Dekristijanizacija

Dekristijanizacija se odnosi na odstranjivanje kršćanstva iz društvenih područja u kojima je do sadašnjice činilo osnovu.

Uključuje sekularizaciju ili zamjenu nekršćanskim svjetonazorima i religijama, pa kao takva može biti dio političkog programa (pr. socijaldemokratskih ili muslimanskih stranaka).

Dekristijanizacija školstva

uredi

Ponajprije označava prijenos obrazovnih ustanova i zakonitosti poučavanja iz Crkvenih u državne ruke, na imovinsko-pravnoj i zakonskoj razini. Također, može označavati potiskivanje ili zabranu kršćanskih simbola u obrazovnim ustanovama ili ukidanje vjeronauka kao školskog predmeta. Zatiranje ili potiskivanje obilježavanja i proslave kršćanskih običaja ili promicanje nekršćanskih također bi se moglo smatrati oblikom dekristijanizacije.

Dekristijanizacija u prošlosti

uredi

Francuska revolucija

uredi

Katolička se Crkva, izgubivši dotadašnji društveni položaj koji je uživala u monarhiji, našla na udaru revolucionara postavši predmetom progona. Kler je, kao dio l'Ancien Régimea odn. kao predstavnik »stare vlasti« postao nepoželjan novouspostavljenoj vlasti. Sama revolucija imala je protukršćanski i protukatolički sentiment izražen u odbacivanju vjerske tradicije i uspostavljanje državnog ateizma te kulta Razuma, uzdižući racionalizam na razinu vjeroispovijesti. Revolucija je u svojoj srži predstavljala ne samo otklon od, već i nijekanje kršćanstva i monarhije (»trona i oltara«) odn. rušenje koncepta katoličke monarhije koja je dotad stoljećima postojala na francuskom tlu.[1] Unatoč progonima i zabranama, revolucija nije uspjela srušiti temelje na kojima je kasnije katoličanstvo doživjelo svoj preporod i obnovu u francuskom društvu.[2] Jednako tako, dekristijanizacijski procesi nisu uspjeli poništiti identitetski značaj Galikanske Crkve u Francuza, koja je uživala određen stupanj samouprave unutar Katoličke Crkve te bila blisko povezana s osobom kralja. Povjesničar Hans Küng dekristijanizaciju u Prvoj Francuskoj Republici sažima:[3]

»Umjesto kršćanske vjeroispovijesti, ploča s ispisanim ljudskim pravima. Umjesto crkvenog prava, ustav države. Umjesto križa, trobojnica. Umjesto krštenja u crkvi, ženidbe i pokopa, registar građanskog statusa. Umjesto svećenstva, učiteljstvo. Umjesto oltara i misnog slavlja, oltar domovine, na koji domoljub ima položiti i svoj život. Umjesto vjerski obojenih mjesta, gradova i ulica, domoljubna imena. Umjesto štovanja svetaca, štovanje junaka, mučenika revolucije. Umjesto Te Deuma, Marseillaise. Umjesto kršćanske etike, prosvijećena etika građanskih vrlina i društvenog sklada.«

Deksristijanizacija se tijekom Francuske revolucije može promatrati u užem i širem smislu. U širem smislu započinje izvlaštenjem Crkvenih zemljoposjeda (Crkva je prije Revolucije bila najveći zemljoposjednik u zemlji[4]) i imovine, dok bi u užem smislu predstavljala razdoblje od šest mjeseci na prijelazu 1793. i 1794. kada je bila najintenzivnijom.[5] Nadalje, cjelokupni postupak dekristijanizacije bio je heterogen te se provodio na svim razinama društva. Vlada i Konvent (Ustavno-pravna skupština) novoproglašene Republike izbacili su kršćanske blagdane iz državnog kalendara te propisale zakon kojim se svaka općina može u potpunosti odreći katoličanstva. Glavno sredstvo propagande dekristijanizacije bile su antiklerikalne novine Le Pére duchense.[6] Komuna u Parizu, u svibnju 1793., ukida plaće svećenstvu, zatvara crkve te prisiljava četristotinjak svećenika na odreknuće od svećeničke službe uz zahtjev da se Notre Dame pretvori u »hram Razuma«.[6] Svojevrsni vrhunac tih težnji predstavlja javno odreknuće pariškog nadbiskupa Jean-Baptisa Josepha Gobela 7. srpnja 1793., u čemu mu se pridružio dio pariškog svećenstva te proslava u čast Razuma u katedrali Notre Dame tri dana potom.[7]

Habsburška Monarhija

uredi

Dekristijanizacija u socijalizmu

uredi

Na sličan način i pod naslovom "dekristijanizacija" u ideologiji socijalizma i komunizma pokušavalo se je gurnuti religiju iz društva u privatnu sferu i onemogućiti ili ukloniti utjecaj Crkve ciljanim prikrivenim i otvorenim djelovanjima koje su provodile tajne službe.

Izvori

uredi
  1. Tocqueville de, Alexis. The Ancien Régime and the French Revolution, Cambridge University Press, 2011., str. 138.
  2. Jedin, Hubert. Velika povijest Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1978., str. 385
  3. Küng, Hans. Katolička crkva – kratka povijest, Alfa, Zagreb, 2007., str. 198
  4. Anderson, J. M. Daily Life during the French Revolution, Greenwood Press, 2011., str. 145.
  5. Vovelle. Revolucija protiv Crkve, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989.
  6. a b Anderson, J. M. Daily Life during the French Revolution, Greenwood Press, 2011., str. 150.
  7. Vovelle. Revolucija protiv Crkve, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1989., str. 16-17