Karlo Štajner

Jugoslavenski komunist

Karlo Štajner (Beč, 15. siječnja 1902. - Zagreb, 1. ožujka 1992.), bio je hrvatski publicist austrijskog podrijetla, komunistički aktivist[1] i istaknuti preživjeli Gulaga. O tome je napisao knjigu 7000 dana u Sibiru. Štajner je rođen u Beču, gdje se pridružio komunističkoj omladini Austrije, ali je emigrirao u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca 1922. godine, po nalogu Mlade komunističke internacionale da pomogne novoosnovanoj Komunističkoj partiji Jugoslavije. Nakon što je 1931. godine policija pretražila ilegalnu komunističku tiskaru u Zagrebu, pobjegao je iz Jugoslavije, posjećujući Pariz, Beč i Berlin, prije nego što se 1932. konačno nastanio u Sovjetskom Savezu, gdje je radio u Kominterninoj tiskari u Moskvi. Tijekom Velike čistke 1936. godine Štajner je uhićen i sljedećih 17 godina proveo je u zatvorima i gulazima, a još tri godine u egzilu u Sibiru.[2] Pušten je 1956. nakon rehabilitacije, a vratio se u Jugoslaviju. Ostatak života proveo je u Zagrebu sa suprugom Sonjom, s kojom se vjenčao u Moskvi 1930-ih.

Karlo Štajner
Karlo Štajner
Karlo Štajner
Rođenje 15. siječnja 1902., Beč, Austrija
Smrt 1. ožujka 1992., Zagreb, Hrvatska
Poznat(a) po žrtva Staljinovih čistki
Zanimanje grafički radnik, publicist
Portal: Životopis

ŽivotopisUredi

Karlo Štajner rođen je u Beču 1902. Po zanimanju je bio grafički radnik, slovoslagar. U mladosti, 1919., postaje član Komunističke omladine Austrije poslije i član Centralnoga komiteta. Kao predstavnika Komunističke omladinske internacionale poslan je u Jugoslaviju kako bi pomogao u osnivanju ilegalne KO Jugoslavije, nakon što je Obznanom i Zakonom o zaštiti države 1921. zabranjen rad Komunističke partije Jugoslavije. U Zagreb dolazi 3. siječnja 1922. kako bi pokrenuo tajnu partijsku tiskaru. U Zagrebu ostaje do 1931., kada je otkrivena ilegalna tiskara pa Štajner bježi u Pariz gdje će provesti godinu dana, nakon čega je uhićen i protjeran iz zemlje. Odlazi u Beč namjeravajući osnovati ilegalnu tiskaru za tiskanje literature i materijala za komunističke stranke na Balkanu. Austrijska ga policija uhićuje i protjeruje jer je boravkom u Jugoslaviji postao jugoslavenski državljanin i automatski izgubio austrijsko državljanstvo. Kako ne bi bio izručen Jugoslaviji, jer je to vrijeme kada kraljevska vlast (kralj Aleksandar I. Karađorđević) likvidira partijske vođe pa KPJ, po nalogu Georgija Dimitrova, predstavnik Komunističke internacionale, odlazi u Berlin nešto prije dolaska Hitlera na vlast. Tamo se kratko zadržava te bježi u Moskvu, gdje radi pri Kominterni kao šef tiskare. U to se vrijeme vjenčao s o Ruskinjom Sonjom. U tiskari radi sve do 4. studenoga 1936. kada ga uhićuje Narodni komesarijat unutarnjih poslova SSSR-a (NKVD). Optužen je da je agent Gestapa.

