Wikipedija

Velika Srbija

srpska iredentistička i imperijalistička ideologija
Ovo je glavno značenje pojma Velika Srbija. Za službeno glasilo Srpske radikalne stranke pogledajte Velika Srbija (časopis).

Velika Srbija (ćirilica: Велика Србија) odnosi se na srpsku nacionalističku i iredentističku ideologiju koja za cilj ima stvaranje države Srba na području svih regija tradicionalno značajnima srpskome narodu, uključivo s regijama izvan granica današnje Srbije na kojima se nalazi srpsko stanovništvo.[1]

Karta Srpskog Carstva u 14. stoljeću

Glavna ideologija izvornoga pokreta imala je za cilj ujediniti sve Srbe u jednoj državi, pri čemu su različiti dijelovi okolnih država (ovisno o inačici ideologije) bili proglašavani srpskima bez obzira na prisutno stanovništvo drugih narodnosti.

Ideologija Velike Srbije uključuje prisvajanje raznih teritorija izvan granica Republike Srbije, a jedna od inačica uključuje cijelo područje SFR Jugoslavije osim Slovenije i dijelova Hrvatske. Povjesničar Jozo Tomašević navodi da su u nekim povijesnim oblicima aspiracije o Velikoj Srbiji uključivale dijelove Albanije, Bugarske, Mađarske i Rumunjske.[2] Inspiracija za takve težnje dolazi od srednjovjekovnoga Srpskoga Carstva, kratkotrajne države koja je postojala između 1346. i 1371. godine prije Osmanskih ratova. Ipak, neka područja koja su se smatrala poželjnima u Velikoj Srbiji nalaze se izvan čak i granica Carstva.

Tijekom Domovinskog rata i Rata u Bosni i Hercegovini postojala je obnovljena težnja za stvaranjem Velike Srbije među vodećim političarima SR Srbije,[3] što je dovelo do izvršenja brojnih ratnih zločina i etničkog čišćenja na priželjkivanim područjima.[4] Naziv je često bio rabljen u raznim krugovima i tijekom samih ratova.[5][6][7][8] Unatoč padu osoba značajnih za taj ideološki pokret 1990-ih godina, poput Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, hrvatski i srbijanski autori slažu se da ideologija opstaje u srbijanskoj politici do danas, a nijanse i točni stavovi unutar tako obilježene ideološke struje razlikuju se prema tumačenjima.[9]

Povijesni pregled

uredi

Prva osoba koja je formulirala modernu ideju pansrbizma, preteče imperijalističke Velikosrpske ideologije, bio je Dositej Obradović (1739. - 1811.), pisac i mislilac koji je svoja djela posvetio "slavenosrpskom narodu". Taj narod je opisao kao "stanovnike Srbije, Bosne, Hercegovine, Crne Gore, Dalmacije, Hrvatske, Srijema, Banata i Bačke", koje je sve smatrao "svojom srpskom braćom, bez obzira na njihovu crkvu i vjeru". Drugi zagovornici pansrbizma bili su povjesničar Jovan Rajić i političar i pravnik Sava Tekelija, koji su u svojim djelima također obuhvaćali mnoga od navedenih područja pod jedinstvenim nazivom "srpske zemlje".[10]

Koncept pansrbizma koji su zagovarala ova trojica nije bio imperijalistički, temeljen na ideji srpskog osvajanja, već racionalistički. Vjerovali su da će racionalizam nadvladati vjerske prepreke koje su dijelile Slavene na pravoslavce, katolike i muslimane, te ih ujediniti kao jedan narod. Ideju ujedinjenja i homogenizacije silom kasnije je zagovarao Petar II. Petrović Njegoš (1813. – 1851.).[10]

Garašaninovo Načertanije

uredi
 
Logotip Wikizvora
 WikIzvor ima izvorni tekst na temu: Načertanije
 
Francuska karta s pretpostavljenim granicama srednjovjekovnog Srpskog Carstva označenim crvenom bojom i područjima s navodnim srpskim stanovništvom obojenim zeleno, što se u velikoj mjeri podudara s područjima naseljenim svim Južnim Slavenima.[11]
  Podrobniji članak o temi: Načertanije

Nakon pojave rastućih nacionalističkih tendencija u Europi od 18. stoljeća nadalje, poput Ujedinjenja Italije, Srbija - nakon što je prvo dobila svoju kneževinu unutar Otomanskog Carstva 1817. godine - doživjela je popularnu želju za potpunim ujedinjenjem sa Srbima na preostalim teritorijima, uglavnom onima u susjednim entitetima.[12]

U tom smislu, neki autori navode da se korijeni istinske imperijalističke velikosrpske ideologije mogu pratiti do Načertanija (1844.), tajnog političkog programa ministra Kneževine Srbije Ilije Garašanina,[13] konzervativnog državnika s Bismarckovskim aspiracijama.[14] Načertanije je nastalo pod utjecajem dokumenta "Conseils sur la conduite a suivre par la Serbie", koji je 1843. napisao poljski knez Adam Jerzy Czartoryski, te revidirane verzije poljskog veleposlanika u Srbiji, Franje Zacha, poznate kao "Zachov plan".[15][16]

  »Mora se izraditi plan koji Srbiju ne ograničava na njezine sadašnje granice, već nastoji apsorbirati sav srpski narod oko nje.«
(Ilija Garašanin, Načertanije[13])

U djelu se kao dio Velike Srbije potražuju zemlje naseljene Bugarima, Makedoncima, Albancima, Crnogorcima, Bosancima, Mađarima i Hrvatima.[13] Garašaninov plan također je uključivao metode širenja srpskog utjecaja na traženim područjima.[17] Predlagao je načine utjecaja na Hrvate i slavenske muslimane, koje je Garašanin smatrao "Srbima katoličke vjere" i "Srbima islamske vjere".[13] Dokument je također naglašavao nužnost suradnje između balkanskih naroda i zalagao se da Balkanom trebaju upravljati narodi s Balkana.[18] Prema planu, nova srpska država trbala je uključiti susjedna područja Crne Gore, sjeverne Albanije, Bosne i Hercegovine.[19]

Ovaj plan čuvan je kao tajna do 1906. godine, a neki ga tumače kao nacrt za srpsko nacionalno ujedinjenje, s primarnim ciljem jačanja položaja Srbije usađivanjem srpske i prosrpske nacionalne ideologije u sve okolne narode za koje se smatralo da nemaju razvijenu nacionalnu svijest.[15][17] Budući da je Načertanije bilo tajni dokument, nije moglo izravno utjecati na nacionalnu svijest na popularnoj razini. Ipak, neki znanstvenici sugeriraju da su od druge polovice 19. stoljeća do izbijanja Prvog svjetskog rata "vodeće političke skupine i društveni slojevi u Srbiji bili temeljito prožeti idejama iz Načertanija i razlikovali su se samo u intenzitetu osjećaja i političkoj konceptualizaciji".[20] Čini se da je politička nesigurnost, više nego jugoslavenstvo ili srpski nacionalizam, bila prevladavajući razlog iza ideje o širenju srpskih granica.[21] Dokument je jedan od najspornijih u srpskoj povijesti 19. stoljeća, s oprečnim tumačenjima.[22] Neki znanstvenici tvrde da je Garašanin bio inkluzivni jugoslaven, dok drugi smatraju da je bio isključivi srpski nacionalist koji je težio stvaranju Velike Srbije.[23]

Pansrbizam Vuka Karadžića

uredi
  Podrobniji članci o temama: Pansrbizam i Vuk Stefanović Karadžić

Najznačajniji srpski jezikoslovac 19. stoljeća, Vuk Karadžić, bio je zagovornik stajališta da su svi južni Slaveni koji govore štokavskim narječjem srpsko-hrvatskog jezika zapravo Srbi koji govore srpskim jezikom.[24] Budući da je ova definicija podrazumijevala da su velika područja kontinentalne Hrvatske, Dalmacije te Bosne i Hercegovine, uključujući i područja naseljena rimokatolicima, srpska, neki Vuka Karadžića smatraju rodonačelnikom programa Velike Srbije. Preciznije, Karadžić je bio oblikovatelj moderne sekularne srpske nacionalne svijesti, s ciljem uključivanja svih izvornih govornika štokavskog narječja (pravoslavaca, katolika i muslimana) u jednu, modernu srpsku naciju. Njemački povjesničar Michael Weithmann smatra da je Karadžić izrazio opasnu ideološku i političku ideju u znanstvenom obliku, tj. da su svi južni Slaveni Srbi, dok češki povjesničar Jan Rychlik smatra da je Karadžić postao propagator velikosrpske ideologije i iznio teoriju prema kojoj su svi jugoslavenski narodi koji govore štokavskim narječjem Srbi.[25]

 
Štokavsko narječje, čije je govornike Vuk Karadžić u 19. stoljeću smatrao Srbima.
  »Ima najmanje 5 milijuna ljudi koji govore istim jezikom, ali se po vjeri mogu podijeliti u tri skupine... Samo se prvih 3 milijuna nazivaju Srbima, ali ostali neće prihvatiti to ime.[26]«
(Vuk Karadžić, Srbi svi i svuda)

