Marijan Gajšak

Marijan Gajšak (Klanjec, 14. kolovoza 1944.Zagreb, 6. veljače 1993.), hrvatski katolički svećenik, isusovac, akademski kipar, slikar, ekumenist.

Marijan Gajšak
Marijan Gajšak
Rođenje 18. kolovoza 1944.
Klanjec, Hrvatska
Smrt 6. veljače 1993.
Zagreb, Hrvatska (48. god.)
Nacionalnost Hrvat
Obrazovanje Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove
Papinski orijentalni institut
Papinski ruski kolegij sv. Terezije od Djeteta Isusa
Accademia di Belle Arti di Roma
École nationale supérieure des beaux-arts de Paris
Zanimanje katolički svećenik
isusovac Hrvatske pokrajine Družbe Isusove
kipar
slikar
profesor
Portal o životopisima

ŽivotopisUredi

Rođen je u Dolu Klanječkom (Hrvatsko zagorje). Osmogodišnju je školu polazio u Klanjcu od 1951. do 1959., gdje je primijećena njegova nadarenost za likovno izražavanje. Stupio je u sjemenište godine 1959. a srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu (1959. – 1965.).

U Družbu Isusovu stupio je 1961. u Zagrebu te je nakon dvogodišnjega novicijata, 1963. nastavio gimnaziju i maturirao 1965. godine. Tada je kao nadareni slikar na svili izradio dva zastora za svetohranište na Fratrovcu: Dijete Isus i Jaganjac Božji.

Od 1966. do 1968. studirao je filozofiju na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove. Nakon filozofije dvije je godine radio na uređenju kapele za isusovačko sjemenište na Fratrovcu u Zagrebu. U tom razdoblju kao samouki umjetnik oblikovao je monumentalni brončani kip Srca Isusova, brončane oltarne reljefe janjeta i evanđelista, procesioni križ s korpusom te 4 velika vitraja.

Studij teologije od 1970. također pohađa na FTI-u u Zagrebu. Za svećenika je zaređen godine 1973. u Zagrebu te potom poslan na pastoralnu službu u Osijek.

Od 1974. studirao je na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, a u susjednom Papinskom ruskom kolegiju primio je liturgijsku formaciju bizantskoga obreda slavenske tradicije.

 
Unutrašnjost kapele sjemeništa “Augustin Bea” na Fratrovcu u Zagrebu s djelima o. Marijana Gajšaka: Kip Srce Isusovo, oltar s reljefom Jaganjac Božji, ambon s reljefom Simbola četiri evanđelista, i procesioni križ

Studij kiparstva (1975. – 1978.) pohađa na Akademiji lijepih umjetnosti u Rimu u klasi talijanskog kipara Pericla Fazzini. U Pariz odlazi 1978. g na specijalni studij kiparstva na Eccole nationale supériore des Beaux-arts u klasi prof. Mihaela Carpentier.

 
Marijan Gajšak uz predloške za vitreje za mostarsku katedralu
 
Marijan Gajšak u svom ateljeu. Rad na Consumatum est

U Zagrebu na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove (FTI) od 1980. pa do smrti 1993. predaje Estetiku i umjetnost u funkciji sakralnog. Osim što je od 1980. marljivo radio na umjetničkim projektima u svom ateljeu na Fratrovcu u Zagrebu o. Marijan Gajšak je revno i predano obavljao svoju službu svećenika i duhovnika. Bio je član Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) i član Časnoga suda HDLU.

ProfilUredi

Zaljubljenost u kršćanski IstokUredi

Za kršćanski Istok ga je već u novicijatu 1962. g. oduševio o. Mihael Lacko, prof. na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, Slovak koji je studirao filozofiju u Zagrebu na FTI-u i često dolazio u Hrvatsku. Gajšak je bio oduševljeni ljubitelj kršćanskog istoka pa je 1976. ishodio dopuštenje kao biritualac služi liturgiju i na bizantsko-slavenskom obredu. Bio je pobožni liturg, istančani propovjednik, ispovjednik i voditelj duhovnih vježbi. Zapadnjak po rođenju, Istočnjak po sklonostima, kroz sjaj i raskoš liturgije Istoka cijelog je života otkrivao ljepotu kršćanskih istina zaodjevenih u poetično ruho Crkvenih otaca. I kako sam piše: Iz tih izvora ključali su i energetski impulsi u likovno-kreativnom propinjanju i prodoru u riznicu svijeta ljepote. Svojim lirskim tenorom do kraja života je ostao vjeran Muškome zboru grkokatoličke župe sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu.

