Burakumin
Burakumin (部落民, ljudi iz zaseoka/sela, oni koji žive u zaseocima/selima) nekadašnja je skupina nedodirljivih ljudi na dnu tradicionalne društvene hijerarhije u Japanu. Riječ buraku (jap. 部落) označava zaselak, selo, dok nastavak min (jap. 民) označava ljude, naciju ili podanike te u izravnom prijevodu riječ burakumin znači ljudi iz zaseoka.
Burakumini su izvorno bili etnički Japanci sa zanimanjima koja su se smatrala kegare (穢れ, "oskvrnuće") tijekom japanske feudalne ere: krvnici, pogrebnici, radnici u klaonicama, mesari ili kožari. Burakumin je postao nasljedni status nedodirljivosti i neslužbena kasta u klasnom sustavu Tokugawa tijekom Edo-razdoblja. Burakumini su bili žrtve teške diskriminacije i ostrakizma u japanskom društvu te su živjeli kao izopćenici u svojim zasebnim selima ili getima. Status burakumina službeno je ukinut nakon revolucije Meiji 1868. godine, ali potomci burakumina od tada su se i dalje suočavali sa stigmatizacijom i diskriminacijom u Japanu.[1]
Povijest
urediTijekom razdoblja Tokugawa glavno je društvo bilo podijeljeno u četiri skupine: samuraji, seljaci, obrtnici i trgovci, a međuodnos između ove četiri skupine bio je zabranjen. Međutim, bilo je mnogo onih koji su spadali izvan ovih glavnih kategorija, poput tisuće manjih svećenika koje su zapošljavali budistički hramovi i šintoistička svetišta te oni koji su radili kao sluge za samuraje ili trgovce.[2] Oni koji su bili izvan glavnih kategorija bili su smatrani izopćenicima te su bili primorani baviti se točno određenim zanimanjima koja su se smatrala nečistima i nedodirljivima. Pučani su izbjegavali izravan kontakt s izopćenicima, a najopćenitiji argument koji se odnosi na podrijetlo vjerovanja da su izopćenici u Japanu zagađeni je onaj o budizmu i šintoizmu. U šintoizmu postoji vjerovanje da je meso životinja nečisto i nezadovoljno bogovima, a uzroci nečistoće također su bili povezani s bolestima, ranama, smrću i svim vrstama povezanih aktivnosti, dok je budističko učenje, koje naglašavalo suosjećanje sa svim bićima, zabranilo ubijanje bilo kojeg oblika životinjskog svijeta.[3]
Unutar te skupine izopćenika postojala je podjela na nasljedne i nenasljedne. Nasljedna skupina nazivala se brojnim različitim imenima, ovisno o području, ali najčešće eta (jap. 穢多, označava oblinu prljavštinu.), no sami su preferirali naziv kawata (jap.革足) što se odnosilo na kožnu industriju kojom su se mnogi od njih bavili.[2] Feudalni vladari izdali su naredbu da svi koji su eta moraju nositi skromniju odjeću od farmera, identificirajući ih po pravokutnim komadima tkanine pričvršćenim na odjeću, a kada su se približavali domu običnog stanovništva, morali su skinuti pokrivala za glavu i obuću prije nego što su ušli u dvorište.[4] Nenasljedna je skupina bila poznata pod nazivom hinin (jap. 非人), odnosno ne-ljudi i sastojala se od izopćenika i osuđenika, kriminalaca, a mnogi od njih bili su prosjaci, zabavljači neke vrste ili su bili zaduženi za sklanjanje trupla životinja i skitnica. Koliko se nisko gledalo na one koji spadali u skupinu eta ili hinin govori i činjenica da su nekoć pripadnici ove skupine bili nazivani i drugim pogrdnim nazivima poput yottsu (jap. 四つ) – četiri, tj. četiri noge, čime se implicirala nečovječnost, animalnost ove grupe.[5]
Nakon što je, zahvaljujući Restauraciji Meiji, feudalni kastni sustav u Japanu službeno bio okončan 1869., novoformirana vlada izdala je dekret nazvan senmin haishirei (jap. 賤民廃 止令), odnosno Edikt o ukidanju zanemarivih klasa čime su izopćenici trebali dobiti jednak pravni status. Međutim, dobili su i titulu shinheimin (jap. 新平民.), što u prijevodu znači novi pučanin, a čime se htjelo izravnati status i kaste, ali naslov je i dalje nosio oznaku različitosti na onima koji su bili označeni, a time su označeni još uvijek bili povezani sa svojom prošlošću.