Nacrt:Kulturne industrije

Ovo je nacrt članka koji svatko može uređivati. Članak u glavnom imenskom prostoru mora zadovoljavati kriterije, imati nepristrano gledište i navedene izvore. Sav sadržaj mora poštovati smjernicu o životopisima živih osoba, biti provjerljiv, enciklopedijske prirode i slobodnih autorskih prava. Članak mora biti pisan hrvatskim jezikom, wikipedijskim stilom i mora sadržavati wikipoveznice i kategorije. Nakon što su svi preduvjeti zadovoljeni i članak je sadržajno dovršen, postavite zahtjev za premještanje stranice u glavni imenski prostor. Članci s ovim predloškom za koje se nakon duljeg vremena utvrdi da ne zadovoljavaju osnovne uvjete o sadržaju vjerojatno će biti izbrisani. Predložak mogu ukloniti samo administratori. Zadnja izmjena: Ivi104 (razgovor | doprinosi) prije 8 mjeseci. (osvježi) Nacrt nije uređivan dva mjeseca pa je stavljen u kategoriju za brisanje. Nacrte koji ne zadovoljavaju uvjete za brzo brisanje potrebno je predložiti za brisanje predloškom {{Brisati}}, a brisanje raspraviti u Raspravama o brisanju.

Kulturne industrije

Sadržaj članka ili odjeljka izgleda kao strojni prijevod. (Rasprava) Popravite članak ispravljanjem netočnih prijevoda i konstrukcija koje ne pripadaju hrvatskom jeziku. (pomoć)

Pojam kulturna industrija ( njem. Kulturindustrie ) osmislili su kritički teoretičari Theodor Adorno (1903–1969) i Max Horkheimer (1895–1973), a predstavljen je kao kritički vokabular u poglavlju „Industrija kulture: prosvjetiteljstvo kao masovna obmana“, knjige Dijalektika prosvjetiteljstva (1947.), gdje se navodi kako je popularna kultura slična tvornici koja proizvodi standardizirana kulturna dobra - filmove, radijske programe, časopise itd. - koja se koriste za manipulaciju masovnog društva u pasivnost. Konzumacija lakih užitaka popularne kulture, koja su dostupna putem medija masovne komunikacije, čini ljude poslušnima i zadovoljnima, bez obzira koliko teške bile njihove ekonomske okolnosti. Inherentna opasnost kulturne industrije je uzgoj lažnih psiholoških potreba koje se mogu zadovoljiti i zadovoljiti samo proizvodima kapitalizma ; stoga su Adorno i Horkheimer masovno proizvedenu kulturu posebno smatrali opasnom za tehnički i intelektualno teže visoke umjetnosti . Nasuprot tome, prave psihološke potrebe su sloboda, kreativnost i istinska sreća, koje se odnose na ranije razgraničenje ljudskih potreba, koje je uspostavio Herbert Marcuse .

Frankfurtska škola

Članovi Frankfurtske škole bili su pod velikim utjecajem dijalektičkog materijalizma i povijesnog materijalizma Karla Marxa, isto kao i preispitivanja dijalektičkog idealizma Hegela ; oba događaja se ne proučavaju samo izolirano, već kao dio procesa promjene. Kao skupina kojoj se kasnije pridružio Jürgen Habermas, bili su odgovorni za formuliranje kritičke teorije . U djelima kao što su Dijalektika prosvjetiteljstva i Negativna dijalektika, Adorno i Horkheimer teoretizirali su da je fenomen masovne kulture uključena politika, te da su svi mnogobrojni oblici popularne kulture dijelovi jedinstvene kulturne industrije čija je svrha osigurati kontinuiranu poslušnost masa tržišnim interesima.

Teorija

Esej se bavi proizvodnjom kulturnih sadržaja u kapitalističkim društvima. Ona kritizira iznuđivačku prirodu kulturnih ekonomija kao i očito inferiorne proizvode sustava. Horkheimer i Adorno tvrde da masovno proizvedena zabava ima za cilj, po samoj svojoj prirodi, privući ogromnu publiku te stoga i intelektualnu stimulaciju visoke umjetnosti i osnovno oslobađanje niske umjetnosti. Esej ne sugerira da su svi proizvodi ovog sustava inherentno inferiorni, već jednostavno da su zamijenili druge oblike zabave bez potpunog ispunjavanja važnih uloga koje predstavljaju sada već nepostojeće izvore kulture.

