Otvori glavni izbornik

Karate (jap. 空手), japanska borilačka vještina koja koristi sve dijelove tijela u svrhu samoobrane. Postojbina karatea je otok Okinawa koji se nalazi južno od Japana u otočju Ryu Kyu.

Karate
空手
Karate Kids
Država podrijeklaFlag of Japan.svg Japan
PodrijekloKineske borilačke vještine koje su prenijete na otok Okinava
Olimpijski šport Od 2020.

Povijest karateaUredi

Smatra se da počeci borilačkih vještina počinju s indijskim kraljevićem Bodhidharmom koji je šireći budizam došao iz Indije u Kinu, točnije u hram koji se zvao Shaolin i tamo meditirao. Vidjevši kako su budistički svećenici lošeg zdravlja smislio je određene vježbe za očuvanje zdravlja i taj sustav nazvao 18 načina lo-hama. Među tim vježbama su bile vježbe meditacije koje je nazvao devetogodišnje gledanje zida i vježbe samoobrane. Nakon što je hram Shaolin uništen svećenici koji su preživjeli su se raširili po Kini i tamo podučavali borilačke vještine. Tako su nastale razne škole. U to vrijeme na Okinawi kojom je vladao shogun Hanoshi iz dinastije Sho bilo je zabranjeno svako posjedovanje oružja osim osoba u neposrednoj vladarevoj službi. Pošto je Shangai dva puta bliži od Nare i Kyota, tadašnjih prijestolnica Japana, ljudi s Okinawe su odlazili u Kinu i tamo trenirali borilačke vještine. Povratkom na Okinawu prenosili su svoje znanje na druge i tako je nastala vještina borbe koja se zvala Te, što na japanskom jeziku znači ruka. Vremenom se formiraju Te iz Nahe (Naha-te), Te iz Shurija (Shuri-te) i manje popularan Te iz Tomare (Tomari-te).

Naha-te je defanzivnog je karaktera, kružnih kretnji s tehnikama hvatova i bacanja i podsjeća na kineske škole borilačkih vještina. Shuri-te je ofenzivnog karaktera, pravocrtnih je pokreta i direktnih tehnika, uključivao je borenje s nunchakom (mlat za žito), tonfa (ručica za okretanje mlinskog kamena) i kama (vrsta srpa). Tomari-te uzima elemente oba prijašnja stila borenja.

Karate biva otkriven kada je jedan nepoznati vojni liječnik primjetio da su vojnici s Okinawe izuzetno fizički spremni. Kada se o tome raspitao, saznao je da oni treniraju borilačku vještinu zvanu Te. To se pročulo i do japanskog cara i on je pozvao okinavljanske majstore da je javno prikažu. Za demonstraciju je određen okinavljanin Gichin Funakoshi. On je cijeli svoj život posvetio popularizaciji karate vještine i prozvan je ocem modernog karatea. Godine 1930. on je promijenio naziv vještine iz Te u Karate što na japanskom znači prazna ruka ili borba bez oružja. Nakon toga karate se proširio po čitavom svijetu.

Moderni karateUredi

Moderni karate se obično dijeli na tri dijela:

Kod osnovne tehnike uče se pojedinačni udarci, blokovi, stavovi itd. Kate su poseban skup točno određenih pokreta (udaraca, stavova i blokova) koji se izvode, a pokazuju borbu sa zamišljenim protivnikom (jednim ili više). Borba može biti slobodna ili dogovorena (dogovori se koji će se izvesti udarac, i kojim blokom se blokira taj udarac). U vježbanju se mogu primjenjivati određena oprema kao naprimjer makiwara, vreća za udaranje, fokuseri, utezi itd. iako karate doslovno označava praznu ruku neki stilovi uče i borbu oružjem kao što su kama, nunčake, bo, itd.

KokoroUredi

Kokoro je pojam koji se provlači kroz mnoge borilačke vještine, ali nema jednostavno značenje. U kontekstu, ono znači nešto kao srce, osobnost ili pristup. Osobnost je središnji smisao karatea, i zajedno sa do prirodom modernog karatea, veliki naglasak daje poboljšanju osobe. Uobičajeno je spomenuti da vještina karatea služi za samoobranu, a ne nanošenju povreda protivniku u primjeni vještine.

Poštovanje je drugi važan dio karatea; ono govori o proćišćenju sebe i osnaživanju osobnosti. Duh osu-a je potjerati sebe do krajnjih granica sposobnosti, izdržati pod pritiskom. Ovo je objašnjenje zašto se kaže da Karate uvijek počinje i završava sa rei-em.