Ovo stajalište ne dijeli Andrew Baruch Wachtel (Making a Nation, Breaking a Nation), koji ga vidi kao pristašu južnoslavenskog jedinstva, iako u ograničenom smislu, jer je njegova jezična definicija naglašavala ono što Južne Slavene ujedinjuje, a ne vjerske razlike koje su ih ranije dijelile. Međutim, može se tvrditi da je takva definicija vrlo pristrana: sam Karadžić je elokventno i eksplicitno izjavio da mu je cilj ujediniti sve izvorne govornike štokavskog narječja koje je on identificirao kao Srbe. Stoga je Karadžićev središnji jezično-politički cilj bio rast srpskog prostora u skladu s njegovim etno-lingvističkim idejama, a ne jedinstvo bilo koje vrste između Srba i drugih naroda. Klerikalnu podršku velikosrpskoj ideologiji i Karadžićevoj ideji pružio je Nikodim Milaš u svom djelu Pravoslavna Dalmacija (1901.).[27][28]

Balkanski ratovi

uredi
  Podrobniji članak o temi: Balkanski ratovi
 
Velikosrpske težnje prije Balkanskih ratova 1912. – 1913., prema Izvještaju Međunarodne komisije o uzrocima i vođenju Balkanskih ratova.[29]

Ideja o povratu povijesnog srpskog teritorija provedena je u djelo nekoliko puta tijekom 19. i 20. stoljeća, osobito u širenju Srbije prema jugu u Balkanskim ratovima. Srbija je polagala "povijesna prava" na posjedovanje Makedonije, koju je osvojio Stefan Dušan u 14. stoljeću.[30]

  »...radi ekonomske neovisnosti, Srbija mora dobiti pristup Jadranskom moru i jednom dijelu albanske obale: okupacijom teritorija ili stjecanjem gospodarskih i prometnih prava na tu regiju. To, dakle, podrazumijeva okupaciju etnografski stranog teritorija, ali onog koji se mora okupirati zbog osobito važnih gospodarskih interesa i životnih potreba.«

Na početku 20. stoljeća, sve političke stranke Kraljevine Srbije (osim Socijaldemokratske stranke) podržavale su stvaranje Balkanske federacije, a općenito su prihvaćale ideju ujedinjenja svih Srba u jedinu srpsku državu koja bi bila dio balkanske federacije.[32] Od stvaranja Kneževine do Prvog svjetskog rata, teritorij Srbije se konstantno širio.[33]

Srbija je u Balkanskim ratovima ostvarila značajno teritorijalno proširenje i gotovo udvostručila svoj teritorij, pri čemu je pripojila područja naseljena većinom ne-Srbima (Albancima, Bugarima, Turcima i drugima).[34] Najvažniji cilj Srbije u Balkanskim ratovima bio je pristup otvorenom moru,[35] pa je Kraljevina Srbija okupirala veći dio unutrašnjosti Albanije i albansku jadransku obalu. Srpska vojska i crnogorska vojska počinile su niz masakra nad Albancima.[29] Prema Izvještaju Međunarodne komisije, Srbija je anektirane teritorije smatrala "ovisnim područjem, vrstom osvojene kolonije, kojom ti osvajači mogu upravljati po svojoj volji".[29] Novostečena područja bila su podvrgnuta vojnoj upravi i nisu bila uključena u ustavni sustav Srbije.[29] Oporbeni tisak zahtijevao je uspostavu vladavine prava za stanovništvo anektiranih teritorija i proširenje Ustava Kraljevine Srbije na te regije.[29]

Kraljevska srpska vojska zauzela je Drač (Predložak:Lang-sq) 29. studenog 1912. bez otpora.[35] Pravoslavni mitropolit Drača Jakov posebno je srdačno dočekao nove vlasti.[35] Zahvaljujući Jakovljevoj intervenciji kod srpskih vlasti, nekoliko albanskih gerilskih jedinica je spašeno i izbjeglo pogubljenje.[36]

Međutim, vojska Kraljevine Srbije povukla se iz Drača u travnju 1913. pod pritiskom pomorske flote Velikih sila, ali je ostala u drugim dijelovima Albanije sljedeća dva mjeseca.[35]

Crna ruka

uredi
  Podrobniji članci o temama: Crna ruka i Mlada Bosna

Tajna vojna organizacija pod nazivom Ujedinjenje ili smrt, popularno poznata kao Crna ruka, na čelu sa srpskim pukovnikom Dragutinom Dimitrijevićem Apisom, zauzela je aktivan i militantan stav po pitanju velikosrpske države. Vjeruje se da je ova organizacija bila odgovorna za brojne zločine nakon Balkanskih ratova 1913. godine.[37]

Prvi svjetski rat i stvaranje Kraljevine SHS

uredi
  Podrobniji članci o temama: Kraljevina SHS i Srbizacija
 
Krajem studenog 1918., na kraju Prvog svjetskog rata, Srijem, Banat, Bačka i Baranja i Crna Gora proglasili su ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom i ušli u Jugoslaviju kao dio Srbije.

Nakon završetka Balkanskih ratova, Kraljevina Srbija proširila se prema jugu,[38] ali je podrška takvom širenju bila mješovita zbog toga što obećanja o pristupu Jadranskom moru nisu ispunjena. Umjesto toga, Srbija je dobila teritorije Vardarske Makedonije koje su trebale postati dio Kraljevine Bugarske, a Srpska vojska morala je napustiti ta obalna područja koja bi postala dio novoformirane Kneževine Albanije. Ovaj događaj, zajedno s austrougarskom aneksijom Bosne, bio je za srpsko vodstvo frustririajući, jer je još uvijek velik broj Srba bio izvan Kraljevine.[39]

Do 1914. godine velikosrpski koncept postupno je zamijenjen jugoslavenskim panslavističkim pokretom. Promjena pristupa bila je zamišljena kao sredstvo za dobivanje potpore drugih Slavena, susjeda Srba, koji su također bili pod vlašću Austro-Ugarske. Namjera stvaranja južnoslavenske ili "jugoslavenske" države izražena je u Niškoj deklaraciji srpskog premijera Nikole Pašića 1914. godine, kao i u izjavi srpskog regenta Aleksandra 1916. godine. Dokumenti su pokazali da će Srbija voditi politiku koja će integrirati sve teritorije na kojima žive Srbi i južni Slaveni (osim Bugara), uključujući Hrvate i Slovence.[nedostaje izvor]

Londonskim ugovorom saveznici su Srbiji trebali dodijeliti teritorije Bosne i Hercegovine, Srijema, Bačke, Slavonije (unatoč talijanskim prigovorima) i sjeverne Albanije (koja bi se podijelila s Crnom Gorom).[nedostaje izvor]

Nakon Prvog svjetskog rata, Srbija je ostvarila svoje maksimalističke nacionalističke težnje ujedinjenjem južnoslavenskih regija Austro-Ugarske i Crne Gore u Kraljevinu Jugoslaviju pod srpskom dominacijom.[40]

Tijekom Kraljevine SHS, vlada je provodila politiku jezične srbizacije prema Makedoncima u Makedoniji,[41] tada nazivanim "Južna Srbija" (neslužbeno) ili "Vardarska banovina" (službeno). Narječja koja su se govorila u toj regiji smatrana su narječjima srpsko-hrvatskog jezika.[42] Ta južna narječja bila su potiskivana u obrazovanju, vojsci i drugim nacionalnim djelatnostima, a njihova je uporaba bila kažnjiva.[43]

Kraljevina Jugoslavija i sukob centralizma i federalizma

uredi
  Podrobniji članak o temi: Kraljevina Jugoslavija

Srpska pobjeda u Prvom svjetskom ratu rezultirala je stvaranjem nove države, Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je 1929. godine preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju, a kojoj je na čelo postavljena srpska kraljevska obitelj Karađorđević. U početku, pristaše doktrine Velike Srbije osjećale su se zadovoljnima, jer je glavni cilj ujedinjenja svih srpskih naseljenih zemalja pod vladavinom srpske monarhičke dinastije uglavnom ostvaren.

Tijekom međuratnog razdoblja, većina srpskih političara, predvođena Narodnom radikalnom strankom Nikole Pašića, branila je jaku centraliziranu državu, dok su njihovi protivnici, prvenstveno Hrvatska seljačka stranka (HSS) pod vodstvom Stjepana Radića, zahtijevali veću autonomiju i federalno uređenje.

Seljačko-demokratska koalicija: Savez protiv hegemonije

uredi

Ključni preokret u dinamici odnosa dogodio se 1927. godine. Svetozar Pribićević, vođa Samostalne demokratske stranke (SDS) i dotadašnji ključni saveznik beogradskog režima i zagovornik unitarizma, uviđa da je centralistička politika postala instrument velikosrpske hegemonije. Kao predstavnik Srba izvan Srbije (tzv. Prečana), Pribićević raskida s radikalima i sklapa savez s Radićevim HSS-om, stvarajući Seljačko-demokratsku koaliciju (SDK). Ovaj savez Hrvata i Srba Prečana postaje najsnažnija opozicijska snaga u državi, sa zajedničkim ciljem borbe protiv beogradskog centralizma i zalaganja za federalno preuređenje Jugoslavije.[44]

Vrhunac političke krize dogodio se 20. lipnja 1928. godine, kada je radikalski zastupnik Puniša Račić u Narodnoj skupštini u Beogradu izvršio atentat na zastupnike HSS-a, smrtno ranivši Stjepana Radića. Ovaj čin nasilja uništio je vjeru u parlamentarnu borbu i doveo do uvođenja Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra 1929. godine. Pribićević je uhićen, a kasnije iz egzila objavljuje knjigu Diktatura kralja Aleksandra, u kojoj s pozicije bivšeg insajdera detaljno osuđuje režim kao paravan za velikosrpsku hegemoniju koju provodi uska klika oko dvora.[45]

Banovina Hrvatska i reakcija srpskog nacionalizma

uredi
 
Karta Miloša Milojevića iz 19. stoljeća koja prikazuje većinu južnih Slavena kao Srbe.
  Podrobniji članak o temi: Banovina Hrvatska

Kao pokušaj rješavanja "hrvatskog pitanja", Sporazumom Cvetković-Maček 1939. godine stvorena je Banovina Hrvatska, autonomna jedinica unutar Jugoslavije. Iako je ovo bio korak prema federalizaciji za koju se zalagala SDK, izazvao je žestoku reakciju u srpskim nacionalističkim krugovima.