Horkheimer i Adorno dosljedno uspoređuju fašističku Njemačku i američku filmsku industriju. Oni naglašavaju prisutnost masovno proizvedene kulture koju stvaraju i šire ekskluzivne institucije, a konzumira je pasivna, homogenizirana publika u oba sustava. Ovo ilustrira logiku dominacije u modernom društvu nakon prosvjetiteljstva, monopolističkog kapitalizma ili nacionalne države. Horkheimer i Adorno skreću pozornost na probleme povezane sa sustavom koji 'integrira svoje potrošače odozgo', tvrdeći da se u pokušaju ostvarenja prosvjetiteljskih vrijednosti razuma i reda potkopava holistička moć pojedinca.

Utjecaji

Na rad Adorna i Horkheimera utjecalo je i šire društveno-političko okruženje u kojem su pisali i drugi veliki teoretičari. Pisano je u Kaliforniji ranih 1940-ih u razdoblju koje ih je karakteriziralo kao dva etnički židovska, njemačka emigranta, The Culture Industry pod utjecajem je europske politike i rata koji je progutao kontinent. Istodobno, američku filmsku industriju karakterizirala je neviđena razina studijske monopolizacije, to je bio "Hollywood u svom najklasičnijem obliku, američka masovna kultura u svom najfordističkom obliku".

Na Horkheimera i Adorna snažno su utjecali veliki tvorci društvene, političke i ekonomske teorije, osobito:

• Teorije otuđenja i fetišizma robe Karla Marxa ,
• Max Weberov instrumentalni razlog, i
• Koncept reifikacije svijesti Georga Lukacsa .

Elementi

Sve stvoreno od osobe je materijalizacija njenog rada i izraz njenih namjera. Postojat će i uporabna vrijednost: korist za potrošača proizlazit će iz njegove korisnosti. Razmjenska vrijednost odražavat će njegovu korisnost i tržišne uvjete: cijene koje plaća televizijski emiter ili na blagajnama. Ipak, moderne sapunice sa svojim izmjenjivim zapletima i formulacijskim narativnim konvencijama odražavaju standardizirane proizvodne tehnike i pad vrijednosti masovno proizvedenog kulturnog proizvoda. Rijetko se pojavi film koji se pozitivnije dojmi na opći diskurs i postigne veću razmjensku vrijednost, npr. Patton (1970.), s Georgeom C. Scottom u ulozi istoimenog američkog generala, objavljen je u vrijeme značajnih antiratnih raspoloženja. Uvodni kadar je Patton ispred američke zastave kako drži strastven govor. Bio je to oblik dijalektike u kojem se publika mogla poistovjetiti s patriotizmom bilo iskreno (teza) bilo ironično (antiteza) i tako odrediti ton interpretacije za ostatak filma. Međutim, film manipulira određenim povijesnim događajima, ne samo kao zabava, već i kao oblik propagande demonstrirajući vezu između uspjeha u situacijama strateškog upravljanja resursima i određenih liderskih kvaliteta. S obzirom da je podtekst bio instrumentalan, a ne "bez vrijednosti", javljaju se etička i filozofska razmatranja.

Inače samo visoka umjetnost kritizira svijet izvan svojih granica, no pristup tom obliku komunikacije ograničen je na elitne slojeve gdje su rizici unošenja društvene nestabilnosti neznatni. Film poput Pattona popularna je umjetnost koja teži kontroverzi u svijetu društvenog poretka i jedinstva koji, prema Adornu, nazaduje u kulturnu bljutavost. Za Hegela, poredak je dobar "a priori", tj. ne mora odgovarati onima koji pod njim žive. Ali, ako se red poremeti? U Negativnoj dijalektici, Adorno je vjerovao da to teži napretku stimulirajući mogućnost klasnog sukoba. Marxova teorija povijesnog materijalizma bila je teleološka, tj. društvo slijedi dijalektiku odvijanja faza od drevnih načina proizvodnje do feudalizma, preko kapitalizma do budućeg komunizma . Ali Adorno je smatrao da kulturna industrija nikada neće dopustiti da se na tržištu pojavi dovoljna jezgra izazovnog materijala koji bi mogao poremetiti status quo i potaknuti nastanak konačne komunističke države.

Masovna kultura

Središnja točka Dijalektike prosvjetiteljstva je tema "Prosvjetiteljstvo kao masovna prijevara". Pojam "kulturna industrija" odnosi se na komercijalni marketing kulture, granu industrije koja se posebno bavi proizvodnjom kulture koja je u suprotnosti s "autentičnom kulturom".

