Katolička Crkva

zajedništvo Latinske Crkve i 23 Istočnih katoličkih Crkava
(Preusmjereno s Rimokatolička crkva)

Katolička Crkva (lat. Ecclesia Catholica), koja se ponekad naziva i Rimokatolička Crkva (lat. Ecclesia Catholica Romana), najveća je kršćanska Crkva i najbrojnija vjerska zajednica, s približno 1,3 milijarde krštenih katolika u svijetu od 2019.[1][2] Osnovna značajka Katoličke Crkve jest priznavanje rimskoga biskupa (pape) kao vrhovnoga autoriteta u vođenju Crkve. Prema Bibliji, učenju apostola i ranih Crkvenih otaca Katoličku Crkvu utemeljio je Isus Krist.

Bazilika Svetoga Petra

Katolička Crkva sastoji se od 24 autonomne (sui iuris) crkve. Najveća od njih je ona u kojoj je i sam papa, Latinska Crkva ili Crkva zapadnoga obreda. Preostale 23 su istočne katoličke Crkve, tj. Crkve s istoka koje su nakon velikoga raskola priznale papu i održavaju istočne obrede. Razlika je u obredu, liturgijskom jeziku, crkvenoj disciplini i običajima, dok je ostalo zajedničko, poput vjere, sakramenata i prihvaćanja zajedništva s papom.

Nauk Katoličke Crkve sažet je u Nicejsko-carigradskomu vjerovanju, a iznesen u Katekizmu Katoličke Crkve. Službeni jezik Crkve je latinski, a u uporabi je umnogome i talijanski jezik.

Nauk Uredi

Crkva i određivanje nauka Uredi

Prema nauku Katoličke Crkve, Crkva je zajednica koju je osnovao Isus kao božansku tvorevinu koju vodi Duh Sveti. Ta Crkva u ovom svijetu u punini postoji samo u organizaciji zvanoj Katolička Crkva, tj. u organizaciji okupljenoj oko Petrovog nasljednika pape jer je Isus upravo na njemu izgradio Crkvu (usp. Mt 16:18-19) i njemu je kao jedinom pastiru povjerio brigu nad cijelim svojim stadom (usp. Iv 21:15-17). Ipak, Katolička Crkva priznaje većinu dobara Kristove Crkve i drugim Crkvama, posebno pravoslavnima, te je svjesna da se u njoj samoj zbog ljudske nesavršenosti ta dobra često ne očituju kako bi trebalo.

Jedno od dobara koje Crkva ima je sigurnost božanskog vodstva, tj. sigurnost da će ona vjerno i nepogrešivo baštiniti što je primila od Isusa. Ta baština naziva se tradicija i svako argumentiranje nauka poziva se na nju. Papa i tu ima ključnu ulogu jer je sigurnost moguća upravo radi njega koji je jedini garant te sigurnosti (usp. Lk 22:31-32). Ipak, tradiciju prenosi cjelokupna Crkva.

Jedan od najvažnijih dijelova tradicije, ako ne i najvažniji, je Sveto pismo. Sveto pismo nije izvan tradicije nego je dio nje, jer ga je u ranim vremenima kršćanstva upravo ona napisala i definirala. Sveto Pismo je Božja riječ koju su napisali ljudi vođeni Duhom Svetim. Sastoji se od Starog i Novog zavjeta. Stari zavjet je Židovska Biblija, a Novi zavjet je skup spisa o Isusu i apostolima.

Današnji nauk Katoličke Crkve definiran je na 21 Ekumenskom saboru. To su zasjedanja svih biskupa uz odobrenje i potvrdu pape. Zbog gore navedenog, zaključci Sabora su nezabludivi. Zaključci se mogu preispitivati, ali, po nauku, svatko tko istinski prouči materiju doći će do istoga zaključka.

Osnovni nauk Uredi

Najvažnije istine tako definiranog nauka sažete su još na prvim saborima, Nicejskom i Carigradskom, u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Još i prije sabora postojalo je Apostolsko vjerovanje koje po tradiciji seže iz vremena apostola, i nešto sažetije iznosi praktički isti nauk. Vjerovanja su strukturno podijeljena na tri dijela, svako o jednoj božanskoj osobi.

Po vjerovanju, jedan je Bog koji se sastoji od triju božanskih osoba (Trojstvo): Otca, Sina i Duha Svetoga. Bog, tj. sve tri osobe, je vječan i počelo je svega (filozofski bitak). Božanske osobe jesu u vječnom odnosu ljubavi. Bog Otac svemogući je stvoritelj.

