Dvoglas
Ovo je članak o složenim samoglasnicima. Za dva slova koji predstavljaju jedan glas pogledajte članak Digraf (fonetika).Dvoglas (također i diftong ili dvoglasnik; od grčkog δίφθογγος) jest, u fonetici, naziv za složeni samoglasnik pri čijem se izgovoru unutar istoga sloga klizi iz položaja jednog samoglasnika u položaj drugoga, primjerice ai ili au. Tehnički, dvoglas je samoglasnik prilikom čijeg se izgovora jezik pomiče u različite položaje. To udruženje dvaju samoglasnika može se smatrati jednim glasom jer otvoreniji među njima, zvan jaki, dobiva samoglasničku ulogu, a zatvoreniji, slabi, dobiva nesamoglasničku, poluvokalsku ulogu.[1] Dvoglasi mogu biti kratki ili dugi prema kvaliteti samoglasničkog člana. Od dvoglasa se razlikuje hijat, dva samoglasnika jedan do drugoga koji čine dva sloga.
Silazni i uzlazni dvoglasi uredi
Silazni dvoglasi počinju jakim samoglasnikom, a završavaju slabim, to jest poluvokalom. Dvoglas [aɪ̯] u engleskoj riječi eye 'oko' primjer je silaznog dvoglasa. Uzlazni dvoglasi počinju slabim, a završavaju jakim samoglasnikom.
Dvoglasi se razlikuju i po zatvorenosti, zaobljenosti i centralizaciji te po duljini.
Razlika između dvoglasa i sljedova samoglasnika i poluvokala uredi
Slabiji dio dvoglasa može se transkribirati kao poluvokal pa se dvoglas u riječi eye zapisuje kao [aj], ali, ako se dvoglas analizira kao jedan fonem, oba se samoglasnika transkribiraju znakovima za samoglasnike /aɪ̯/. Mnogi fonetičari ne smatraju uzlazne kombinacije dvoglasima, nego aproksimantom i samoglasnikom koji slijedi iza njega. Iako slični, dvoglasi nisu kombinacija samoglasnika i aproksimanta ili poluvokala. Poluvokali se mogu pojaviti na pristupu (početku) sloga ili njegovoj kodi (kraju).[2] Ovo se fonetički obično manifestira većim stezanjem, ali ta fonetska razlika nije uvijek jasna.[3][4] Primjerice, riječ ja sastoji se od pristupa u kojem se nalazi poluvokal /j/ i jezgre sloga u kojoj se nalazi samoglasnik /a/. Također, jezici ne mogu razlikovati dvoglas [ii̯] (jer se dva dijela dvoglasa ne razlikuju ni po čemu) od dugog samoglasnika [i:], ali mogu [ji] od [i:].[4] Mnogi jezici (poput rumunjskog) razlikuju uzlazne dvoglase od sličnih kombinacija, primjerice razlikuje /e̯a/ od /ja/. Oni se razlikuju i po brzini prijelaza (prijelaz između dvaju elemenata brži je u /ja/) i po trajanju (/ja/ traje duže).
Fonologija uredi
U nekim su jezicima dvoglasi jedan fonem, a u drugima se analiziraju kao dva samoglasnika ili samoglasnik i poluvokal (ali fonetski su dvoglasi).
Glasovne promjene uredi
Neke glasovne promjene utječu na dvoglase. Diftongizacija je proces kojim jednostavni samoglasnici postaju dvoglasi, a monoftongizacija je obrnut proces kojim dvoglasi postaju monoftonzi. Takva je promjena bila i monoftongizacija diftonga u praslavenskom jeziku.[5]
U hrvatskom jeziku uredi
U suvremenoj kroatistici vlada konsenzus da se dugi refleks jata (skup ije u riječima kao što su mlijeko, lijepa ili rijeka) izgovara jednosložno, kao [jē], ali o tome se vode mnoge polemike. Neki kažu da je riječ o dvoglasu, hijatu [ie] ili o dvama monoftonzima razdvojenima kliznikom [ije].[6]
Dijalektalno se pojavljuju i drugi dvoglasi.[1]
Izvori uredi
- ↑ a b diftong | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 28. siječnja 2022.
- ↑ Dell, François; Hirst, Daniel; Vergnaud, Jean-Roger. 1984. Forme sonore du langage: structure des représentations en phonologie
- ↑ Padgett, Jaye. 1. prosinca 2008. Glides, vowels, and features. Lingua. Studies on the Phonetics and Phonology of Glides (engleski). 118 (12): 1937–1955. doi:10.1016/j.lingua.2007.10.002. ISSN 0024-3841
- ↑ a b Schane, Sanford. 1995. Diphthongization in Particle Phonology
- ↑ Matasović, Ranko. Poredbenopovijesna gramatika hrvatskog jezika. Matica hrvatska. ISBN 978-953-150-840-7
- ↑ Volenec, Veno: FONEMIKA HRVATSKOGA STANDARDNOG JEZIKA, diplomski rad