Otvori glavni izbornik

Velimir Veljko Vlahović (Trmanje, kraj Kolašina, 2. rujna 1914. - Ženeva, 7. ožujka 1975.), borac u Španjolskom građanskom ratu, jugoslavenski političar i narodni heroj Jugoslavije.

Veljko Vlahović
Veljko Vlahović
Veljko Vlahović u Berlinu 1963. godine
Rođenje 2. rujna 1914.
Trmanje, kraj Kolašina
Smrt 7. ožujka 1975.
Ženeva
Nacionalnost Crnogorac
Portal: Životopis

ŽivotopisUredi

Rođen je 1914. godine u selu Trmanje, kraj Kolašina. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a gimnaziju u Podgorici, Nikšiću i Beogradu. Studirao je strojarstvo na Tehničkom fakultetu u Beogradu, Pragu, na Sorboni (u Parizu) i diplomirao na Sveučilištu u Moskvi.

U Beogradu je 1932. godine izabran za tajnika Udruženja srednjoškolaca beogradskih gimnazija, koje je tada bilo jezgra revolucionarnog, srednjoškolskog pokreta. U SKOJ je primljen 1933., a u KPJ 1935. godine, kao već istaknuti studentski aktivist.

Sredinom tridesetih godina, Vlahović je već bio jedan od istaknutih organizatora i rukovoditelja borbe beogradskih studenata za autonomiju Sveučilišta, slobodu znanosti i kulture, protiv nacionalističkih udruženja i policijske represije, za demokratske slobode i društveni napredak zemlje. Bio je član od osnivanja, a od 1935. do srpnja 1936. godine, i predsjednik Akcijskog odbora stručnih studentskih udruženja na Beogradskom sveučilištu, i jedan od istaknutijih organizatora i rukovoditelja velikih studentskih štrajkova (veljača 1935. i 4. travnja 1936.) u Beogradu. Zbog toga je uhićen i interniran u koncentracijski logor kraj Višegrada (od 14. veljače do 20. ožujka 1935.) i isključen sa Sveučilišta za 1935/'36. godinu. Prije i tijekom štrajkova putovao je u Zagreb i Ljubljanu zbog koordinacije zajedničke akcije studenata ova tri velika sveučilišta protiv tadašnjeg režima.[1]

Zajedno s Ivom Lolom Ribarom sudjelovao je u formiranju akcijskih komiteta i u pripremama jugoslavenske studentske delegacije za Svjetski omladinski kongres u Ženevi, održan u jesen 1936. godine.

Polovinom 1936. godine, po odluci partijskog rukovodstva na Sveučilištu, da bi izbjegao uhićenje, otputovao je u Prag, gdje se odmah uključio u rad partijske organizacije jugoslavenskih studenata u ovom gradu, i ubrzo je bio izabran za zamjenika tajnika partijske organizacije.

Španjolski građanski ratUredi

Sudjelovao je u španjolskom građanskom ratu, kao borac Internacionalnih brigada. Krajem siječnja 1937. godine, sa skupinom od 26 jugoslavenskih studenata, iz Praga se ilegalno, preko Pariza, prebacio u Španjolsku. Iz prvih dana njegova boravka u Španjolskoj potječe i njegovo poznato pismo studentima Beogradskog sveučilišta, u kome ih poziva na akciju davanja pomoći španjolskom narodu u borbi za njegovu slobodu.[1]

Borio se u Balkanskom internacionalnom bataljunu "Dimitrov" i počeo "da polaže ispite iz velike lekcije povijesti", kako je nazivao borbu za španjolsku republiku. U bici na Jarami, 14. veljače 1937. teško je bio ranjen u desnu nogu, od koje mu je dio bio amputiran.

U Španjolskoj je isprva radio u kadrovskoj sekciji Baze internacionalnih brigada u Albaceti, a zatim je bio pomoćnik načelnika za kadrove Balkanske internacionalne brigade. Poslije toga je radio u Komesarijatu internacionalnih brigada u Madridu i Barceloni, a zatim u Centru za evakuaciju boraca internacionalnih brigada u S'Agara. U drugoj polovici 1937. godine, poslije smrti Blagoja Parovića, izvjesno vrijeme je bio i urednik lista "Dimitrovac". Posljednja funkcija u španjolskoj republikanskoj vojsci bila mu je politički komesar bataljuna.[1]

