Bošnjani bivši je naziv za stanovništvo koje je živjelo na području Bosne u srednjem vijeku.[1][2][3][4]

Naziv »Bošnjanin« prvi put se spominje u carskoj tituli bizantskog cara Manojla Komnena 1166. godine.[5] Etnonim dobri Bošnjanin odnosio se na stanovnike cijele Bosne, bez obzira na vjeru, a ne samo na usku jezgru oko izvora rijeke Bosne, što se vidi u raznim poveljama 14. i 15. stoljeća za vrijeme bana Stjepan II Kotromanić,[6] bana Tvrtka I Kotromanića,[7] kralja Stjepana Ostoje[8] itd. U ovim poveljama bosanski vladari kao svjedoke navode dobre Bošnjane. Bili su to utjecajni plemići koji su djelovali kao savjetnici na dvoru bana/kralja. Vlastelin je služio kao jamac da će pravni akt povelje biti izvršen, a obično se zaklinju na sadržaj povelje sa banom. Što god vladar čini, mora dobiti pristanak svoga vladara.[9] Osim toga, pripadnici Crkve bosanske sebe su nazivali »dobrim Bošnjanima«.[10][11][12]

U svom diplomatskom rječniku, Dubrovačka Republika stanovnike Bosne dijeli na dva društvena sloja: ljude (Bošnjani, Bosanci ili Slaveni) i Vlahe.[13]

Termin Bošnjanin za stanovnike srednjovjekovne Bosne javlja se češće od srpskog imena i potiskuje ga iz Huma i Raške, odnosno iz krajeva koji su prvobitno bili dio Srbije, a kasnije ušle u sastav Bosne.[14]

U dokumentima se pojavljuju Bošnjani često sa dodavanjem riječi dobri ispred naziva. Danas se ime smatra arhaizmom, i koristi se samo u povijesnom kontekstu. Tokom Osmanlijske imperije stanovnik Bosne (bez obzira na religiju) se nazivao Bošnjak, tako mijenjajući raniji dometak -anin, sa -iak.[15][16]

Vidi još

uredi

Reference

uredi
  1. Enciklopedija Jugoslavije, Opseg 2, Jugoslavenski leksikografski zavod, 1980, str. 226
  2. Klaić, Vjekoslav, (1882), Poviest Bosne do propasti kraljevstva, str. 43, Zagreb
  3. Filipović, Muhamed, (1997), Bosna i Hercegovina: najvažnije geografske, demografske, historijske, kulturne i političke činjenice, str. 22
  4. Ćirković, Sima, (1964), Istorija srednjovjekovne bosanske države, str. 350, Beograd
  5. Rizvić, Muhsin. 1996. Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo. Preporod Sarajevo. Sarajevo. str. 5
  6. Nakaš, Župarić, Lalić, Dautović, Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 70, 73, 75, 79, 93, Mladinska knjiga Sarajevo
  7. Nakaš, Župarić, Lalić, Dautović, Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 96, 99, 107, 112, Mladinska knjiga Sarajevo
  8. Nakaš, Župarić, Lalić, Dautović, Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 381, Mladinska knjiga Sarajevo
  9. Aleksandar Solovjev, Vlasteoske povelje bosanskih vladara, Istorisko-pravci zbornik, Sarajevo, 1949
  10. Mandić, Dominik, (1960), Bosna i Hercegovina: povjesno-kritička istraživanja, Opseg 2, str. 200, Croatian Historical Institute
  11. Mustafa, Imamović, Bošnjački etnos: identitet i ime, Prilozi, br. 32, 2003, str. 320
  12. Arnautović, Esad, (1997), Pregled historije Bosne i Hercegovine: od prahistorije do kraja srednjeg vijeka, str. 127, Pegagoška akademija
  13. Tanović, Bakir, (2010), Historija Bosne u okviru Osmanskog carstva, str. 29, Svjetlost
  14. Ćirković, Sima, (1964), Istorija srednjovjekovne bosanske države, str. 350, Beograd
  15. Smajić, Ramiza, (2019), Migracijski tokovi, društveno-političke prilike u Bosanskom ejaletu (1683-1699), str. 165-167, Zagreb, doktorski rad
  16. Adem Handžić, "Konfesionalni sastav stanovništva u Bosni i Hercegovini u prvim stoljećima osmanska vladavine", POF, 42-43/1992-93, Sarajevo, 1995, str. 119