Jadranka Damjanov

Jadranka Damjanov (Subotica, 5. siječnja 1934.Zagreb, 13. svibnja 2016.), hrvatska povjesničarka umjetnosti, [1] književnica i prevoditeljica. Radila na proučavanju i afirmiranju mađarsko-hrvatskih kulturnih veza. Prevodila je s mađarskog. Jedna je od najvažnijih pedagoginja hrvatske likovne kulture.

ŽivotopisUredi

Rodila se u Subotici; roditelji su joj bili dalmatinski Hrvat Jakša i Subotičanka Šarolta, rođena Zimmer. U rodnom je gradu završila osnovnu i srednju školu.[2] Zaposlila se u Zagrebu. Od 1958. do 1983. godine predavala je likovnu umjetnost u VII., XIV. i XVI. gimnaziji te Jezičnom centru u Zagrebu.[2] Studirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Doktorirala je 1963. na temi problema »naivnog« u suvremenoj umjetnosti. [1] Postala je profesoricom na matičnom fakultetu, gdje je predavala metodiku povijesti umjetnosti na Odsjeku za povijest umjetnosti.[2] Predavala je i studentima Pedagoškog smjera Akademije likovnih umjetnosti od 1980. godine. Od 1992. vodila je slobodnu školu radioničkog tipa za svestrano upoznavanje likovno-umjetničkih djela u zagrebačkom Centru za kulturu i obrazovanje. Umirovila se kao redovita profesorica na Odsjeku za povijest umjetnosti 2002. godine.[2]

Bavila se problemima likovne pedagogije, tumačenjima djela likovne umjetnosti i određivanjem stručne terminologije. Autorica je većega broja udžbenika za srednje škole i znanstvenih publikacija (Vizualni jezik i likovna umjetnost, 1991.; Istraživanje pogleda – istraživanje slike, 1996.).[1] Njen je srednjoškolski udžbenik za Hrvatsku preveden na talijanski. Njeni su se udžbenici koristili i na području Vojvodine. Novosadsko izdanje objavljeno je na na srpskome, mađarskome, rumunjskome, rusinskome i slovačkome jeziku. Polovicom 1970-ih vodila je istraživanje u sklopu UNESCO-ova programa, rezultati kojega su objavljeni u UNESCO-vom izdanju.[2]

Prvi je tekst objavila 1956. godine u časopisu Hídu. Bio je to svojevrstan putopis. Do 1965. je objavljivala tekstove na mađarskome za novosadski Magyar Szó kao izvjestiteljica o kulturnim zbivanjima u Zagrebu.[2]

Prevodila je s mađarskoga na hrvatski, među ostalim Bélu Hamvasa, Sándora Máraija, Tibora Dérija, Margit Kaffku i Nikolu Zrinskoga. S Milicom Vujnović priredila je i prevela Malu antologiju velike mađarske poezije 20. stoljeća: dvanaest pjesama i jedno pismo, poprativši pjesme esejem. Priredila je za tisak majčine memoare na mađarskome Így éltünk Szabadkán, Damjanovné Zimmer Sarolta emlékiratai (Ovako smo živjeli u Subotici. Sjećanja Šarolte Zimmer supruge Damjanova) te dvojezično izdanje sestrinih memoara Kamo bi moglo nestati? – Hova is tünhetett volna el?. Priredila je i zbornike koji su pokazivali hrvatsko - mađarske kulturne sveze.[2]

Umrla je u Zagrebu. Pokopana je na Mirogoju.[2]

Nagrade i priznanjaUredi

IzvoriUredi


  Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežne stranice Hrvatske enciklopedije LZMK
http://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=13806
koji je klauzulom na stranici http://enciklopedija.hr/upute.aspx
označen slobodnom licencijom CC BY-SA 3.0

Dopusnica nije važeća!
Sav sadržaj pod ovom dopusnicom popisan je ovdje.
  1. 1,0 1,1 1,2 Jadranka Damjanov, Hrvatska enciklopedija LZMK. Pristupljeno 12. kolovoza 2016.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 2,6 2,7 2,8 2,9 In memoriam: Jadranka Damjanov (Subotica, 5. I. 1934. – Zagreb, 13. V. 2016.), Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, 17. svibnja 2016. Prenesena natuknica iz: Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, sv. VI., str. 8-10, autora Nevena Ušumovića. Pristupljeno 12. kolovoza 2016.