Horkheimer i Adorno tvrde da industrijski proizvedena kultura ljudima oduzima njihovu maštu i umjesto njih preuzima njihovo razmišljanje. Kulturna industrija isporučuje "dobra" tako da ljudima ostaje samo zadatak da ih konzumiraju.  Kroz masovnu proizvodnju sve postaje homogenizirano i kakva god raznolikost preostala sastoji se od malih trivijalnosti. Sve postaje zbijeno kroz proces nametanja shema pod pretpostavkom da je najbolje odražavati fizičku stvarnost što je moguće bliže. Psihološki se nagoni pokreću do točke u kojoj sublimacija više nije moguća.

Filmovi služe kao primjer. “Svi su filmovi postali slični u svojoj osnovnoj formi. Oblikovani su tako da odražavaju činjenice stvarnosti što je moguće bliže. Čak ni filmovi fantazije, koji tvrde da ne odražavaju takvu stvarnost, zapravo ne odgovaraju onome za što tvrde da jesu. Bez obzira na to koliko neobični nastoje biti, krajeve je obično lako predvidjeti zbog postojanja prethodnih filmova koji su slijedili iste sheme. Također, primjerice, erotski prikazi postaju toliko jaki i toliko naglašeni da transformacija u druge oblike više nije moguća.”

Ciljevi kulturne industrije su – kao i u svakoj industriji – ekonomske prirode. Sva nastojanja postaju usmjerena na ekonomski uspjeh.

Autentična kultura, međutim, nije ciljno usmjerena, već je sama sebi svrha.  Autentična kultura potiče sposobnost ljudske mašte dajući prijedloge i mogućnosti, ali na drugačiji način nego što to čini kulturna industrija budući da ostavlja prostora za neovisnu misao. Autentična kultura ne postaje kanalizirana u povratnu stvarnost, već ide na razine izvan toga. Autentična kultura je jedinstvena i ne može se utjerati u nikakve unaprijed oblikovane sheme.

Što se tiče otkrivanja uzroka razvoja kulturne industrije, Horkheimer i Adorno smatraju da on proizlazi iz težnje tvrtki za maksimiziranjem profita, u ekonomskom smislu.  Međutim, to se ne može reći da je kultura, ili ono što bi kultura trebala biti. Može se opisati samo kao oblik trgovine, baš kao i svaka druga vrsta trgovine.

Često se pretpostavlja da je argument kulturne industrije temeljno pesimističan jer se čini da njegovi dobavljači osuđuju "masovne medije" i njihove potrošače. Međutim, za Adorna, pojam "industrija kulture" ne odnosi se na "masovnu kulturu" ili kulturu masa ljudi u smislu nečega što proizvode mase i prenosi predstave masa. Naprotiv, takva uključenost masa samo je prividna, odnosno vrsta prividne demokratske participacije. Adorno tvrdi da je ono što se zapravo događa vrsta "prijevare masa". Horkheimer i Adorno namjerno su odabrali termin "kulturna industrija" umjesto "masovne kulture" ili "masovnih medija". "Kulturna industrija stalno vara svoje potrošače o onome što neprestano obećava." Kulturna industrija čak zadire u male smetnje slobodnih aktivnosti: "Zabava je postala produžetak rada u kasnom kapitalizmu." Horkheimer i Adorno, prije svega, u svojim kritičkim analizama zadiru u ono što nazivaju "istrošenošću umjetnosti" i "deartificiranjem umjetnosti", te raspravljaju o tome kako je kulturna industrija obeshrabrila umjetnost. Umjetnička djela postala su komodificirana: Beethoven, Mozart i Wagner koriste se samo u fragmentarnim oblicima kada su uključeni u reklame. Prema kritičkoj teoriji, "rasprodaja" nije odlučujući uključeni čimbenik, već je ključno pitanje način na koji se umjetnost pretvara u robu i kako se umjetnost i kultura mijenjaju.

"Kultura danas sve inficira istovjetnošću." Za Adorna i Horkheimera, subverzija više nije moguća.

Zapažanja

  Wiggershaus navodi: "Zanemarena je druga strana Adornove naizgled paradoksalne definicije: da je racionalna objektivnost još uvijek moguća za moderno umjetničko djelo, u bilo kojem značajnom smislu, samo kao proizvod subjektivnosti". To bi uskratilo Adornu suvremeni politički značaj, tvrdeći da se politika u prosperitetnom društvu više bavi djelovanjem nego mišlju. Također primjećuje da mlada generacija kritičkih teoretičara uvelike ignorira Adornov rad što djelomično proizlazi iz Adornove nesposobnosti da izvuče praktične zaključke iz svojih teorija. 

