Marijan Gajšak

Marijan Gajšak, S.J. (Klanjec, 14. kolovoza 1944.Zagreb, 6. veljače 1993.) je hrvatski akademski kipar i slikar, ekumenist, svećenik, isusovac iz Hrvatske pokrajine Družbe Isusove. Autor je mnogih kipova, reljefa, bista, vitrajnih kompozicija i slika postavljenih po crkvama i crkvenim ustanovama.

Marijan Gajšak, SJ
Rođenje 18. kolovoza 1944.,
Klanjec, Hrvatska
Smrt 6. veljače 1993.,
Zagreb, Hrvatska
Nacionalnost Hrvat
Vrsta umjetnosti svećenik, isusovac, kipar, slikar
Poznata djela Raspeti Krist, Gornji Andrijevci
Kip Srca Isusova, bronca,
Fratrovac, Zagreb
oltar, brončani reljefi, vitraji
kapela, Fratrovac, Zagreb
Navještenje Marijino, vitraji,
Drenova, Rijeka
Vitraji katedrale, Mostar
Bogorodice s djetetom, Fratrovac, Zagreb
Portal o životopisima
Marijan Gajšak: Raspeti Krist, 1988.

ŽivotopisUredi

Mladost i obrazovanjeUredi

Marijan Gajšak, rodio se 18. kolovoza 1944. g. u Klanječkom dolu (Hrvatsko Zagorje) kao treće dijete Antuna i Marije Gajšak r. Hrbud. Osmogodišnju je školu polazio u Klanjcu od 1951. - 1959. gdje je primijećena njegova nadarenost za likovno izražavanje. Stupio je u sjemenište godine 1959. a srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu (1959. - 1965.).

Formacija u Družbi IsusovojUredi

U Družbu Isusovu stupio je 1961. g. u Zagrebu i nakon dvogodišnjeg novicijata, 1963. nastavio je gimnaziju te maturirao 1965. g. Tu kao nadareni slikar na svili izrađuje dva zastora za svetohranište na Fratrovcu: Dijete Isus i Jaganjac Božji.

Od proljeća 1965. služi 18 mjesečni obavezni vojni rok u Štipu (Makedonija).

Od 1966.-1968. studira filozofiju na Filozofsko-teološkom institutu Družbe Isusove u Zagrebu (FTI). Nakon filozofije dvije godine radi na uređenju kapele za isusovačko sjemenište na Fratrovcu u Zagrebu. U tom razdoblju kao samouki umjetnik oblikuje monumentalni brončani kip Srca Isusova, brončane oltarne reljefe janjeta i evanđelista, procesioni križ s korpusom te 4 velika vitraja.

Studij teologije od 1970. g. također pohađa na FTI-u u Zagrebu. Za svećenika je zaređen godine 1973. u Zagrebu te potom poslan na pastoralnu službu u Osijek.

Od 1974. studira na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu.

Umjetnička formacijaUredi

Studij kiparstva (1975.-1978.) pohađa na Akademiji lijepih umjetnosti u Rimu u klasi talijanskog kipara Pericla Fazzini. U Pariz odlazi 1978. g na specijalni studij kiparstva na Eccole nationale supériore des Beaux-arts u klasi prof. Mihaela Carpentier.

Profesionalna karijeraUredi

U Zagrebu na FTI DI od 1980. pa do smrti 1993. predaje Estetiku i umjetnost u funkciji sakralnog. Osim što je od 1980. marljivo radio na umjetničkim projektima u svom ateljeu na Fratrovcu u Zagrebu o. Marijan Gajšak je revno i predano obavljao svoju službu svećenika i duhovnika. Bio je član Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU) i član Časnoga suda HDLU.

Zaljubljenost u kršćanski IstokUredi

Za kršćanski Istok ga je već u novicijatu 1962. g. oduševio o. Mihael Lacko, prof. na Papinskom orijentalnom institutu u Rimu, Slovak koji je studirao filozofiju u Zagrebu na FTI-u i često dolazio u Hrvatsku. Gajšak je bio oduševljeni ljubitelj kršćanskog istoka pa je 1976. ishodio dopuštenje kao biritualac služi liturgiju i na bizantsko-slavenskom obredu. Bio je pobožni liturg, istančani propovjednik, ispovjednik i voditelj duhovnih vježbi. Zapadnjak po rođenju, Istočnjak po sklonostima, kroz sjaj i raskoš liturgije Istoka cijelog je života otkrivao ljepotu kršćanskih istina zaodjevenih u poetično ruho Crkvenih otaca. I kako sam piše: Iz tih izvora ključali su i energetski impulsi u likovno-kreativnom propinjanju i prodoru u riznicu svijeta ljepote. Svojim lirskim tenorom do kraja života je ostao vjeran Muškome zboru grkokatoličke župe sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu.