Bog Sin vječna je Božja Riječ po kojoj je sve stvoreno. Radi spasenja ljudi, palih u grijeh, ta Riječ je postala čovjekom Isusom koji je Krist (Pomazanik Božji, obećan Židovima u Starom zavjetu). On je stoga pravi Bog i pravi Čovjek. Isus se utjelovio po Duhu Svetomu od Djevice Marije, dakle bez biološkoga oca (ali ne i bez zemaljskoga oca (poočima), koji mu je sv. Josip). Umro je radi našega grijeha, tako očitujući beskrajnu Božju ljubav prema čovjeku. Treći dan po smrti je uskrsnuo i tako pobijedio smrt kao posljedicu grijeha. Po njegovoj smrti i uskrsnuću svi ćemo uskrsnuti i to tijelom i duhom. Unatoč dojmu da katolička vjera naučava dualizam duha i tijela, to nije tako, temeljni nauk poznaje jedinstvo duha i tijela. Tjelesnost je ljudima nužna za cjelokupno postojanje i za odnose u ljubavi s drugima, iz čega proizlaze i katolički sakramenti i liturgija.

Nakon uskrsnuća Krist je uzašao na nebo. Očekuje se njegov drugi dolazak u slavi kada će suditi svima i preobraziti svijet. Ovo posljednje tumači se na različite načine, od doslovnog dolaska na oblaku popraćenog raznim grozotama, do alegorija. Katolički nauk iz toga izvlači teološku istinu da je konačno pročišćenje svakoga i svega moguće samo kroz osobu Isusa Krista koji je jedina Istina i da se to neminovno mora dogoditi, što povlači propast onih koji nisu u istini i vječno blaženstvo onih koji jesu. Bitan je nauk da spasenje dolazi samo po Isusu Kristu i ni po kome drugome (usp. Dj 4:12), pa i oni koji ga nisu upoznali, ako se spase, spašeni su po njemu.

Duh Sveti treća je božanska osoba koja uzdržava svijet (cijeli svemir) i nadahnjuje svakoga čovjeka. Sva dobra koja ljudi posjeduju i sve što rade neodvojio je od djelovanja Duha Svetoga. U dijelu vjerovanja o Duhu je i vjerovanje u Crkvu, jer je ona plod njegova trajna vodstva.

Kasnije donošenje nauka Uredi

Nauk je podrobnije definiran na kasnijim Ekumenskim saborima. Ne može se uvoditi novi nauk nego samo definirati ono što u tradiciji već u biti postoji, te se na jasniji ili suvremeniji način to iznijeti. Jedina Objava, iz koje se crpi sav nauk, je objava Isusa Krista koja kroz Crkvenu tradiciju koju vodi Duh Sveti govori i danas.

Važan je i nauk o sakramentima. To su vidljivi znaci nevidljiva Božjega djelovanja. Po nauku, ako je izvršen propisani vidljivi oblik, sakrameti zaista djeluju, tj. zaista se događa nevidljivo Božje djelovanje. Nauk da Crkva može označavati stvarno Božje djelovanje u svijetu postoji oduvijek te svi sakramenti svoje utemeljenje imaju u Isusovu djelovanju. Ipak, konkretan opis sakramenata, nužnosti za valjanost i njihova teologija mijenjali su se kroz stoljeća.

Jedna od poznatijih dogmi Katoličke Crkve je dogma o Papinoj nezabludivosti definirana na Prvom vatikanskom saboru 1870. Kaže da je sam papa nezabludiv kada na jasno definiran način iznosi nauk u ime Crkve, što je istina koja postoji u tradiciji i Svetom pismu od početka. Tu mogućnost je nakon 1870. papa iskoristio samo jednom kada je Pio XII. 1950. definirao dogmu o uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo.

Organizacija Uredi

Ustroj Uredi

Katolička Crkva sastoji se od 23 autonomne Crkve, 22 istočne katoličke Crkve i jedne zapadne, Latinske Crkve. Osim par izuzetaka, istočne katoličke Crkve su bile odvojene od Katoličke Crkve nakon velikog raskola, pa su se zatim ujedinile.

Na čelu Latinske Crkve i cijele Katoličke Crkve je rimski biskup, papa. On ima nad Crkvom apsolutnu vlast. Pri upravljanju Crkvom pomažu mu uredi Rimske kurije. Istu vlast imaju i svi biskupi sazvani na ekumenskom saboru.