 
Marijan Gajšak radi na Sokolu za Maksimir (nedovršeno djelo)

Isusovac: svećenik i umjetnikUredi

Marijan Gajšak, akademski kipar i slikar, rođen je u jednom od najljepših kutaka Hrvatskog zagorja, u malešnom gradiću Klanjcu koji se dići sinovima poput slikara Otona Ivekovića, kipara Antuna Augustinčića, oca hrvatske himne Antuna Mihanovića, jezikoslovca Ivana Broza i mnogim drugim velikanima duha i kulture. Cijeli mu je relativno kratak život protekao – kako je volio reći – u otkrivanju tragova ljepote prosute svijetom. Autor je mnogih kipova, reljefa, bista, vitrajnih kompozicija i slika postavljenih po crkvama i crkvenim ustanovama.

Njegovo stvaralačko uspinjanje započelo je velikom narudžbom likovnog rješenja kapele u isusovačkom sjemeništu na Fratrovcu u Zagrebu i monumentalnim brončanim kipom Krista što gorućim srcem ljubavi želi zapaliti cijeli svijet. Od tada će bronca i vitraji postati njgove omiljene tehnike umjetničkog stvaranja. To su simboli iskonske čežnje za trajanjem u vremenu ali i krhkosti ljudskog života. Vitraji i bronca fratrovačke kapele zauvijek su označili karakter njihova tvorca: razbuktala čežnja za stvaralačkom slobodom i zadani zakoni liturgije. Do kraja života pater Marijan ostat će razapet između svećenika liturga i rođenog umjetnika u grozničavoj napetosti traženja sinteze. U njegovu poimanju svijeta svoja je umjetnička djela izvodio kao oblik molitve, onog najtananijega unutrašnjeg bića koje u tišini promišlja susret pojedinca sa Svevišnjim. To je za njega bila svrha umjetničkog stvaralaštva.

Za njega je umjetnost bila posudba uma, srca i ruku, napose ruku, apsolutnoj ljepoti i čudesnom sinergizmu božansko-ljudskog stvaranja bojom i volumenom. Tražeći savršenstvo snažnom čežnjom da barem dijelom dotakne stvoreno od Stvoritelja ostat će trajno nezadovoljan postignutim. U tom smislu će u posljednjoj fazi svog prerano ugaslog života biti najsretniji u neobaveznoj igri kredom, tušom i pastelom na krhkom materijalu papira. Nakon tragično razbijenih divovskih vitraja s evanđelistima u srpskim bombama razrušenoj mostarskoj katedrali, čini se kao da mu je najveći dio opusa ostao u skicama. U relativno kratkom životu nije mogao stvoriti veliki opus ali je ostao jedinstven i neponovljiv u suzvježđu hrvatskih likovnih umjetnika.

Kao vrstan majstor crteža, kolorist i vitrajist istakao se u uređivanju sakralnih prostora. Iz vremena od 1980. pa sve do smrti nastaju njegi vitraji Navještenja Bogorodici za kapelu sestara Srca Isusova u Rijeci na Drenovi, vitraji gigantskih razmjera za novu katedralu u Mostaru (nažalost oštećeni u ratu 1991-1995.) i vitraji u crkvi na Otoku Gospe od milosti u Boki Kotorskoj. Nacrti za vitraje kapele na Jordanovcu koji nažalost zbog umjetnikove bolesti nisu realizirani.