Isusovac: svećenik i umjetnikUredi

Marijan Gajšak, akademski kipar i slikar, rođen je u jednom od najljepših kutaka Hrvatskog zagorja, u malešnom gradiću Klanjcu koji se dići sinovima poput slikara Otona Ivekovića, kipara Antuna Augustinčića, oca hrvatske himne Antuna Mihanovića, jezikoslovca Ivana Broza i mnogim drugim velikanima duha i kulture. Cijeli mu je relativno kratak život protekao – kako je volio reći – u otkrivanju tragova ljepote prosute svijetom.

Njegovo stvaralačko uspinjanje započelo je velikom narudžbom likovnog rješenja kapele u isusovačkom sjemeništu na Fratrovcu u Zagrebu i monumentalnim brončanim kipom Krista što gorućim srcem ljubavi želi zapaliti cijeli svijet. Od tada će bronca i vitraji postati njgove omiljene tehnike umjetničkog stvaranja. To su simboli iskonske čežnje za trajanjem u vremenu ali i krhkosti ljudskog života. Vitraji i bronca fratrovačke kapele zauvijek su označili karakter njihova tvorca: razbuktala čežnja za stvaralačkom slobodom i zadani zakoni liturgije. Do kraja života pater Marijan ostat će razapet između svećenika liturga i rođenog umjetnika u grozničavoj napetosti traženja sinteze. U njegovu poimanju svijeta svoja je umjetnička djela izvodio kao oblik molitve, onog najtananijega unutrašnjeg bića koje u tišini promišlja susret pojedinca sa Svevišnjim. To je za njega bila svrha umjetničkog stvaralaštva.

Za njega je umjetnost bila posudba uma, srca i ruku, napose ruku, apsolutnoj ljepoti i čudesnom sinergizmu božansko-ljudskog stvaranja bojom i volumenom. Tražeći savršenstvo snažnom čežnjom da barem dijelom dotakne stvoreno od Stvoritelja ostat će trajno nezadovoljan postignutim. U tom smislu će u posljednjoj fazi svog prerano ugaslog života biti najsretniji u neobaveznoj igri kredom, tušom i pastelom na krhkom materijalu papira. Nakon tragično razbijenih divovskih vitraja s evanđelistima u srpskim bombama razrušenoj mostarskoj katedrali, čini se kao da mu je najveći dio opusa ostao u skicama. U relativno kratkom životu nije mogao stvoriti veliki opus ali je ostao jedinstven i neponovljiv u suzvježđu hrvatskih likovnih umjetnika.

Kao vrstan majstor crteža, kolorist i vitrajist istakao se u uređivanju sakralnih prostora. Iz vremena od 1980. pa sve do smrti nastaju njegi vitraji Navještenja Bogorodici za kapelu sestara Srca Isusova u Rijeci na Drenovi, vitraji gigantskih razmjera za novu katedralu u Mostaru (nažalost oštećeni u ratu 1991-1995.) i vitraji u crkvi na Otoku Gospe od milosti u Boki Kotorskoj. Nacrti za vitraje kapele na Jordanovcu koji nažalost zbog umjetnikove bolesti nisu realizirani.

U tom razdoblju nastalo je i monumentalno brončano raspelo za župnu crkvu u Gornjim Andrijevcima Consumatum est, inspirirano kršćankim ikonama. Radi se o izvanrednom umjetničkom djelu čije su replike izlivene u bronci postavljene na križevima na nekoliko lokacija (Klanjec, Vrbnik, Jordanovac…). Manje brončano raspelo Marijana Gajšaka krasi i kapelu sestara franjevki u Barutanskom jarku u Zagrebu. Tu su i izvrsne brončane biste dobročinitelja Fidela Gätza, kardinala Augustina Bea, Ruđera Boškovića i bl. Ivana Merza. Valja spomenuti reljef anđela na praznom grobu, reljef svećenika, elegantni kip Bogorodice Fiat voluntas tua i sv. Josipa radnika. Tu je izvanredna skulptura Zamišljena djevojka i Molitva.

