Fateh-110
Fateh-110 (perzijski za osvajač), također poznat kao NP-110[1] iranski je pokretni jednostupanjski projektil zemlja-zemlja na kruto gorivo koji proizvodi Iranska organizacija za zrakoplovnu industriju. Prva generacija Fateh-110 testirana je u rujnu 2002., a masovna proizvodnja počela je ubrzo nakon toga. Početni domet projektila bio je 200 km, a u rujnu 2004. druga generacija Fateh-110 povećala je domet na 250 km. Treća generacija projektila, predstavljena 2010., povećala je domet na 300 km, a četvrta generacija (2012.) poboljšala je točnost pogodaka.[2]
Fateh-110 je razvijen od iranske nevođene topničke rakete Zelzal-2 dodavanjem sustava za navođenje. Kasnije verzije projektila modificiraju druge aspekte projektila i poboljšavaju domet i nosivost. Fateh-110 se također licencno proizvodi u Siriji kao M-600. Rakete su u Sirijskom građanskom ratu upotrebljavali Iran i Sirija. Uz njegovu potvrđenu upotrebu u ove dvije zemlje, naširoko se izvještava da je Fateh-110 izvezen Hezbollahu u Libanonu.
Razvoj uredi
Nakon iransko-iračkog rata, Iran je otkrio da mu treba precizna raketa kratkog dometa, jer su njegove rakete Zelzal i Naze'at bile nevođene rakete i vrlo neprecizne. Tako je 1989. kupljeno 200 kineskih projektila kratkog dometa CSS-8[3] Te rakete nisu zadovoljile irance zbog malog dometa, relativno lagane bojne glave i glomazne strukture. Tako je Shahid Bagheri Industriesu dodijeljen projekt za dizajn i proizvodnju navođene rakete kratkog dometa.
Razvoj je započeo 1995. godine, a Zelzal 2 je odabran za osnovu projektila. Navodno se i Sirija pridružila programu i proizvela njegovu verziju nazvanu M-600.[4] Godine 2006. Ministarstvo financija SAD-a optužilo je kinesku korporaciju Great Wall Industry i njene partnere za vodeću ulogu u razvoju raketnog sustava Fateh, jer Iran nije imao prethodnog iskustva s balističkim projektilima na čvrsto gorivo.[5][6] Prva testiranja, koja su se dogodila 2002. godine, bila su uspješna i projektil je pušten u proizvodnju.
Zolfaghar uredi
Zolfaghar je iranska taktička balistička raketa za koju se vjeruje da pripada obitelji Fateh-110 i prva je balistička raketa bilo koje vrste koju je Iran otvoreno koristio u stranom sukobu.[7] Za razliku od ostalih članova obitelji Fateh-110, koji se često opisuju kao kvazibalistički projektili, Zolfaghar leti pravom balističkom putanjom. Navedeni domet projektila je 700 km, što je očito rezultat zamjene metalnog tijela Fateha-110 kompozitnim, čime se značajno smanjuje težina. Međutim, pojavile su se sumnje u njegovu pouzdanost i točnost, a procjenjuje se da su performanse Zolfaghara loše.[7]
Vjeruje se da Zolfaghar (i vjerojatno drugi članovi obitelji Fateh-110) koriste komercijalne GNSS sustave za poboljšanje točnosti.
Dizajn uredi
Fateh-110 ima tri kompleta krilaca. Četiri su na njegovom kraju u blizini ispuha, četiri druga krilca trokutastog oblika točno iznad njih i četiri mala u blizini konusa nosa. Od tri kompleta krilaca na projektilu samo su prednja pomična.
Tehnički podaci uredi
Masa: 3500 kg
Duljina: 8,90 m
Promjer: 0,60 m
Motor: jednostupanjski motor, raketa na kruto gorivo
Domet: 300 km
Sustav navođenja: globalni navigacijski satelitski sustav i elektrooptički terminal
Točnost: 3 m
Korisnici uredi
Države korisnici uredi
- Iran – procjenjuje se da Iran ima manje od 100 lansera za sve varijante Fateh-110.
Budući operateri uredi
Izvori uredi
- ↑ Fateh-110/NP-110/Mushak. GlobalSecurity. Inačica izvorne stranice arhivirana 1. siječnja 2019.
- ↑ DM Stresses High Precision Targeting Capability of Newly Unveiled Fateh-110 Missiles. 21. listopada 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 13. rujna 2012. Pristupljeno 21. listopada 2012.
- ↑ Tondar 69 (CSS-8) (Iran). IHS Jane's. Inačica izvorne stranice arhivirana 12. srpnja 2011. Pristupljeno 9. kolovoza 2012.
- ↑ Fateh A-110. MissileThreat.csis.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. studenoga 2016. Pristupljeno 9. kolovoza 2012.
- ↑ Anthony H. Cordesman, with the assistance of Scott Modell, Aaron Lin, and Michael Peacock. 7. listopada 2014. Iran's Rocket and Missile Forces and Strategic Options (PDF). Center for Strategic and International Studies. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 18. listopada 2017. Pristupljeno 25. listopada 2017.CS1 održavanje: više imena: authors list (link)
- ↑ Chris Smith and Matthew Wallin. Kolovoz 2013. Iranian Ballistic Missiles (PDF). Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 25. listopada 2017. Pristupljeno 25. listopada 2017.
- ↑ a b Proving grounds: Assessing Iranian weapon performance in Syria and Yemen (PDF). Jane’s Defence Weekly (IHS Markit). 2018. Inačica izvorne stranice arhivirana (PDF) 15. kolovoza 2018.
- ↑ Iran plans to send missiles, drones to Russia for Ukraine war, officials say. Washington Post (engleski). ISSN 0190-8286. Pristupljeno 16. listopada 2022.