Otvori glavni izbornik

Boris Maruna (Podprag, južni Velebit, 13. travnja 1940.[1] - Zagreb, 14. lipnja 2007.) hrvatski je pjesnik, esejist i prevoditelj s engleskog i španjolskog jezika.

ŽivotopisUredi

Rodio se je u Podpragu. S obitelji je u djetinjstvu devet puta promijenio mjesto boravka.[1]

Godine 1960., skupa sa dva brata, emigrira u Italiju. Nakon boravka u talijanskom izbjegličkom logoru odlazi u Argentinu, gdje se pridružuje Vinku Nikoliću i njegovoj »Hrvatskoj reviji«. U tom je časopisu i objavio prve pjesme, a u istoimenoj knjižnici izišla mu je 1964. i prva knjiga pjesama. U tri desetljeća svog emigrantskog izbivanja, živio je u Italiji, Argentini, Velikoj Britaniji, SAD-u i Španjolskoj.

Neko vrijeme Maruna je boravio i u Engleskoj, gdje je radio u uredništvu »Nove Hrvatske«. Naposljetku, zahvaljujući svom ujaku svećeniku i sveučilišnom profesoru, omogućen mu je studij književnosti na sveučilištu Loyola u Los Angelesu, koji je i završio uz magisterij. Na Sveučilištu u Barceloni završio je i hispanistiku na »Estudios Hispanicos para los Extranjeros«.

Objavio je nekoliko zbirki pjesama. Autor je kronike Otmičari izgubljena sna, koja potanko opisuje glasoviti teroristički čin hrvatskih emigranata, otmičara američkog putničkog zrakoplova 10. rujna 1976., čime se htjelo ukazati na nezavidan status Hrvata i podređen položaj Hrvatske unutar Jugoslavije. Maruna je, kao jedan od službenih prevoditelja, bio izravni svjedok sudskog procesa akterima te akcije. Jedan od glavnih organizatora te otmice, Zvonimir Bušić, služio je sve do srpnja 2008. svoju kaznu u američkom zatvoru. Na poziv hrvatske vlade Maruna se vratio u Hrvatsku 1990. te je najprije kratko vrijeme radio u Ministarstvu za iseljeništvo. Na mjestu ravnatelja Hrvatske matice iseljenika naslijedio je Vinka Nikolića, ali je ubrzo i razriješen dužnosti (1990–1992). Tada ga Matica hrvatska imenuje glavnim urednikom »Vijenca«, koju dužnost obavlja od 1995–1997. kada je imenovan glavnim urednikom »Hrvatske revije« (1997–2000).

Dugo je izbivao iz Hrvatske, prvo dobrovoljno, a kasnije i zbog političkog disidentstva, repatrijacije i suočavanja s razočaravajućom zbiljom u neovisnoj Hrvatskoj. Nakon povratka u Hrvatsku, postaje jedan od najoštrijih kritičara hadezeovske vlasti. Do svoje smrti 14. lipnja 2007. u KB Dubrava, Maruna je obnašao dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Republici Čile.

DjelaUredi

  • I poslije nas ostaje ljubav, 1964.
  • Govorim na sav glas, 1972.
  • Ograničenja, 1986.
  • Ovako, 1992.
  • Bilo je lakše voljeti te iz daljine, 1996.

Nagrade i prizanjaUredi

Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska književnica i prevoditeljica Łucja Danielewska. Deset pjesama preveo je Gábor Csordás na mađarski u antologiji "A káosz vigasza" (Pečuh, Jelenkor, 2009.).

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 Šimun Šito Ćorić: 60 hrv. emigrantskih pisaca, Šimun Šito Ćorić, (arhivirano na [1] 5. prosinca 2012. Pristupljeno 16. travnja 2019.