U tom razdoblju nastalo je i monumentalno brončano raspelo za župnu crkvu u Gornjim Andrijevcima Consumatum est, inspirirano kršćankim ikonama. Radi se o izvanrednom umjetničkom djelu čije su replike izlivene u bronci postavljene na križevima na nekoliko lokacija (Klanjec, Vrbnik, Jordanovac…). Manje brončano raspelo Marijana Gajšaka krasi i kapelu sestara franjevki u Barutanskom jarku u Zagrebu. Tu su i izvrsne brončane biste dobročinitelja Fidela Gätza, kardinala Augustina Bea, Ruđera Boškovića i bl. Ivana Merza. Valja spomenuti reljef anđela na praznom grobu, reljef svećenika, elegantni kip Bogorodice Fiat voluntas tua i sv. Josipa radnika. Tu je izvanredna skulptura Zamišljena djevojka i Molitva.

Radi i medaljone u bronci uz 100. obljetnicu Glasnika Srca Isusova i Marijina, Izidora Poljaka, sv Ignacija Lojole i Stjepana Glavača.

Od stvorenog opusa već je spomenut nevjerojatni uzlet zabilježen kapelicom Srca Isusova na Fratrovcu u Zagrebu dok među najljepša djela treba ubrojiti vitraje Navještenja Bogorodici na Drenovi u Rijeci. Osobno o. Marijan Gajšak najviše se ponosio slikom Bogorodice s djetetom Isusom Sućuti puna pod utjecajem ikonografije kršćanskog Istoka nastale jedne noći osamdesetih godina u njegovom ateljeu na Fratrovcu. Nju je držao u na štafelaju do svoje smrti i gotovo svakodnevno dodirivao pokojim potezom. Iza njega ostala je hrpa skica i pokušaja te nedovršeni Sokol u uzletu za Gomilu u Maksimiru.

U Raspetom Kristu za župnu crkvu u Andrijevcima kao da se utjelovila sva duhovna i tjelesna drama patra Marijana, umjetnika i svećenika, pred zagonetkom smrti i dramatičnim pitanjem Onom koji upravlja životima ljudi te je u svojoj promisli odlučio u 49. godini prekinuti njegov stvaralački uzletjeli život i uvesti ga u pozemljarima nedokučiv misterij vječnosti.

U hrvatskoj umjetnosti XX. stoljeća umjetnost Marijana Gajšaka, umjetnika klasične stilistike, ima vidno mjesto. Po osnovnoj volaciji kipar, potvrđivao se i slikarstvom, poglavito vitrajnim kompozicijama. U umjetnosti sakralne tematike svojim je umjetničkim talentom, svome svećeničkom pozivu i predanju dao je neponovljivu dimenziju ljepote i duhovnosti.

Izbor iz djelaUredi

Samostalne izložbeUredi

  • 1980. Izložba skulptura u sjemeništu Augustin Bea u Zagrebu
  • 1988. Izložba skulptura i crteža, Studio galerije Karas
  • 1991. Susret vidljivog i nevidljivog, salon Galerije Antuna Augustinčića, Klanjec
  • 1992. Skice za vitraj, Galeria Gabriel, Zagreb
  • 1993. Miljem glazbe i likotvora, Fortezza, Muzejsko-galerijski centar, Zagreb
  • 2014. Retrospektiva: Povratak u Klanječki Dol, u Izložbenoj dvorani Kulturnog centra Klanjec

LiteraturaUredi

  • Ivan Šestak (ur.) (2009). Umjetnost Marijana Gajšaka (1944-1993): Zbornik radova međunarodnoga znanstvenog skupa Teorija i praksa sakralne umjetnosti Marijana Gajšaka (1944-1993) održanoga 14. lipnja 2007. na Filozofskom Fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove.
  • Vladimir Horvat, Mirela Lenković, Stanko Špoljarić i Tonči Trstenjak (2010). Marijan Gajšak: Sakralna umjetnost. Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove.
  • Goran Ivanišević (2013). Marijan Gajšak: Prilozi za životopis. Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove.

IzvoriUredi

Vanjske povezniceUredi