Glavni tajnik (ili: generalni sekretar) je najčešće izvršni organ u raznovrsnim organizacijama. Taj naziv predlaže upravnu dužnost, ali koncentracija informacija na stolu jedne osobe olakšava toj osobi steći političku moć i vlast.

Uobičajen primjer pružila je Ruska komunistička partija (boljševika), kada je na dužnost odgovornog sekretara 1922., nakon Stasove, Sverdlova, Krestinskoga i Molotova, na prijedlog Kameneva i Zinov'eva izabran Stalin, uskoro preimenovan u generalnog sekretara. Lenjin je uzalud pisao partijskom kongresu[1] da je opasna koncentracija vlasti u rukama jednog čovjeka, jer je kao stalni generalni sekretar postao apsolutni vladar Sovjetskog Saveza od 1934. do smrti. Po istom obrascu u sličnim političkim sustavima generalni sekretar je bio i ostao glavna osoba režima, pa i kad nema državnih dužnosti.

Glavni tajnik Sjevernoatlantskog pakta (NATO) u slučaju rata koji angažira NATO postaje vrhovni zapovjednik udruženih oružanih snaga članica.

Postoje, dakako, i dužnosti glavnih tajnika koje nisu izvršno-političke, ili to barem nisu u pretežnoj mjeri, na primjer dužnost glavnog tajnika ministarskog Vijeća EU, jednog od dvaju zakonodavnih organa Unije (uz Europski parlament, jer se izvršne ovlasti usredotočuju u dužnosti rotirajućeg Predsjedništva.

Povijest

uredi

Dužnost glavnog tajnika zabilježena je ponajprije u Katoličkoj crkvi, npr. u franjevačkim redovima.[2]

U 20. stoljeću dužnost glavnog tajnika nalazimo u mnogim organizacijama. Evo nepotpunog popisa:

Svjetske organizacije

uredi

Međunarodne međuvladine organizacije

uredi

Međunarodne nevladine organizacije

uredi

Međunarodne vjerske organizacije

uredi

Sindikati

uredi

Političke stranke

uredi

Komunističke partije sada na vlasti

uredi

Izvori

uredi
  1. The New Cambridge Modern History, Volume XII. CUP Archive. str. 453. GGKEY:Q5W2KNWHCQB
  2. Orbis Seraphicus, Historia de tribus ordinibus a seraphico patriarcha S. Francisco institutis…, per fr. Dominicum de Gubernatis a Sospitello, Tomus quartus, Romae 1685