Anarhizam

Anarhizam je politička filozofija i pokret usmjeren na odbacivanje bilo kakvog oblika prisilnih hijerarhija i vlasti. Anarhisti obično pozivaju na ukidanje države koju smatraju nasilnom, nepotrebnom i štetnom po definiciji. Zbog svojeg naglaska na sistemskoj kritici ekonomije i društva, ovaj skup nauka danas je vrlo povezan sa socijalizmom i antikapitalizmom.

Zaokruženo A, simbol anarhizma

Anarhizam povlači svoje korjene još nastankom prvih civilizacija, pa time i prvih država. Najstariji poznati anarhisti poput Zenona Kitijskog djelovali su na području grčke još u 3. st. prije nove ere. Anarhizam poprima na značaju i snazi nakon industrijske revolucije i razvoja kapitalizma u ranom 19. st. kada postaje svjetski pokret zajedno sa razvojem socijalizma. Krajem 19. i početkom 20. st. anarhizam biva vrlo utjecajan u raznim djelovima svijeta i povezan sa borbom za radnička prava i demokraciju. Anarhisti su predvodili nekoliko revolucija, od kojih je najpoznatija ona u Španjolskom građanskom ratu. Neuspjehom autoritarnih režima poput Sovjetskog saveza, Narodne republike Kine i drugih u uspostavljanju socijalizma, anarhizam ponovno dobiva pažnju kao neautoritarna strana ljevice.

EtimologijaUredi

Termin anarhizam je izveden iz grčke riječi αναρχία ("bez vladara"). Stoga je anarhizam, u svom najširem značenju, vjerovanje da su svi oblici vladavine (i prisilnog rada) nepoželjni i da bi trebali biti ukinuti (uključujući državni represivni aparat: vojska, sudstvo, policija, tajne službe, itd.), te predstavlja vanparlamentarnu, antistranačku i anacionalnu opciju/organizaciju.

Prvi politički filozof koji se nazivao anarhistom bio je Pierre-Joseph Proudhon (1809.-1865.), čime se formalni nastanak modernog anarhizma svrstava u prvoj polovici 19. st. Od 1890-ih nadalje[1] često se kao sinonim za anarhizam koristi termin libertarijanizam ili slobodarstvo.[2][3] Neki anarhisti koriste termin libertarijanski socijalizam[4] kako bi izbjegli negativne asocijacije anarhizma i naglasili njegovu povezanost sa socijalizmom.[5] Matthew S. Adams i Carl Levy pišu kako termin anarhizam "opisuje anti-autoritarno krilo socijalističkog pokreta".[6] Noam Chomsky opisuje anarhizam, uz libertarijanski marksizam, kao "slobodarsko krilo socijalizma".[4] Daniel Guérin piše:[2]

  „Anarhizam je stvarno sinonim za socijalizam. Anarhist je prije svega socijalist čiji je cilj ukinuti čovjekovo izrabljivanje drugog. Anarhizam je samo jedna struja socijalističke misli, struja čije su glavne sastavnice traženje slobode i ukidanje Države. ”
(Daniel Guérin, Anarhizam: Iz teorije u praksu)

Anarhizam se time često opisuje kao skup političkih filozofija koji se protivi nametnutim i prisilnim hijerarhijama (pa time i kapitalizmu, nacionalizmu, državi i sličnim autoritarnim institucijama) u društveno-ekonomskom djelovanju s ciljem zajednice osnovane na decentralizaciji, temeljnim slobodama i samoupravljanju.

TeorijaUredi

 v • r • u 
 
Petr Kropotkin, utjecajni teoretičar anarho-komunističke struje anarhizma.

Uz različite "dodatke" riječ anarhizam opisuje pojedine struje unutar anarhističkog pokreta, npr. anarho-sindikalizam, anarho-primitivizam, anarho-individualizam, eko-anarhizam, anarho-feminizam, anarho-komunizam i druge.

 
Mihail Bakunjin, utjecajni anarhistički filozof i političar 19. st.

Kolektivistički anarhizam je oblik anarhizma koji se preklapa sa mnogim socijalističkim teorijama i spoznajama,[5] a često je povezan sa Mihailom Bakunjinom.[7] Kolektivistički anarhisti zagovaraju kolektivno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, ukoliko potrebno kroz revoluciju, i nadoknađivanje radnikova rada na osnovi broja sata provedenih radeći.

