Otvori glavni izbornik

Španjolski građanski rat

Španjolski građanski rat je naziv za oružani sukob koji se od 1936. do 1939. godine vodio u Španjolskoj između vlade i različitih ljevičarskih skupina na jednoj, te desničarskih i nacionalističkih pobunjenika na čelu s Franciscom Francom na drugoj strani.

Španjolski građanski rat
Nadnevak 17. srpnja 1936. - 1. travnja 1939.
Lokacija Španjolska, Sredozemno more, Španjolske kolonije
Ishod Pobjeda Francovih nacionalista.
Casus belli Društvena i politička previranja koja su pogodila Španjolsku nakon proglašenja republike godine 1931.
Sukobljeni
Flag of the Second Spanish Republic.svg Druga Republika
Uz pomoć:
Flag of the Soviet Union.svg SSSR
Flag of the International Brigades.svg Međunarodne brigade
Flag of Spain (1945–1977).svg Francovi nacionalsti
Uz pomoć:
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Fašistička Italija
Flag of the German Reich (1935–1945).svg Treći Reich
Vođe
Manuel Azaña
Francisco Largo Caballero
Juan Negrín
Francisco Franco
Gonzalo Queipo de Llano
Emilio Mola
Posljedice
500,000 – 1,000,000 mrtvih

Povijest Španjolske
Escudo de España.svg
Prapovijest Iberijskog poluotoka
Španjolska u antičko doba
Španjolska i Rimljani
Španjolska u Srednjem vijeku
- Vizigotska Španjolska
- Svevsko kraljevstvo
- Spanija
- Al-Andalus
- Rekonkista
Španjolsko kraljevstvo
- Habsburška Španjolska
- Španjolska u doba prosvjetiteljstva
Restauracija apsolutizma u Španjolskoj
Prva španjolska republika
Restauracija burbonske Španjolske
Druga španjolska republika
Španjolski građanski rat
Španjolska pod Frankom
Španjolska tranzicija
Moderna Španjolska

U ratu su obje strane počinile mnogobrojne zločine nad ratnim zarobljenicima i civilima, a umiješale su se sve tri tadašnje totalitarističke zemlje - Njemačka, Italija i Sovjetski Savez; zemlje s liberalnim vladama su se u sukobu postavile neutralno. Razorni građanski rat je završio porazom Republike, uz odlazak oko pola milijuna republikanaca u izbjeglištvo, te uspostavljanjem Francovog režima koji je na početku bio pod okriljem fašističke Italije i nacističke Njemačke, ali je Franco nastavio Španjolskom vladati do svoje smrti 1975. godine, dugo nakon što su totalitarni režimi u Italiji i Njemačkoj svrgnuti.

U Španjolskoj do danas postoje ozbiljne društvene podjele i neslaganja o pitanjima vezanima uz građanski rat iz 1930.ih godina.[1]

Sadržaj

Početak rataUredi

Uzroci rata nalaze se u društvenim i političkim previranjima koja su pogodila Španjolsku nakon proglašenja republike godine 1931. Tim previranjima je doprinos dala i velika ekonomska kriza, koja je dodatno radikalizirala velik dio španjolske radničke klase koji je prihvatio anarhizam i u manjoj mjeri komunizam. S druge strane, pokušaji republikanskih vlada da nezadovoljstvo suzbiju reformama izazvali su reakciju među konzervativnim dijelovima španjolskog društva, pogotovo među zemljoposjednicima i, što je najvažnije, vojskom.

Ti su procesi eskalirali u štrajkove, demonstracije, atentate i druge oblike političkog nasilja za vrijeme vlade desnog centra 1934.-36. Ona je nakon izbora u veljači 1936. zamijenjena vladom koju su činile političke stranke ljevice i centra ujedinjene u Narodnu frontu. Lijeva vlada odnijela je izbornu pobjedu upravo zahvaljujući brojčano nadmoćnim anarhistima, koji su se ovaj put unatoč svom tradicionalnom odbijanju sudjelovanja u izbornim procesima odlučili mobilizirati ne bi li spriječili daljnji napredak desnice, ali i zbog obećanja amnestije za sve političke zatvorenike.

