Wikipedija

Galeb klaukavac

Galeb klaukavac (latinski: Larus michahellis) vrsta je velikog galeba Europe, Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike, koja je tek nedavno postigla široko priznanje kao posebna vrsta. Prije se tretirao kao podvrsta bilo pontskog galeba L. cachinnans, ili šire – kao podvrsta srebrnastog galeba L. argentatus. Ime vrste počast je njemačkom zoologu Karlu Michahellessu.[2]

Galeb klaukavac
Status zaštite

Status zaštite: Najmanja zabrinutost (lc)[1]
Sistematika
Carstvo:Animalia
Koljeno:Chordata
Razred:Aves
Red:Charadriiformes
Porodica:Laridae
Rod:Larus
Vrsta:L. michahellis
Dvojno ime
Larus michahellis
Naumann, 1840.,Dalmatinska obala
Rasprostranjenost
Sinonimi
  • Larus argentatus michahellis Naumann, 1840
  • Larus cachinnans michahellis Naumann, 1840
  • Larus cachinnans atlantis
  • Larus cachinnans lusitanius
Baze podataka
U letu iznad zaljeva Olbije.

Taksonomija

uredi

Sada je općeprihvaćeno da je ovaj galeb zasebna vrsta, ali donedavno je bilo mnogo neslaganja oko toga. Na primjer, časopis British Birds razdvojio je ovog galeba od srebrnastog galeba 1993. godine, ali je pontskog galeba uključio u prvog,[3] dok je Britanski Ornitološki Savez zadržao galeba klaukavca kao podvrstu srebrnastog galeba do 2007.[4] Istraživanje DNK, međutim, sugerira da je ovaj galeb zapravo najbliži velikom galebu L. marinus i armenskom galebu L. armenicus, dok je pontski galeb bliži srebrnastom galebu i tamnoleđem galebu L. fuscus, a ne da su međusobno najbliži rođaci.[5][6]

Dvije su podvrste galeba klaukavca:[6]

  • L. m. michahellis Naumann, 1840 : nominalna podvsta, živi u zapadnoj i južnoj Europi, sjeverozapadnoj Africi i Sredozemlju.
  • L. m. atlantis (Dwight, 1922), sin. Larus fuscus atlantis, Dwight, 1922 : živi u Makaroneziji (Kanarski otoci, Madeira, Azori). Ova je podvrsta ponekad poznata i kao Atlantski galeb i potencijalno je zasebna vrsta.[7] Ovdje se obično uključuju i ptice koje se razmnožavaju na atlantskim obalama Maroka, Portugala i Galicije (i šire se od tamo prema sjeveru), ali ponekad se smatraju trećom podvrstom, L. m. lusitanije. Ptice Atlantskog oceana imaju tamnija krila i leđa u usporedbi s mediteranskim pticama, što stvara izraženiji kontrast bijelim dijelovima.

Rasprostranjenost

uredi
 
Parenje na krovu, Constanta, Rumunjska

Rasprostranjen je oko Sredozemnog mora. U sjevernoj Africi uobičajen je u Maroku, Alžiru i Tunisu, a mjestimice mu broj raste. Nedavni uzgoj[tko ih uzgaja?] dogodio se u Libiji i Egiptu. Na Bliskom Istoku nekolicina se uzgaja u Izraelu i Siriji, a veći broj na Cipru i u Turskoj. U Europi postoje kolonije duž cijele mediteranske obale, a također i na atlantskim otocima i obalama sjeverno do Bretanje i zapadno do Azora. Također se razmnožava na zapadnoj strani Crnog mora; ovdje se preklapa s ponstkim galebom, ali postoji razlika u staništu, jer galeb klaukavac preferira morske litice, a kaspijski galeb ravnije obale. Posljednjih desetljeća ptice su se širile prema sjeveru, u srednju i zapadnu Europu. Jedan do četiri para pokušali su se razmnožavati u južnoj Engleskoj od 1995. godine (ponekad hibridni parovi s tamnoleđim galebovima), iako je kolonizacija bila vrlo spora.[8]

Mnoge ptice ostaju na istom području tijekom cijele godine, ali druge migriraju kako bi prezimile u blagim područjima zapadne Europe ili krenule prema jugu do Senegala, Gambije i Crvenog mora U kasnom ljetu se širi prema sjeveru, s velikim brojem ptica u južnoj Engleskoj od srpnja do listopada.[9] Prijavljen je kao skitnica na sjeveroistoku Sjeverne Amerike[10] i Nigeriji.

Opis

uredi
 
L. m. michahellis, Elba
 
Ptić s otvorenim kljunom
 
Glava dvogodišnjeg galeba klaukovca snimljenog na bretonskoj obali

Galeb klaukavac je veliki galeb, iako se veličina razlikuje, s tim da su najmanje ženke jedva veće od običnog galeba, a najveći mužjaci otprilike veličine velikog galeba. Duljine su od 52 to 68 cm ukupne duljine, od 120 to 155 cm u rasponu krila i od 550 to 1,600 gu težini.[11] Odrasli su izvana slični srebrnastim galebovima ali imaju žute noge. Imaju siva leđa, nešto tamnija od srebrnastih galebova, ali svjetlija od tamnoleđih galebova. U jesen su puno bjelje glave i imaju opsežnije crne vrhove krila s malo bijelih mrlja, jednako kao i manje crna leđa. Na kljunu imaju crvenu mrlju kao odrasli, poput cijelog kompleksa. Oko oka je crveni prsten kao u tamnoleđeg galeba, ali za razliku od srebrnastog galeba koji ima tamno žuti prsten.

