Diktatura proletarijata

 v • u 

Diktatura proletarijata je revolucionarna vlast proletarijata, radničke klase. U marksizmu je to politički sustav koji revolucionarnim prevratom uspostavlja radnička klasa u socijalizmu, kojega se definira prijelaznim razdobljem od kapitalizma prema komunizmu (komunisti uglavnom ne pristaju da imenom "komunizam" nazivaju državni poredak kojega vode, i u koji još nije ostvareno idealno stanju socijalne pravednosti i obilja kojega oni nastoje ostvariti u budućnosti).

Vladimir Iljič Lenjin naučavao da je nužno uspostaviti diktaturu proletarijata kao „najžešći i najnemilosrdniji rat nove klase protiv moćnijega neprijatelja, protiv buržoazije, čiji je otpor udesetorostručen njenim obaranjem (…) diktatura proletarijata je nužna, i pobjeda nad buržoazijom nije moguća bez dugog, upornog, ogorčenog rata“.[1]

Radi se o općoj vlasti koju ostvaruje radnička klasa, često u savezu sa seljaštvom i ostalim radnim ljudima, nakon zbacivanja s vlasti buržoazije i ostalih izrabljivačkih klasa, a koju karakterizira razbijanje starih institucija vlasti klasnog društva i oblikovanje novih. Ovaj marksistički pojam je označavao prijelaznu socijalističku državu između kapitalističkog društva i besklasnog komunističkog društva. Kroz "prijelazno razdoblje", država je trebala biti revolucionarna diktatura proletarijata.[2]

Teoretska podloga uredi

Diktaturom proletarijata radnička klasa (objektivno: komunisti kao radnička partija) ostvaruje svoju dominantnu ulogu u društvu. Ako se usporedi s različitim oblicima diktature, diktatura proletarijata kao povijesni tip najbliža je pojmu »narodne demokracije«, te je treba lučiti - smatraju komunisti - od različitih drugih oblika diktatura koje nerijetko isključuju svaki demokratski element. Karakteristična preobrazba koju donosi diktatura proletarijata odvija se ponajprije u promjeni društveno-ekonomskih odnosa društva, čiji je vanjski oblik političkog sustava koji može biti različit bilo po svojoj organizaciji, ili po metodama. Različiti politički oblici diktature proletarijata u pojedinim zemljama imaju svoj korijen u različitosti socijalne i ekonomske strukture tih zemalja, različitosti dostignute razine ekonomskog, političkog i kulturnog razvoja, različitosti političkih tradicija, shvaćanja, običaja, različitosti načina i putova kojim su provedeni prijašnji društveni preobražaji i, posebno, različitosti načina i putova kojim je otpočeo njihov konkretan socijalistički preobražaj.

Posljedica razvoja socijalističkih snaga i jačanje njihova utjecaja na društvena kretanja je i veća različitost političkih oblika diktature proletarijata; osim oblika revolucionarne diktature, diktatura proletarijata ne isključuje mogućnost iskorištavanja oblika parlamentarne vlasti u kojoj presudan utjecaj ostvaruje radnička klasa (tj. i opet: komunistička partija, kao radnička i ujedno jedina zakonom dopuštena partija) sa svojim osnovnim ekonomsko-političkim zahtjevima a isto tako uključuje i razne prijelazne oblike ondje gdje proletarijat predvođen komunističkom partijom osvaja odlučujuće političke pozicije relativno mirnim putem. U tom smislu, diktatura proletarijata jest svaki politički sustav prijelaznog doba (od kapitalizma k socijalizmu) u kome neposredni i dugoročni ekonomski i ostali interesi radničke klase — to jest proizvođača koji rade na društvenim sredstvima za proizvodnju — predstavljaju rukovodeći princip cjelokupne njegove političke, ekonomske i društvene aktivnosti.[3] Teorija diktature proletarijata proizlazi iz marksističke teorije klasa i klasne borbe. Na temelju uopćavanja iskustva revolucionarne borbe proletarijata, osobito revolucionarnog kretanja u vrijeme Pariške komune, Marx i Engels su razrađivali i projekt ostvarivanja proleterske države. Oni su pritom govorili o »osvajanju demokracije« te općenito o nužnosti proleterske revolucije. Marx je isticao da se ne može uspostaviti proleterska država a da se pri tom ne eliminiraju institucije vlasti buržujske države.