Nova vlada nije bila u stanju zaustaviti nasilje, kasnije poznatima pod nazivom Crveni teror (španjolski: Terror Rojo), obzirom na to da su odmah po izborima u mnogim krajevima Španjolske, posebice Kataloniji i Aragonu anarhosindikalisti organizirani unutar masovnog anarhosindikata CNT-a (procjene kažu oko 2 milijuna članova), samoinicijativno počeli preuzimati vlast nad tvornicama i javnim institucijama, oslobađati zatvorenike iz zatvora, kolektivizirati zemlju, paliti crkve te ubijati sve one koji su smatrani reakcionarima - primjerice Katolička Crkva broji čak 6.832 pripadnika svojega klera pobijenih u akcijama Crvenog terora, od toga 13 biskupa, 4122 dijacezanska svećenika i sjemeništarca, 2364 redovnika i redovničkih svećenika, te 283 časne sestre - koji su najvećim dijelom ubijeni prije početka građanskog rata[2]; na te su akcije konzervativci odgovarali vlastitim terorom.

17. srpnja 1936. godine je vojska, na čelu s generalom Joséom Sanjurjom, pokušala izvesti državni udar protiv republikanske vlade. Pokušaj je samo djelomično uspio, jer su vladi ostali odani veći dijelovi zrakoplovstva, mornarice, civilne policije, a u mnogim dijelovima zemlje su se pučistima uspješno suprotstavile različite ljevičarske i radničke milicije. Pučisti su u prvom trenutku ostvarili kontrolu samo nad ograničenim dijelom zemlje, i kada se ispostavilo da će umjesto brzog preuzimanja vlasti morati voditi građanski rat, bili u nominalno nepovoljnom položaju.

Nedugo nakon što je general Sanjurjo poginuo u avionskoj nesreći, zapovjedništvo nad pobunjenicima, koji su se počeli nazivati nacionalistima, preuzeo je general Franco. Ubrzo se pokazalo da pobuni mnogi faktori idu u prilog.

Tijek oružanog sukobaUredi

Na samom početku rata je Republiku branilo preko 800 tisuća pripadnika raznih naoružanih milicija, te manji dio pripadnika regularne vojske i policijskih snaga. Prije kraja 1936. godine pridružilo se republikancima još oko 20 tisuća pripadnika Internacionalnih brigada, koje su komunističke organizacije regrutirale širom svijeta. Od stranih zemalja, vojnu pomoć je republika primala od Sovjetskog Saveza i Meksika.[3] Veliki problem na republikanskoj strani predstavljala je nedisciplina i neorganiziranost. Dodatni problem je bio i veliki ideološki raskol na republikanskoj strani – dok je dio pristaša Republike isključivo htio obraniti demokratske institucije, anarhisti i komunisti su građanski rat shvatili kao priliku za izvođenje revolucije. Uz to je postojalo neslaganje između anarhista i komunista, a i među komunistima je postojala podjela na trockiste i staljiniste. Ti raskoli su 1938. godine eskalirali u međusobne oružane sukobe koji su bitno oslabili kako vanjskopolitički, tako i vojni položaj Republike.

Francove snage su na početku bile daleko malobrojnije - oko 160.000 vojnika i žandara (većina pripadnika žandarmerije - španj. Guardia Civil je pristupila Francu) - ali je nacionalistima na ruku išlo to što su srž njenih oružanih postrojbi činile jedinice pod zapovjedništvom profesionalnih časnika te iskusne kolonijalne trupe. Njemačka je već u prosincu 1936. godine poslala preko 5.000 dragovoljaca, velikim dijelom zrakoplovaca zajedno sa zrakoplovima; a Italija je poslala oko 50 tisuća vojnika.[4] Prije kraja 1936. godine, pridružilo se - bez suglasnosti vlasti Republike Irske - Frankovim snagama i oko 700 antikomunističkih boraca iz Irske, koje je predvodio irski republikanski vođa i general Eoin O'Duffy.[5]

Frankove snage su već krajem 1936. godine mogle provoditi mobilizaciju, zahvaljujući ćemu će njihove snage postepeno narasti na oko 600 tisuća pripadnika 1938. godine. U isto vrijeme će snage odane Republici u uzastopnim sukobima gubiti kontrolu teritorija i broj pripadnika, te će krajem rata spasti na oko 450 tisuća pripadnika.