Poslije prelaska u Pariz, od Centralnog komiteta KPJ dobio je zadatak da organizira tehniku i dokumente za ilegalni i legalni povratak u zemlju jugoslavenskih dobrovoljaca iz španjolskog građanskog rata. U Francuskoj je djelovao i kao član Partijskog biroa nekoliko partijskih ćelija u Parizu. U Parizu se prvi put susreo s Josipom Brozom Titom, i od tada je jedan od njegovih najbližih suradnika i dosljednih sljedbenika. Dok je boravio i radio u Parizu, izabran je 1939. godine za člana CK SKOJ-a. U listopadu 1939., bio je upućen u Moskvu, kao predstavnik SKOJ-a u Komunističkoj omladinskoj internacionali (KIM). U Moskvi je nastavio studije na moskovskom Tehničkom fakultetu i radio u organima KIM, kao predstavnik SKOJ-a, a 1942.. i 1943. godine, do rasformiranja, kao tajnik KIM-a. Pored rada u KIM-u, bio je i predstavnik KPJ u Kominterni do njenog raspuštanja, 1943. godine.[2]

Drugi svjetski ratUredi

U vrijeme fašističke agresije na Jugoslaviju 1941. godine, nalazio se u Moskvi. Vlahović je tada pojačao rad na vezama jugoslovenskih komunista i građana s domovinom i radio na popularizaciji narodnooslobodilačkog pokreta.

Po zadatku CK]] KPJ i Vrhovnog štaba NOPOJ-a, u Moskvi je, 11. studenog 1941. godine, organizirao s Đurom Salajem radiopostaju "Slobodna Jugoslavija". Održavao je vezu s Vrhovnim štabom i dobivao izvještaje iz zemlje, pripremao emisije za radio-postaju, pisao u sovjetskom tisku i ostalo.[2]

U Jugoslaviju se vratio krajem 1944. godine, nakon čega je preuzeo dužnost načelnika Uprave za agitaciju i propagandu Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije.[1]

Čitava Veljkova porodica je sudjelovala u NOB-u. Braća Branko i Dušan, su poginuli kao visoki vojni rukovoditelji NOVJ-a, a sestra Dunja i brat Mišo su nositelji Partizanske spomenice 1941. godine. I Veljkova majka Mijojka je također bila aktivna sudionica NOB-a.

Poslijeratna karijeraUredi

Poslije rata, bio je potpredsjednik Vijeća naroda u Narodnoj skupštini FNRJ, predsjednik Odbora za prosvjetu Saveznog izvršnog vijeća, predsjednik Vanjskopolitičkog odbora Narodne skupštine FNRJ, zamjenik ministra vanjskih poslova FNRJ 1951.-1952.) i direktor "Borbe" (1953. godine).[1]

Bio je član Izvršnog odbora i član Predsjedništva SSRN Jugoslavije (do lipnja 1966.), predsjednik Komisije za međunarodne veze SSRNJ, član Središnjeg odbora SUBNOR Jugoslavije, predsjednik Centralnog odbora Saveza ratnih vojnih invalida Jugoslavije (do listopada 1965.) i član Uprave udruženja španjolskih boraca Jugoslavije.[2]

Za člana CK KPJ (SKJ) biran je od V do X kongresa. Od VII kongresa SKJ bio je član Izvršnog komiteta, a od VIII kongresa do IV plenuma Centralnog komiteta bio je jedan od tajnika CK SKJ. Na IX i X kongresu biran je za člana Predsjedništva CK SKJ. Bio je i predsjednik Gradske konferencije SK Srbije Beograda (ožujak 1968. - ožujak 1970.).[2]

Bio je član Savjeta Federacije SFRJ i rezervni general-major Jugoslavenske narodne armije.

Bio je član (1950.) i šef jugoslavenske delegacije na zasjedanju Generalne skupštine Organizacije ujedinjenih naroda i Član jugoslavenske delegacije na Prvoj konferenciji šefova država ili vlada nesvrstanih zemalja u Beogradu, u rujnu 1961. godine.[2]

U vrijeme svog bogatog političkog rada, Vlahović se bavio općepolitičkim i ideološko-teorijskim pitanjima marksizma-lenjinizma. Objavio je više tekstova i studija o razvoju i ulozi SKJ u socijalističkom samoupravnom društvu i drugim pitanjima. Za njegovu stvarateljsku misao vezani su mnogi dokumenti komunističke partije u čijoj je izradi sudjelovao, kao što je Program Saveza komunista Jugoslavije i platforma za X kongres SKJ. Kao istaknuti teoretičar, revolucionar, sljedbenik i suborac Josipa Broza Tita, imao je veliki autoritet u Jugoslaviji i u revolucionarnom pokretu u svijetu.[2]

Umro je 7. ožujka 1975. godine u Ženevi. Sahranjen je u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju.

Nositelj je Partizanske spomenice 1941. i velikog broja jugoslavenskih i stranih visokih odličja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 27. studenog 1953. godine.[1]

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Narodni heroji Jugoslavije, "Mladost", Beograd 1975. godina
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Biografija na portalu Narodni heroji Jugoslavije

Vanjske povezniceUredi

Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Veljko Vlahović