Otvori glavni izbornik

Krijumčarenje dudovog svilca u Bizantsko Carstvo

Sredinom 6. stoljeća, dva redovnika su, uz podršku bizantskog cara Justinijana I., uspješno prokrijumčarili jajašca dudovog svilca u Bizantsko Carstvo, što je dovelo do uspostavljanja samostalne bizantske industrije svile. Dobivanje dudovog svilca iz Kine omogućila je Bizantu stvaranje monopol svile u Europi.[1]

Krijumčarenje dudovog svilca u Bizantsko Carstvo
sukob: [[]]
Silk route.jpg
Put svile
Vrijeme Sredina 6. stoljeća (552./563.)
Mjesto Srednja Azija
Ishod Uspostavljanje bizantske industrije svile

PozadinaUredi

Svila, koja je prvi put proizvedena u četvrtom tisućljeću pr. Kr. od strane Kineza, bila je vrijedna roba duž Puta svile.[2] Do 1. stoljeća poslije Krista, u Rimskom Carstvu je postojao stalan protok svile.[2] S porastom Sasanidskog Carstva i kasnijim rimsko-perzijskim ratovima, uvoz svile u Europu postaje sve teži i skuplji. Perzijanci su strogo kontrolirali trgovinu na svojem teritoriju i obustavljali trgovinu u ratnim vremenima.[3] Shodno tome, bizantski car Justinijan I. pokušao je stvoriti alternativne trgovačke puteve do Sogdijane, koja je u to vrijeme postala glavni centar za proizvodnju svile:[4] jedan na sjever preko Krima, i jedan na jugu preko Etiopije.[5] Ovi pokušaji su bili neuspješni te su natjerali Justinijana na nove načine dobivanja svile.

EkspedicijaUredi

 
Mozaik s likom Justinijana I,

Dva neidentificirana redovnika (najvjerovatnije Nestorijanci[2][5]) koji su propovjedali kršćanstvo u Indiji krenuli su u Kinu oko 551. godine.[6] Dok su bili u Kini, promatrali su složene metode za uzgajanje dudovog svilca i proizvodnju svile.[6] Ovo je bilo ključno razvoju, jer su Bizantinci prethodno mislili da se svila pravi u Indiji.[7] 552. godine, dva redovnika su potražili Justinijana I.[5] U zamjenu za njegova velikodušna, ali nepoznata obećanja, redovnici su pristali na krijumčarenje dudovog svilca iz Kine.[4] Najvjerojatnije su putovali sjevernim putem duž Crnog mora, koji ih je vodio preko Zakavkazja i Kaspijskog mora.[1]

S obzirom na to da su odrasli dudovi svilci prilično krhki te da se moraju konstantno držati na idealnoj temperaturi kako ne bi uginuli,[8] oni su iskoristili svoje kontakte u Sogdijani kako bi krijumčarili jajašca dudovog svilca ili vrlo mlade ličinke umjesto njih, koje su sakrivali u svojim bambusovim štapovima.[1][5] Grmlje duda (murve) koje je bilo potrebno za hranjenje dudovog svilca, dani su redovnicima ili su ga Bizantinci sami već ranije nabavili.[1] Sve u svemu, smatra se da je čitava ekspedicija trajala dvije godine.[9]

UtjecajUredi

Ubrzo nakon ekspedicije stvorene su tvornice svile u Carigradu, Bejrutu, Antiohiji, Tiru i Tebi.[5] Dobiveni dudovi svilci dozvolili su Bizantsku Carstvu da ima monopol nad svilom u Europi. Bizantski monopol nad svilom je također razbio kineske i perzijske svilene monopole.[1] Monopol koji je rezultirao bio je temelj za bizantsku ekonomiju u narednih 650 godina, sve do njene propasti 1204. godine.[10] Svilena odjeća, naročito ona koja je bila obojena u carsku purpurnu boju, gotovo uvijek je bila rezervirana za bizantsku elitu, a njeno nošenje je bilo kodificirano zakonom o simpturi.[2] Proizvodnja svile u području oko Carigrada, posebno u Trakiji u sjevernoj Grčkoj, nastavlja se i do danas.

IzvoriUredi

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Hunt, Patrick. Late Roman Silk: Smuggling and Espionage in the 6th Century CE. Stanford University pristupljeno 10. listopada 2019.
  2. 2,0 2,1 2,2 2,3 Silk. University of Washington pristupljeno 13. listopada 2019.
  3. Norwich, John (1988.), Byzantium: The Early Centuries, str. 265.
  4. 4,0 4,1 Clare, Israel (1906.), Library of Universal History: Mediaeval History, str. 1590.
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 Norwich, str. 266.
  6. 6,0 6,1 Clare, str. 1589.
  7. Clare, str. 1587.
  8. The Smithsonian on Silk Production pristupljeno 13. listopada 2019.
  9. Silk Museum of Lebanon
  10. Muthesius, Anna (2003.), Silk in the Medieval World str. 326.