Sam izraz "diktatura proletarijata" Marx prvi puta upotrebljava u pismu Weidemayeru 1852. godine, gdje navodi da klasna borba vodi neizbježno diktaturi proletarijata, a ta diktatura predstavlja samo prijelaz prema ukidanju svih klasa — besklasnom društvu. Daljnju razradu ovoga pojma Marx iznosi u Kritici Gotskog programa (1875), gdje diktaturu proletarijata shvaća kao državu prijelaznog razdoblja iz kapitalizma u komunizam »koja ne može biti ništa drugo do revolucionarna diktatura proletarijata«.

U polemici s tzv. revizionističkim teorijama (Kautsky, Cunow, Renner), boljševički vođa Lenjin razvija dalje teoriju diktature proletarijata. Kako u klasnom društvu ne može biti istinske demokracije, smatra Lenjin, diktatura proletarijata ima zadatak da, ostvarujući »proletersku demokraciju«, izopći iz demokracije klasu ugnjetača (»ugnjetavanje ugnjetača«). U Državi i revoluciji (1917) Lenjin zastupa stav da diktatura proletarijata nestaje s odumiranjem proleterske države kao države, što je omogućeno tek u punom komunizmu. Tada, naime, odumire i demokracija kao politički oblik da bi se stvarno zbivala kao praksa.

Ovom Lenjinovom konceptu suprotstavlja se Rosa Luxemburg, koja želi isključiti posredovanje partije između vlasti i masa, smatrajući da takva praksa nužno dovodi do devijacija. Ona se zauzima za takav oblik proleterske demokracije u kojem će biti osigurana pun nadzor javnosti nad diktaturom klase. Povijesni je zadatak diktature proletarijata da ukloni dvoličnost buržoaske demokracije, to jest da se ova formalna demokracija učini sadržajnom. U tom pogledu ona zauzima srednji stav u polemici Lenjina s Kautskim smatrajući da Lenjin naglašava samo riječ diktatura, a Kautsky riječ demokracija, oba nedijalektički. Specifičnu devijantnu formu doživjela je koncepcija diktature proletarijata u Staljinovoj interpretaciji i praksi. Njegovo shvaćanje da jačanjem socijalizma jača i klasna borba, u praksi je opravdavalo primjenu niza represivnih mjera ne samo prema klasi ugnjetača, već i prema onim pripadnicima same radničke klase koji se nisu u svemu slagali sa službenom Staljinovom linijom.

Marksistička teorija i praksa u bivšoj SFRJ polazila je od načela stalnog humaniziranja društvenih odnosa. U uvjetima ostvarene diktature proletarijata, društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, smatralo se da radnička klasa može ostvariti svoje klasne interese i biti na visini svoga povijesnog zadatka ako se istodobno bori i za oslobođenje svih stvaralačkih činitelja društva od pritiska antisocijalističkih snaga koje se manifestiraju u ostacima buržujskih odnosa, ali i u različitim deformacijama socijalizma (birokratizam, konzervativizam, kult ličnosti, administrativni centralizam i slično). Ovi stavovi izraženi u praksi ondašnjeg radničkog samoupravljanja i izgradnji samoupravnih odnosa u društvu općenito, nadovezivali su se klasičnu koncepciju diktature proletarijata.

Praksa uredi

Diktatura proletarijata u pravilu započinje revolucionarnim terorom, čija su meta pripadnici oružanih snaga i sustava sigurnasti starog režima, te određeni broj istaknutijih pojedinaca iz redova "poraženih klasa" poput bogatih seljaka, kapitalista, političara, svećenstva, te novinara i drugih pripadnika kulturnih elita: u Hrvatskoj na početcima te faze dikature proletarijata nalazimo temeljitije rasvijetljen Pokolj na otoku Daksi kod Dubrovnika.

