Euroazijski Avari

Euroazijski Avari (poznati i pod imenom Obri),^[1] nomadski narod Turanskog podrijetla podrijetlom iz Središnje Azije. Postoje dvije grupe Avara, euroazijski (o kojim govori ovaj članak) i Kavkaski Avari, žitelji današnjeg Dagestana.

Povijest

Prema kineskim izvorima oko 400. godine osnovan je savez plemena Dzut – Dzut, najvjerojatnije među Ujgurima koje su u Bizantu nazivali Ogorima. Ovladali su zemljom hunskog plemena Sabira otkuda se jedna grupa oko 460. godine pokrenula prema Kaspijskom i Crnom moru. Tada se i po prvi put pojavljuje ime Avari u europskoj povijesti. Avari se ponovno pojavljuju 557. godine kada nude pomoć Bizantu u borbi protiv drugih barbarskih plemena. Car Justinijan ih plaća za borbu protiv Bugara koji su učestalo upadali u bizantske teritorije. Pošto pobjeđuju Bugare na rijeci Donu, prodiru na ušće rijeke Dunav, gdje potčinjavaju sebi Slavene.

Bajan, osnivač avarske države 567. godine prelazi Karpate i u savezu s Langobardima uništava Gepide i zauzima područja istočno od Dunava. Kada su Langobardi napustili Panoniju, Avari ostaju jedini gospodari ovog područja i šire svoju vlast prema Dalmaciji ali i prema Češkoj i prema Alpama. Iako su bilo malobrojni, vrlo brzo su potčinili sva slavenska plemena koja su se tu našla.

Uz povremene upade u Furlaniju i u Franačku državu, Avari su uglavnom najveći problem predstavljali Bizantu, pa su pod Bajanom ovladali bizantskim uporištima u Panoniji, Sirmijumom i Singidunumom, a učestalo su upadali preko starih rimskih putova i u Dalmaciju. Njihov najveći pothvat je bio neuspjeli napad na Carigrad 626. godine, u kojem su osim Avara sudjelovali i Slaveni i Gepidi, nakon čega su odbačeni s velikim gubicima. Porazom kod Carigrada i počinje prestanak njihove moći. Avari se razdjeljuju, ali ipak u Panoniji uspijevaju sačuvati još dva naredna stoljeća svoju moć, sve do 796. godine kada Karlo Veliki (vidi: Franačko-avarski ratovi) ulazi u Panoniju i uništava Avare, koji poslije toga i zauvijek nestaju.

Ustroj

Avari su bili organizirani po rodovima i plemenima na čijem su se čelu nalazili tarhani. Na čelu više rodova i plemena se nalazio kagan, a u ratnim pohodima pored njega je postojao još i jugur, kao prvi zapovjednik. Avari su imali brze konje i bili su odlični jahači, što im je i omogućilo nadmoć nad brojčano jačim Slavenima. Bitke su vodili uglavnom na otvorenim prostorima, a gradili su i velike logore, utvrđene zemljanim nasipima iz kojih su mogli vršiti ispade na sve strane. Kada su im se oko 570. godine pridružili Bugari i Huni, mogli su imati oko 50 tisuća.

Izvori

↑ Evgenij Kvatèrnik. Istočno pitanje i Hrvati: Historično-pràvna razprava., Zagreb : Štamparna Dragutina Albrechta, 1868., str. 77.
»Ako je velika ona pobjeda Hrvatah na sjeveru, u Velikoj Hrvatskoj nad Obri stečena, imala za posljedicu onaj veliki povjestni posljedak (resultat), da je neizravno zasjekla i u sudbinu istočnoga pitanja tim: što se je na temelju one pobjede Heraklij potaknuta vidio prizvati se na pomoć toga pobjedonosnoga naroda proti tomu istomu svojemu krutomu nepriatelju, Obru: to je dolazak istih tih Hrvatah na jugo-istok Europe, odazvavših se pozivu Heraklija, kao i višegodišnje bojevanje njihovo u Dalmaciji, i izravni, kamo li odlučniji, posljedak u riešenje istoga pitanja imalo.«
(Kvaternik, 1868., 77.)

[1] Evgenij Kvatèrnik. Istočno pitanje i Hrvati: Historično-pràvna razprava., Zagreb : Štamparna Dragutina Albrechta, 1868., str. 77.
»Ako je velika ona pobjeda Hrvatah na sjeveru, u Velikoj Hrvatskoj nad Obri stečena, imala za posljedicu onaj veliki povjestni posljedak (resultat), da je neizravno zasjekla i u sudbinu istočnoga pitanja tim: što se je na temelju one pobjede Heraklij potaknuta vidio prizvati se na pomoć toga pobjedonosnoga naroda proti tomu istomu svojemu krutomu nepriatelju, Obru: to je dolazak istih tih Hrvatah na jugo-istok Europe, odazvavših se pozivu Heraklija, kao i višegodišnje bojevanje njihovo u Dalmaciji, i izravni, kamo li odlučniji, posljedak u riešenje istoga pitanja imalo.«
(Kvaternik, 1868., 77.)

[1]