[1] Kako je službena zabrana konzumiranja mesa stoke ukinuta 1871., mnogi su bivši izopćenici prešli na posao u klaonicama kao mesari jer, budući da ih se smatralo nečistima, bili su zapravo jedini prikladni za taj posao. Iako su statusi eto i hinin bili službeno ukinuti, to nije okončalo socijalnu diskriminaciju nad njima niti njihov niži životni standard budući da je japanska registracija obitelji donedavno bila vezana uz kućnu adresu predaka, a što je omogućavalo ljudima da utvrde pripadnost skupini burakumin.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća, zabrinutost oko burakumina porasla je među progresivnim misliocima, književnicima i socijalnim reformatorima te na primjer, 1880-ih i 90-ih objavljeno je nekoliko knjiga o proučavanju eta skupine, a slično tome, 1910-ih napisani su poznati romani i kritike o burakuminima i njihovom životu.[3] Najvažniji zadatak koji su provodili burakumin aktivisti s početka dvadesetog stoljeća bio je stvaranje vlastite povijesti koja će uspostaviti mjesto za burakumin u nacionalnoj historiografiji.[6]
Godine 1945., nakon poraza u Drugom svjetskom ratu, stvoren je novi ustav nihonkokukenpou (jap. 日本国憲法), osmišljen kako bi naglasio demokraciju i ljudska prava unutar kojih su svi ljudi jednaki prema zakonu. Glavni oblici diskriminacije bili su vezani uz brak i zapošljavanje, a jedan od najvećih skandala 1970-ih vezan je uz otkriće knjige u kojoj je objavljen popis svih buraku zajednica, koju su po prilično visokim cijenama nabavljali i pojedinci i tvrtke.[5] Godine 1987. objavljena je ambiciozna, ali kontroverzna knjiga pod naslovom Zašto su Dowa zastrašujuće, autora Muichi Maekawa i Keiichi Fujita, a u knjizi je zaključeno je da je strah stvoren dijelom stvoren zbog neznanja, a dijelom i od nekih burakumina koji taj strah iskorištavaju za iznudu novca.[7]
Burakumin danas
urediBurakumin su, prema podacima Lige za oslobođenje buraku, najveća manjinska skupina u Japanu, ali unatoč tomu njihovo postojanje je u velikoj mjeri zanijekano, a diskriminacija, u kontekstu dominantnog narativa o homogenosti japanske populacije je često još vezana uz pojam burakumina.[5] Većina zajednica burakumina nalazi se u Kansaiju, Kyushuu ili oko kopnenog mora pa su mnoge od njih daleko od političkog i diplomatskog središta Tokija, a također se nalaze daleko od kulturnih centara Japana.[8]
Kada je u pitanju ideja o dokidanju diskriminacije burakumina, moguće je razlikovati dvije temeljne pozicije; prema jednoj, isticanje postojanja diskriminirane skupine kao distinktivne samo produbljuje njezin položaj, dok druga pozicija naglašava da negiranje postojanja skupine oduzima njezinim pripadnicima pravo na prepoznavanje pa se i diskriminacija nastavlja u širem društvenom kontekstu, a sami pripadnici burakumin zajednice priklanjaju se i jednoj i drugoj poziciji.[5]
Izvori
uredi- ↑ a b Roberson, Stephen. THE MAINTENANCE OF DISCRIMINATION: AN ETHNOGRAPHY OF BURAKUMIN AND MULTICULTURAL JAPAN journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ a b Weiner, Michael, ur. 19. studenoga 2008. Japan's Minorities. doi:10.4324/9780203884997 journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ a b Shimahara, Nobuo. 1971. Burakumin and Education. Springer Netherlands. Dordrecht. str. 49–74. ISBN 978-90-247-5128-0
- ↑ Shimahara, Nobuo. 1971. Burakumin and Education. Springer Netherlands. Dordrecht. str. 49–74. ISBN 978-90-247-5128-0
- ↑ a b c d Kavedžija, Iza. 2008. NEVIDLJIVI DRUGI: BURAKU I MODERNA JAPANSKA KNJIŽEVNOST. Croatian Ethnological Society and Department of Ethnology and Cultural Anthropology, Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb. OCLC 802082541
- ↑ McKnight, Anne. 2. ožujka 2011. Nakagami, Japan. University of Minnesota Press. ISBN 978-0-8166-7285-1
- ↑ Nishimura, Yuko. 2010. Civic Engagement and Community Development Among Japan’s Burakumin. Springer New York. New York, NY. str. 119–138. ISBN 978-1-4419-1503-0
- ↑ 1957-, Andersson, René,. 2000. Burakumin and Shimazaki Tōson's Hakai : images of discrimination in modern Japanese literature. Univ. ISBN 91-628-4538-1. OCLC 186228709CS1 održavanje: dodatna interpunkcija (link) CS1 održavanje: numerička imena: authors list (link)