Radi i medaljone u bronci uz 100. obljetnicu Glasnika Srca Isusova i Marijina, Izidora Poljaka, sv Ignacija Lojole i Stjepana Glavača.

Od stvorenog opusa već je spomenut nevjerojatni uzlet zabilježen kapelicom Srca Isusova na Fratrovcu u Zagrebu dok među najljepša djela treba ubrojiti vitraje Navještenja Bogorodici na Drenovi u Rijeci. Osobno o. Marijan Gajšak najviše se ponosio slikom Bogorodice s djetetom Isusom Sućuti puna pod utjecajem ikonografije kršćanskog Istoka nastale jedne noći osamdesetih godina u njegovom ateljeu na Fratrovcu. Nju je držao u na štafelaju do svoje smrti i gotovo svakodnevno dodirivao pokojim potezom. Iza njega ostala je hrpa skica i pokušaja te nedovršeni Sokol u uzletu za Gomilu u Maksimiru.

U Raspetom Kristu za župnu crkvu u Andrijevcima kao da se utjelovila sva duhovna i tjelesna drama patra Marijana, umjetnika i svećenika, pred zagonetkom smrti i dramatičnim pitanjem Onom koji upravlja životima ljudi te je u svojoj promisli odlučio u 49. godini prekinuti njegov stvaralački uzletjeli život i uvesti ga u pozemljarima nedokučiv misterij vječnosti.

U hrvatskoj umjetnosti XX. stoljeća umjetnost Marijana Gajšaka, umjetnika klasične stilistike, ima vidno mjesto. Po osnovnoj volaciji kipar, potvrđivao se i slikarstvom, poglavito vitrajnim kompozicijama. U umjetnosti sakralne tematike svojim je umjetničkim talentom, svome svećeničkom pozivu i predanju dao je neponovljivu dimenziju ljepote i duhovnosti.

Samostalne izložbeUredi

  • 1980. Izložba skulptura u sjemeništu Augustin Bea u Zagrebu
  • 1988. Izložba skulptura i crteža, Studio galerije Karas
  • 1991. Susret vidljivog i nevidljivog, salon Galerije Antuna Augustinčića, Klanjec
  • 1992. Skice za vitraj, Galeria Gabriel, Zagreb
  • 1993. Miljem glazbe i likotvora, Fortezza, Muzejsko-galerijski centar, Zagreb
  • 2014. Retrospektiva: Povratak u Klanječki Dol, u Izložbenoj dvorani Kulturnog centra Klanjec

BibliografijaUredi

KnjigeUredi

  • Umjetnost Marijana Gajšaka (1944-1993). Zbornik radova međunarodnoga znanstvenog Skupa “Teorija i praksa sakralne umjetnosti Marijana Gajšaka (1944-1993)” održanoga 14. lipnja 2007. na Filozofskom Fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, uredio Ivan Šestak, Zagreb, FTI 2009.
  • Vladimir Horvat, Stanko Špoljarić, Tonči Trstenjak, Mirela Lenković, monografija: Marijan Gajšak – Sakralna umjetnost, Zagreb, FTI, 2010.
  • Goran Ivanišević, Marijan Gajšak: Prilozi za životopis, Zagreb, FTI, 201

ČlanciUredi

  • Mirela Lenković, “De arte sacra isusovca Marijana Gajšaka (1944-1993)”, Obnovljeni život, Vol. 61, No. 1, 2006., str. 89-103
  • Vjekoslav Huzjak, “Teološka vizija umjetnosti isusovca Marijana Gajšaka”, Obnovljeni život, Vol. 52, No. 6, 1997., str. 491-509

RecenzijeUredi

  • Agneza Szabo: Vladimir Horvat, Tonči Trstenjak, Mirela Lenković, Stanko Špoljarić, Marijan Gajšak, Sakralna umjetnost, u Obnovljeni život, Vol. 66., No. 3., 2011.
  • Aleksandar Hmilj: Goran Ivanišević, Marijan Gajšak: Prilozi za životopis u Obnovljeni život, Vol. 69., No. 1., 2014., str. 133-134

Poznata umjetnička djelaUredi

  • kiparski radovi i vitraji za kapelu na Fratrovcu u Zagrebu
  • vitraji za kapelu na Drenovi u Rijeci
  • vitraji u katedrali u Mostaru (uništeno u granatiranju)
  • veliko raspelo za Gornje Andrijevce
  • veliko raspelo na Klanječkom vidikovcu

IzvorUredi