Optužen je i Adorno  zbog nedostatka dosljednosti u svojim tvrdnjama da provodi marksizam. Dok je prihvaćao klasičnu marksističku analizu društva, pokazujući kako jedna klasa vrši dominaciju nad drugom, odstupio je od Marxa u svom neuspjehu da koristi dijalektiku kao metodu za predlaganje načina za promjenu. Marxova teorija ovisila je o spremnosti radničke klase da svrgne vladajuću klasu, ali Adorno i Horkheimer postulirali su da je kulturna industrija potkopala revolucionarni pokret. Adornova ideja da su mase ljudi samo objekti kulturne industrije povezana je s njegovim osjećajem da je prošlo vrijeme u kojem je radnička klasa mogla biti oruđe rušenja kapitalizma. 

Adornov rad je još uvijek zanimljiv. Pišući u The New Yorkeru 2014., glazbeni kritičar Alex Ross utvrdio je da Adornov rad ima obnovljenu važnost u digitalnom vremenu: "Pop hegemonija je gotovo potpuna, njezine superzvijezde dominiraju medijima i upravljaju ekonomskom moći tajkuna. . . Kultura se čini monolitnija nego ikada, s nekoliko gigantskih korporacija — Google, Apple, Facebook, Amazon — koji upravljaju neviđenim monolipima.”

Učenik Jack Zipes, pod utjecajem Adorna, kritizirao je masovnu komercijalizaciju i korporativnu hegemoniju iza franšize o Harryju Potteru . Tvrdio je da su robe kulturne industrije "popularne" jer su homogene i poštuju standardne konvencije; mediji tada utječu na ukuse djece. U svojoj analizi globalnog brenda Harryja Pottera ' Zipes je napisao: "Mora biti u skladu sa standardima iznimke koje postavljaju masovni mediji i promovira kulturna industrija općenito. Biti fenomen znači da se osoba ili roba moraju prilagoditi hegemonijskim grupama koje određuju što čini fenomen."

Vidi također

• Industrija dokolice – Sektor ekonomije koji se bavi sa rekreacijom i turizmom
• Kulturni kritičari – Stručnjaci koji s razlogom osuđuju norme i ponašanja društva who
• Kulturni kapital – Koncept društvenog statusa i društvene mobilnosti
• Kulturni izrazi – za implikacije autorskih prava

Reference

Bilješke

Bibliografija

• Durham Peters, John. 2003. The Subtlety of Horkheimer and Adorno. Polity Press. Cambridge. ISBN 978-0-7456-2934-6
• Hansen, M. 1992. Mass Culture as Hieroglyphic Writing: Adorno, Derrida, Kraceuer. New German Critique. 56 (56)
• Horkheimer, Max i Adorno, Theodor W. (2002). Noerr, Gunzelin Schmid (ur.). Dialectic of enlightenment philosophical fragments (PDF). Prijevod: Edmund Jephcott. Stanford University Press. Stanford, California. ISBN 978-0804736336. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 14 June 2017. Pristupljeno 4 August 2016
• Scannell, Paddy. 2007. Media and Communication. SAGE. London. ISBN 978-1-4129-0269-4

Daljnje čitanje

 

• Adorno, T. W. Negative Dialectics. New York: The Seabury Press. (1973)
• Adorno, T.W. A Sample of Adorno's ideas on the culture industry and popular music (Archive)
• Adorno, T., & Horkheimer, M. Dialectic of Enlightenment. Stanford University Press (2002)
• Cook, D. The Culture Industry Revisited. Rowman & Littlefield. (1996)
• Hesmondhalgh, D. The Cultural Industries. Sage. (2002)
• Scott, Allen J. The Cultural Economy of Cities. Sage. (2001)
• Steinert, H. Culture Industry. Cambridge: Polity (2003)
• Wiggershaus, R. The Frankfurt School: its History, Theories, and Political Significance. MIT Press. (1994)
• Witkin, R.W. Adorno on Popular Culture. Routledge. (2003)

Vanjske poveznice

• Adorno. " Kulturna industrija: prosvjetiteljstvo kao masovna obmana " ( Arhiva ). str. 94–136 (prikaz, stručni). ( Zamjenski primjerak na Marxists.org. )