Organizacije poput Srpskog kulturnog kluba, predvođenog Slobodanom Jovanovićem, smatrale su stvaranje Banovine kapitulacijom i prijetnjom srpstvu.[46] Kao odgovor, formulirali su projekt stvaranja "Srpskih zemalja" unutar Jugoslavije, koje bi obuhvatile ne samo Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju i BiH, već i značajne dijelove teritorija Banovine Hrvatske (Liku, Kordun, Baniju, sjevernu Dalmaciju i dijelove Slavonije). Ovaj plan, promoviran pod parolom "Jaka Srbija, jaka Jugoslavija", predstavljao je ideološku osnovu za četnički projekt "Homogene Srbije" tijekom nadolazećeg rata.[47]

Drugi svjetski rat i projekt "Homogena Srbija"

uredi
  Podrobniji članci o temama: Četnici, Ustaše, i Partizani

Nakon nacističke invazije na Jugoslaviju 1941. godine, napetosti među nacionalnostima unutar Jugoslavije prerasle u jedan od najbrutalnijih građanskih ratova koji su se dogodili za vrijeme Drugog svjetskog rata. Kraljevska vlada je vrlo brzo kapitulirala i pobjegla u izbjeglištvo u London. Manji dio Srba se pridružio kolaboracionističkim snagama Milana Nedića i Dimitrija Ljotića koji su osnovali Srpski dobrovoljački korpus. Slično je napravio i dio ekstremno nacionalistički nastrojenih Hrvata, Ustaša, koji su iskoristili situaciju i udružili se s državama Osovine te uspostavili Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), smatrajući ovaj trenutak svojom povijesnom prilikom za ispunjenje vlastitih irredentističkih aspiracija.

Otpor okupatorima su prvo pružili Četnici, glavni monarhistički pokret otpora, pod vodstvom pukovnika Draže Mihailovića, ali su na kraju surađivali s snagama Osovine s ciljem stvaranja poslijeratne Velike Srbije. Iako im je primarni cilj bio obnova Kraljevine Jugoslavije, politički program četničkog pokreta bio je duboko ukorijenjen u velikosrpskoj ideologiji, naslanjajući se izravno na predratne planove Srpskog kulturnog kluba. Ključni dokument koji definira ove ciljeve je memorandum "Homogena Srbija", koji je 30. lipnja 1941. sastavio četnički ideolog, banjalučki odvjetnik Stevan Moljević.[48]

Moljevićev plan zagovarao je stvaranje etnički čiste Velike Srbije koja bi obuhvatila ne samo predratnu Srbiju, već i Crnu Goru, Makedoniju, cijelu Bosnu i Hercegovinu te velike dijelove Hrvatske (Liku, Kordun, Baniju, sjevernu Dalmaciju, Dubrovnik i dijelove Slavonije).[49] U dokumentu se eksplicitno navodi da se "preseljenje i izmjena žiteljstva" mora izvršiti, posebno Hrvata s budućeg srpskog teritorija i Muslimana iz Bosne i Hercegovine. Moljević je isticao da se "čišćenje državnog teritorija od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata" mora dogoditi prije kraja rata, kako bi se saveznici stavili pred svršen čin.[50] Ovaj program, koji je u svojoj suštini bio plan za etničko čišćenje i stvaranje Velike Srbije, usvojen je kao službeni cilj četničkog pokreta, što je potvrđeno u instrukcijama koje je Draža Mihailović poslao svojim zapovjednicima u prosincu 1941. godine.[50]

U isto vrijeme, u Jugoslaviji je djelovao i drugi višeetnički antifašistički pokret otpora - Partizani, predvođeni komunistima i Josipom Brozom Titom - koji je vodio gerilski rat protiv okupatorskih snaga i podržavao pretvaranje Jugoslavije u socijalističku federativnu republiku. Njihov program bio je antifašistički i višenacionalan, s ciljem obnove Jugoslavije kao federacije ravnopravnih republika, što je bilo u izravnoj suprotnosti s oba nacionalistička projekta – ustaškim i četničkim.

Srbi su uglavnom bili podijeljeni u ove dvije frakcije s različitim ideologijama i ciljevima, što je dovelo do unutrašnjih borbi.

Posljeratno razdoblje

uredi

Nakon rata, pobjednički vođa Partizana maršal Josip Broz Tito postao je predsjednik Jugoslavije, što je i ostao sve do svoje smrti 1980. godine. Tijekom ovog razdoblja zemlja je bila podijeljena na šest republika. Godine 1976., unutar Socijalističke Republike Srbije stvorene su dvije autonomne pokrajine, Socijalistička Autonomna Pokrajina Kosovo i Socijalistička Autonomna Pokrajina Vojvodina. Tijekom ovog razdoblja, većina sljedbenika ideologije Velike Srbije bili su zatvarani pod optužbama za izdaju za izdaju ili su pak natjerani u prognanstvo. U ostatku srpskog stanovništva, većina Srba su postali snažne pristaše nove nesvrstane Jugoslavije.

Uloga u raspadu Jugoslavije

uredi
 
Raspad Jugoslavije (1991. – 2008.)

Memorandum SANU

uredi

Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (1986.) bio je jedan od najvažnijih dokumenata koji je pokrenuo pan-srpski pokret krajem 1980-ih, što je dovelo do dolaska na vlast Slobodana Miloševića i naknadnih Jugoslavenskih ratova. Autori Memoranduma uključivali su najutjecajnije srpske intelektualce kao što su: Dobrica Ćosić, Pavle Ivić, Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Mihailo Marković, Miloš Macura, Dejan Medaković, Miroslav Pantić, Nikola Pantić, Ljubiša Rakić, Radovan Samardžić, Miomir Vukobratović, Vasilije Krestić, Ivan Maksimović, Kosta Mihailović, Stojan Čelić i Nikola Čobelić. Filozof Christopher Bennett karakterizirao je memorandum kao "grubo razrađenu teoriju zavjere".[51] U Memorandumu su iznešene tvrdnje kako postoji sustavna diskriminacija Srba i Srbije, kulminirajući optužbom da su Srbi u Kosovu i Metohiji izloženi genocidu. Prema Bennettu, unatoč tome što su većina iznesenih tvrdnji bila očito apsurdna, memorandum je bio samo jedan od nekoliko sličnih dokumenata objavljenih u to vrijeme koji su ponavljali iste osnovne teze.[51] Zagovaratelji Memoranduma tvrde da nema govora kako su Memorandumu poziva na raspad Jugoslavije na linijama Velike Srbije, već tvrde da je dokument bio u prilog očuvanja Jugoslavije. Međutim, podrška Jugoslaviji bila je uvjetovana temeljnim promjenama sa ciljem zaustavljanja diskriminacije Srba za koju je Memorandum tvrdio da je ugrađena u jugoslavenski ustav. Glavna promjena koju autori Memoranduma traže bila je ukidanje autonomije Kosova i Vojvodine. Prema Normanu Cigaru, budući da su takve promjene vjerojatno bile neprihvatljive svima osim Srbima, implementacija programa Memoranduma bila je moguća jedino silom.[52]

Dolazak Miloševića na vlast

uredi
 
Vizija Velike Srbije prema idejama Vojislava Šešelja uz granicu Karlobag – Ogulin – Karlovac – Virovitica.

S dolaskom na vlast Miloševića, diskurs Memoranduma postao je dominantan politički diskurs u Srbiji. Prema Bennettu, Milošević je korištenjem stroge kontrole medija pokrenuo propagandnu kampanju u kojoj su Srbi uvijek isticani kao žrtve i koja je naglašavala potrebu izmjene Jugoslavije zbog navodne pristranosti protiv Srba. Nakon toga je uslijedila Miloševićeva antibirokratska revolucija u kojoj su pokrajinske vlade Vojvodine i Kosova te republička vlada Crne Gore bile srušene, što je Miloševiću dalo dominantan položaj od četiri glasa od osam u kolektivnom predsjedništvu Jugoslavije. Prema Bennettu, Milošević je uspio postići takav dominantan položaj Srbije jer su mu se stare komunističke vlasti bojale suprotstaviti. Već tijekom kolovoza 1988., pristaše Antibirokratske revolucije navodno su otvoreno izvikivali parole Velike Srbije kao što je "Crna Gora je Srbija!".[53] Hrvatska i Slovenija oštro su osudile zahtjeve Miloševića za centraliziranijim sustavom vlade u Jugoslaviji i počele su zahtijevati da, umjesto centralizacije, Jugoslavija postane puna višestranačka konfederalna država.[54] Milošević je tvrdio da se protivi konfederalnom sustavu, ali je također dao na znanje da će, ako se takav sustav stvori, vanjske granice Srbije biti "otvoreno pitanje", time nagovijestivši da ako se Jugoslaviju pokuša decentralizirati, da će njegova vlada početi stvarati Veliku Srbiju.[55] Milošević je tada izjavio: "Ovo su pitanja granica, esencijalna državna pitanja. Granice, kako znate, uvijek određuju jaki, nikad slabi."[56] U tom trenutku nekoliko oporbenih stranaka u Srbiji već su posve otvoreno pozivale na stvaranje Velike Srbije, odbacujući postojeće granice republika kao umjetnu tvorevinu Titovih partizana. Među njima je bila i Šešeljeva Srpska radikalna stranka, koja je tvrdila da će usvajanje promjena koje je predlagao Milošević ispraviti većinu anti-srpske pristranosti koja je spomenuta u Memorandumu. Milošević je odgovorio podrškom svim grupama koje su pozivale na Veliku Srbiju, inzistirajući na zahtjevu "svi Srbi u jednoj državi". Miloševićeva Socijalistička partija Srbije nametnula se kao glavna braniteljica srpskog naroda u Jugoslaviji, a srpski predsjednik Slobodan Milošević, koji je bio i vođa Socijalističke stranke Srbije, neprekidno je izjavljivao kako svi Srbi imaju pravo živjeti u Srbiji.[57] Protivnici i kritičari Miloševića tvrdili su da "Jugoslavija može biti ta jedna država, ali prijetnja je bila da, ako se Jugoslavija raspadne, onda bi Srbija pod Miloševićem krenula stvarati Veliku Srbiju".[58]