Godine 1938. je republikanskoj vladi posljednja nada bilo sve izglednije izbijanje drugog svjetskog rata, koji bi Britaniju i Francusku natjerao da republikanskoj Španjolskoj pomognu kao savezniku protiv Njemačke i Italije. No, te su nade skršene minhenskim sporazumom, pa je krajem 1938. godine došlo do kolapsa morala u republikanskim redovima. Početkom 1939. Francove su snage osvojile glavno republikansko uporište u Kataloniji, što je Britance i Francuze natjeralo da priznaju Francovu vladu. U proljeće 1939. predao se Madrid, a dan kasnije i posljednji republikanski garnizon na španjolskom tlu. Time je završen španjolski građanski rat.

Nakon poraza, oko 250.000 republikanskih vojnika se povuklo početkom 1939. godine u Francusku i predalo tamošnjim vlastima; njima se pridružilo još oko četvrt milijuna civila koji su se plašili odmazde, koja doista nije mimoišla mnoge republikance.

Posljedice građanskog rataUredi

Različite procjene govore da je u španjolskom građanskom ratu poginulo između 500.000 i milijun ljudi, što taj sukob čini jednim od najkrvavijih u modernoj europskoj povijesti. Samo dio poginuo je u ratnim operacijama, dok su većina bili žrtve masovnih pokolja koje su nad ideološkim protivnicima činile obje zaraćene strane.

Pobjednički Franco je dobio vlast nad razorenom i krajnje iscrpljenom državom.Godine 1940., čak i u trenutku kada je Hitlerova Njemačka bila na vrhuncu moći, Franco jednostavno nije bio u stanju vratiti uslugu i pridružiti se svom savezniku u borbi protiv zapadnih saveznika. Kasnije će Franco stabilizirati vlast u zemlji, u kojoj je tijekom naredna tri desetljeća s vremenom ojačao i gospodarski život. Međutim će zemlja tih desetljeća ipak živjeti u stanovitoj kulturnoj izolaciji.

Španjolski građanski rat često se naziva svojevrsnom predigrom drugog svjetskog rata, s obzirom na to da je predstavljao prvi veći oružani sukob između snaga fašizma i komunizma. Također je predstavljao dobru priliku da se u predvečerje općeg sukoba testiraju neki novi vojni koncepti, odnosno mogućnosti moderne avijacije i tenkova.

Posljedice izrazite mržnje među sukobljenim sunarodnjacima i žrtve pale u Crvenom teroru (španjolski: Terror Rojo) i Bijelom teroru (španjolski: Represión franquista) i nakon punih 8 desetljeća izazivaju podjele među Španjolcima.

U popularnoj kulturiUredi

Serijal romana Harryja Turtledovea s tematikom alternativne povijesti, The War That Came Early, prikazuje svijet u kojem general José Sanjurjo nije poginuo 1936., te je nastavio predvoditi nacionaliste tijekom Španjolskog građanskog rata, koji je 1938., uz Hitlerov napad na Čehoslovačku, prerastao u Drugi svjetski rat.

Inozemne brigadeUredi

IzvoriUredi

  1. Spain paves way to remove Franco remains from mausoleum (engleski). BBC (24. kolovoza 2018.). pristupljeno 18. rujna 2018.
  2. Julio de la Cueva (srpanj 1988.). Religious Persecution, Anticlerical Tradition and Revolution: On Atrocities against the Clergy during the Spanish Civil War (engleski). Journal of Contemporary History Vol. 33, No. 3 (Jul., 1998), pp. 355-369. pristupljeno 18. rujna 2018.
  3. John Simkin (September 1997 (updated August 2014)). The Spanish Civil War - Republican Army in Spain (engleski). Spartacus Educational. pristupljeno 18. rujna 2018.
  4. John Simkin (September 1997 (updated August 2014).). The Spanish Civil War - The Nationalist Army (engleski). Spartacus Educational. pristupljeno 18. rujna 2018.
  5. Fearghal McGarry (20th-century / Contemporary History, Features, Issue 3 (Autumn 2001), Volume 9). [Eoin O'Duffy Ireland and the Spanish Civil War] (engleski). History Ireland. pristupljeno {{subst:TRENUTAČNIDAN}}. {{subst:TRENUTAČNIMJESECIME}} {{subst:TRENUTAČNAGODINA}}.

Vanjske povezniceUredi

Sestrinski projekti
 U Wikimedijinu spremniku nalazi se još gradiva na temu: Španjolski građanski rat