevstvo Švedske i Norveške je zajedno s Pruskom bilo voljno pridružiti se Francuskom i Britanskom Carstvu, a Rusko Carstvo bilo je izolirano.[20]

Mirovni pregovori Uredi

Francusko Carstvo, koje je poslala mnogo više vojnika u rat te pretrpjela mnogo više žrtava nego Britansko Carstvo, željelo je završetak rata, kao što je to željelo i Austrijsko Carstvo.[21]

Pregovori su započeli u Parizu u veljači 1856. godine. Francusko Carstvo pod vodstvom Napoleona III. nije imalo posebnih interesa ma Crnom moru te stoga nije podržavalo oštre britanske i austrijske prijedloge.[22]

Mirovni pregovori na Pariškom kongresu rezultirali su potpisivanjem Pariškog ugovora (30. ožujka 1856.). U skladu s člankom III, Rusko Carstvo vratilo je grad i citadelu Kars Osmanskom Carstvu te sve druge dijelove osmanskog teritorija koje su ruske trupe kontrolirale. Rusko Castvo također je Moldaviji vratila južnu Besarabiju. Člankom IV, Britansko Carstvo, Francusko Carstvo, Kraljevina Sardinija i Osmansko Carstvo vratili su Ruskom Carstvu grad i luku Sevastopolj, Balaklavu, Jevpatoriju, Kinburn kao i sve druge teritorije koje je Alijansa okupirala. U skladu s člancima XI i XIII, car i sultan složili su se da neće uspostaviti nikakav pomorski ili vojni arsenal na obali Crnog mora. Crnomorske klauzule oslabile su Rusko Catstvo, koje više nije predstavljala pomorsku prijetnju Osmanlijama. Kneževina Moldavija i Kneževina Vlaška nominalno su vraćene Osmanskom Carstvu, a Austrijsko Carstvo bilo je prisiljeno odustati od svoje aneksije i prekinuti njihovu okupaciju, no one su u praksi zapravo postale nezavisne. Pariškim je ugovorom Osmansko Carstvo primljeno u Koncert Europe, a velike sile obvezale su se poštivati ​​njegovu nezavisnost i teritorijalni integritet.[23]

Najznačajnije bitke Uredi

Zanimljivosti Uredi

Film Obrana Sevastopolja (rus. Оборона Севастополя) snimljen je na Krimu, na mjestima stvarnih događaja iz Krimskog rata, uz sudjelovanje vojske i flote te epizodama u kojima su sudjelovali lokalni stanovnici i sudionici Obrane Sevastopolja (1854.1855.). Prikazivanje filma carskoj obitelji održano je 14. studenoga 1911. godine u gradu Jalti u današnjoj Ukrajini, čiji je današnji teritorij tada pio pod kontrolom Ruskog Carstva. Na predstavi su također bili prisutni dvorani i časnici trupa, kao i carska jahta Štandart. Premijera filma održana je u Velikoj dvorani Moskovskog konzervatorija, gdje je bio prisutni veliki simfonijski orkestar te ogroman zbor pjevača. Prodaja kopija nadmašila je sva očekivanja redatelja i organizatora produkcije – film s proračunom od 40.000 rubalja donio je tvrtki Hanzhonkov značajan profit.[24]