Linija Virovitica–Karlovac–Karlobag

uredi

Linija Virovitica-Karlovac-Karlobag je hipotetska linija koja opisuje zapadnu granicu irredentističke nacionalističke srpske države.[59] Ona definira sve što je istočno od zamišljene linije Karlobag–Ogulin–Karlovac–Virovitica dijelom Srbije, dok bi zapadno od nje bila Slovenija, a ono što bi eventualno ostalo Hrvatska. Po takvom razgraničenju, većina teritorija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije pripala bi Srbima.

Veliku Srbiju srpski političari poržavali su kako iz irredentističkih tako i iz ekonomskih razloga, jer bi donijela Srbiji skoro cijelu obalu Jadrana, tešku industriju, poljoprivredno zemljište, prirodne resurse i svu sirovu naftu unutar tadašnje SFRJ (uglavnom pronađenu u Panonskoj nizini, a posebno u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj). Postojali su razni srpski političari povezani s Miloševićem na početku 1990-ih koji su javno zagovarali takve poglede: Mihalj Kertes, Milan Babić, Milan Martić, Stevan Mirković, a posebno Vojislav Šešelj,[60][61][62] U svojim govorima i knjigama, Šešelj je često tvrdio da su svi stanovnici ovih područja zapravo etnički Srbi, pravoslavne, rimokatoličke ili muslimanske vjere.

Jugoslavenski ratovi

uredi
 
Distribucija Srba i Crnogoraca u Jugoslaviji 1981. godine.
 
Teritoriji Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske pod nadzorom srpskih snaga 1992. – 1995.
  » Milošević vjeruje da sada ima povijesnu priliku da, jednom za svagda, riješi račune s Hrvatima i učini ono što su srpski političari nakon Prvog svjetskog rata nisu – okupi sve Srbe u jednu srpsku državu.[57]«
(Beogradski novine Borba, kolovoz 1991.)

Optužbe za ratne zločine protiv Miloševića zasnivaju se upravo na tvrdnji da je tražio uspostavu "Velike Srbije". Tužitelji u Haagu tvrdili su da su "sve točke optužnice bile dio zajedničkog cilja, strategije ili plana optuženog (Miloševića) za stvaranje 'Velike Srbije', centralizirane srpske države koja obuhvaća srpska naseljena područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine te cijelo Kosovo te da se taj plan treba ostvariti prisilnim uklanjanjem svih ne-Srba iz velikih zemljopisnih područja kroz počinjenje zločina navedenih u točkama optužnice. Iako su se događaji na Kosovu dogodili više od tri godine nakon onih u Hrvatskoj i Bosni, oni su bili samo nastavak istog plana i mogu se potpuno razumjeti samo u sklopu onog što se dogodilo u Hrvatskoj i Bosni."[63]

Haški sud utvrdio je da se strateški plan vodstva bosanskih Srba sastojao od "plana za povezivanje srpskih naseljenih područja u BiH sa ciljem uspostave potpuni nadzora nad tim područjima i stvaranje zasebne bosanske srpske države iz koje bi većina ne-Srba bila trajno uklonjena".[64] Također je utvrđeno da su se mediji u određenim područjima usredotočili isključivo na politiku Srpske demokratske stranke te da su izvještaji iz Beograda postali sve češći, uključujući predstavljanje ekstremističkih pogleda i promicanje koncepta Velike Srbije, baš kao i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje je otvoreno zagovaran koncept Velike Hrvatske.[65]

Vuk Drašković, vođa Srpskog pokreta obnove, pozivao je na stvaranje Velike Srbije koja bi uključivala Srbiju, Kosovo, Vojvodinu, Makedoniju i Crnu Goru, kao i regije unutar Bosne i Hercegovine i Hrvatske s visokim udjelom srpskog stanovništva[57] Oko 160.000 Hrvata bilo je protjerano s teritorija koje su srpske snage nastojale nadzirati.[66]

Veći dio sukoba u Jugoslavenskim ratovima 1990-ih bio je rezultat pokušaja da se Srbi ujedine. Mihailo Marković, potpredsjednik Glavnog odbora Socijalističke partije Srbije, odbio je bilo koje rješenje koje bi značilo da su Srbi izvan Srbije manjina. Predložio je uspostavu federacije koja bi se sastojala od Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Srba koji žive u Srpskoj autonomnoj regiji Krajina, Slavonija, Baranja i Srijem.[57]

Događanja nakon okončanja rata

uredi
  » Zato kažem: ako se Velika Srbija treba držati kroz zločin, nikad to ne bih prihvatio; neka Velika Srbija nestane, ali držati je kroz zločin – ne. Ako je potrebno držati samo malu Srbiju kroz zločin, ne bih to prihvatio. Neka mala Srbija nestane, ali držati je kroz zločin – ne. A ako postoji samo jedan Srbin, i ako sam ja taj zadnji Srbin, držati se kroz zločin – ne prihvaćam. Neka nestanemo, ali nestanemo kao ljudi, jer onda nećemo nestati, bit ćemo živi u rukama živog Boga.[67]«

Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslavijau (ICTY) optužio je Slobodana Miloševića i druge srpske vođe za počinjenje zločina protiv čovječnosti, uključujući ubojstvo, prisilno preseljenje stanovništva, deportaciju i "progon na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi". Ured tužitelja u Haagu optužio je Miloševića za "najteža kršenja ljudskih prava u Europi od Drugog svjetskog rata kao i za genocid".[66]

Srpski povjesničar Sima Ćirković izjavio je da prigovori na ideju Velike Srbije uz pokazivanje prstom na Garašaninovo Načertanije i "Memorandum" ne pomažu u rješavanju postojećih problema i da je to zloupotreba povijesti.[68]

Srpski akademik Čedomir Popov smatra da su optužbe za "velikosrpske namjere" često korištene za politički anti-srpske interese te da su faktografski netočne. Popov je izjavio da u srpskoj povijesti nikad nije bilo ni nikad neće biti Velike Srbije.[69]

Godine 2008., Aleksandar Vučić, bivši član Srpske radikalne stranke, koja je zagovarala stvaranje Velike Srbije, izjavio je da je Šešeljeva vizija Velike Srbije nerealna i da je ideja Velike Srbije nerealna u tom trenutku zbog ravnoteže snaga koju drže velike sile.[70]

Suvremene pojave

uredi
 
Vojislav Šešelj, predsjednik Srpske radikalne stranke, jedan je od najtvrdokornijih zagovaratelja Velike Srbije.

Nakon završetka ratova 1990-ih i pada režima Slobodana Miloševića, ideologija Velike Srbije nije nestala, već se prilagodila novim političkim okolnostima. Otvoreni iredentizam i pozivi na vojnu ekspanziju, koji su obilježili devedesete, u velikoj su mjeri zamijenjeni suptilnijim metodama političkog, kulturnog i ekonomskog utjecaja u susjednim državama sa značajnom srpskom populacijom.

U suvremenom političkom diskursu, kompromitirani termin "Velika Srbija" često se izbjegava. Umjesto njega, pojavljuju se nove sintagme i koncepti koji, prema brojnim analitičarima i kritičarima, opisuju isti temeljni cilj - okupljanje "svih Srba" i teritorija na kojima žive u jedinstveni državno-kulturni i politički prostor pod dominacijom Beograda. Jedan od najistaknutijih primjera takve suvremene pojave je koncept "Srpskog sveta".