Anarho-komunizam je grana komunizma koja zagovara komunističko društvo sa zajedničkim vlasništvom nad sredstvima za proizvodnju,[8] direktnu demokraciju, samoupravljanje i horizontalno uređenu mrežu slobodnih asocijacija, radničkih vijeća i kooperativa, sa proizvodnjom i raspodjelom na osnovi "Od svakoga po sposobnosti, za svakoga po potrebi".[5] Anarho-komunizam se razvio iz radikalnih socijalističkih struja nakon Francuske revolucije,[9], i biva na kraju okupljen radom Petra Kropotkina, čije se teorije uvelike podudaraju sa onima Karla Marxa.[10] Anarho-sindikalizam je grana anarhizma koja vidi sindikate kao potencijalno revolucionarnu silu koja bi zamijenila kapitalizam sa novim društvom samoupravnih radnika. Osnovi anarho-sindikalizma su direktna akcija, klasna solidarnost i radničko samoupravljanje.[11]

Samo anarhističko objašnjenje tih naziva se očituje kroz definiranje anarhizma kao političke ideje i filozofije, odnosno metode kojom će se doći do cilja - anarhije (ili komunizma ovisno o struji). Kako je anarhisti vide, anarhija predstavlja društvo u kojem centraliziranu vlast i monopol nad nasiljem i moći zamjenjuje samoorganizacija, samoupravljanje, ravnopravna i pravedna distribucije svih proizvoda, ukratko, društvo u kojem svaka osoba može zadovoljiti svoje osnovne i sve ostale potrebe u maksimalnoj mjeri, a da pri tome ne radi na štetu drugih.[12] Ideja o anarhističkom društvu bazirana je na manjim decentraliziranim, ali povezanim, zajednicama. Unutar takvih zajednica je puno lakše donositi zajedničke odluke, te je jednostavnije i efikasnije uskladiti različite želje i potrebe. To je ujedno i jedan od osnovnih uvjeta anarhizma - ideja da svatko mora u potpunosti ostvariti svoje potrebe i da svatko mora biti u mogućnosti sudjelovati u procesu odlučivanja vezano za odluke koje se njih dotiču.[12]

U anarhističkom društvu takve zajednice bi se mogle udruživati, surađivati, međusobno koordinirati, zajednički odlučivati na ravnopravnoj razini i po principu mreže, naspram piramide kao što je to slučaj kod državne organizacije društva u kojem postoji hijerahija autoriteta i otuđenje vlasti kroz predstavnike. Zajednice ljudi bi se organizirale prema osobnim afinitetima i prema lokalnim potrebama, vezano uz proizvodnju, stanovanje, prijevoz, ili bilo koji drugi dio života. Njihovu povezanost uvjetovale bi potrebe, a obavljanje poslova unutar njih olakšalo bi mogućnosti pojedinca i zajednice da rješava njima važna pitanja i probleme.[4][12]

Anarhizam se protivi današnjoj društvenoj strukturi i organizaciji koja uvjetuje postojanje države, te smatra da institucija države svoje postojanje bazira na toj strukturi i organizaciji, koja je autoritarna, hijerarhijska, patrijarhalna i strogo kontrolirana.[4] Anarhistička kritika često ističe da čak i tzv. "liberalna" država prakticira visoku razinu kontrole i to na više načina; s jedne strane, država mora voditi računa o tome da se autoritet ne dovodi u pitanje (npr. nedopustiva je neposlušnost, neplaćanje poreza, ekonomsko i političko organiziranje koje nije povezano s državom i sl.), dok s druge strane, pazi na to da se održi privid individualne moći svake osobe u procesu odlučivanja, pa se tako svake četiri godine održavaju izbori, koji se također događaju u strogo kontroliranim uvjetima. Anarhisti smatraju da je uvijek riječ o istoj klasi ljudi, političkoj i ekonomskoj eliti, kojoj njihov položaj u društvu dozvoljava sudjelovanje u utrci do pozicija moći.[12][6]

Anarhistički odnos prema društvu je potpuno suprotan. U anarhizmu, moć ne bi nitko posjedovao i svi bi posjedovali moć, ne moć nad nekim, već moć ispunjavanja svih svojih potreba, moć zajedničkog djelovanja i odlučivanja o svom životu.[12] Anarhizam se ne protivi organizaciji, već predstavlja jedan oblik horizontalne organizacije, u kojem se odluke donose direktnom demokracijom ili konsenzusom za razliku od sustava parlamentarne demokracije kakav poznajemo danas.