U daljnjom fazi se nadzor nad stanovništvom obavlja dobro organiziranim policijskim i pravosudnim sustavom, u matrici organizirane totalitarne države. Represivni sustav djeluje na osnovu zakona kojima je bilo kakvo izražavanje nezadovoljstva, a osobito bilo kakvo neodobreno društveno organiziranje strogo kažnjivo kao "kontrarevolucionarna djelatnost": pri tome se provodi indoktrinacija - putem strogo nadziranih medija i školstva - kojom se na razini javnog morala opozicija komunističkom režimu prikazuje kao opakiji zločin od krađe, silovanja ili krvnih delikata. Međutim se u toj fazi više ne provodi samovoljno i neorganizirano nasilje protiv stanovništva.

Preduvjet iole ozbiljnijem društvenom napredovanju je učlanjivanje u komunističku partiju: "nepartijac" ne može postati direktorom u gospodarstvu ili nositeljem bilo kakve znatnije funkcije u bilo kakvim ustanovama; čak su i mjesta stručnjaka (npr. novinara, sudaca, sveučilišnih profesora) dostupna "nepartijcima" samo u slučaju da doista nema dovoljno "partijaca" koji su pogodni za preuzimanje takvih dužnosti.

Članstvo komunističke partije, u svojstvu tzv. "elite radničke partije" u svakoj povijesno ostvarenoj diktaturi proletarijata znatno profitira od svojeg elitnog položaja - te osim socijalnog utjecaja komunisti ostvaruju znatno bolje prihode, imaju bolji pristup školovanju i zdravstvenim uslugama za sebe i članove svojih obitelji, te u velikoj mjeri preuzimaju u diktaturi proletarijata položaj koji odgovara položaju buržoazije u kapitalističkim ekonomijama.

"Široke narodne mase" imaju manje - više normalni status, te im je omogućen uobičajen pristup školovanju, zapošljavanju i socijalnim uslugama.

"Sumnjivi elementi" - pripadnici "poraženih klasa", režimu neskloni intelektualci, pripadnici vojnih formacija poraženih u revoluciji i njihovi bliski rođaci - imaju status građana drugog reda: oni su učestalo predmet "sigurnosnih obrada" policije, koja o njima vodi dosjee kakve policije u građanskim državama vode o kriminalcima. Takve pojedince dosjei prate na služenje vojnog roka, te ih se učestalo konzultira kada "sumnjivi elementi" traže zaposlenja, stipendije za školovanje i upuštaju se u bilo kakve druge društvene aktivnosti; upotreba tih podataka je uvijek tajna i osoba se u načelu ne može djelotvorno potužiti na kakvu nepravdu koju doživljava. Posljedično, građani s takvim dosjeima zakinuti su u mnogim mogućnostima i njihovi životi su vrlo teški. Ako u svojoj nevolji nešto prigovore, primjenjuje se sintagma da "neprijatelj diže glavu", te slijede rigorozne kazne za neznatne prekršaje. Primjerice se u Hrvatskoj učestalo završavalo u zatvoru zbog pjevanja benigne domoljubne pjesme "Vilo Velebita", a u Bosni i Hercegovini čak i zbog pjevanja hrvatske nacionalne himne "Lijepa naša domovino" (makar je ta pjesma bila republička himna obližnje SR Hrvatske). Zbog posjedovanja tiskovina koje je tiskala tzv. "neprijateljska emigracija" se redovno završavalo u zatvoru, makar te tiskovine i ne sadržavale nešto osobito agresivno.

Literatura uredi

  • Opća enciklopedija JLZ svezak 2 C-Fob Zagreb 1977.

Izvori uredi

  1. „KONCEPCIJA I DJELOVANJE JUGOSLAVENSKE KOMUNISTIČKE STRUKTURE ZA OSVAJANJE OBRAZOVNOGA I KULTURNOGA SUSTAVA U HRVATSKOJ 1944. I 1945. GODINE“, Josip Jurčević, Mostariensia : časopis za društvene i humanističke znanosti, Vol.18 No.1-2 Prosinac 2014. str. 79
  2. marxists.org Critique of the Gotha Programme (1875) Karl Marx
  3. Program bivšeg SKJ