Dan neovisnosti (Hrvatska)

Vojnici drže zastave na pozdrav Vrhovnom zapovjedniku OSRH tijekom proslave Dana državnosti (2007.)
Povorka hrvatskog ponosa i slave za Dan državnosti 2012. godine u Rijeci

Blagdan Dan hrvatske državnosti 30. svibnja, koji se obilježavao od 1990. zamijenjen je 2001. datumom 25. lipnja 1991. kada je Hrvatski sabor donio Odluku o uspostavi suverene i samostalne Republike Hrvatske. Tek po isteku ta tri mjeseca Hrvatski je sabor na zasjedanju 8. listopada 1991. proglasio punu neovisnost Republike Hrvatske (donešena Odluka o raskidu državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ) pa je izmjenama iz 2001. godine taj dan proglašen blagdanom Dana neovisnosti. 30. svibnja je postao spomendanom - Dan Hrvatskog sabora.

Postojanje spomendana Dana Sabora 30. svibnja, blagdana Dana državnosti 25. lipnja i Dana neovisnosti 8. listopada djelovalo je zbunjujuće na mnoge hrvatske građane. To je riješeno u listopadu 2019., kada je Dan državnosti vraćen na 30. svibnja (blagdan), 25. lipnja je postao Dan neovisnosti (spomendan), a 8. listopada Dan Hrvatskog sabora (spomendan).[1]

PovijestUredi

Drama bivše Jugoslavije dosegla je vrhunac u proljeće 1991. Hrvatska i Slovenija još su godinu dana prije toga izglasale svoju suverenost i održale prve slobodne parlamentarne izbore. Međutim u to doba riječi suverenost i nezavisnost nisu se poistovjećivale.[2]

Zagreb i Ljubljana tražili su miran način za razdruživanje od Jugoslavije, pa je zato politički prostor za eventualnu konfederaciju suverenih republika ostao otvoren. Bila su to pravila igre koja su nametale i svjetske sile. Međutim, Srbiju i Crnu Goru zanimala je jedino hegemonija pod maskom nove moderne federativne Jugoslavije, pa su pregovori blokirani. U isto vrijeme u dijelu Hrvatske traje pobuna Srba u Hrvatskoj, a ostaci savezne vlasti bivše Jugoslavije potpuno su paralizirani. U takvim okolnostima Hrvatska je 19. svibnja izašla na referendum, na koji se odazvalo 83,5 posto biračkog tijela. Od toga broja čak 93,2 posto zaokružilo je listić DA za hrvatsku suverenost.[2]

 
Predsjednik Hrvatskoga sabora Žarko Domljan je nakon izglasavanja državne nezavisnosti rekao: "Rođena je država Hrvatska! Neka joj je dug i sretan život."

Uslijedio je jedan od najznačajnijih hrvatskih povijesnih događaja. Dana 25. lipnja 1991. sastao se Hrvatski sabor i donio Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske.[2] U okruženju velikosrpskih prijetnji i inertnosti svjetske diplomacije, Hrvatski sabor je proglasio Republiku Hrvatsku, do tad u sastavu socijalističke Jugoslavije, suverenom i samostalnom državom. Tim činom, Hrvatska je postala nezavisna država, pokrenula je postupak razdruživanja od drugih jugoslavenskih republika i zatražila međunarodno priznanje.[3]

U svom govoru, predsjednik Republike Franjo Tuđman je istaknuo:[3]

"Mi ne možemo više podržavati život u zajedničkoj državi, u kojoj postoji neprekidna, pritajena i javna agresija, patološka mržnja i zloća prema svemu izvornome hrvatskom. U državnoj zajednici, u kojoj smo suočeni s uzastopnim prijetnjama upotrebe sile, kako one zajedničke, tako i ilegalne u obliku buntovništva i terorizma. Proglašujući samostalnost Hrvatske, mi činimo isto ono što i svi narodi svijeta na putu postizanja svoje neovisnosti i to iz istih, prirodnih i vrhonaravnih razloga."

Prigodom usvajanja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, Tuđman je rekao:[4]

"S neskrivenim zadovoljstvom i ponosom obznanjujemo svim republikama i saveznim tijelima SFRJ, objavljujemo cijelom svijetu suverenu volju hrvatskog naroda i svih građana Republike da se današnjim danom Republika Hrvatska proglašuje samostalnom i suverenom državom te pozivamo sve vlade i parlamente svih država da prihvate i priznaju čin slobodne odluke hrvatskoga naroda, čin slobode kojim još jedan narod hoće postati punopravnim članom međunarodne zajednice slobodnog svijeta."
 
Sveopće slavlje ispred Sabora nakon izglasavanja hrvatske nezavisnosti, 25. lipnja 1991. godine.

Izglasavanje Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti je bilo ponešto narušeno činjenicom da su se reformirani komunisti, tada pod nazivom Stranka demokratskih promjena, izjasnili protiv ustavne odluke i provedbenog ustavnog zakona. Klub zastupnika SDP-a na čelu s Ivicom Račanom tražio je da se istodobno s razdruživanjem pokrene postupak udruživanja s drugim jugoslavenskim republikama. Taj je prijedlog odbijen pa se saborska većina u kojoj je prevladavala Hrvatska demokratska zajednica odlučila za punu hrvatsku nezavisnost bez ikakvih uvjeta.[3]

Nekoliko sati kasnije identičnu je odluku donijela i Skupština Slovenije. Šesteročlana federalna jugoslavenska zajednica tada je i pravno prestala postojati.[2] Međunarodna zajednica nije odmah prihvatila raspad Jugoslavije, te je cijeloj bivšoj Jugoslaviji nametnula embargo na uvoz oružja, a s obzirom na vojnu premoć tadašnje JNA, to je značilo prepuštanje Hrvatske i Slovenije na milost i nemilost velikosrpskoj agresiji.[3] Neposredno nakon toga jugoslavenska vojska napala je Sloveniju, a 3. srpnja jugoslavenski tenkovi ulaze u Baranju. Počela je okrutna agresija na Hrvatsku u kojoj će pasti tisuće žrtava, a deseci tisuća ljudi napustit će svoja ognjišta. Međutim, Hrvatska se uspjela obraniti, a za 4 godine i vojno povratiti izgubljeni teritorij, uz kasniju mirnu reintegraciju istočne Slavonije i Baranje 1998. godine.

Europa i svijet nisu s oduševljenjem dočekali odluku Hrvatskog sabora i Skupštine Slovenije jer je svijet još uvijek predlagao nekakvu novu Jugoslaviju, u koju povratak nije bio moguć. Pokazala je i to krvava ratna zbilja, napadi na Vukovar, Dubrovnik, genocidna agresija okupatora i herojska borba Hrvata. U prosincu 1991. Njemačka je samostalno priznala Hrvatsku, a novu političku stvarnost u siječnju 1992. priznala je cijela Europa, a potom i cijeli svijet.[2]

IzvoriUredi

Unutarnje povezniceUredi

Vanjske povezniceUredi