Logori i progonstvoUredi

Idućih 20 godina boravi u logorima polarnog kruga Sovjetskoga Saveza. Od studenoga 1936. do svibnja 1937. je u zatvorima Lubjanki i Butirki (Moskva), nakon toga u vojnom zatvoru Lefortovo. U lipnju 1937. vojni ga je sud osudio na deset godina zatvora i poslao u logor na Sovjetskim otocima. Bio je u radnom logoru Nadežda, blizu grada Dudunka, tamo je sudjelovao u izgradnji pruge i grada Norilska. Godine 1943. osuđen je na još deset godina zatvora i pet godina gubitka građanskih prava. Zatim je premješten u Irkutsk gdje je bio do 1949. pa u Bratsk gdje je ostao do 22. rujna 1953. Od 1953. do 1956. živio je u progonstvu. Tristo kilometara od Krasnojarska nalazilo se naselje Novostrojka koje je bilo predviđeno za one koji su odslužili zatvorske kazne i koje se nije smjelo napustiti bez dozvole vlasti. Bolje je životne uvjete tražio u Ust-Kemu, Jenisejsk, Maklakov, živeći na rubu egzistencije.

OslobađanjeUredi

Godine 1956. Vrhovni sud SSSR-a obnavlja proces i presuđuje da je prvo suđenje Karlu Štajneru bilo lažno te da nisu postojali razlozi za njegovo uhićenje i osudu, te je pušten na slobodu. Moskvu je napustio 30. srpnja 1956. Nastanio se u Zagrebu.

  „Sjedio sam u željezničkom vagonu. Napuštao sam zemlju u kojoj sam proveo dvadeset i pet godina svog života i u kojoj su pokopane iluzije moje mladosti. Nije mi bilo teško što odlazim iz države koja mi je ukrala moje najljudskije osjećaje. Kad sam nakon tri dana stigao na pograničnu stanicu, sjetio sam se kako sam prije dvadeset i pet godina prešao sovjetsku granicu, mlad i pun oduševljenja, očekujući da ulazim u socijalističku zemlju u kojoj će se ostvariti moji snovi. Kao da sam se čudom spasio! Ponovno postajem slobodan čovjek!”
(iz knjige 7000 dana u Sibiru, str. 618.)

Štajnerove knjigeUredi

7000 dana u SibiruUredi

 Podrobniji članak o temi: 7000 dana u Sibiru
Povratkom u Zagreb svoje iskustvo 20-ogodišnjeg zarobljeništva opisuje u knjizi 7000 dana u Sibiru. Knjigu je dovršio 1958. Jedan je primjerak rukopisa knjige povjerio Veljku Vlahoviću, drugi je, pred Mikom Špiljkom, predao Zvonku Brkiću, članu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Oba su rukopisa nestala. Štajner je jednu kopiju rukopisa sakrio kod brata u Lyonu. Knjiga je tiskana 1971. Knjigu je posvetio supruzi Sonji: „Ovu knjigu posvećujem svojoj ženi Sonji koja me vjerno čekala“. Kada je Štajner osuđen, Sonja je imala 20 godina i bila je u posljednjim mjesecima trudnoće. Rodila je kćer koja je kao u drugoj godini života[3] umrla od hladnoće i bolesti[4]. Ona je kao supruga narodnoga neprijatelja bila zlostavljana i progonjena, ali se nije željela odreći supruga.

Godine 1972. za knjigu prima Nagradu Ivana Gorana Kovačića za knjigu godine.

Knjiga ima 24. izdanja, prevedena je na njemački, engleski, francuski i češki jezik. Također je prevedena i na esperanto7000 tagoj en Siberio (za taj je prijevod zagrebački esperantist Krešimir Barković dobio nagradu za najbolji esperantski prijevod publicistike 2002. godine). S esperanta je knjiga prevedena na kineski 2003. (tiskana 2004.) Dostupna je i u elektroničkom obliku.

Povratak iz Gulaga i Ruka iz grobaUredi

Knjige Povratak iz Gulaga (1981.) te Ruka iz groba (1985.) su nastavak, produbljivanje događaja koje je Štajner opisao u 7000 dana u Sibiru.

IzvoriUredi

  1. Štajner 1985, str. 186.
  2. Štajner 1985, str. 97.
  3. Štajner 1985, str. 167.
  4. Kiš 1988, str. 2.