Isidora Sekulić

Isidora Sekulić, srp. Исидора Секулић, (Mošorin, 16. veljače 1877. - Beograd, 5. travnja 1958.) je srpska književnica.

Rođena je 16. veljače 1877. godine podno Titelskog brijega, u bačkom selu Mošorinu kod Titela. Djetinjstvo je provela u Zemunu, Rumi i Novom Sadu. Školovala se u Novom Sadu (Viša djevojačka škola), Somboru i Budimpešti. Radila je kao gimnazijska nastavnica[1] u Pančevu, Šapcu i Beogradu.

Pisala je novele, književnu kritiku, eseje i putopise. Karakterizira ih impresionistički duh, lirski psihologizam i bogatstvo asocijacija.[1] Značajna djela su joj dnevničko-pripovjedni prozni tekst "Saputnici" (1913.) , putopis "Pisma iz Norveške" (1914.) te "Kronika palanačkog groblja" (I–II, 1940.–58.), zbirka priča o vojvođanskim ambijentima na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.[1] Posebno su eruditski eseji i kritike s temama iz engleske, francuske i nordijskih književnosti, skupljeni u knjigama "Analitički trenuci" (1941.) i "Teme" (1941).

Za života je stekla uvažavanje kao najobrazovanija i najumnija Srpkinja svog vremena. Govorila je nekoliko jezika, i poznavala više kultura i područja umjetničkog izražavanja. Prevodila je s njemačkog, engleskog i ruskog (Emerson, Wilde, Poe, Dostojevski).[1] Kao književnica, prevoditeljica i interpretatorica književnih djela ponirala je u samu suštinu srpskog narodnog govora i njegovog umjetničkog izraza, smatrajući govor i jezik kulturnom smotrom naroda.

Umirovljena je 1931. godine. Izabrana je za dopisnu članicu Srpske kraljevske akademije 16. veljače 1939., a za redovnu članicu Srpske akademije znanosti i umjetnosti 14. studenog 1950., kao prva žena akademik. Umrla je 5. travnja 1958. godine u Beogradu.

Odbor akademika SANU-a ju je 1993. godine uvrstio na popis sto najznačajnijih Srba.

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 LZMK, Hrvatska enciklopedija, Sekulić, Isidora (pristupljeno 26. svibnja 2018.)

Vanjske povezniceUredi

Na stranicama Wikicitata postoji zbirka osobnih ili citata o temi: Isidora Sekulić