Srpski svet

uredi

Srpski svet je pojam je kojim od sredine 2020. godine neki srpski intelektualci i političari promiču povezivanja Srba u Srbiji s onima u okolnim državama.[71] Neki od zagovaratelja „Srpskoga sveta” govore o državnom povezivanju Srba u jednu državnu zajednicu, a drugi o kulturnom, gospodarskom i drugom povezivanju Srba u susjednim državama uz Srbiju.[72]

Neki autori[73] ukazuju na sličnosti između koncepta Srpskoga i slično nazvanoga „Ruskoga svijeta” (rus: Русский мир) kojega je 1999. godine predstavio autor Pjotr Ščedrovicki u članku „Ruski svijet i ruska transnacionalnost”[74], a koji se od 2022. promiče kao službeni projekt Ruske Federacije, putem Zaklade „Russkiy Myr”,[75] te koja je proteklih desetljeća korištena radi ostvarivanja pretenzija za kontrolu Rusije nad društvima susjednih država.[76]

Milo Đukanović, predsjednik Crne Gore izjavljuje sredinom rujna 2021. godine prigodom službenoga posjeta Republici Hrvatskoj kako je koncept Srpskog svijeta tek eufemizam za stari koncept Velike Srbije, koji koriste suvremeni političari koji sudjeluju u upravljanju Srbijom.[77] U očitom odgovoru na taj istup predsjednika Crne Gore, ministar unutarnjih poslova Republike Srbije Aleksandar Vulin u komunikeu na službenim stranicama tog ministarstva od 23. rujna 2021. god. objašnjava: „Srpski svet je ideja političkog objedinjavanja Srba i postojala je vekovima pre mene, a bila je posebno popularna u Crnoj Gori, istina, pre nego su neki Srbi otkrili da su Crnogorci... Onaj ko je priznao lažnu državu Kosovo nema prava da govori o nepovredivosti granica i mora biti spreman da prihvati posledice svojih odluka”.[78]

Daniel Serwer, profesor na Institutu međunarodnih odnosa Sveučilišta Johns Hopkins naziva 2021. god. koncepciju srpskog sveta "podgrijanom verzijom Velike Srbije", gdje vodeći krugovi Srbije za sada nastoje bez nasilja postići državno ujedinjenje Srbije s raznim teritorijima nastanjenim etničkim Srbima u susjednim zemljama; u tome da se oslanjaju na važnu potporu Rusije. Serwer međutim ne sagledava da bi bilo moguće da susjedne države pristanu na takvo što, te smatra koncepciju ozbiljnom prijetnjom regionalnom miru i stabilnosti.[79]

Velikosrpska propaganda

uredi

Velikosrpska propaganda označava skup medijskih, političkih i kulturnih aktivnosti kojima se, korištenjem dezinformacija, povijesnog revizionizma i govora mržnje, sustavno poticala etnička netrpeljivost i dehumanizirali susjedni narodi – prvenstveno Albanci, Bošnjaci, Hrvati i Crnogorci. Cilj takve propagande bio je stvoriti psihološku i moralnu podlogu za ostvarenje ciljeva velikosrpske ideologije, opravdati teritorijalne pretenzije i mobilizirati srpsko stanovništvo za rat.[80]

Povijesni korijeni takvog djelovanja sežu u početak 20. stoljeća, kada je organizacija Narodna odbrana širila propagandu usmjerenu protiv Austro-Ugarske.[81][82] Svoj puni zamah propaganda doživljava krajem 1980-ih pod režimom Slobodana Miloševića, kada ključni državni mediji, poput Radio-televizije Srbije (s informativnim centrima u Beogradu, Novom Sadu i Prištini) i listova Politika, Večernje novosti i Politika express, postaju središnji instrumenti za širenje nacionalne mržnje. Kroz usustavljene medijske kampanje, širene su dezinformacije o navodnoj ugroženosti Srba, posebice na Kosovu (npr. o "masovnim silovanjima Srpkinja"), čime se poticala albanofobija i kroatofobija. Istovremeno, Milošević je prikazivan kao mitski zaštitnik i vođa svih Srba, a nadolazeća agresija na susjedne republike opravdavana je kao "obrambeni rat" ili "sprječavanje genocida".

Priprema za rat u Hrvatskoj

uredi

U razdoblju od 1990. do 1991. godine, propaganda usmjerena prema opravdavanju rata protiv Hrvatske i mobilizaciji lokalnih Srba temeljila se na tri ključna i međusobno povezana narativa.

Manipulacija brojem žrtava Drugog svjetskog rata

uredi
 
Propagandni letak JNA s pozivom građanima na pružanje otpora Hrvatskoj vojsci

Jedan od središnjih stupova propagande bila je instrumentalizacija i zloupotreba srpskih žrtava iz Drugog svjetskog rata, s posebnim naglaskom na zločine koje je počinio ustaški režim u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U javnom diskursu sustavno su plasirani višestruko uveličani brojevi žrtava, posebice za logor Jasenovac (često se navodio broj od 700.000 ubijenih Srba), što je predstavljano kao znanstvena i neupitna činjenica. Cilj je bio stvoriti psihozu straha od navodno prijetećeg "novog genocida" i poistovjetiti novu, demokratski izabranu hrvatsku vlast s ustaškim režimom. Tvorci velikorspske protuhrvatske propagande hrvatske vojnike nazivali ustašama, Hrvatska "ustaškom državom", a Hrvate "genocidnim" ili "krvožednim narodom".

Ovu tezu su aktivno podržavali i neki crkveni velikodostojnici. Patrijarh Pavle je u pismu 1991. izjavio da "Srbi ne mogu da žive sa Hrvatima ni u kakvoj državi. Ni u kakvoj Hrvatskoj",[83] a Sveti Arhijerejski Sabor Srpske pravoslavne crkve je početkom 1992. donio odluku da ne priznaje republičke granice.[84] Time je stvorena atmosfera u kojoj je svaki pokušaj osamostaljenja Hrvatske prikazan kao izravna prijetnja biološkom opstanku srpskog naroda.

Povezivanje hrvatskih simbola s ustaštvom

uredi

Nakon prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj 1990., nova vlast je odbacila komunističke simbole i vratila u upotrebu povijesna hrvatska obilježja. Propaganda je taj čin iskoristila za izravno povezivanje nove hrvatske države s NDH. Hrvatski povijesni grb ("šahovnica") sustavno je nazivan "ustaškim grbom", pri čemu se namjerno ignorirala njegova stoljetna uporaba prije i izvan konteksta ustaškog režima. Slična propagandna logika primijenjena je i prilikom uvođenja hrvatske kune 1994. godine, koja je također bila valuta u NDH. Cilj je bio delegitimizirati novu hrvatsku vlast i prikazati je kao puki nastavak fašističke tvorevine, čime se opravdavao i poticao oružani otpor hrvatskih Srba protiv vlastite domovine.

Promjena ustavnog položaja Srba u Hrvatskoj

uredi

Promjena Ustava SR Hrvatske iz 1990. godine, kojom su Srbi prestali biti definirani kao jedan od "konstitutivnih naroda", bila je središnji element propagande. Iako je novi Ustav svim građanima, pa tako i pripadnicima srpske i drugih manjina (Česi, Mađari, Slovaci, Rusini, Talijani i Ukrajinci), jamčio puna građanska i etnička prava, propaganda je ovu promjenu prikazivala isključivo kao "degradaciju" Srba na status nacionalne manjine i ukidanje njihovih povijesnih prava.

Hrvatska je, kroz Ustav i kasnije doneseni Ustavni zakon o ljudskim pravima i slobodama i o pravima etničkih i nacionalnih zajednica ili manjina, uvela model tzv. pozitivne diskriminacije, kojim su manjinama, uključujući srpsku, osigurana posebna prava koja nadilaze opća građanska prava zajamčena svim državljanima. To uključuje zajamčenu zastupljenost u Hrvatskom saboru i lokalnim tijelima, pravo na kulturnu autonomiju te uporabu vlastitog jezika i pisma. Međutim, velikosrpska propaganda je u potpunosti ignorirala ove garancije, fokusirajući se isključivo na gubitak statusa "konstitutivnog naroda" kao krunski dokaz neprijateljstva nove hrvatske države.

Ovaj narativ bio je temelj za politički stav da "srpska zemlja je tamo gdje žive Srbi" i da Srbi imaju pravo na samoopredjeljenje i odcjepljenje od takve Hrvatske.[85] Time je promjena ustava, predstavljena kao čin neprijateljstva, poslužila kao izravno opravdanje za oružanu pobunu i stvaranje paradržavnih tvorevina na teritoriju Republike Hrvatske.

Primjeri medijskih manipulacija i dezinformacija za vrijeme Domovinskog rata i ratova na tlu bivše Jugoslavije

uredi

Osim općih propagandnih narativa, velikosrpska kampanja tijekom 1990-ih koristila se i konkretnim medijskim fabrikacijama i sustavnim dezinformacijama. Svrha tih lažnih vijesti bila je višestruka: stvoriti neposredan povod za vojne operacije (casus belli), demonizirati protivničku stranu, opravdati vlastite postupke i homogenizirati domaću javnost u podršci ratu. Državni mediji, prvenstveno RTV Beograd i list Politika, imali su ključnu ulogu u kreiranju i širenju ovih dezinformacija, koje su često kasnije bile razotkrivene kao lažne, nerijetko i u iskazima pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. U nastavku su navedeni neki od najpoznatijih i dokumentiranih slučajeva koji su korišteni za poticanje sukoba.