Iako se svi anarhisti slažu u osnovnim vrijednostima anarhizma, razilaze se u pitanjima kao što su npr. upotreba nasilja, odnosno nenasilja u svrhu ostvarivanja određenih ciljeva, što možemo vidjeti u razlikama između ideje o propagandi djelom tj. političkih atentata na razne političare koje je anarhistički pokret naposljetku odbacio, te ideji anarho-pacifizma i nenasilnog otpora kakvog je propagirao kršćanski anarhist Lav Tolstoj. Uz ovo i dan danas aktualno pitanje, anarhiste razjedinjuju različitost ideje organizacije života, kao npr. ona što zagovaraju anarhosindikalisti nasuprot onoj o povratku primitivnim zajednicama koju zagovaraju anarho-primitivisti. Pitanje seksizma u anarhističkom pokretu aktualizira anarho-feminizam.

PovijestUredi

 
Zastava anarho-sindikalista, anarho-komunista i drugih libertarijanskih socijalista

Anarhizam povlači svoje korjene još nastankom prvih civilizacija, pa time i prvih država. Najstariji poznati anarhisti poput Zenona Kitijskog djelovali su na području grčke još u 3. st. prije nove ere. Anarhizam poprima na značaju i snazi nakon industrijske revolucije i razvoja kapitalizma u ranom 19. st. kada postaje svjetski pokret zajedno sa razvojem socijalizma.

Mada je u ljudskoj povijesti bilo brojnih ostvarenja društava i organizacija baziranih na anarhičnim principima, Pariška komuna iz 1871. je bila vjerojatno prvi pokušaj anarhične društvene organizacije koji je globalno odjeknuo; kao što je komentirao Mihail Bakunjin, jedan od velikih povijesnih mislilaca anarhije, a služila je i kao inspiracija za Karla Marxa koji ju opisuje kao prvi primjer diktature proletarijata. Još jedan od konkretnih i opširnih ostvarenja anarhičnih principa u društvu bio je Španjolski građanski rat,[1] za vrijeme kojeg su radnici, često kao članovi anarhosindikalističkih organizacija kao što je Confederación Nacional del Trabajo (CNT: Konfederacija nacionalnog rada) i Federación Anarquista Ibérica (FAI: Federacija anarhista Iberije) u Kataloniji i Aragoniji, dokazali djelotvornost samouprave javnog prijevoza i proizvodnih poduzeća - industrijskih, kao i poljopriverednih: preko horizontalnih skupština su bile ostvarene kolektivizacije zemlje zaplijenjene od veleposjednika. U nekim je slučajevima čak bilo ukinuto privatno vlasništvo i novac. Anarhističke mjere su, međutim, bile nasilno prekinute zbog ratnog poraza; naime osim što su se borili protiv nacionalista i fašista pod vodstvom Franciska Franca (koji su imali i podršku fašističke Italije i nacističke Njemačke), anarhisti su se morali čuvati i Komunističke partije, koja je imala podršku od Staljina s izričitom zabranom naoružanja anarhista i s naredbom da se sabotiraju postignuća anarhičnih organizacija i pojedinaca.[1][5]

Bilo je, međutim vrlo bitno i iskustvo Mahnovščine, tj. pobunjeničke Ukrajine pod vodstvom seljačkog generala Nestora Ivanoviča Mahna i Kronstadtskog otpora u Rusiji. Oba ova otpora su bili slomili i izbrisali boljševici i njihova Crvena armija kojom je zapovijedao general Lav Trocki.

Anarhizam u HrvatskojUredi

Vidi članak: Anarhizam u Hrvatskoj Anarhističke struje se u Hrvatskoj javljaju početkom 20. st., i sudjeluju u brojnim štrajkovima i skupovima. Tokom Drugog svijetskog rata sudjeluju u Narodnooslobodilačkom otporu okupaciji Hrvatske.