Karate školeUredi

Karate u EuropiUredi

Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća karate se vježbao u Europi u okviru džudo klubova. Prve karateke su podučavali japanski instruktori koji su u Europi boravili pod pokroviteljstvom Japanske karate federacije (Japan Karate Association).

U Francuskoj je 1961. godine osnovan prvi europski nacionalni savez (French Karate) koji je bio član francuske džudo federacije (Judo Federation) a prvi predsjednik je bio Jacques Delcourt. Prvo međunarodno natjecanje održano je 1963. godine u Belgiji (Belgija, Francuska, Velika Britanija). U Francuskoj je održan 15.prosinca 1963. prvi europski karate kongres sa nazoćnošću predstavnika sedam nacionalnih saveza: Italije, Belgije, Švicarske, Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Španjolske. Na kongresu je odlučeno da se kontaktiraju nacionalne europske džudo federacije u okviru kojih se je vježbao karate. Zauzet je stav da je unifikacija karate tehnika nemoguća, te da se pitanje unifikacije sudačkih pravila koja su bila različita u nacionalnim savezima rješi na idućem kongresu.

Drugi europski karate kongres održan je u Parizu 24. svibnja 1964. godine gdje su delegati za predsjednika izabrali Jacques Delcourta, te direktorij u sastavu: podpredsjednici Brief (Njemačka), Cherix (Švicarska), Fannoy (Belgija), tajnik Sebban (Francuska) i pomoćnik tajnika Goetz (Belgija). U sklopu kongresa održan je sudački tečaj pod vodstvom japanskih instruktora.

Treći europski karate kongres održan je u Parizu 21.studenog 1965. godine na kojem je broj članova povećan na deset uključenjem delegata iz Jugoslavije, Austrije i Portugala. Tehnički savjetnik francuz Henry Plee izabrao je četiri japanska instruktora za savjetnike (Kono, Yamashima, Toyama i Suzuki). Prihvaćen je statut te je formirana Europska karate unija (EKU) te je na novim izborima za predsjednika izabran Jacques Delcourt i direktorij u sastavu: 1-podpredsjednik Fannoy (Belgija), 2-podpredsjednik Cherix (Švicarska), tajnik sa funkcijom blagajnika Sebban (Francuska) i pomoćnik tajnika Goetz (Belgija).

Na kongresu je donesen financijski plan i sudačka pravila te je odlučeno da se prvo europsko prvenstvo održi 07. svibnja 1966. u Parizu (momčadsko natjecanje sa 5 natjecatelja + jedna rezerva i pojedinačno bez težinskih kategorija i sa maksimalnim brojem od 4 natjecatelja po nacionalnom savezu).

Prvi europski prvak 1966. bila je momčad Francuske koja je u finalu pobijedila Švicarsku. U finalu pojedinačnog natjecanja Baroux je pobijedio Sauvina (oba iz Francuske). Prvenstvo je obilovalo teškim povredama. Na kongresu je izabrana Sudačka komisija a za savjetnike su izabrani Suzuki i Mochizuki.

U Rimu je 1967. godine održan prvi međunarodni sudački seminar koji je trajao tjedan dana i na kojemu su usklađena sudačka pravila bazirana na pravlima JKA. Na seminaru su iz Hrvatske sudjelovali Berislav Jandrić i Žarko Modrić. Drugo europsko prvenstvo održano je 05. svibnja 1967. godine u Londonu, a na kongresu je odlučeno da se drugi međunarodni sudački seminar održi u Splitu 1968. godine. Na međunarodnom sudačkom seminaru održanom u Splitu u sklopu "Kupa Jadrana" za međunarodne suce su položili Berislav Jandrić, Emin Topići Žarko Modrić.

U Parizu je 1968. godine održano treće europsko prvenstvo i Šesti kongres EKU. U Londonu je 1969. godine održano četvrto europsko prvenstvo i sedmi kongres EKU.

Peto europsko prvenstvo održano je u Hamburgu 1970. godine i Osmi kongres EKU na kojemu je prihvaćen repasažni sistem natjecanja i usvojene su težinske kategorije. Iste godine prihvaćen je statut, te je osnovana Svjetska karate unija (WKU) a prvo svjetsko prvenstvo održano je u Tokiju 10. listopada 1970. godine.

PovezniceUredi

Vanjske povezniceUredi