Slučaj "Pakrački genocid"

uredi

Tijekom sukoba u Pakracu, srpske novine Večernje novosti izvještavale su da je oko 40 srpskih civila ubijeno u Pakracu 2. ožujka 1991. od strane hrvatskih snaga. Priča je bila široko prihvaćena od strane javnosti i nekih ministara u srpskoj vladi poput Dragutina Zelenovića. Izvještaj nije mogao biti neovisno potvrđen u drugim medijima.[86]

Slučaj "Vukovarsko ubojstvo beba"

uredi
  Podrobniji članak o temi: Pokolj vukovarske djece

Dan prije egzekucije 264 hrvatskih zarobljenika i civila u masakru u Ovčari, srpski mediji su izvijestili da je 40 srpskih beba ubijeno u Vukovaru. Dr. Vesna Bosanac, ravnateljica vukovarske bolnice iz koje su hrvatski zarobljenici i civili odvedeni, izjavila je da vjeruje kako je priča o zaklanim bebama namjerno objavljena kako bi potaknula srpske nacionaliste na egzekuciju Hrvata.[87]

Slučaj "30.000 ustaša u Dubrovniku"

uredi

Prije opsade Dubrovnika, jugoslavenski časnici (posebice Pavle Strugar[88]) uložili su zajednički napor u lažiranju vojne situacije na terenu i pretjerivanju u opisima 'prijetnji' hrvatskog napada na Crnu Goru od strane "30.000 naoružanih ustaša i 7000 terorista, uključujući kurdskih najamnika".[89] Ta propagandna laž bila je namjerno širena od strane medija pod državnom kontrolom u Srbiji i Crnoj Gori.[90]

U stvarnosti, hrvatske vojne snage u tom području u rujnu bile su praktično nepostojeće.[91] Hrvatske snage sastojale su se od jedne lokalno regrutirane jedinice, koja je brojila manje od 1.500 ljudi i nije imala ni tenkove ni topništvo. Također, nije bilo najamnika, kurdskih ili drugih, koji su se borili za Hrvatsku stranu.[89]

Slučaj "Dubrovnik i sagorevanje guma"

uredi
 
Propagandni letak JNA s pozivom na predaju pri velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku u Dubrovniku

Tijekom opsade Dubrovnika 1991., Jugoslavenska narodna armija granatirala je gradsku luku, a Radio-televizija Srbije prikazala je Dubrovnik s vildjivim stupovima dima uz tvrdnju da su lokalni stanovnici palili automobilske gume kako bi simulirali razaranje grada.[92]

Slučaj "Četvrti Rajh" i "Zavera Vatikana"

uredi

Jugoslavenski mediji u Beogradu često su izvještavali o navodnoj zavjeri "stranih snaga" oko uništenja Jugoslavije. Jednom prilikom TV Beograd pokazala je Tuđmana kako se rukuje s njemačkim kancelarom Helmutom Kohlom i optužila ih za planiranje uspostave "Četvrtog Rajha", a čak je i Sveta Stolica bila okrivljena za "podržavanje secesionista".[93] Kao posljedica, u rujnu 1991., njemačko i vatikansko veleposlanstvo bila su meta srpskih prosvjednika, koji su vikali "Papa Ivan Pavao II podržava neofašizam u Hrvatskoj".[94]

Operacija Labrador (Operacija Opera Orientalis)

uredi
  Podrobniji članak o temi: Operacija Labrador

Tijekom notorne operacije pod lažnom zastavom, Operacije Labrador, koja je sprovedena 1991. od strane jugoslavenske vojne obavještajne službe, srpski mediji su ponovno iznosili lažne optužbe u kojima se suvremena Hrvatska pokušala dovesti u vezu s fašizmom, nacizmom i antisemitizmom iz Drugog svjetskog rata s ciljem diskreditiranja hrvatskih zahtjeva za neovisnost na Zapadu.[95][96]

Propaganda kao dio optužnice protiv Miloševića

uredi

Dva člana Savezne službe za sigurnost (KOG) svjedočila su za tužiteljstvo u Miloševićevom suđenju o njihovom uključenju u njegovu propagandu kampanju. Slobodan Lazarević otkrio je navodne KOS-ove tajne aktivnosti dizajnirane za podrivanje mirovnog procesa, uključujući miniranje nogometnog polja, vodotornja i ponovno otvorene željeznice između Zagreba i Beograda. Ove su akcije trebale biti pripisane Hrvatima. Mustafa Čandić, jedan od četiri pomoćna načelnika KOS-a, opisao je tehnologiju izrade lažnih razgovora kako bi audio snimke zvučale kao da hrvatske vlasti govore Hrvatima u Srbiji da odu iz Srbije kako bi stvorili etnički čistu Hrvatsku. Razgovor je emitirao nakon srpskog napada na Hrvate u Srbiji koji su ih natjerali na bijeg. Također je svjedočio o još jednom slučaju dezinformiranja koji uključuje televizijski prikaz leševa, opisanih kao da se radi o srpskim civilima ubijenim od strane Hrvata. Čandić je svjedočio da vjeruje kako su to zapravo bili tijela Hrvata ubijenih od Srba, ali ta izjava nije verificirana. Također je potvrdio postojanje Operacija Opera i Labrador.[97][98][99]

Lažni citati Tuđmana iz 1992. o "Hrvatskoj koja želi rat"

uredi

Srpski mediji su naglašavali da je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman započeo rat u Hrvatskoj. Kako bi potkrijepili tu tvrdnju, mediji su ponovno referencirali njegov govor u Zagrebu 24. svibnja 1992. i tvrdili da je navodno rekao: "Ne bi bilo rata da Hrvatska nije htjela rat". Tijekom suđenja u Haškom tribunalu, Slobodan Milošević i Milan Martić također su često koristili navodne Tuđmanove citate kako bi dokazali svoju nevinost.[100] Međutim, tužitelji ICTY-a su uspjeli pribaviti integralnu snimku Tuđmanovog govora te su je u cijelostii reproducirali tijekom Martićevog suđenja 23. listopada 2006., i time dokazali da Tuđman nikad nije rekao da Hrvatska 'želi rat'.[101] Citat je zapravo sljedeći: "Neki pojedinci u svijetu koji nisu bili prijatelji Hrvatske tvrdili su da smo i mi odgovorni za rat. A ja sam im odgovorio: Da, ne bi bilo rata da smo odustali od cilja stvoriti suverenu i neovisnu Hrvatsku. Predložili smo da se naš cilj ostvari bez rata, i da se jugoslavenska kriza riješi pretvaranjem federacije, u kojoj nitko nije bio zadovoljan, posebno ne hrvatski narod, u uniju suverenih zemalja u kojoj bi Hrvatska bila suverena, sa svojom vojskom, svojim novcem, svojom diplomacijom. Ali oni to nisu prihvatili".[102]

Slučaj "Bosanski mudžahedini"

uredi

Srpska propaganda tijekom rata u Bosni i Hercegovini prikazivala je bosanske Muslimane kao nasilne ekstremiste i islamske fundamentaliste.[103] Nakon serije masakra Bošnjaka, nekoliko stotina (između 300[104] i 1.500[104]) arapskih izvornih govornika, uglavnom sa Bliskog istoka i iz Sjeverne Afrike, zvanih mudžahedini, došlo je u Bosnu u drugoj polovici 1992. s ciljem pomoći "svojoj muslimanskim braći".[105] Srpski mediji, međutim, izvijestili su o mnogo većem broju mudžahedina i prikazali su ih kao teroriste i veliku prijetnju europskoj sigurnosti kako bi rasplamsali anti-muslimansku mržnju među Srbima i drugim kršćanima.[106][107]

Niti jedna optužnica nije izdana od strane ICTY-a protiv bilo kojeg od stranih dobrovoljaca. Međutim, slučajevi jedinica mudžahedina koji su počinili ratne zločine, uključujući ubijanje, mučenje i odsijecanje glava srpskih i hrvatskih civila i vojnika jesu dokumentirani.[108][109][110][111] Bivši zapovjednik Bosanske vojske, Rasim Delić, osuđen je na tri godine zatvora od strane ICTY-a, djelomično za zločine počinjene od jedinice mudžahedina koja je bila dio njegove divizije, koja je mučila i odsijecala glave zarobljenim srpskim zarobljenicima.[112]

Slučaj "Čudovišni liječnici iz Prijedora"

uredi
  Podrobniji članak o temi: Masakr u Prijedoru

Prije masakra bošnjačkih i hrvatskih civila u Prijedoru srpska propaganda je karakterizirala sve prominentne ne-Srbe kao kriminalce i ekstremiste koji bi trebali biti kažnjeni za svoje ponašanje. Dr. Mirsad Mujadžić, bosanski političar, optužen je da je ubrizgavao droge srpskim ženama kako bi ih učinio nesposobnima za začeće muške djece, što je pak doprinijelo smanjenju nataliteta među Srbima. Također, Dr. Željko Sikora, Hrvat, poznat kao Čudovišni liječnik, optužen je da je primoravao srpske žene na abortus ako su bile trudne s muškom djecom i da je kastrirao mušku djecu srpskih roditelja.[106][113] Nadalje, u članku "Kozarski Vjesnik" datiranom 10. lipnja 1992., Dr. Osman Mahmuljin optužen je da je namjerno pružio neispravnu medicinsku njegu svom srpskom kolegi, Dr. Živku Dukiću, koji je imao srčani udar.

