Otvori glavni izbornik

Samoglasnik (također i otvornik ili vokal) u fonetici je naziv za glas koji se stvara bez zapreke u govornom traktu tako da zračna struja slobodno prolazi od pluća do usana.

Načini tvorbe
zatvornik
zapornik
slivenici
tjesnačnik
sibilant
otvornik
nazal
dotačnik
vibrant
aproksimant
likvid
samoglasnik
polusamoglasnik
lateralna tvorba
Ova stranica sadrži fonetske simbole u zapisu IPA, koji se možda neće ispravno prikazati u nekim preglednicima (browserima).
uredi

U svakom prirodnom jeziku vrh sloga čine samoglasnike. U nekim jezicima u toj funkciji mogu stajati uz samoglasnike i glasovi koje se fonetički smatraju suglasnicima, kao npr. u hrvatskom jeziku slogotvorno [r̩]. Zbog toga u hrvatskoj se literaturi često nađe pojam samoglasnik (u fonološkom smislu) kao naziv za slogotvorni glas.

Artikulacijske osobineUredi

Samoglasnici razlikuju se uglavnom po visini jezika, mjestu tvorbe i nazalnosti.

Prema visini jezika ili veličine otvora razlikuju se: zatvoreni (ili visoki), poluzatvoreni, poluotvoreni i otvoreni (ili niski) samoglasnici. Zatvoreni su samoglasnici u standardnom hrvatskom jeziku [i] i [u], poluotvoreni [ɛ] (u pismu e) i [ɔ] (o), a otvoreni je samoglasnik [a].

Mjesto tvorbe je mjesto najvećeg suženja govornog trakta. Prema mjestu tvorbe razlikuju se stražnji, srednji i prednji samoglasnici. Stražnji su samoglasnici u hrvatskom jeziku [u] i [ɔ], srednji samoglasnik je [a] a prednji su samoglasnici [i] i [ɛ].

Nazalni ili nosni samoglasnici stvaraju se spuštanjem mekog nepca tako da zračna struja prolazi i kroz nosnu šupljinu. Nazalnih samoglasnika u hrvatskom jeziku nema. U tu skupinu spadaju npr. poljski samoglasnici [ɛ̃] (ę) i [ɔ̃] (ą).