Izvori Uredi

  1. Arab involvement in Crimean War 'erased from history'. Al Arabiya English (engleski). 3. ožujka 2014. Pristupljeno 7. rujna 2023.
  2. Arab involvement in Crimean War 'erased from history'. Al Arabiya English (engleski). 3. ožujka 2014. Pristupljeno 7. rujna 2023.
  3. McGregor, Andrew. 22. prosinca 2006. The Tunisian Army in the Crimean War: A Military Mystery | Aberfoyle International Security (engleski). Pristupljeno 7. rujna 2023.
  4. Arab involvement in Crimean War 'erased from history'. Al Arabiya English (engleski). 3. ožujka 2014. Pristupljeno 7. rujna 2023.
  5. Arab involvement in Crimean War 'erased from history'. Al Arabiya English (engleski). 3. ožujka 2014. Pristupljeno 7. rujna 2023.
  6. McGregor, Andrew. 22. prosinca 2006. The Tunisian Army in the Crimean War: A Military Mystery | Aberfoyle International Security (engleski). Pristupljeno 7. rujna 2023.
  7. Clodfelter, M. 2017. Warfare and Armed Conflicts: A Statistical Encyclopedia of Casualty and Other Figures, 1492-2015 (engleski) 4. izdanje. Jefferson. str. 180. ISBN 978-0786474707
  8. Clodfelter, M. 2017. Warfare and Armed Conflicts: A Statistical Encyclopedia of Casualty and Other Figures, 1492-2015 (engleski) 4. izdanje. Jefferson. str. 180. ISBN 978-0786474707
  9. Clodfelter, M. 2017. Warfare and Armed Conflicts: A Statistical Encyclopedia of Casualty and Other Figures, 1492-2015 (engleski) 4. izdanje. Jefferson. str. 180. ISBN 978-0786474707
  10. Clodfelter, M. 2017. Warfare and Armed Conflicts: A Statistical Encyclopedia of Casualty and Other Figures, 1492-2015 (engleski) 4. izdanje. Jefferson. str. 180. ISBN 978-0786474707
  11. Clodfelter, M. 2017. Warfare and Armed Conflicts: A Statistical Encyclopedia of Casualty and Other Figures, 1492-2015 (engleski) 4. izdanje. Jefferson. str. 180. ISBN 978-0786474707
  12. Clodfelter, M. 2017. Warfare and Armed Conflicts: A Statistical Encyclopedia of Casualty and Other Figures, 1492-2015 (engleski) 4. izdanje. Jefferson. str. 180. ISBN 978-0786474707
  13. Kozelsky, Mara. 2012. The Crimean War, 1853–56. [Krimski rat, 1853. – '56.]. Kritika: Explorations in Russian and Eurasian History [Kritika: Istraživanje ruske i euroazijske povijesti]. 13.4. Slavica Publishers. str. 903–917
  14. a b c Crimean War | Map, Summary, Combatants, Causes, & Facts | Britannica [Krimski rat | Karta, sažetak, borci, uzroci i činjenice | Britannica]. www.britannica.com (engleski). 16. kolovoza 2023. Pristupljeno 7. rujna 2023.
  15. Crimea war of 1853-1856 began. Presidential Library (engleski). Pristupljeno 7. rujna 2023.
  16. Kerr, Paul. 2000. The Crimean War [Krimski rat]. str. 17. ISBN 978-0752272481
  17. Figes, Orlando. 2010. Crimea: The Last Crusade [Krim: Posljednji križarski rat]. Allen Lane. London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 415. ISBN 978-0-7139-9704-0
  18. Royle, Trevor. 2000. Crimea: The Great Crimean War, 1854–1856 [Krim: Veliki krimski rat, 1854. – 1856.]. Palgrave Macmillan. ISBN 1-4039-6416-5
  19. Marx, Karl; Engels, Fridrik. The Aims of the Negotiations – Polemic Against Prussia – A Snowball Riot [Ciljevi pregovora – Polemika protiv Pruske – Nered s grudama snijega]. Collected Works of Karl Marx and Frederick Engels: Volume 13 [Sakupljena djela Karla Marxa i Frederika Engelsa: Svezak 13]. str. 599
  20. Figes, Orlando. 2010. Crimea: The Last Crusade [Krim: Posljednji križarski rat]. Allen Lane. London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 400–402, 406–408. ISBN 978-0-7139-9704-0
  21. Figes, Orlando. 2010. Crimea: The Last Crusade [Krim: Posljednji križarski rat]. Allen Lane. London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 402–405. ISBN 978-0-7139-9704-0
  22. Tarle, Evgenii. 1950. Crimean War (ruski). 2. Izdatel'stvo Akademii Nauk. Moskva i Lenjingrad, Sovjetski Savez (danas Moskva i Sankt-Peterburg, Rusija). str. 533
  23. Figes, Orlando. 2010. Crimea: The Last Crusade [Krim: Posljednji križarski rat]. Allen Lane. London, Engleska, Ujedinjeno Kraljevstvo. str. 432–433. ISBN 978-0-7139-9704-0
  24. Оборона Севастополя (1911). 21. srpnja 2022. Pristupljeno 7. rujna 2023.