Ptice prve godine imaju bljedu glavu, zadnjicu i donji dio od onih srebrnastog galeba, sličnije jednogodišnjim velikim galebovima u perju. Imaju tamni kljun i oči, ružičasto sive noge, tamno letačko perje i dobro definiranu crnu traku na repu. Postaju lakši u donjem dijelu i naknadno gube uzorak gornjeg dijela. Do druge zime, ptice su u osnovi pernate poput odraslih, osim uzoraka perja koji su ostali na pokrivačima krila. Međutim, vrhovi klljuna su im crni, oči su i dalje tamne, a noge svijetložute boje mesa.

Glasanje im je glasan smijeh koji je dublji i nazalniji od glasanja srebrnastog galeba.

Prehrana

uredi
 
Galeb klaukavac jede gugutku u Barceloni.

Kao i većina Larus galebova, oni su svejedi i oportunisti.[12] Strvinarit će se na vrhovima smeća i drugdje, i tražiti prikladan plijen na poljima ili na obali, ili pljačkati manji ulov galebova i drugih morskih ptica. Iako su urbane populacije uglavnom oportunistički stvrinari, po potrebi mogu prijeći na predatorsku prehranu; to je uočeno tijekom zatvaranja Italije tijekom pandemije COVID-19 tijekom 2020. godine, kada je nedostatak ostataka hrane nataknuo rimske galebove klaukovce na lov na velik plijen poput štakora i golubova pećinara.[13][14]

Razmnožavanje

uredi
 
Larus michahellis atlantis - MHNT

Galebovi klaukovci obično se razmnožavaju u kolonijama. Jaja, obično tri, polažu se od sredine ožujka do početka svibnja. Gnijezdo je ponekad rijetka gomila vegetacije sagrađena na tlu ili na liticama litica. Ponegdje, poput Gibraltara, počeli su se gnijezditi na zgradama, pa čak i na drveću. Jaja se inkubiraju 27–31 dan, a mlade ptice lete nakon 35–40 dana.

Na jugu Hrvatske, na Cavtatskim otocima, gdje se gnijezdi oko 2000 parova ove vrste, osnovan je 1975. godine posebni ornitološki rezervat Otoci Mrkan, Bobara i Supetar.[15]

Izvori

uredi
  1. ↑ BirdLife International. 2015. Larus michahellis. IUCN Red List of Threatened Species. 2015: e.T62030970A85050803
  2. ↑ Jobling, James A. 2010. The Helm Dictionary of Scientific Bird Names. Christopher Helm. London. str. 219, 253
  3. ↑ Sharrock, J.T.R. 1993. Editorial. British Birds. 86 (1): 1–2
  4. ↑ Sangster, George; Collinson, J. Martin; Knox, Alan G.; Parkin, David T.; Svensson, Lars. 2007. Taxonomic recommendations for British birds: Fourth report. Ibis. 149 (4): 853–857. doi:10.1111/j.1474-919X.2007.00758.x
  5. ↑ Pons, J.-M.; Hassanin, A.; Crochet, P.-A. 2005. Phylogenetic relationships within the Laridae (Charadriiformes: Aves) inferred from mitochondrial markers (PDF). Molecular Phylogenetics & Evolution. 37 (3): 686–699. doi:10.1016/j.ympev.2005.05.011. PMID 16054399. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 22. veljače 2012. Pristupljeno 27. listopada 2020.
  6. ↑ a b Collinson, J. Martin; Parkin, David T.; Knox, Alan G.; Sangster, George; Svensson, Lars. 2008. Species boundaries in the Herring and Lesser Black-backed Gull complex (PDF). British Birds. 101 (7): 340–363. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 3. prosinca 2020. Pristupljeno 27. listopada 2020.
  7. ↑ Callahan, David. Seabird splits. birdwatch.co.uk. Birdwatch Magazine. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. lipnja 2016. Pristupljeno 3. srpnja 2014.
  8. ↑ Holling, M. 2009. Rare breeding birds in the United Kingdom in 2006 (PDF). British Birds. 102: 188. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 24. rujna 2015. Pristupljeno 27. listopada 2020.
  9. ↑ Snow, D.W.; Perrins, C.M. 1998. The Birds of the Western Palearctic. Vol. 1. Concise izdanje. Oxford University Press. Oxford. |volume= sadrži dodatni tekst (pomoć)
  10. ↑ Field Guide to the Birds of North America. National Geographic. ISBN 0-7922-6877-6
  11. ↑ Olsen, Klaus Malling; Larsson, Hans. 2004. Gulls: of North America, Europe, and Asia. Princeton University Press. ISBN 978-0691119977
  12. ↑ Zorrozua, Nere; Aldalur, Asier; Herrero, Alfredo; Diaz, Beñat; Delgado, Sergio; Sanpera, Carola; Jover, Lluís; Arizaga, Juan. 2020. Breeding Yellow-legged Gulls increase consumption of terrestrial prey after landfill closure. Ibis (engleski). 162 (1): 50–62. doi:10.1111/ibi.12701. ISSN 1474-919X
  13. ↑ Covid 19 coronavirus: Seagulls begin to hunt rats on streets of Rome. NZ Herald (engleski). 4. svibnja 2020. ISSN 1170-0777. Pristupljeno 4. svibnja 2020.
  14. ↑ Squires, Nick. 1. svibnja 2020. Seagulls in Rome take to killing rats and pigeons as lockdown deprives them of food scraps. The Telegraph (engleski). ISSN 0307-1235. Pristupljeno 4. svibnja 2020.
  15. ↑ Specijalni ornitološki rezervat otoci Mrkan i Bobara  Arhivirana inačica izvorne stranice od 24. rujna 2021. (Wayback Machine), pristupljeno 4. veljače 2020.

Vanjske poveznice

uredi
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Larus michahellis
 Wikivrste imaju podatke o taksonu Larus michahellis
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Galeb_klaukavac&oldid=6921169"