Otvori glavni izbornik
Danica Ilirska

Ilirski pokret naziv je za politički pokret koji su, u ozračju hrvatskog narodnog preporoda razvio najprije u Hrvatskoj, a kao svoj cilj imao je kulturno i političko jedinstvo svih „Ilira“, to jest južnih Slavena. Pokret je trajao od 1830. do 1843.

Glavne odrednice pokretaUredi

Ilirski pokret nastao je pod utjecajem djela slovačkoga preporoditelja Jana Kollára o slavenskom jedinstvu (panslavizam). Sam pojam „ilirski“ preuzet je iz humanističke historiografije, a trebao je dokazati da su Slaveni autohton narod na tom prostoru. Tako je „ilirski“ postao sinonim za „južnoslavenski.“ Prema Kolláru svi su Slaveni jedan narod s četiri narječja: ruskim, češkim, poljskim i ilirskim. Jedinstveni književni jezik, utemeljen na staroj dubrovačkoj književnosti viđen je kao glavna odrednica toga jedinstva.

Ilirski pokret je istoznačnica za hrvatski narodni preporod u prvoj polovici 19. stoljeća, nazvan prema ilirskoj ideji. Temeljni cilj pokreta bio je buđenje hrvatske nacionalne svijesti i stvaranje hrvatske nacionalne osobnosti. U otežanim državno-političkim uvjetima njemačke i mađarske prevlasti, pokret je stavljao razvoj hrvatske nacije u širi, slavevnski okvir.

Južnoslavensku nacionalnu cjelinu pokret je nazivao ilirskom polazeći od hrvatske kulturne tradicije i znanstveno pogrešne predodžbe o južnoslavenskim narodima kao potomcima nekadašnjih ilirskih plemena. Ilirska ideja imala je za cilj i suzbijanje postojećih hrvatskih državnih i regionalnih usitnjenosti i podjela (kajkavski korpus u sjevernoj Hrvatskoj, Slavonija i Dalmacija), kao i otpor već tada izraženoj srpskoj nacionalnu ideologiji koja je hrvatsko kajkavsko područje ubrajala u slovenski, a štokavsko u srpski nacionalni koprus.

Zasade ilirskoga pokreta prihvatio je dio pravoslavnoga žiteljstva u Hrvatskoj, kao i dio Slovenaca u Koruškoj i Štajerskoj, ali nisu i središnja područja srpskog i slovenskog nacionalnoga pokreta. Ilirski pokret sastavni je dio procesa postupnog oblikovanja hrvatske nacije i njezina identiteta te je svojim postignućima u velikoj mjeri utjecao na hrvatski preporodni razvoj u 19. stoljeću.

Tijek pokretaUredi

Vođa ilirskog pokreta bio je Ljudevit Gaj koji 1835. objavljuje prvi broj Novina horvatzkih s književnim podliskom „Danica Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka“ u kojem su objavljivani domoljubni tekstovi, najčešće budnice i davorije. Već sljedeće godine (1836.) novine mijenjaju naziv u Novine ilirske, a podlistak se zove „Danica ilirska.“ 1838. Gaj dobiva dozvolu za otvaranje tiskare. Važnu su ulogu u širenju pokreta imale „ilirske čitaonice“, a prva je otvorena Ilirska čitaonica u Zagrebu. Po uzoru na Maticu srpsku, utemeljenu 1826., i u ostalim se slavenskim narodima osnivaju matice s narodnim imenom (Matica češka 1831., Matica slovačka 1863., Slovenska matica 1864.), kao ustanove za promicanje narodne svijesti i kulture. Pod utjecajem ilirskih ideja, 10. veljače 1842. grof Janko Drašković predlaže utemeljenje Matice ilirske, koja je do 1850. djelovala u okviru Ilirske čitaonice u Zagrebu.

Pokret se gasi 1843., kad je bečki dvor, u strahu od jedinstvenog nastupanja južnih Slavena unutar Monarhije, zabranio uporabu ilirskog imena. Nastavlja se, međutim, hrvatski narodni preporod, a ustanove i izdanja koja su nosila ilirsko ime, odsada će se nazivati hrvatskima.

Ilirski pokret u SlovenijiUredi

Ilirski pokret s većim je ili manjim entuzijazmom prihvaćen i kod susjednih naroda. Od Slovenaca osobiti je utjecaj ilirski pokret imao u graničnim pokrajinama, Štajerskoj i Koruškoj, a veliki zagovornik ilirizma bio je Stanko Vraz, koji se međutim 1837. odvojio od slovenskih iliraca i pridružio hrvatskima, to jest Ljudevitu Gaju. Na to ga je potaklo razmišljanje da je Slovencima potrebno snažno zaleđe kako bi se mogli oduprijeti germanizaciji. Stoga je predlagao da se u višoj kulturi rabi „ilirski jezik“, a u jednostavnijim spisima slovenski jezik. Tu je naišao na snažan otpor France Prešerena.

Ilirski pokret među SrbimaUredi

Među Srbima ilirski pokret nije doživio veći uspjeh. Premda su nakon zabrane ilirskoga imena ilirci počeli objavljivati list „Branislav“ u Beogradu (1844.), srpski intelektualci ne pokazuju interes za ilirske ideje. Kneževina Srbija sve se više osamostaljivala, pa su se i vođe srpskoga naroda u Habsburškoj Monarhiji sve više okretali prema Beogradu.

LiteraturaUredi

Vidi jošUredi