Crkveni latinski jezik

inačica latinskog jezika u službenoj uporabi u Katoličkoj Crkvi

Crkveni latinski ili crkvenolatinski jezik (lat. Lingua Latina ecclesiastica) inačica je latinskoga jezika kojom se služi u Katoličkoj Crkvi i koji je njezin službeni jezik jer je kao jezik „univerzalan, nepromjenjiv i nije razgovoran” (Offιciorum omnium, br. 14).[1] Jedinstvenoga je leksika.[2] Jezik je Crkvenih dokumenata, Crkvene povijesti, kanonskog prava i katoličke liturgije rimskog obreda (Tridentska misa).

Crkveni latinski jezik, crkvenolatinski jezik
Lingua Latina ecclesiastica
Razredba indoeuropski
 italski
  latinsko-faliskički
   latinski
    crkvenolatinski
Pismo latinica
Ustanova Katolička Crkva
Jezični kôd
Povezani članci: jezik | jezična porodica | popis jezika (po kodnim nazivima)
oslikani rukopis Vulgate

Može se podijeliti na:

Latinski jezik obvezni je dio humanističkog dijela obrazovanja svakog sjemeništarca, bogoslova ili redovničkog kandidata (Summi Dei Verbum, br. 4; Optatam totius, br. 13).[1]

Crkveni dokumenti

uredi
  • Drugi vatikanski sabor
    • Sacrosanctum Concilium. Dogmatska konstitucija o liturgiji (4. prosinca 1963.)
    • Optatam totius. Dekret o odgoju i obrazovanju svećenika (28. listopada 1963.)
  • Ivan XXIII.: Veterum Sapientia – Drevna mudorst. Apostolsko pismo od 2. veljače 1962.
  • Pavao VI.: Summi Dei Verbum. Apostolsko pismo od 4. studenoga 1963.
  • Pio XI.: Offιciorum omnium. Apostolsko pismo od 1. kolovoza 1922.

Izvori

uredi
  1. a b Tkalac, Antonio: Što Crkva govori o latinskom jeziku? ofm.hr. Juniorat Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda. Objavljeno 4. veljače 2021.
  2. Latinski: službeni jezik Katoličke Crkve KTA BK BiH. Objavljeno 23. siječnja 2010.

Vanjske poveznice

uredi
Nedovršeni članak Crkveni latinski jezik koji govori o jeziku treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.