Poznato je da su Mile Mutić, direktor "Kozarskog Vjesnika", i novinar Rade Mutić redovito su prisustvovali sastancima srpskih političara kako bi dobili informacije o sljedećim koracima širenja propagande.[106][107]

Slučaj "Zavera Markale"

uredi

Masakri u Markalama bili su dva artiljerijska napada na civile na tržnici Markale, počinjena od strane Vojske Republike Srpske tijekom opsade Sarajeva.[114][115] Potaknuti početnim izvješćem UNPROFOR-a, srpski mediji su tvrdili da je bosanska vlada granatirala svoje vlastite civile kako bi natjerala zapadne sile da interveniraju protiv Srba.[116][117][118] Međutim, u siječnju 2003., ICTY je zaključio da je masakr počinjen od strane srpskih snaga razmještenih oko Sarajeva.[119] Iako je o tome široko izvještavano u međunarodnim medijima, presuda je u potpunosti ignorirana u samoj Srbiji.[114][115][116]

Slučaj "Lavovi iz Pionirske doline"

uredi

Tijekom opsade Sarajeva, srpska propaganda nastojala je opravdati opsadu po svaku cijenu. Kao rezultat tog napora, srpska nacionalna televizija prikazala je izvještaj koji je tvrdio da "srpska djeca bivaju davana kao hrana lavovima u Sarajevskom zoološkom vrtu zvanom Pionirska dolina od strane muslimanskih ekstremista".[97][120][121]

Slučaj "Kravica uzrokuje osvetu u Srebrenici"

uredi

Dok je bošnjačka enklava Srebrenica bila pod opsadom od strane Vojske Republike Srpske, njen zapovjednik, Naser Orić, vodio je nekoliko napada oko obližnjih srpskih sela, od kojih su mnoga bila većinski bošnjačka prije rata, ali su bila okupirana od srpskih snaga već tijekom prvih mjeseci opsade. Operacije su rezultirale mnogim srpskim žrtvama, a sam Orić je kasnije optužen i osuđen od strane ICTY-a. Međutim, također je ustanovljeno da su regularne bošnjačke snage u Srebrenici često bile u nemogućnosti suzbiti velike skupine gladnih civila koji su sudjelovali u napadima kako bi se domogli hrane iz srpskih sela.[122] Unatoč takvoj prirodi sukoba, ti napadi su od nekih srpskih medija opisani kao glavni okidač i opravdanje za srpski napad na Srebrenicu 1995. Televizijski voditelj je na Palama izjavio je da je "Srebrenica oslobođena od terorista" i da je "ofanziva uslijedila nakon što su muslimanske snage napale srpska sela izvan zaštićene zone Srebrenice".[123]