Osnovna administrativna podjela svih autonomnih crkava je podjela na biskupije, kod istočnih crkava zvane eparhije. Biskup u svojoj biskupiji ima uglavnom svu vlast, ograničenu jedino crkvenim pravom i papinom vlašću. Postoji niz organizacijskih jedinica koje se ne zovu biskupije, ali su u pravu uglavnom izjednačene s njima. Sve one se jednim imenom zovu partikularne crkve. Partikularne crkve se udružuju u crkvene pokrajine. Daljnja podjela je na župe.

Vjernici Uredi

Pripadnikom Crkve postaje se sakramentom krštenja. Službenin izlazak iz Crkve moguć je bilo dobrovoljno bilo kaznom izopćenja, no biljeg krsta duhovno ostaje i ne može se izbrisati.

Osnovna podjela vjernika je na dva staleža, klerike i laike. Klerici su osobe koje su primile sakrament svetoga reda te se dijele na đakone, svećenike i biskupe. Klerici mogu biti isključivo muškarci, a svećenici i biskupi u Latinskoj ckrvi moraju živjeti u celibatu. Uglavnom se klericima daju razne službe u Crkvi, ali neke mogu dobiti i laici.

Pored toga, vjernici iz oba staleža mogu se priključiti mnogim ustanovama i društvima (npr. redovničkim ustanovama). Redovnici, koji općenito mogu biti i klerici i laici, često se smatraju trećim staležom u Crkvi.

Ustanove Uredi

Pored osnovne strukture, Katolička Crkva osniva razna druga udruženja i institucije, uglavnom obrazovnoga i karitativnog karaktera. Tako po svijetu postoji niz katoličkih vrtića, škola, sveučilišta, instituta, caritasa, bolnica, raznih domova itd. Katolička Crkva ili neke njezine organizacijske jedinice, uglavnom biskupije, osnivači su tih institucija i njima upravljaju.

Bogoštovlje Uredi

Katolici se klanjaju Bogu i štuju svece prema crkvenim propisima, ali i na privatan način koji je u skladu s katoličkim naukom.

Komunikacija čovjeka s Bogom naziva se molitva. Ona se izražava na različite načine, javno i privatno. Molitva je širok pojam, obuhvaća javna bogoslužja, privatno ponavljanje molitvenih tekstova, razmatranje vjerskih tema, razgovor s Bogom, ali u konačnici i cijeli čovjekov život treba biti odnos s Bogom, dakle molitva.

Posebno mjesto u crkvenom bogoslužju ima liturgija. To je uglavnom javno slavljenje Boga cijele Crkve po točno određenim propisima. Obuhvaća sakramente i uobičajeno slavlje uz sakramente (dakle i svetu misu) i još neka važna bogoslužja (npr. sprovod i obredi Velikoga petka). Liturgija je nužan dio crkvenoga djelovanja.

Rasprostranjenost Uredi

Katoličanstvo je prevladavajuća vjeroispovijed u većini Europe (poglavito južne i srednje), Latinskoj Americi i Filipinima, te velikim dijelovima Sjeverne Amerike, subsaharske Afrike. Procjenjuje se da u svijetu ima 1,27 milijarde katolika.[3]

Katolička Crkva ima svoje upravne jedinice po cijelom svijetu. U tradicionalno katoličkim zemljama i u zemljama stabilne vjerske slobode, što obuhvaća većinu svijeta, to su biskupije. U misijskim zemljama prije uspostave biskupija organiziraju se apostolski vikarijati i prefekture. Posebna situacija je u Kini gdje su u prošlosti ustanovljene biskupije, ali zbog zabrana kineskih vlasti ne funkcioniraju.

Deset država s najvećim brojem katolika:

  1. Brazil, 126,9 milijuna
  2. Meksiko, 98,8 milijuna
  3. Filipini, 85,5 milijuna
  4. Sjedinjene Američke Države, 71 milijun
  5. Italija, 50,5 milijuna
  6. Francuska, 44 milijuna
  7. Kolumbija, 36 milijuna
  8. Poljska, 33 milijuna
  9. Španjolska, 29,3 milijuna
  10. Demokratska Republika Kongo, 28,7 milijuna

Povezani članci Uredi


Izvori Uredi

  1. Pubblicati l'Annuario Pontificio 2021 e l'Annuarium Statisticum Ecclesiae 2019 (talijanski). L'Osservatore Romano. 25. ožujka 2021. Inačica izvorne stranice arhivirana 25. ožujka 2020. Pristupljeno 29. ožujka 2021.
  2. Marty, Martin E. 29. travnja 2021. Roman Catholicism. Encyclopedia Britannica. Pristupljeno 17. lipnja 2021.
  3. http://kath.net/news/54285

Vanjske poveznice Uredi