Ivanka Novak

Ivanka Škrabec-Novak (Hrovača, 1915. – Zamostec, 4. lipnja 1942.) bila je slovenska je učiteljica, žrtva komunističkog terora. U visokom stupnju trudnoće i unatoč njezinoj molbi da joj dopuste prije roditi dijete, partizani su ju ubili, a prethodno su ju natjerali da si sama iskopa grob.

Slika s vjenčanja, prosinac 1941.

Obrazovanje i brak

Kuća obitelji Škrabec

Ivanka Novak rođena je 1915. godine u uglednoj obitelji Škrabec. Njezin otac, Janez Škrabec, bio je nećak cijenjenog slovenskog franjevca i jezikoslovca Stanislava Škrabeca. Nakon studija kod uršulinki u Ljubljani, Ivanka je započela svoju nastavničku službu u Pišecama, a u jesen 1939. vratila se u rodnu Dolenjsku i postala učiteljica u Sodražici. Unatoč tome što je bila okružena većinom učiteljima liberalnoga svjetonazora, Ivanka se držala svojih uvjerenja i stavova te pritom prije rata nije imala problema s neistomišljenicima. U svoje slobodno vrijeme radila je s mladima u obrazovnim i vjerskim društvima. U prosincu 1941., nekoliko mjeseci nakon talijanske i njemačke okupacije Slovenije, Ivanka Škrabec udala se u Ljubljani za Franca Novaka, katoličkog odgajatelja, profesora kemije i izbjeglicom iz područja koje su okupirali nacisti u Gorenjskoj regiji. Vjenčao ih je Lambert Ehrlich. Nakon braka, mladi supružnici nastavljaju svoj život u Sodražici.

Prijetnje Oslobodilačke fronte

Oslobodilačka fronta, koja se pod vodstvom Komunističke partije Slovenije pripremala za vrijeme okupacije na provođenje komunističke revolucije pojavila se u Sodražici u drugoj polovici 1941. godine. Jedan od logora koji su bili pod partizanskom upravom bio je na Travnoj gori, a vodio ga je Stane Semič-Seki, veteran španjolskog građanskog rata. Ivankin suprug France kao vrlo cijenjen katolički intelektualac zastupao je stajalište da Oslobodilačku frontu vode komunisti i da osobno ne vidi ništa dobro u njihovoj akciji. Uslijedile su prve prijetnje te je Novak već tada bio označen kao narodni neprijatelj.

Pismo nerođenom djetetu

Pismo koje je Ivanka napisala pronašla je njezina rodbina prilikom iskopa njezina tijela. Pokopana je u obiteljskom grobu Škrabčevih u Hrovači. Po svoj prilici ubili su je iz osvete prema njezinom mužu koji se nije slagao s komunističkom ideologijom. Po tekstu pisma koje nije u cijelosti očuvano, čini se da je pisano neposredno pred upad partizana u njezinu kuću.

U pismu je napisala: Još nekoliko sati i doći će kraj mojem životu. O Bože, o žalosna Majko, Majko moja. Ti znaš da umirem nevina, kao što je umirao tvoj Sin.

O dijete moje, nježni anđele moj, kako bih voljela vidjeti crte tvoga nasmijana lica, koje bi me razveselilo. O dijete moje, nježni, bijeli moj cvijete.

Nikada ne ću vidjeti tvoje bijele ručice; nikada mi ne ćeš uzvratiti sladak zagrljaj. Nikada te ne ću moći stisnuti na svoje srce; iako si tako blizu, nikada, dijete moje.

Negdje u zagrljaju šume naš će biti dom, krasit će ga proljetno cvijeće.

Moja usta nikad ti ne će pjevati pjesme u kolijevci, sama ću biti tvoja postelja, iako hladna i tako tvrda.

Grane iznad nas pjevat će ti voljenu uspavanku. Oh, samo mirno spavaj, dijete moje, blizu si moga srca, koje te silno voli; na žalost, iako te ljubi, iz ruku smrti koja i tebe čeka, ne može te spasiti.

Samo mirno spavaj. Ti ne možeš naslutiti što te čeka. Sa mnom ćeš umirati – ja u mislima s tobom. I tada će biti kraj stradanja i muke, naše borbe, zajedno ćemo k Bogu.

Kada sam te prvi put oćutjela, osjetila sam tvoj nemir. I počela sam sanjati kako ću te prvi put donijeti u Božju blizinu, da te poškropi krsna voda; na žalost, oblit će te moja krv, krvlju majke pune ljubavi bit ćeš kršteno.

Gledala sam te i vidjela kako se Krist u hostiji prvi put priklanja k tebi. Na žalost, moje će tijelo ubrzo biti ciborij, a ti, moje dijete, hostija u njemu. Iz mojeg ciborija uzet će te ruka puna ljubavi, položit će te u svoje božansko srce… Tamo ću te, moje dijete, prvi put ugledati, o moj nježni anđele; tamo ću vidjeti tvoje lice, tamo ćeš ti vidjeti svoju majku i prvi ćeš me puta zazvati: O mama!

Gledaj, moje dijete, jutro se bliži. Prva zraka iza gore naviješta za nas posljednje jutro trpljenja. Sutra će opet ustati, ali bez trpljenja i suza, pred Bogom...

Samo mirno spavaj, tvoja majka bdije nad tobom... Gledaj crvena zraka već navješćuje da se budi dan i posljednje zvijezde se gase u njoj.

Sat na tornju već pokazuje jutro koje će nas odvesti na zadnji put... No, neću biti sama... sa mnom ćeš biti ti moje dijete... i Marija koja će, kao tada za Sinom na Kalvariju, ići s nama...

U posljednjim našim izdisajima stat će kraj nas, a potom će nas ponijeti u sretan, vječni dom… Nitko nam više neće oduzeti radost, jer bit ćemo uronjeni u vječnoga Boga, u vječni Božji mir... Moje dijete, samo spavaj...Marija je s nama...