Povezani članci

uredi

Vidi još

uredi

Izvori

uredi
  1. ↑ Tomasevich 1975, str. 167–168.
  2. ↑ Tomasevich 1975, str. 168.
  3. ↑ Serb leader jailed for war crimes
  4. ↑ Annex IV: The policy of ethnic cleansing – Summary and Conclusions. Ujedinjeni narodi. 1992. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. svibnja 2012. Pristupljeno 12. siječnja 2010.
  5. ↑ J.F.O. McAllister; William Mader, Lara Marlowe; Jay Peterzell. 28. rujna 1992. Ever Greater Serbia. TIME Magazine. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. kolovoza 2010. Pristupljeno 31. kolovoza 2010.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
  6. ↑ Obituary: Slobodan Milosevic. BBC News. 11. ožujka 2006. Pristupljeno 31. kolovoza 2010."But the crude fervour which drew Serbs together, was repellent to the Slovenes, Croats and other nations of Yugoslavia. Milosevic saw himself forging a Greater Serbia from the remnants of Yugoslavia. Instead he created a monster which all but devoured Serbia."
  7. ↑ Nicholas Wood. 18. ožujka 2006. The End of Greater Serbia. New York Times. Pristupljeno 31. kolovoza 2010.
  8. ↑ Ian Black. 2. listopada 2002. Milosevic tried to build Greater Serbia, trial told. The Guardian. Pristupljeno 31. kolovoza 2010.
  9. ↑ Esterajher 2013, str. 59–60.
  10. ↑ a b Anzulovic 1999, str. 71–73.
  11. ↑ Thiers 1862.
  12. ↑ Cole 2011, str. 335.
  13. ↑ a b c d Cohen 1996, str. 3.
  14. ↑ Djilas 1991, str. 29.
  15. ↑ a b Anzulovic 1999, str. 91.
  16. ↑ Trencsenyi i Kopecek 2007, str. 240.
  17. ↑ a b Cohen 1996, str. 3–4.
  18. ↑ Deretić 2005, str. 257.
  19. ↑ Ilija Garasanin's "Nacertanije": A Reasessment. Rastko.org.rs. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. siječnja 2014. Pristupljeno 4. kolovoza 2010.
  20. ↑ Manetovic 2006, str. 145.
  21. ↑ Manetovic 2006, str. 160.
  22. ↑ Trencsenyi i Kopecek 2007, str. 239.
  23. ↑ Manetovic 2006, str. 137.
  24. ↑ Banac 1992, str. 144.
  25. ↑ Melichárek 2015, str. 59.
  26. ↑ Danijela Nadj. Vuk Karadzic, Serbs All and Everywhere (1849). Hic.hr. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. veljače 2012. Pristupljeno 4. kolovoza 2010.
  27. ↑ Rajčić 2014, str. 356.
  28. ↑ Milaš, Nikodim. Hrvatska enciklopedija. 2013. Pristupljeno 12. veljače 2025.
  29. ↑ a b c d e Carnegie Endowment for International Peace 1914.
  30. ↑ Carnegie Endowment for International Peace 1914, str. 25–27.
  31. ↑ Cvijić 1908.
  32. ↑ Banac 1988, str. 110.
  33. ↑ Anzulovic 1999, str. 89.
  34. ↑ Carnegie Endowment for International Peace 1914, str. 159–164.
  35. ↑ a b c d Antić 2010.
  36. ↑ Oikonomopoulos 2016, str. 80.
  37. ↑ Carnegie Endowment for International Peace 1914, str. 169.
  38. ↑ Frucht, Richard C. 2005. Eastern Europe - Volume 3. ABC-CLIO. str. 540. ISBN 978-1-57607-800-6. ..the two Balkan Wars of 1912 and 1913 , which expanded Serbian territory to the south..
  39. ↑ Duiker, William J.; Spielvogel, Jackson J. 2015. World History, Volume II: Since 1500. Nelson Education. str. 569. ISBN 978-1-30553-780-4
  40. ↑ Hall 2000, str. 13.
  41. ↑ An article by Dimiter Vlahov about the persecution of the Bulgarian population in Macedonia. Newspaper Balkanska federatsia, Vienna, No.140, August 20, 1930; the original is in Bulgarian. Pristupljeno 3. kolovoza 2007.
  42. ↑ Friedman 1985, str. 31–57.
  43. ↑ By the Shar Mountain there is also terror and violence. newspaper "Makedonsko Delo", No. 58, Jan. 25, 1928, Vienna, original in Bulgarian. Pristupljeno 3. kolovoza 2007.
  44. ↑ Matković 2003, str. 86.
  45. ↑ Djilas 1991, str. 83.
  46. ↑ Tomasevich 1975, str. 118.
  47. ↑ Banac 1988, str. 321.
  48. ↑ Tomasevich 1975, str. 167.
  49. ↑ Tomasevich 1975, str. 169.
  50. ↑ a b Tomasevich 1975, str. 170.
  51. ↑ a b Bennett 1995.
  52. ↑ Cigar 1995.
  53. ↑ Ramet 2006, str. 351.
  54. ↑ Ramet 2006, str. 355.
  55. ↑ Ramet 2006, str. 359.
  56. ↑ Carving Out a Greater Serbia. Stephen Engelberg. nytimes. 1. rujna 1991. Pristupljeno 8. veljače 2021.
  57. ↑ a b c d Bassiouni, Cherif. 28. prosinca 1994. Final Report of the Commission of Experts Established Pursuant to Security Council Resolution 780. United Nations. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. svibnja 2012. Pristupljeno 10. svibnja 2010.
  58. ↑ Gow 1997.
  59. ↑ Granice (srpske). Biografija :: Pojmovnik (srpski). Vojislav Šešelj official website. Travanj 1992. Pristupljeno 21. prosinca 2012.. Srpske granice dopiru do Karlobaga, Ogulina, Karlovca, Virovitice.
  60. ↑ Converting the Army. Vreme New Digest Agency (srpski) (3). 14. listopada 1991. Pristupljeno 21. prosinca 2012.. The projected future frontiers of the "Great Serbia" are derived from the recent Army offensives and extrapolated from the public statements of Serbian politicians known to be "the mouthpiece of Milosevic". [...] The line Karlovac–Virovitica incidentally covers the only oilfields in Yugoslavia. The entire Slavonia represents probably the best agricultural soil in Europe.
  61. ↑ Case information sheet (PDF). (IT-03-67) Vojislav Šešelj trial. ICTY. Pristupljeno 21. prosinca 2012.. He defined the so-called Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica line as the western border of this new Serbian state which he referred to as "Greater Serbia" and which included Serbia, Montenegro, Macedonia and considerable parts of Croatia and Bosnia and Herzegovina.
  62. ↑ Međimorec, Miroslav. Rujan 2002. Footnotes. National Security and the Future. St. George Association / Udruga sv. Jurja. Zagreb, Croatia. 3 (3–4). ISSN 1332-4454. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. travnja 2014. Pristupljeno 21. prosinca 2012.. 8. "The Virovitica-Karlovac-Karlobag line" – the amputation line which was intended to come into being by the imposed Yugoslav king Alexander after the assassination of Croatian national tribune Stjepan Radić in 1928. The remains of thus amputated Croatia "would be seen from the Zagreb Cathedral's tower". That line is also mentioned in Četniks' plans during WW2 (Moljević, Dražža Mihajlović), the line mentioned by Serb radical politicians (Šešelj) and by the JNA military strategists as the western border of "Greater Serbia". Alt URL
  63. ↑ Decision of the ICTY Appeals Chamber; 18 April 2002; Reasons for the Decision on Prosecution Interlocutory Appeal from Refusal to Order Joinder; Paragraph 8
  64. ↑ Prosecutor v. Radoslav Brđanin – Judgement (PDF). United Nations International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 3. travnja 2007. Pristupljeno 3. studenoga 2009.
  65. ↑ Prosecutor v. Duško Tadić – Judgement (PDF). United Nations International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 14. srpnja 1997. Pristupljeno 3. studenoga 2009.
  66. ↑ a b Smydo, Joe. 29. kolovoza 2004. Atrocities in Yugoslavia unraveled much later. Post-gazette.com. Pristupljeno 4. kolovoza 2010.
  67. ↑ Interview with Patriarch Pavle (Serbian). Dverisrpske.com. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. ožujka 2010. Pristupljeno 4. kolovoza 2010.
  68. ↑ Ćirković 2020, str. 236.
  69. ↑ Mojović, Dragan. 2007. Velike Srbije nikada nije bilo. NIN: 82, 83
  70. ↑ Vučić sad nije za veliku Srbiju. Blic Online. Pristupljeno 30. kolovoza 2011.
  71. ↑ "Zašto Beograd ni nakon Ukrajine ne odustaje od srpskog sveta?", Omer Karabeg, "Radio Slobodna Europa", 28. ožujka 2020.
  72. ↑ "SRPSKO UJEDINJENJE - SUPERIORNA IDEJA: Istoričar Aleksandar Raković na HRT-u o konceptu oko kog se digla velika prašina", "Novosti online", 25. rujna 2021.
  73. ↑ "‘Srpski svet‘: Nova Vučićeva sintagma za nikad prežaljeni plan stvaranja Velike Srbije?", Andrej Cukic, "Oslobođenje", 26. rujna 2020.
  74. ↑ "Русский мир и транснациональное русское  Arhivirana inačica izvorne stranice od 1. srpnja 2022. (Wayback Machine)", Щедровицкий П.Г., Библиотека культурной политики, управления и редпринимательства, АТШ, 1999
  75. ↑ "What is Russian World (the Russkiy Mir Foundation)", IGI Global. Pristupljeno 3. lipnja 2022.
  76. ↑ [https://www.scribd.com/document/360493477/per-Concordiam-Journal-of-European-Security-and-Defense-Issues-Countering-Russian-Propaganda-Special-Edition-2016 “Russkiy Mir” Brian T. Cotter, "Per Concordiam: Journal of European Security Defense", Special Edition 2016.
  77. ↑ "Đukanović: ‘Srpski svijet’ umanjenica je za velikosrpsku politiku", Hina, 16. rujna 2021.
  78. ↑ "Ministar Vulin: Onaj ko je priznao lažnu državu Kosovo nema prava da govori o nepovredivosti granica", službene stranice Ministarstva unutarnjih poslova Republike Srbije, 23. rujna 2021. Pristupljeno 3. lipnja 2022.
  79. ↑ "Američki profesor Danijel Server za "Avaz": SAD, EU i NATO moraju se suprotstaviti 'srpskom svetu'", E. Halimić, "Dnevni avaz", 22. srpnja 2021
  80. ↑ Mirko Valentić "Rat protiv Hrvatske - 1991. - 1995. - Velikosrpski projekti od ideje do realizacije", Zagreb 2010., str. 78.
  81. ↑ Jugoslawien und Österreich 1918-1938: bilaterale Aussenpolitik
  82. ↑ "Krieg im Frieden": die Führung der k.u.k. Armee und die Grossmachtpolitik
  83. ↑ [1][neaktivna poveznica]
  84. ↑ Uloga patrijarha Pavla u politici
  85. ↑ Mate Rupić, "Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija Oružanih Snaga SFRJ i Srpskih paravojnih postrojbi na Republiku Hrvatsku (1990.-1991.)", Zagreb 2007
  86. ↑ Politika Falsifikata. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. listopada 2012. Pristupljeno 23. srpnja 2008.
  87. ↑ ICTY - Testimony Dr. Vesna Bosanac. Inačica izvorne stranice arhivirana 18. svibnja 2008. Pristupljeno 29. lipnja 2017.
  88. ↑ Svjedok: Strugar je lagao da 30. 000 ustaša napada Boku. Pristupljeno 5. svibnja 2015.
  89. ↑ a b Pavlovic 2005.
  90. ↑ Attack on Dubrovnik: 30 000 Ustasa marsira na Crnu Goru ("Rat za mir" documentary)
  91. ↑ Annex XI.A : The battle of Dubrovnik  Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. listopada 2013. (Wayback Machine). United Nations Commission of Experts (28 December 1994). University of the West of England. Accessed 7 September 2009.
  92. ↑ Perlez, Jane. 10. kolovoza 1997. Serbian Media Is a One-Man Show. The New York Times
  93. ↑ Engelberg, Stephen. 1. rujna 1991. Carving Out a Greater Serbia. The New York Times
  94. ↑ William D. Montalabano. 9. rujna 1991. Macedonians Voting on Split With Yugoslavia. Los Angeles Times. Pristupljeno 29. lipnja 2012.
  95. ↑ Tsur, Batsheva. 3. veljače 1993. Anatomy of a Balkan frame-up. The Jerusalem Post. ProQuest 321083857
  96. ↑ Affairs in the Army. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. prosinca 2017. Pristupljeno 29. siječnja 2011.
  97. ↑ a b De la Brosse, Renaud. 4. veljače 2003. Political Propaganda and the Plan to Create a 'State for all Serbs' - Consequences of using media for ultra-nationalist ends. ICTY. Pristupljeno 11. lipnja 2025.
  98. ↑ Yugoslav Army's Central Intelligence Unit: Clandestine Operations Foment War  Arhivirana inačica izvorne stranice od 27. rujna 2007. (Wayback Machine)
  99. ↑ Transcript pages 12732-12848. Slobodan Milosevic Trial. ICTY. 11. studenoga 2002. Pristupljeno 16. travnja 2012.
  100. ↑ Milan Martic Transcript. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 17. kolovoza 2006. str. 6621. Pristupljeno 25. rujna 2011.
  101. ↑ Milan Martic Transcript. International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 23. listopada 2006. str. 9913, 9914. Pristupljeno 25. rujna 2011.. Do you see that in fact he does not say, as you claimed, that the war wouldn't have happened had we didn't want it. He does not say that. In fact, what he says, sir, is that they wanted -- they wanted to achieve their goals through peace but that they were ready for war and that they would not give up their goals for an independent Croatia.
  102. ↑ Lažni citati [Fake quotes]. Pristupljeno 25. rujna 2011.
  103. ↑ AL-KAI'DA U BOSNI I HERCEGOVINI: MIT ILI STVARNA OPASNOST?. Pristupljeno 5. svibnja 2015.
  104. ↑ a b SENSE Tribunal:ICTY - WE FOUGHT WITH THE BH ARMY, BUT NOT UNDER ITS COMMAND [2]  Arhivirana inačica izvorne stranice od 17. prosinca 2014. (Wayback Machine); 9 September 2007
  105. ↑ According to the conclusion in Amir Kubura case
  106. ↑ a b c ICTY: Milomir Stakić judgement - The media
  107. ↑ a b ICTY: Duško Tadić judgement - Greater Serbia
  108. ↑ 'Brutal crimes' of Bosnia Muslims. BBC News. 2. prosinca 2003. |archive-url= nije ispravan: timestamp (pomoć)
  109. ↑ Berger, J. M. 30. travnja 2011. Jihad Joe: Americans Who Go to War in the Name of Islam. Potomac Books. str. 93. ISBN 978-1597976930
  110. ↑ Swicord, Jeff. 17. studenoga 2015. Seeds of Jihad Planted in the Balkans. Voice of America. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. travnja 2020.
  111. ↑ Erjavec, Dragana. 8. lipnja 2016. Bosnia Mujahideen Prisoner 'Forced to Kiss Severed Head'. JusticeReport. BIRN. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. travnja 2020. Pristupljeno 11. travnja 2020.
  112. ↑ Dzidic, Denis. 25. siječnja 2016. Report Probes Mujahideen Killings During Bosnian War. Balkan Insight. BIRN
  113. ↑ ICTY - TPIY : Ivo Atlija. Pristupljeno 5. svibnja 2015.
  114. ↑ a b ICTY: Stanislav Galić judgement (PDF)
  115. ↑ a b ICTY: Dragomir Milošević judgement (PDF)
  116. ↑ a b Fish, Jim. (5 February 2004). Sarajevo massacre remembered. BBC.
  117. ↑ Moore, Patrick. (29 August 2005). Serbs Deny Involvement in Shelling  Arhivirana inačica izvorne stranice od 6. ožujka 2008. (Wayback Machine). Omri Daily Digest.
  118. ↑ "Markale" granatirali muslimani u režiji Zapada [Muslims with the support of the West committed Markale Massacres]. Glas Javnosti (srpski). 18. prosinca 2007. Pristupljeno 7. studenoga 2010.
  119. ↑ Galić verdict- 2. Sniping and Shelling of Civilians in Urban Bosnian Army-held Areas of Sarajevo [3]
  120. ↑ Televizija Srbija (RTS): Srpsku decu bacaju lavovima. YouTube. 2. svibnja 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. prosinca 2021. Pristupljeno 5. svibnja 2015.
  121. ↑ crovid.com. Pristupljeno 5. svibnja 2015.
  122. ↑ Oric's Two Years. Human Rights Watch. 12. srpnja 2006. Pristupljeno 9. srpnja 2012.
  123. ↑ Balkan Insight. Hague Recognises Propaganda's Role in Srebrenica Genocide. Birn. Pristupljeno 9. srpnja 2012.
  124. ↑ [4] Jakov Sirotković: Memorandum SANU iz 1995. godine: (kritički osvrt na knjigu Koste Mihailovića i Vasilija Krestića "Memorandum SANU", odgovori na kritike, izdanje SANU, Beograd 1995.), Predavanja održana u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, sv. 69./izdavač: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Birotisak, Zagreb, 1996., ISBN 9531540748

Literatura

uredi

Vanjske poveznice

uredi
 
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Velika Srbija
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Velika_Srbija&oldid=7232536"