U poslijeratnoj Jugoslaviji anarhisti bivaju, kao i druge političke struje skeptične novog režima, progonjeni i utišani. Osamdesetih godina 20. stoljeća u Zagrebu nastaje, najprije bezimena, grupa anarhističkih tendencija koja kasnije mijenja nekoliko imena - Train Toilet Band, Svarun i na kraju Autonomija. Aktivnosti te grupe su se ograničavale na performanse i male demonstracije, primjerice tzv. "Prazne demonstracije" na kojima su članovi grupe ismijavali politiku održavajući "prazne govore" (govornik nije ništa izgovarao) i dijeleći prazne letke. Grupa se raspada početkom devedesetih.[13]

Kritika anarhizmaUredi

Teorija i praksa anarhizma bila je kontroverzna otkada se proširila u 19-om stoljeću. Neke kritike došle su od skupina kojima se anarhizam suprotstavlja, kao što su vlade. Ostale kritike dolazile su od nekih anarhista ili političkih pokreta koji dijele slične ciljeve s anarhističkim, kao što je marksizam. Mnogi su ispitivali idealističku prirodu anarhizma, sumnjajući u njegovu praktičnu primjenu u stvarnome svijetu. Isti naglašavaju da nije moguće uspostaviti održivu anarhističku anti-državu. Neki sociolozi smatraju da se hijerarhija pojavila istovremeno s ljudskom civilizacijom, iako drugi tvrde da su mnoga domorodačka društva velikim dijelom bila egalitaristička.

Anarhisti u umjetnostiUredi

GlazbaUredi

  • punk
    • crust
    • grind
    • alternative rock (alternativa)
    • hardcore
    • novi val
    • ska
    • dub
    • pop
    • techno
    • digital hardcore

FilmUredi

    • Klub boraca (Fight Club, 1999, David Fincher)
    • Roko i Cicibela (napisao Miljenko Smoje)
    • V for Vendetta
    • Simple Men (napisao Hal Hartley)
    • Anarchy in L.A. (producent Otto Nomous)
    • Anarchists (Yu Yong-Sik)
    • Eros Plus Massacre (Yoshishige Yoshida)
    • Libertarias (Vicente Aranda)
    • Land and Freedom (Ken Loach, Jim Allen)

KnjiževnostUredi

Vidi jošUredi

Vanjske povezniceUredi

Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Anarhizam
Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Anarhizam

Hrvatski:

Engleski:

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 Nettlau, Max (1996). Kratka povijest anarhizma, Freedom Press ISBN 978-0-900384-89-9
  2. 2,0 2,1 (1970.) Anarhizam: Iz teorije u praksu, Monthly Review Press ISBN 9780853451280
  3. Ward, Colin (21. listopada 2004.). Anarhizam: Vrlo kratki uvod, OUP Oxford ISBN 978-0-19-280477-8
  4. 4,0 4,1 4,2 4,3 Chomsky, Noam (2005). Chomsky o anarhizmu, Oakland: AK Press ISBN 978-1-904859-26-0
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 Marshall, Peter (1992). Traženje nemogućeg: Povijest anarhizma, London: Harper Collins ISBN 978-0-00-217855-6
  6. 6,0 6,1 Mattern, Mark (2019). Palgrave priručnik anarhizma, str. 589–602, Springer Publishing ISBN 978-3-319-75620-2
  7. Shannon, Deric (2019). “Antikapitalizam i slobodarska politička ekonomija”, Palgrave priručnik anarhizma, str. 91–106, Springer Publishing ISBN 978-3-319-75620-2
  8. Mayne, Alan James (1999). Iz politike prošlosti u politiku budućnosti: Integrirana analiza trenutačnih i emergentnih paradigmi, Greenwood Publishing Group pristupljeno 23. rujna 2020. ISBN 978-0-275-96151-0
  9. Graham, Robert (2005). Anarhizam: Dokumentivna povijest libertarijanskih ideja: iz anarhije do anarhizma, Montréal: Black Rose Books pristupljeno 23. rujna 2020. ISBN 978-1-55164-250-5
  10. Turcato, Davide (2019). “Anarhistički komunizam”, Palgrave priručnik anarhizma, Springer Publishing ISBN 978-3-319-75620-2
  11. Van der Walt, Lucien (2019). Palgrave priručnik anarhizma, str. 249–264, Springer Publishing ISBN 978-3-319-75620-2
  12. 12,0 12,1 12,2 12,3 12,4 Bakunjin, Mikhail (1990). Etatizam i anarhija, Cambridge, England: Cambridge University Press ISBN 978-0-521-36182-8
  13. Ibid, str. 220-221.
Oblici i stilovi vodstva

Ateokracija | Anarhija | Demokracija | Geniokracija | Gerontokracija | Meritokracija | Matrijarhat | Ohlokracija | Panarhizam | Patrijarhat | Plutokracija | Teokracija | Tehnokracija