Otvori glavni izbornik
Slovenski jezik
Speech balloon.svg

Slovenščina
Države
govorenja:
Slovenija; Austrija, Italija, Hrvatska, Mađarska
Regije
govorenja:
Europa
Broj govornika: oko 2,2 milijuna
Rang:
Razredba: indoeuropski
slavenski
južnoslavenski
slovenski
Jezični kôd
ISO 639-1: sl
ISO 639-2: slv
ISO 639-3: SLV
Vidi također: Jezik | Jezične porodice i jezici | Popis jezika po kodnim nazivima |Dodatak: Popis jezika

Slovenski jezik (ISO 639-3: slv) je materinski jezik oko 2 milijuna ljudi u Republici Sloveniji, gdje je službeni jezik (1.730.000 u Sloveniji (1991 popis).), te u Austriji (oko 18.000 u Koruškoj i Štajerskoj; popis), Italiji (oko 100.000 u Trstu, Gorici, Beneškoj Sloveniji, Reziji i Kanalskoj dolini), Mađarskoj (3,190; 2001 popis)[1] i Hrvatskoj (11.800 - 13.100). Broj slovenskih emigranata u Americi, Zapadnoj Europi i Australiji procjenjuje se na oko 400.000.

Najstariji pisani spomenici koji pokazuju tipične slovenske jezične crte jesu "Brižinski spomenici". Oni su pisani latinicom a nastali su između 927. i 1039. godine (prema rezultatima paleografske analize), no tekstovi koje sadrže oblikovani su već ranije (vjerojatno u 8. stoljeću)[2]. U srednjem vijeku još nije došlo do nastanka književnih djela na slovenskom jeziku, osim crkvenih molitvenika i kronoloških zapisa, tako da tek od polovice 16. stoljeća i vremena reformacije možemo govoriti o izgradnji slovenskoga književnog jezika. Taj je jezik izgrađen većim dijelom na donjokranjskim i panonskim a tek manjim dijelom na gornjokranjskim govorima. Njegov je začetnik Primož Trubar koji je 1550. tiskao "Katekizam" i "Abecedarij", 1557. - 1560. preveo "Novi zavjet" te 1564. izdao slovenski crkveni red "Cerkovna ordninga". Prvu je slovensku gramatiku "Arcticae horulae" 1584. napisao Adam Bohorič, a prvi rječnik (njemačko-latinsko-slovensko-talijanski) 1592. Jeronim Megiser.

Protureformacija je zaustavila ta nastojanja, tako da se tek potkraj 18. stoljeća ponovno pojavljuju pokušaji utemeljenja slovenskoga književnog jezika. Između 1784. i 1802. prevedena je na slovenski katolička Biblija, a 1768. pojavljuje se i "Kranjska gramatika" (Crainerischen Grammatik) Marka Pohlina. Veliku je važnost za utemeljenje književnog jezika imala i "Grammatik der Slavischen Sprache in Krain, Kaernten und Steyermark" Jerneja Kopitara iz 1808. godine. Jezična je norma definitivno uspostavljena tek u četrdesetim godinama 19. stoljeća nakon dugotrajnih rasprava. Važnu je ulogu u izgradnji slovenskoga književnog jezika imao i Valentin Vodnik.

Izražajne su se mogućnosti novoga književnog jezika u punom sjaju pokazale u književnosti. France Prešeren začetnik je slovenske poezije, a proznu su književnost utemeljili Fran Levstik i Ivan Cankar. Do kraja je konstituiranje slovenskog jezika u 19. stoljeću dovedeno pojavom dvosveščanoga slovensko-njemačkog rječnika Maksa Pleteršnika (1894./1895.) i pravopisom Frana Levca (1899.). Danas je slovenski standardni jezik stabilan, dobro opisan i istražen. Među obiljem publikacija o njemu valja istaknuti petosveščani "Slovar slovenskega knjižnega jezika" (1970. - 1991.) Slovenske akademije znanosti i umetnosti, "Etimološki slovar slovenskega jezika" France Bezlaja (1976. - 1995.) te posljednji "Slovenski pravopis" iz 2001.

Slovenska abecedaUredi

 Podrobniji članak o temi: Slovenska abeceda

Slovenska gramatikaUredi

 Podrobniji članak o temi: Gramatika slovenskog jezika

DijalektiUredi

 
Karta narječnih skupina u Sloveniji

██ gorenjska

██ dolenjska (3-kostelsko, 4-kočevsko, 5-sj. belokrajinsko, 6-južno belokr.

██ štajerska

██ panonska

██ koruška

██ primorska (1-šavrinsko, 2-čiško)

██ rovtarska

Slovenski jezik obuhvaća velik broj narječja[3] koja se obično grupiraju u 7 narječnih skupina[4]. Rubna narječja pokazuju utjecaje susjednih dijalekata, tako npr. šavrinsko narječje pokazuje utjecaj susjednih čakavskih govora sjeverne Istre[5]. U Sloveniji se govori i čiško (ćićko) narječje koje je zapravo čakavsko[6], kao i belokrajinsko, koje je zapravo štokavsko. S druge strane gorskokotarsko kajkavsko narječje se po genetskim i strukturnim kriterijima grupira zajedno sa susjednim slovenskim dijalektima[7]. Ne postoje karakteristične osobine koje posjeduju svi slovenski govori i samo oni, pa je uobičajena klasifikacija dijalekata na slovenske i hrvatske uglavnom na temelju nacionalne pripadnosti govornika.

Skupine narječja su[4]:

  • dolenjska
  • gorenjska
  • štajerska
  • panonska
  • koruška
  • primorska
  • rovtarska

Dolenjska i gorenjska skupina se zajedno nazivaju "središnja skupina".

IzvoriUredi

  1. Ethnologue (16th)
  2. Brižinski spomeniki, Elektronska znanstvenokritična izdaja (slovenski). Inštitut za slovensko literaturo in literarne vede ZRC SAZU, Ljubljana (srpanj 2006.),
  3. R. Kolarič - Slovenska narečja (slo.)  (PDF)
  4. 4,0 4,1 Marc L. Greenberg - A Short Reference Grammar of Slovene (eng.)  (PDF)
  5. Stipe Kekez, Mijo Lončarić - Osvrt na istraživanje hrvatsko-slovenskih jezičnih dodira u Istri, Annales, Ser. hist. sociol., 16, 2006, 2  (PDF)
  6. Sanja Zubčić - Akcenatski sustav mjesnog govora Obrova, Obdobja 26  (PDF)
  7. Mate Kapović - Čakavsko i kajkavsko u donjosutlanskoj akcentuaciji, Hrvatski dijalektološki zbornik 15 (2009)  (PDF)

Vanjske povezniceUredi