Lisice (1969.)
Lisice su hrvatski dugometražni film iz 1969. godine kojeg je režirao Krsto Papić.[1] Obrađuje temu posljedica razdora Tita i Staljina 1948. kroz sudbine mještana Zagore koje završavaju tragedijom. Film je osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film.[2]
| Lisice | |
|---|---|
| Redatelj | Krsto Papić |
| Producent | Jadran film |
| Scenarist | Mirko Kovač Krsto Papić |
| Glavne uloge | Fabijan Šovagović Adem Čejvan Jagoda Kaloper Ilija Ivezić Fahro Konjhodžić Edo Peročević Zlatko Madunić Ivica Vidović Branko Špoljar Zaim Muzaferija |
| Glazba | Miljenko Prohaska Boško Petrović Silvije Glojnarić |
| Snimatelj | Vjenceslav Orešković |
| Montaža | Lida Braniš |
| Godina izdanja | 1969. |
| Trajanje | 81 min. |
| Država |  Hrvatska |
| Jezik | hrvatski |
 Profil na IMDb-u | |
 Portal o filmu | |
Radnja uredi
Zagora u okolici Vrlike 1948. Donedavno je svatko morao voljeti Staljina, a sada, nakon raskida sa SSSR-om, svatko tko se izjasni kao pristaša istog završava u zatvoru. Na vjenčanju Višnje i Ante pojavi se puno gostiju, a među njima je i jedan politički dužnosnik Andrija, ali i dvojica agenata Udbe – Krešo i Ćazim – čija prisutnost na svadbi unosi nemir koji sve više raste na inače veseloj proslavi.
Kada Andrija slučajno padne i ozljedi se, biva odveden u kuću na njegovanje, no tamo siluje Višnju. Kada Andrija izađe van, agenti ga uhite - zbog optužbe da je staljinist. Dotad heroj kraja, postaje omraženi neprijatelj, a dok ga udbaši odvode, mještani prebiju Antu te ubijaju Višnju pri pokušaju da je osramoćenu vrate u njezin zaselak.
Nagrade uredi
- Festival igranog filma u Puli - najbolji film, režija, glavna glumica Jagoda Kaloper, glavni glumac Adem Čejvan.
Glume uredi
- Fabijan Šovagović - Ante
- Adem Čejvan - Andrija
- Jagoda Kaloper - Višnja
- Ilija Ivezić - Krešo
- Fahro Konjhodžić - Ćazim
- Ivica Vidović - Musa
- Edo Peročević - Baletić
- Zaim Muzaferija - Todor
Kritike uredi
Dejan Marković je za Filmski leksikon zapisao recenziju:
- "Prvi i izrazito autorski film koji se izravno bavi obračunom s pristašama Staljina u Jugoslaviji 1948. Smjestivši zbivanja u kamenjar Dalmatinske zagore, Papić rabi surovost i pustoš okoliša kao dvostruku metaforu: krajnje političke okrutnosti, ali i nemogućnosti bijega i skrivanja od progona i moći vlasti. U tom je smislu »fantomski biciklist«, koji donosi uhidbene naloge, najupečatljivija metafora straha koji se uvlači među stanovnike. Krajnja nemoralnost vlasti utjelovljena je u Andrijinu silovanju mlade, ali i u njegovim pokušajima da svojom trofejnom sačmaricom ubije vranu lokalnog »redikula« Muse. Tom dojmu straha, nesigurnosti, ali i okrutnosti, pridonosi i crno-bijela fotografija surovih, sporih, panoramskih totala podneblja u kojima se kreće biciklist kao anticipacija zla, a osobito zvuk kojeg čine autohtono »ojkanje« (folklorni element je i vrličko kolo) kombinirano s improviziranom glazbom snimljenom tijekom projekcije u studiju. Moć i politiku kao nešto sudbonosno potvrđuje i poštovanje jedinstva mjesta, vremena i radnje kojim se film, prema samom redatelju, izravno poziva na grčku tragediju. Jedno od najuspjelijih ostvarenja autorskog i modernističkog razdoblja hrvatske kinematografije, ujedno je jedan od najpoznatijih i najprikazivanijih hrvatskih filmova u inozemstvu pa ga u svojim fondovima posjeduju mnogi nacionalni filmski arhivi."[3]
Izvori uredi
- ↑ Hrvatski filmski arhiv: Popis hrvatskih dugometražnih filmova 1944. - 2006. Inačica izvorne stranice arhivirana 5. ožujka 2016. Pristupljeno 10. prosinca 2017. journal zahtijeva
|journal=(pomoć) - ↑ 17. PULSKI FILMSKI FESTIVAL
- ↑ Lisice (1969), Filmski leksikon, 2008.